Evergrin Hitovi koji ne izumiru

Halid Beslic -Beogradjanko mala

Evo jedna super pjesma, Pisao ju je prijatelj nase stranice Sead Makas Riki, a pjeva je Mirsad Smajlhodzic

Jojjjjjjjjj ....Holidej..lijek za dusuuuu...a nije mu ni ova za baciti...



jojj, da ne nabrajam viseeeee ...mmmmmmmmmmmmm

NiHAD ALIBEGOVIC
-Prodjoh bosnom
-Sve behara
-72 dana
-Srdo moja

Jadranka Stojaković : Pad me prikovao za kolica i vratio kući
Starije generacije još pamte bosanskohercegovačku glazbenicu i kantautoricu Jadranku Stojaković (61) po jednoj od najpoznatijih balada u bivšoj državi “Što te nema”. Pjesma je uvrštena među deset najboljih europskih etnopjesama svih vremena. Jadranke, međutim, već 23 godine nije bilo na ovim prostorima jer je slavu, popularnost i život gradila u Japanu. No, nesreća, bolest, a sada i posao, vratili su je kući. Već je šest mjeseci u rehabilitacijskom centru u Banjoj Slatini u BiH, a ovaj je tjedan Croatia Records izdao njen novi album “Daleko”.

Album je nastajao dvije godine, a snimljen je u Rovinju. Svjetlo dana čekao je zbog mojeg teškog zdravstvenog stanja – počela je priču dobro raspoložena Jadranka, okružena instrumentima i notama, koji su njenu bolničku sobu pretvorili u stvaralački studio.

– Moj je pradjed brodom otišao u Ameriku, a baba mi je Dalmatinka, odatle vjerojatno u meni vječna nostalgična crta. Tako je i ovaj album nostalgična veza s mojim životom koji sam ostavila u Japanu. A tome se što je izdan u Hrvatskoj ne treba čuditi jer i u vrijeme Jugoslavije često sam gostovala u Zagrebu. Arsen Dedić nas je koji smo radili nešto samostalno s gitarama poput Ibrice Jusića, Đorđe Balaševića... zvao umjetnicima slobodne forme i puno radio na našoj afirmaciji. A Rajko Dujmić moj je veliki prijatelj, a usto je i producirao moja prva dva albuma – rekla je.

Uz Japan još je uvijek poslovno vezana, a iduće godine, bez obzira na to što gotovo da ne može hodati, ide tamo na turneju. A dok u Banjoj Slatini, u kojoj se liječi, kao producentica radi i na tamošnjoj televiziji, čeka mogućnost da na daljnje liječenje ode u Rusiju i objašnjava kako ju je 2009. godine pogodila ova tužna sudbina.

– Nastupala sam u sjedištu Toyote. Publika me pozvala na bis, a kako Japanci vole dramatičan izlazak na scenu u potpunom mraku, splela sam se o kabel, pala i teško se ozlijedila. Nisam ništa slomila, ali ozlijedila sam koljeno, a zbog pada pri naglom trzaju glavom nešto se dogodilo s dovodom krvi u mišiće. Od tada sam u ovom stanju, mogu se kretati samo uz pomoć hodalice ili kolica, bez pomoći ne mogu prijeći ni 30 metara – ispričala je.

No bez obzira na ozljedu, u Japanu je nastavila raditi još dvije godine, i u Tokiju, gdje je živjela, u ožujku ove godine preživjela razorni potres koji ju je vratio u BiH.

– Bilo je strašno, zgrade su se toliko ljuljale da su doslovno udarale jedna o drugu. To je bilo najdužih pet minuta u mojem životu. Potres me učinio paničnom, pokazao mi da sam nemoćna, a i dosadilo mi je i sanjati i misliti na japanskom jeziku pa sam se vratila u Sarajevo – otkrila je. A kod kuće ju je dočekao još jedan hladni tuš.

– Ostala sam bez svojeg stana u rodnom Sarajevu, koji je poslije rata preprodan dok sam ja bila u Japanu. Za njega se borim već deset godina. Sarajlije su mi dali zamjenski stan na korištenje, ali nije odgovarao mojem fizičkom stanju pa sam završila u Banjoj Slatini gdje je moja majka nekoć radila kao profesorica u školi. Upravo mi njeni bivši učenici pomažu, a ovdje živi i moj očuh – kazala je.

Prvi je put nastupila 1968., a u Japan je otišla 1988. u doba najveće popularnosti, za što je zaslužna Olimpijada održana 1984. u Sarajevu.

Presudna Olimpijada
– Autorica sam televizijske teme koja je pratila Olimpijadu, a za njena trajanja svaki sam dan na minus dvadeset pjevala na Skenderiji na dodjeli medalja sportašima. U to vrijeme Diskoton je izdao moj album s etnopjesmama koji se dijelio novinarima iz svijeta. Jedan primjerak došao je u ruke japanskog novinara. Pustio ga je kolegama glazbenicima. Svidjelo im se i odlučili su me pozvati u Japan i napraviti od mene zvijezdu – prisjetila se. S Japancima je u Beogradu 1988. potpisala četverogodišnji ugovor tako da ju je i Domovinski rat zatekao u Japanu.

– Ostala sam bez putovnice i nisam mogla natrag. U Sarajevu sam imala rodbinu, tetku koja je umrla od gladi, puno prijatelja koji su poginuli – prisjetila se još jedne tužne epizode. Život joj je dao i oduzeo mnogo, ali optimistična dama veseli se svakom novom danu.

Jadranka Stojaković likovni i glazbeni talent naslijedila je od ujaka koji ju je tjerao kao malu da svira sve instrumente i s kojim je već sa 17 godina nastupala u američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj. – Svirali smo vojnicima koji su odlazili u Vijetnamski rat. Tamo sam upoznala američke zvijezde, pa i malog Michaela Jacksona.