Najteži trenutak u životu

Nikoga život baš ne mazi. Dešavaju nam se u životu lijepi i oni manje lijepi trenutci. Neke loše stvari lako zaboravljamo, a sjećamo se samo lijepih stvari. Ipak imaju neke stvari koje se ne daju tako lako izbrisati iz našeg sjećanja. Za njih kažemo to su najteži trenutci moga života. Da li i vi imate takvih trenutaka ili vam uvijek "teče med i mlijeko"?

Danas se pale svijece za pokojne. Najcesce najtezi trenutak u zivotu vezemo za gubitak voljenih osoba. Svakako i ja medju svoje "najteze dane u zivotu" ubrajam smrt mog oca i smrt moje dvoje djece. Gubitak djece je nesto nevjerovatno strasno, pogotovo kad se to desi na posve neobjasnjiv nacin. Jos kad u svemu tome naidjete na nerazumijevanje okoline onda se tesko boriti da se takvi trenutci zaborave.
Kada se desio prvi slucaj da mi je dijete umrlo, pokusao sam sam sebi objasniti, kako se eto takve stvari desavaju i drugima(sto svakako nije nikakva utjeha) i eto desilo se i nama. Bila je curica potpuno razvijena, ali mrtva. Drugi slucaj je upravo taj sto ga ja ubrajam u najstrasnije trenutke mog zivota i bez obzira na sve sretne trenutke koje su me kasnije u zivotu snasle, ne mogu to da zaboravim.
Evo o cemu se radi. Kada je doktor rekao da je i drugo dijete mrtvo, nisam se mogao s tim jednostavno pomiriti. Pitao sam ga zna li on zasto se to desilo. Na negativan odgovor sam trazio da se dijete posalje na institut kako bi se ispitali razlozi smrti. Dr mi na to odgovori: "Nema problema to vam mogu srediti". Telefonira s nekim i poslije toga kaze:"evo primice vas u institut u München gdje ce pregledati vase dijete". Eto konacno cu valjda nesto saznati o tome zasto je umrlo. Medjutim tad se desava nesto sto sebi ne mogu ni dan danas objasniti da je to moguce u jednoj "demokratskoj" zemlji. Izlazi doktor i nosi plasticnu vrecicu i u njoj mrtvo dijete. Vrecica je bila bijela kao ona sto se u njoj kruh kupuje. Mozete zamisliti moj sok. A Dr.kaze:"evo vam vase dijete i idite u München tamo vas vec ocekuju". Kao u transu uzimam vrecicu i vozim iz Augsburga 65km za München. Ni sad mi nije jasno kako sam tamo dosao i predao vrecicu s mrtvim djetetom.
Pa ne mogu da shvatim da postoji zemlja gdje tako postupaju s zivotinjama, a ovo se meni sve desilo s djetetom u Njemackoj, na "razvijenom demokratskom zapadu". Za takvo nesto imam samo jednu rijec STRASNO.

Hvala Bogu, nije jos doso najtezi.

Kad sam se ja rodila...............

Bilo ih je mnogo,mnogo teskih ali ko bi ga znao da li je to taj i najtezi,jer od svakog zla postoji jos i gore zlo.

dana 10-12-2006 zove me brat i kaze, nasa mama je umrla.
Spremam se i krecem za Bosnu.
Tako zamisljen vozim od zagreba stizem do Polževo.
Tada samo nesto zahlupa u masini ustavim , ustvari sam se ustavi.
vidim da je otiso zubati remen preguram na jedan parking,
gledo sam u avto, pito sam se dali da placem ili da se smijem,
tada sam imo teske trenutke.....
al zato su prijatelji koji su mi dotjerali drugo avto da sam ja nastavijo put,
a oni moje avto resavali, slep sluzbu zvali i odradili kako treba,

Ostavljena sama na ulici grada
vetar mi telo sibao
kisne kapi me kvasile
telo maleno skupljeno,
oci su moje plakale
suze niz obraz kapale,
telo od hladnoce drhtalo.
Na plocniku grada
sedelo dete maleno,
trazeci malo topline
koje nije imalo.

Kad sam ostavljena bila...............

Uh veoma teška tema.Najteži trenutak mi je bio na današnji datum prije pet mjeseci.Moja mrvica je umrla meni na rukama.Moj anđeo je prestao disati pored mene.


Anđele moj nedostaješ svojoj mami.

25.07.2009-25.12.2009



Nema mi težeg trenutka i nijedan neće biti težak kao ovaj.

Ni sama ne znam kako opet iščaprka ovu temu,jutro je,ja jednostavno je nisam tražila ali čitajući i kliktajući nekako opet otvori je ..Krenu od početka od sadržaja teme i vidim kako Stiv napisa svoj prvi post ,ispod tog posata zapita se gle opet Stiv,spusti niže mišom pročita kupina što piše ,zatim naš prolaznik što je napisao pa pomisli sve su to sudbine.Vratila sam se na Stivov komentar i pažljivo ga pročita i u njegovom postu pronašla sam svoj najteži trenutak.Izgubiti dijete ,pa pomisli o bože pa Stiv je dvoje djece izgubio i on zna zaista kako je meni.
Uzdah mi se ote ,sjeti se odmah moje Jace.Sjetila sam se onoe noći kada je zadnji put bila u mom narjuču i kada sam tiho šaputala neda majka svoe zlato.Ne nisam tad plakala bila sam jača od čelika ali srce je tada luđački lupalo,pomišljala sam da mi ono nije više u grudima nego negdje u grlu .Oči nisu bile pospane iako noćima nisam spavala ,bile su širom orvorene kao da žele da vide i snime svaki detalj lica,tijela,crte mog jedinog dijeta koje već do jutra neće biti toplo i neće biti više tu.Rukama sam prelazila preko kose koja je bila kao svila,lice lice je bilo blijedo,ispod očiju bili su crni podočnjaci ,udubljeni ,a oko najljepši usana crna alka koja je govorila da je kraj.Dodirivala sam ruke joj,šake željela sam da osjetim da mi stisne ruku kao što je to radila kada smo ležale jedna pored druge ali to je bilo nemoguće iako ja sam to željela.Vraćam sliku na noć koja je slomila u meni ono najljepše što sam imala a to je onaj iskreni osmjeh sretne majke.Kao i Stiv sama sam sebi postavljala pitanja zašto je to tako i sama sebi davala odgovore da to tako mora biti ,da je to sudbina i da se to ne događa samo meni mada u sebi sam pomišljala zašto baš meni i ostajala bez odgovora ili sam našla odgovor koji nije bio pravedan ni ispravan.Ne ne postoji više nijedan trenutak u mom životu kao što je ovaj,nijedan nije težak nijedan nije crn ali ipak želim da je to zadnji i posljednji u mom životu.

Danas vjerujem u nešto drugo,vjerujem da je poslije svake kiše sunce,čekam da i meni svane čekam da sunce bude i na mom nebu i da me ugrije i svima mogu pričati o hrabrosti o jačini čovjeka kao da je od čelika .Svima mogu reći da svi ostali problemi su banalne stvari zbog koji se ne rebaju sikirati jer je život ponekad okrutan i da je kao medalja koja ima dvije strane.Živite i cijenite život,uživajte i ne propustite život onako da mlatara sa vama nego vi upravljajte svojim životom onako kako vama odgovara dok nije kasno jer sad pa sad prohuji pored vas.

Boze dragi..bez komentara....
Tek sad vidim koliko moram biti sretna i zadovoljna u svom zivotu (bar za sada)
Ne mogu vjerovati, sto ljudi sve prezive..gubitak djeteta ?Neznam uh,,sama pomisao na to..
Ovo sto sam sada procitala....ne smijem ni reci koji je moj najtezi trenutak u zivotu....

Ovaj uskrs...
Bilo mi je to do sad najtezi period u zivotu.
Subotu prije Uskrsa, sve super... Ja vesela spremam se za izlazak... zvoni telefon, zove ON...Moj rodjak Darjan... Zove me da izadjem s njim za Uskrs u Bijelu... Premisljam se.. Zelim u jednom trenu, a u drugom znam da cu imati problem s tatom... Tu vecer sam se isplakala, zbog problema s tatom.. Zovem Darjana i placem.. Govori mi da se ne brinem, da samo dodjem u srijedu na njegov rodjendan, da me ceka... i da nikad ne placem zbog nekoga... ipak sam izasla malo u grad, rano sam se vratila.... Budim se u 4 ujutro u znoju i placu, razlog nisam znala... Spremam se za misu....svi srecni osim mene, a razlog sam pripisala losem raspolozenju zbog svadje s tatom.... Dolazim u crkvu, svecenik govori da su petorica mladica poginuli... Kasnije mi rekose da je tu bio i ON... Darjan moj.... Moje svjetlo u tami, moj izlaz iz svih problema, moja nada za dalje....
Nisam dosla sebi, taj dan mi je bio najgori u mom zivotu... I ispunila sam mu zelju... bila sam mu na rodjendanu, ali na sasvim drugom mjestu nego gdje je on planirao.... fali mi svaki dan, ali znam da je moj andjeo cuvar...

Joj tog se dogadjaja jako dobro sjecam. bio sam u HR i moj kum, inacwe iz B.Bijele je isao na sahranu. kazao mi je da je neko od njegovih rodjaka poginuo. Bas steta.

Jako tesko i jako tuzno.... Na veliki praznik 3 majke sahranjuju svoju djecu... boze sacuvaj

Definitivno onaj kad majka dozivi da mora pokopati svoje dijete.
Iz licnog iskustva kazem da mi je pretesko bilo izgubit supruga.
Iz licnog iskustva kazem da je dijeci pretesko odrastati bez jednog roditelja.
Ali iz licnog iskustva kazem da je to jos uvijek bol sa kojom se covijek moze nekako nositi.
Sa dijecom se nista nije porediti,prema tome tesko roditeljima koji nadzive svoje dijete.
E to je najtezi trenutak zivota.

Opet ja..Kontam još jedna godina bez mog najdražeg bića..Kontam sad će tri godine bez moje Jasmine i kontam gdje sam ja.Nisam nigdje ..tu sam pregledam preko neta gdje je ostavila zadnji trag..Gdje je ostavila najviše poruka dok su ruke bile tople ko zna mozda je tad imala vragolasti osmjeh na licu.Naposlijetku fališ mi Jacano .

Beba je napisao/la:Opet ja..Kontam još jedna godina bez mog najdražeg bića..Kontam sad će tri godine bez moje Jasmine i kontam gdje sam ja.Nisam nigdje ..tu sam pregledam preko neta gdje je ostavila zadnji trag..Gdje je ostavila najviše poruka dok su ruke bile tople ko zna mozda je tad imala vragolasti osmjeh na licu.Naposlijetku fališ mi Jacano .

Ja je nikad nisam upoznao, ali ipak imam nesto od nje, a to je ovaj Forum. Eto i to je jedan od razloga sto je nas Forum takav kakav jeste. Ne ne zelim ga mijenjati, bas zbog sjecanja na jednu nepoznatu mladu djevojku koju eto nisam uspio upoznati ali koja je ostavila ovaj forum ovakav kakav je sada. Hvala joj.

Nekako ga prezivi covjek, odreba mu ,sudbina ili sta vec...Trenutak kada zanijemis. Trauma koju vrijeme ne brise. Trenutak, sekunda koja promijeni te zauvijek, Neopisivo duboka bol o kojoj jednostavno sutis jer je i srz u kostima prodrmala .. I samo jos sutis..uzdahnes i kazes: Boze na daj nikom, smiluj se.