U pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu

UH mnogi od nas su se nebrojeno puta našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Da li je vama to nekada palo na pamet. Često se desi da i sami pomislimo."Ma koji me djavo odnio tamo. Da nisam bio tu sve bi drugačije bilo". Mislim da su to te situacije kad pomislimo da smo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Šta vi mislite o tome?

Cutomu Jamaguči
Samo dva grada na svetu su uništena atomskim bombama. A ovaj čovek je bio u oba u vreme napada. Rođen 1916. godine, Cutomu Jamaguči je 6. avgusta 1945. išao poslom u Hirošimu. Kako je izašao iz tramvaja, atomska bomba je eksplodirala na oko tri kilometra udaljenosti. Uništenih bubnih opni i privremeno slep, Jamaguči je pokušao da shvati šta se dogodilo. Noći je proveo u skloništu od vazdušnih napada.
On je shvatio da Hirošima nije najsigurnije mesto za posao, pa je otišao kući – u Nagasaki. Nekoliko dana kasnije, dok je bio u kancelariji svog šefa pričajući mu o "super-bombi", još jedna atomska bomba pala je na grad, eksplodiraju na oko tri i po kilometra udaljenosti od zgrade u kojoj se nalazio. Jamaguči je preživeo i ovaj put i živ je i dan-danas. On ima 93 godine, a zahvaljujući svom iskustvu napisao je nekoliko knjiga i priključio se protestima protiv atomskih bombi.

Vojnik koji nije htio ubijati
Jedan njemački vojnik odbio je ubijati. I zato je i sam strijeljan. No, njegova sudbina do danas je u Njemačkoj nepoznata. Zašto? Na ovo pitanje pokušava odgovoriti Michael Martens u svojoj knjizi "Potraga za herojem"
.
Spomenik u Smederevskoj Palanci u središnjoj Srbiji, sedamdesetak kilometara od Beograda, podignut je u znak sjećanja na one koje su vojnici njemačkog Wehrmachta strijeljali 20. srpnja 1941. Mještani pričaju da je tu ubijeno 16 Srba i jedan njemački vojnik koji je odbio ispuniti naređenje, koji nije htio pucati. Zvao se Joseph Schulz.

No, zašto je u Srbiji podignut spomenik neprijatelju iz Drugog Svjetskog rata? I zašto se o Schulzu izvan granica Srbije do sada jako malo zna? Kako to da su njemački povjesničari propustili ovakvu priču? Michael Martens u svojoj knjizi „Potraga za herojem" vodi nas na detektivsko putovanje kroz Srbiju, Austriju i Njemačku.

Ljudsko lice neprijatelja
Činjenice: u travnju 1941. Wehrmacht je ušao u Jugoslaviju. Zemlja je objavila poraz nakon samo 11 dana, a kapitulacija je potpisana 17. travnja. Uslijedili su masakri nad partizanima, četnicima, komunistima i nedužnim civilima. Do početka prosinca 1941., jedinice Wehrmachta ubile su između 20.000 i 30.000 Srba.

Priča: Jedan vojnik odbio je sudjelovati u tim masakrima. „Ne, ne želim pucati. Ovi ljudi su nevini", rekao je Joseph Schulz, topnik 661.odsjeka 714. divizije, inače aranžer izloga iz Dortmunda te ljubitelj umjetnosti.

Roman Michaela Martensa je priča o vjeri u dobro u čovjeku. I, pored toga, priča koja nije bez proturječnosti.

Povijesna zagonetka
„Potraga za herojem" nije kriminalistički roman, iako odaje takav dojam. Nije ni povijesni, iako se priča temelji na istinitim događajima. I, naravno, nije riječ o ljubavnom romanu. Knjiga obuhvaća scene susreta, opise različitih mjesta, razgovore i pisma. Sve to, dio je slagalice o Josephu Schulzu - povijesne zagonetke koja se odigrala 20. srpnja 1941. U potrazi za njenim rješenjem, na svjetlost dana isplivali su i dokazi o njegovom junačkom poduhvatu, kao i svjedočanstva onih koji ga opovrgavaju.

Jedan filmski redatelj, jedan pjesnik i jedan političar - i to nisu jedine osobe s kojima je autor romana razgovarao. Tu je i veliki broj detektiva-amatera čiji su životi na neki način povezani sa smrću Josepha Schulza. Svako od sugovornika iznosi vlastitu priču o iskustvima iz Smederevske Palanke. Oni su izvori informacija autora, i pravi junaci knjige. Autor ih susreće u zabačenom selu u Srbiji, u restoranu „Balkan", u arhivama Ludwigsburga...

Čitatelj ima osjećaj kao da i sam sjedi s njima, dok je uključeno crveno svjetlo na uređaju za snimanje. Autor vodi čitatelja u Titovu blagovaonicu na razgovor s predsjednikom, u restoran „Tri šešira" i šetnju po ulicama Beograda, u jugoslavenski filmski arhiv... Tokom razgovora sa svjedocima događaja koji se odigrao 20. srpnja, čitatelj i sam postaje neka vrsta istražitelja.

Mogu li herojska djela zastarjeti?
Herojski čin iz Smederevske Palanke nije zaboravljen, iako se dogodio prije točno 70 godina. Ljudi u Srbiji pamte kako je jedan Nijemac ustao protiv nepravde nanesene Srbima. U Njemačkoj nije ni mogao biti zaboravljen, budući da se za njega nikada nije ni znalo.

Mogu li zastarjeti herojska djela? Imaju li ona rok trajanja? Ne, sigurno ne. Ni u kom slučaju. Sigurno je o tome razmišljao i Michael Martens dok je neumorno tragao za dokazima po prašnjavim policama arhiva i selima kojih nema ni na kartama. I našao ih je mnogo.

Potraga za onim što se dogodilo 20. srpnja 1941. u Smederevskoj Palanci, za onim što je tada i tamo učinio Joseph Schulz, očaravajuća je priča puna neobičnih protagonista i detalja, napisana stilom koji zadržava pažnju čitatelja do samog kraja, do rješenja zagonetke.

Michael Martens je novinar „Frankfunter Allgemeiner Zeitunga". Od 2001. do 2009. bio je dopisnik iz Beograda. Danas izvještava iz Istambula. Njegovu knjigu „Potraga za herojem - Priča o vojniku koji je odbio pucati" (Heldensuche - Die Geschichte des Soldaten, der nicht töten wollt)objavila je 25. srpnja 2011. izdavačka kuća Paul Zsolnay Verlag.

Autorica: Rayna Breuer / I.Đerković