Poznati sportisti u bivsoj Yu

Evo da se sjetimo nekih sportista ili klubova koji su nekad bili poznati i ostali u sjecanjima nekih od nas.

Matija Ljubek








Osvojene medaljeKajak i kanu na mirnim vodamaOlimpijske igreMediteranske igreSvjetska prvenstva

Grob Matije Ljubeka na Mirogoju
Zlato	OI 1976.	C-1, 1000 m
Bronca	OI 1976.	C-1, 500 m
Zlato	OI 1984.	C-2, 500 m
Srebro	OI 1984.	C-2, 1000 m
Zlato	Split 1979.	C-1, 500 m
Zlato	Split 1979.	C-1, 1000 m
Zlato	Split 1979.	C-2, 500 m
Bronca	Beograd 1975.	C-1, 10000 m
Zlato	Beograd 1978.	1000 m
Bronca	Beograd 1978.	1000 m
Srebro	Nottingham 1981.	10000 m
Zlato	Beograd 1982.	C-2, 500 m
Zlato	Beograd 1982.	C-2, 1000 m
Zlato	Tampare 1983.	C-1, 500 m
Bronca	Tampare 1983.	C-2, 1000 m
Zlato	Mechelen 1985.	C-2, 10000 m
Bronca	Mechelen 1985.	C-2, 1000 m

Matija Ljubek je najtrofejniji hrvatski kanuist i jedan od
najuspješnijih hrvatskih sportaša uopće. Blistave trenutke karijere
doživio je osvajanjem dvaju zlatnih, te po jedne srebrne i brončane
Olimpijske medalje, čime je zasluženo dobio titulu najuspješnijeg
muškog hrvatskog olimpijca u pojedinačnim sportovima svih vremena.
Posthumno je za životno djelo dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 2000. godine.
Nakon završetka sportske karijere ostao je aktivan kao sportski
djelatnik. Nažalost, prerana smrt (stradao od dva metka iz puške M-48
uslijed nerazjašnjenih obiteljskih prilika) odvojila ga je zauvijek od
sporta. Po njemu danas nosi ime kajak i kanu klub u Zagrebu, a i
nagrada za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora -Nagrada HOO-a Matija Ljubek.

//

Dražen Petrović (Šibenik, 22. listopada 1964. - Deggendorf, 7. lipnja 1993.), hrvatski košarkaš.
Jedan je od najvećih hrvatskih i europskih košarkaša te spada u red
najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Smatra se prethodnicom vala
europskih košarkaša u NBA
//


Počeci karijere


Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenka
ubacio u igru nakon čega se javnost po prvi puta upoznala sa
vanserijskim igračem koji će desetljeće poslije obilježiti europsku i
svjetsku košarku. Dražen je počeo igrati nakon što je starijem bratu Aleksandru
skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Ostajao bio poslije
treninga sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć. Kad je počeo
igrati u šibenskim kadetima, svoju minutažu za trening samostalno je
produljivao i do kasnijih sati. Prije škole dolazio je u praznu dvoranu
i trenirao a poslijepodnevni trening zadnji je napuštao. Nevjerojatan
talent i nesvakidašnja radišnost za tako malog dječaka nije mogla
promaći i vrhunskim stručnjacima. Već tada prognozirali su mu vrhunsku
karijeru zamijetivši kako je već u ranoj dobi sposoban preuzeti svu
odgovornost za svoju ekipu i ako treba utakmicu riješiti sam.

Karijera u Europi


Mada su se za punoljetnog Dražena borili mnogi klubovi iz bivše Jugoslavije on je potpisao za zagrebačku Cibonu,
klub u kojem je igrao njegov brat. Cibonu je odveo dva puta na tron
Europe, u dvije sezone bio i najbolji europski igrač. Tada prelazi u Španjolsku, u momčad Real Madrid, gdje je kao i svugdje gdje je igrao bio obožavan od suigrača i publike jer je i tu momčad ovjenčao trofejima.
U tom periodu Dražen je bio i vođa državne reprezentacije s velikim uspjehom, pa se recimo ističu pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990 ili također zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 1989.

NBA karijera


Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima
sjevernoameričke profesionalne lige. Košarkašku zvijezdu iz Hrvatske
privolili su svoje redove 1990. godine kada je Dražen postao član NBA Portland Trail Blazersa.
Premda je prve sezone zbog politike unutar kluba, više sjedio nego
igrao, svoj je fenomenalan talent pokazao dvije godine poslije u New Jersey Netsima.
Ne samo da je te 1992. bio najbolji šuter tima a pogotovo trica, nego i
najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi. Još jedan trofej,
ne manje važan bio je i onaj najboljeg beka pucača NBA te sezone. Te je
godine Dražen hrvatsku reprezentaciju odveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni i to u finalnom srazu sa jedinim pravim Dream Teamom, za kojeg su igrali najbolji igrači iz američke NBA lige te ujedno neki od najboljih košarkaša u povijesti - Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen i drugi.
Draženov doprinos u NBA ligi je nemjerljiv, jer je u vrijeme kada
ondje nije igralo puno ne-amerikanaca pokazao i dokazao da i europski
igrači mogu igrati zapaženu te čak i lidersku ulogu u tim momčadima.

Tragični prekid karijere


Draženov američki uzlet i divljenje samih Amerikanaca njegovom igrom
prekinula je stravična prometna nesreća u kojoj je Dražen izgubio život
u 29. godini, u naponu svoje karijere. "Amadeus, košarkaški Mozart",
kako su ga zvali, bio je ne samo vrhunski sportaš nego i vrhunski
čovjek, te je tužna vijest odjeknula ne samo među sportskim krugovima
već i šire.
Naprasno prekinuta karijera nažalost nije dala odgovor na pitanje za
kakve je još domete u košarkaškom sportu Dražen bio spreman ...

Dragan Džajić (Ub, 30. maj 1946), je jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera svih vremena. Treća Zvezdina zvezda, odigrao je 85 utakmica u nacionalnoj selekciji, do 2004. predsednik fudbalskog kluba Crvene zvezde
na čijem se čelu nalazio preko dve decenije. Džajić je kao tadašnji
tehnički direktor Crvene zvezde tvorac najzlatnije generacije u
istoriji Crvene zvezde, sa kojom se popeo na vrh Evrope maja 1991, osvojivši Kup evropskih šampiona, i svjeta, kada je Crvena zvezda u nezvaničnom takmičenju za najbolji klub na planeti, osvojila Tojota kup, u decembru 1991.

Biografija


Dragan Džajić je rođen 30. maja 1946. u Ubu
od oca Kristivoja i majke Vidosave. Džajić je u petnaestoj životnoj
postao član Crvene zvezde, jer je prethodno sjajno igrao na jednom
turniru u Valjevu
i lovci iz velikih klubova su ga odmah zapazili. Kada je stigao do prve
selekcije juniora, samo šest meseci kasnije prebačen je u prvi tim. Aleksandar Obradović mu je ukazao šansu 6. maja 1963, kada je debitovao u meču protiv titogradske Budućnosti
s nepunih 17 godina. Već u narednoj 1963/64 sezoni osvojio je prvu
šampionsku titulu i postao predvodnik nove generacije koja je tri puta
uzastopno (1968, 1969. i 1970) i još jednom 1973. osvajala titulu
najboljih u prvenstvu Jugoslavije i četiri Kupa Jugoslavije.
U nacionalnom timu debitovao 17. juna 1964. u Beogradu, u meču protiv Rumunije (1:2).
Na Kupu nacija 1968. održanom u Italiji, Džajić je 5. juna u Firenci, u meču protiv svetskih šampiona Engleza, u trku prevario direktnog čuvara Vilsona, u šesnaestercu spustio na koljena kapitena Mura i onda lobovao Benksa
koji je vidio loptu tek kada se našla u mreži i donio Jugoslaviji
plasman u finale, koje je kasnije ona, nakon dvije utakmice, izgubila od
Italije. Džajić je postigao gol za Jugoslaviju u prvoj utakmici, a sa 2
gola je bio najefikasniji strijelac završnog dijela prvenstva.

U sezoni 1970/1971. Džajić je isključen u četvrtfinalu Kupa evropskih šampiona u meču protiv Karl Cajs Jene i dobio tri meča zabrane igranja. Zbog toga nije mogao da igra protiv Panatinaikosa
u polufinalu, kada je Crvena zvezda slavila 4:1 u Beogradu i izgubila
3:0 u Atini. 11. oktobra 1972. u Londonu (bilo je 1:1 protiv Engleza)
Džajić je srušio dotadašnji rekord Branka Zebeca u broju odigranih utakmica.
Učestvovao je na Svjetskom šampionatu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj,
na kom je reprezentacija Jugoslavije na otvaranju prvenstva igrala
nerješeno sa svjetskim prvakom Brazilom i postigla rekordnu pojedu od 9:1
protiv reprezentacije Zaira, a Džajić je postigao jedan gol. Međutim,
nakon prolaska u drugu fazu prvenstva, reprezentativci Jugoslavije nisu
ponovili igre kao iz prve faze i naređali su 3 poraza, pa su se morali
vratiti kući.
Dvije sezone (1975. i 1976) proveo je u Bastiji, gde je za francuskog
prvoligaša odigrao 80 mečeva, vratio se u Beograd i u Crvenu zvezdu,
čiji je dres poslednji put nosio 28. maja 1978. u Mostaru. Od reprezentacije se oprostio 16. septembra 1979, u prijateljskom meču protiv Argentine
(4:2) na Marakani. Za Crvenu zvezdu je odigrao rekordnih 590 mečeva,
postigao 287 golova (od toga 305 prvenstvenih mečeva i 113 golova). Za
reprezentaciju je igrao ukupno 85 puta, a njegov rekord je oborio Savo Milošević oktobra 2004.
Crvena zvezda je Džajiću 1979. ponudila ulogu tehničkog direktora
kluba sa kojih je postigao najveće usjehe u istoriji Crvene zvezde,
osvajanje Kupa evropskih šampiona i Interkontinentalnog kupa
1991. Prvi mandat predsjednika Crvene zvezde, od 1998 do 2002, u tešim
finansijskim uslovima i sa neadekvatinim igračkim kadrom, okončao je sa
dije titule prvaka i dva trofeja u kupu, da bi prihvatio i drugi mandat
na funkciji predjednika.
Nakon loših rezultata Crvene zvezde i zdravstvenih problema, Džajić se 2004. povukao sa jesta predsednika Crvene zvezde.
Fudbalski savez Srbije i Crne Gore ga je 2003. izabrao za najboljeg igrača države u proteklih 50 godina.

Sumnje na pronevjeru novca


Dragan Džajić je 5. februara 2008. godine, zajedno sa Vladimirom Cvetkovićem i Milošem Marinkovićem, uhapšen zbog sumnje da je pronevjerio oko 5 miliona € prilikom transfera fudbalera Gorana Drulića iz Crvene zvezde u španski klub Saragosa, tokom 2001. i 2002. godine.

Njih trojica su osumnjičeni da su dio novca kojim je plaćen transfer Drulića (oko 12 miliona njemačkih maraka) prebacili na bankovni račun koji otvoren u Komercijalnoj banci
na Drulićevo ime, tako što je njegov potpis falsifikovan. Ugovorena
cena transfera je bila 27 miliona maraka, a od toga je Druliću trebalo
da pripadne 18 miliona.
Džajić je oslobođen 4. jula 2008, a protiv njega nije podignuta optužnica.
U septembru 2008. Džajić uzima crnogorsko državljanstvo

Mate Parlov (Split, 16. novembar 1948. - Pula, 29. juli 2008.) je slavni hrvatski i jugoslavenski bokser, olimpijski osvajač zlatne medalje za Jugoslaviju. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. godine naslov evropskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978.
godine. Pored evropskih, svjetskih i olimpijskih titula, Parlov je osam
puta (1967-1974) osvajao titulu prvaka Jugoslavije, dva puta je osvajao
Zlatnu rukavicu, a pet puta (1970-1974) titulu najboljeg na Balkanu.
Po općoj procjeni Parlov je bio najbolji hrvatski i jugoslavenski
bokser svih vremena, te je već za života proglašen najboljim hrvatskim
sportistom 20. vijeka.
Preminuo je u Puli 29. jula 2008. od raka pluća u 60. godini života.

Bojan Križaj


Bojan Križaj (Kranj, Slovenija, 31. siječnja 1957.), slovenski skijaš, bivši jugoslavenski reprezentativac u alpskom skijanju.
Bio je jedan od najboljih skijaša u tehničkim disciplinama u 1980-im godinama. Ostvario je 8 pobjeda u Svjetskom kupu, sve u slalomu.
Rođen je u poznatoj skijaškoj obitelji. S tri godine naučio je skijati. Svoje prve bodove u Svjetskom kupu osvojio je 1976. godine. Na svoje prvo postolje u karijeri popeo se u sezoni 1977./1978. Prvu pobjedu u karijeri ostvario je u Wengenu 20. siječnja 1980.
godine. To je bilo prvi put u povijesti da je jedan skijaš tadašnje
Jugoslavije osvojio prvo mjesto u nekoj utrci Svjetskog kupa.
Jedinu medalju osvojio je u utrci slaloma na SP u Schladmingu 1982. kada je doskijao do srebra. Olimpijska medalja na Igrama u Lake Placidu 1980. izbjegla mu je za samo dvije stotinke. Karijeru je završio u ožujku 1988. godine.

Pobjede u Svjetskom kupu

20.01.1980 Wengen Slaolom
25.01.1981 Wengen Slalom
20.03.1982 Kranjska Gora Slalom
12.02.1983 Markstein Slalom
16.12.1984 Madonna di Campiglio Slalom
21.03.1986 Bromont Slalom
20.12.1986 Kranjska Gora Slalom
25.01.1987 Kitzbühel Slalom

Safet Susic
Safet Sušić - Pape, rođen 13. aprila 1955. godine u
Zavidovićima. Jedan od najboljih fudbalera Evrope i svijeta u svojoj
generaciji. Karijeru je započeo u Krivaji iz Zavidovića, gdje je već sa
16 godina počeo igrati u prvom timu. Sezonu 1972/73 počeo je kao igrač
FK Sarajeva iz Sarajeva, prvo kao junior da bi 3.augusta 1973 debitovao
u prvoj postavi seniora. Nastupaju nezaboravni dani kako za Safeta tako
i za navijače tima iz Sarajeva. Naime u sljedećih desetak godina, i 350
odigranih utakmica, Safet je za tim sa Koševa postigao oko 250 golova,
asistirao za najmanje još toliko i predriblao na stotine protivnika.

Za
reprezentaciju SFRJ Sušić je debitovao 5.oktobra 1977 u Budimpešti
protiv Mađarske i postigao 2 gola. Na sljedećoj utakmici, protiv
Rumunije u Bukureštu, postiže prvi hattrick

Ivica Osim
Sarajevo, 6.maja 1941.

Rodjen je u blizini stadiona
Grbavica. Fudbal je poceo igrati na Grbavici 1954. u pionirima
Zeljeznicara. U juniorima Zeljeznicara igrao je 1956. i 1957. godine.
Prvi trener bio mu je Spasoje Abramovic. U prvom timu Zeljeznicara
debitovao je 1959. godine u susretu sa Proleterom iz Zrenjanina.
Utakmica je odigrana u Sarajevu (kup). Zeljo je pobjedio 1:0 golom
Bukvica. Prvi ugovor sa Zeljeznicarom potpisao je krajem 1959. godine.
U dresu Zeljeznicara igrao do 1970. godine. Za ekipu sa Grbavice
odigrao je 500 utakmica i postigao 300 golova. Poslije Zeljeznicara
igrao je u Strazburu cetiri, Sedanu tri i Valensijenu jednu godinu.
Fudbalsku karijeru zavrsio je u Francuskoj. Godine 1967. proglasen je
za fudbalera Jugoslavije. Bio je clan reprezentacije Jugoslavije koja
je 1968. na Evropskom prvenstvu u Rimu osvojila srebrnu medalju.
Poslije zavrsetka igracke karijere (1978)

Trenerska karijera:
1978. godine, Osim preuzima trenerski posao u Željezničaru gdje je i ostao do 1986.
godine. Sa Željezničarom, Osim je završio prvenstvo Jugoslavije na
drugom mjestu dva puta, nastupio jednom u finalu Kupa Maršala Tita, a
Željezničar je igrao i u polufinalu Kupa UEFA 1986. godine.
Od 1986 godine postaje selektor Jugoslavije i vodi reprezentaciju do četvrtfinala 1990. u Italiji. 1991. preuzima kormilo Partizana
iz Beograda ali tu ostaje samo jednu godine kada napušta Jugoslaviju
koju nije htio voditi na Evropsko prvenstvo, jer mu je porodica bila u
Sarajevu pod srpskom opsadom.
1992. godine odlazi u Grčku gdje trenira Panathinaikos, a onda 1994. godine u Austriju gdje sa Sturm osvaja prvenstvo Austrije 1998. i 1999., Kup Austrije 1999. i Superkup 1998. i 1999. godine
Od 2003. godine, Osim trenira JEF United Ichihara iz japanske J-Lige sa kojim 2005. osvaja Yamazaki Nabisco Cup. Nakon tri sezone u JEF Unitedu zamjenio je dotadašnjeg selektora Zica na mjestu selektora Japana.
U novembru 2007. godine doživljava teški moždani udar poslije kojeg
je bio u komi do 03. decembra 2007. godine. Moždani udar doživljava
gledajući utakmicu. Osim je trenirao:
Željezničar Sarajevo 1978 - 1986
Jugoslavenski nogometni olimpijski tim 1984-86.
Jugoslavensku A reprezentaciju 1986-92.
Partizan 1991-92.
Panathinaikos 1992-94.
Sturm 1994-2002.
JEF United 2002-06.
Japanska A nogometna reprezentacija 2006-07.

Anton Ante Jospović je profesionalni bokser rođen 22.10.1961. u
Banjaluci(Motike). Osvajač je zlatne medalje na Olimipjadi 1984. godine.

Boksom
se počeo baviti u Bokserskom klubu Slavija. Izrazito talentovan, brzo
je napredovao. Na svjetskom prvenstvu u Minhenu 1982. godine odlično je
počeo, ali je zbog povrede morao da odustane od daljnjeg takmičenja.
Šampion Balkana je postao 1983. godine, a 1985. godine osvaja trofej
Beogradski Pobednici, prestižnu nagradu na smotri koja je okupila
poznata imena svjetskog boksa. Zabilježio je oko 150 pobjeda, a doživio
je tek nekoliko poraza.

Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los
Anegelesu pobjedama je prokrčio put do finala. Međutim,zbog
diskvalifikacije Evandera Holifilda u polufinalnom meču, odnosno
nokauta novozelađanina Kevina Beriea, finalni duel nije održan, pa je
Josipoviću pripala zlatna medalja. Ubrzo nakon toga je okončao
karijeru. Trenutno živi i radi u rodnoj Banja Luci.

Svetlana Kitic
Svetlana
Dašić-Kitić (rođena 7. juna, 1960 u Tuzli, BiH) je bivša jugoslovenska
i bosansko-hercegovacka igracica koja je igrala za Radnički iz
Beograda,Jedinstvo iz Tuzle, jugoslovensku a kasnije
bosansko-hercegovacku reprezentaciju. Sa rukometnom reprezentacijom
Jugoslavije je čestvovala na olimpijskim igrama 1980. u Moskvi i 1984.
u Los Anđelesu.
Klubska karijera
Sa Radničkim je 1980. i 1984.
osvojila Evropski kup prvaka. Između 1980. i 1985. je sa Radničkim
igrala u svim finalima u kojima je Radnički učestvovao. Najveći uspeh
je bio došao 1986. godine kada je sa Radničkim osvojila titulu IHF Kup
pobjednika kupova. Za najbolju rukometašicu svijeta proglašena je 1988.
godine.

Svetlana Kitić je aktivnu igračko rukometnu karijeru okončala u 2006. u svojoj 46 godini,nastupajuci za tuzlansko JEdinstvo.
Od 2006. pa do 2008. godine je obavljala dužnost sportskog direktora ženske bosanske rukometne reprezentacije.
Sa 48 godina se ponovo aktivirala kao igračica i u sezoni 2008/2009 se vratila da pomogne svom bivšem klubu Radničkom .
Reprezentativna karijera
Sa
ženskom rukometnom reprezentacijom Jugoslavije, Svetlana Kitić je
učestvovala na olimpijskim igrama 1980. u Moskvi i 1984. u Los Anđelesu.

U
Moskvi je Svetlana Kitić igrala na svih pet utakmica reprezentacije i
postigla je 29 golova. Reprezentacija Jugoslavije je tada osvojila
srebrnu olimpijsku medalju.

Četiri godine kasnije na olimpijskim
igrama 1984. u Los Anđelesu, sa reprezentacijom Jugoslavije je odigrala
svih pet utakmica, postigla je 22 gola i osvojila zlatnu olimpijsku
medalju.

Ostala priznanja
Za najbolju rukometnu igračicu svijeta je izabrana 1988. godine, od strane Svjetske rukometne federacije.

Marijan Beneš je bio jugoslovenski bokser iz Bosne i Hercegovine,
smatra se za jednog od najboljih Bosansko-Hercegovackih boksera svih
vremena. Poslije briljantne amaterske karijere i osvojene zlatne
medalje na prvenstvu Evrope u boksu 1973. godine održanom u Beogradu,
prešao je u profesionalce i osvojio titulu evropskog prvaka u verziji
Evropske bokserske unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine.
Marijan Beneš se povukao iz boksa 1983. godine posle teške povrede oka.
Biografija
Marijan
Beneš je rođen u Beogradu. Roditelji Josip i Marija su bili nastavnici.
Pod očevim uticajem, nastavnikom muzike, Marijan je naučio da svira
klavir i violinu tako da je za budućeg boksera dobio malo neobično
obrazovanje. Marijan je imao tri brata i sestru. Svoje djetinjstvo
Marijan je proveo u Tuzli. Životni put mu je krenuo bokserskim, tada za
njega neočekivanim, stazama kada je kao desetogodišnjak ušao u ring i
pobedio suparnika koji je imao osamnaest godina. Sa šesnaest godina
Marijan potpisuje za Slaviju, bokserski klub iz Banja Luke, gde je i
ostao tokom čitave svoje amaterske karijere.
Karijera
Tokom
svoje amaterske karijere, Beneš je osvojio devet naslova prvaka Bosne i
Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i nebrojen broj
revijalnih titula.
Na Evropsko amaterskom prvenstvu u boksu održanom
1973. godine u Beogradu osvojio je titulu šampiona Evrope u lako-velter
kategoriji. Ubrzo posle ovog uspeha Beneš se razboleo od hepatitisa,
međutim za njega to nije značio kraj bokserske karijere. Izuzetno
tvrdoglav i privržen boksu, odlučio se za nastavak svoje bokserske
karijere. Učestvovao je na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu, Kanada
ali je ispao posle druge runde takmičenja.
U profesionalce je prešao
1977. godine i veoma brzo stigao u sam vrh evropskog profesionalnog
boksa. U svom gradu Banja Luci je 17. maja 1979. godine osvojio titulu
profesionalnog Evropskog šampiona u EBU verziji, nokautiravši svog
protivnika, boksera iz Francuske, Žiberta Koena, u četvrtoj rundi.
Titulu profesionalnog prvaka je uspješno odbranio četiri puta i na
kraju ju je izgubio na poene 1980. godine od VBA šampiona Ajub Kalule u
meču koji je održan u Danskoj.
Teška povreda oka je uspjela ono što
žutica nije mogla, okončala je Benešovu boksersku karijeru. Nezna se
tačno iz kog meča je ova povreda proizašla, po nekima 1983. godine u
meču protiv Luisa Minčila, po drugima Beneš je ovu povredu vukao još od
1979. godine, od borbe protiv Sandija Toresa u Zenici. Tokom svoje
karijere, Beneš je imao nebrojeno puno povreda neke od njih za koje se
zna su dvadeset šest puta slomljene kosti na različitim mjestima.
povrede glasnih žica koje su uzrokovale da njegov govor postane tih i
spor.

Beneš je imao ukupno 39 profesionalni mečeva, od kojih je
32 pobijedio (21 meč nokautom) a šest je izgubio (tri nokautom) i jedan
meč je boksovao neriješeno. Ukupno je odboksovao 233 profesionalne
runde.

Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksovao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog vijeka.

Mehmed
("Meša") Baždarević je rođen 28. septembra 1960 u Sarajevu. Jedan je od
najboljih bosanskohercegovačkih fudbalera u historiji
bosanskohercegovačkog fudbala. Bivši je igrač FK Željezničara,
reprezentivac SFRJ i Bosne i Hercegovine. U Francuskoj je igrao za
klubove Sochaux i Nimes, proglašen je kao najbolji trener u Francuskoj
2 ligi.

On je bio prvi kapiten reprezentacije Bosne i
Hercegovine. Mehmed je isto bio predsjednik nogometskog kluba Real
Betis. Nakon pitanja o kandidaturi zajedničkog Evropskog Cup-a,
Bosna/Hrvatska 2008. rekao je da bi to bilo korak naprijed za te dvije
zemlje nakon rata i korak naprijed za bolje odnose između Bosne i
Hrvatske.

Bio je takodje je trener tuniškog šampiona Etoile du
Sahel koji su 2005. godine došli pod njegovim vodstvom i do finala
Afričkog kupa šampiona.Trenutno se bavi trenerskim poslom u francuskom
prvoligasu Grenobleu.

Miroslav Cerar

Miroslav Cerar (r 28. oktobar 1939 u Ljubljani, Slovenija, Kraljevina Jugoslavija) je bio slovenački i jugoslovenski gimnastičar koji je osvajao medalje na dve olimpijade, četiri svetska prvenstva i pet evropskih prvenstava.
Karijera [uredi]


Cerarova međunarodna karijera započela je 1958. godine, kada je na Svetskom kupu u Moskvi na konju sa hvataljkama osvojio bronzanu medalju. Na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, Cerar je sa jugoslovenskim gimnastičkim timom zauzeo osmo i deveto mesto. Samostalno se takmičio samo na vratilu gde je zauzeo peto mesto.
Na Evropskom prvenstvu 1961. godine, održanom u Luksemburgu osvojio je četiri zlatne medalje: u višeboju, na koeu sa hvataljkama, krugovima i razboju, a bronze je osvojio u preskoku. Na Svetskom kupu 1962. održanom u Pragu, on je osvojio zlato na vratilu, a na konju sa hvataljkama, ispred Borisa Šahlina (Шахлин, Борис Анфиянович). Na Evropskom prvenstvu u Beogradu održanom 1963. godine , osvojio čak šest medalja, šetiri zlatne i po jednu srebrnu i bronzanu. Na Olimpijskim igrama održanim 1964. godine osvojio je dve medalje, jednu zlatnu i jednu bronzanu i šesto mesto na vratilu.
Na Evropskom prvenstvu 1965. godine održanom u Antverpenu,
on je osvojio zlato na razboju, srebro na konju sa hvataljkama i bronzu
na krugovima. Zlato na konju sa hvataljkama je osvojio Viktor Lisicki,
što je bio jedan od dva ukupno poraza koja je Cerar doživeo u svojoj
internacionalnoj karijeri na konju sa hvataljkama. Drugi poraz je
doživeo 1967. godine na Evropskom prvenstvu protiv Mihajla Voronjina.
U međuvremenu Cerar je osvojio zlatnu medalju na Svetskom kupu 1966 održanom u Dortmundu u takmičenju na konju sa hvataljkama i bronzu na razboju.
Na Olimpijskim igrama održanim 1968.
godine, u timskom delu je sa jugoslovenskom reprezentacijom je zauzeo
6. mesto, a pojedinačno je opet osvojio zlato na konju sa hvataljkama.
Sledeće 1969. godine Cerar opet osvaja zlato na Evropskom prvenstvu a
na Svetskom prvenstvu 1970. godine održanom u Ljubljani, Cerar po treći put osvaja zlato i titulu svetskog šampiona na konju sa hvataljkama.
Miroslav Cerar svoju aktivnu gimnastičarsku karijeru završava 1971. godine nakon povrede koju je doživeo na takmičenjeu u Japanu.
Privatno, Cerar je završio studije prava i radio je kao advokat.
Obavljao je počasne dužnosti u Jugoslovenskom sportskom komitetu a
kasnije i u Slovenačkom sportkom komitetu.
Izabran je za Jugoslovenskog sportistu godine dva puta 1968. i 1970. godine. U 1999. godini Cerar je postavljen u Internacionalnu kuću slavnih za gimnastiku.

Enver Lugušić
bivsi golman.
Branio je u :
-Lokomotivi iz Brckog,
-Jedinstvu iz Brckog,
-F.K Sarajevo,
-Apollon Kalamarija Solun,
-Konyaspor,
-Kayserispor,
-Rio Venoge Suisse.
On je branio i nekoliko utakmica za reprezentaciju bivse reprezentacije JUGOSLAVIJE!
Poslije golmanske karijere se posvetio trenerskom poslu.
Trenira golmane.
Zavrsio je trenerski UEFIN program i posjeduje UEFINU A licencu!
Kao trener golmana radio je u:
-F.K Sarajevo,
-Mlada reprezentacija BIH(U-21),
-A reprezentacija BIH,
-Slavia Sofija-Bugarska,
-Pega Rasht-Iran,
-Barg-Shiraz Iran,
-Saba Battery Iran,
-Shirin Faraz Iran,
-N.K Sloboda Varazdin,
-Shanghai Shenhua.
Uporedo radi u reprezentaciji BIH sa Miroslavom Cirom Blazevicem!
Sjecam se da je jednom na turniru u Donjem Rahicu branio za Mladi Zadrugar. Na zagrijavanju je skočio i uhvatio se za prečku, koja je bila drvena i pukla je. Od tada imamo i mi metalne golove.

i