Bosna i Hercegovina

Uhićen bivši specijalac Armije BiH zbog ratnih zločina nad Hrvatima
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) jutros je uhitila Nihada Bojadžića, osumnjičenog za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u selu Trusina kod Konjica

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) jutros je uhitila Nihada Bojadžića, osumnjičenog za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u selu Trusina kod Konjica. Među žrtvama je bilo 19 civila i troje pripadnika HVO-a.

Glasnogovornik tužiteljstva BiH Boris Grubišić izjavio je kako se Bojadžića tereti za ratni zločin počinjen 16. travnja 1993. godine. Bojadžić je bio pripadnik postrojbe za posebne namjene "Zulfikar" koja je djelovala u sklopu 45. brdske brigade Armije BiH.

Na zahtjev tužiteljstva produžen je pritvor četvorici osumnjičenih za isti zločin

BOSNJACI, NAROD SA SAMOUBILACKOM FIKS IDEJOM

Dr. Muhamed Borogovac

Slijede neki najpoznatiji primjeri kao osnov za izvodjenje gornjeg zakljucaka.

- Svijet 1992. priznade jedinstvenu Republiku BiH suprotno zeljama cetnika, a Alija ode da pregovara sa Karadzicem o "ustavnom preurednju Bosne i Hercegovine", i dogovori podjelu na entitete, i to tako da vec porazeni cetnici dobise 49% BiH. I Bosnjaci kazu: "Svijet mrzi muslimane, pa dijeli Bosnu."

- Vijece Evrope oduci da Bosnu treba ujedinti da bi je primili u Evropu kao zdravu drzavu, i kao prvi korak naprave pritisak na RS da usvoji policijsku refomu gdje se policija dijeli po funkcionalnim regijama, i po kojoj je policija u rukama drzave, a ne entiteta, sto je prakticno znacilo ukidanje genocidne policije RS. Medjutim, Silajdzic i Tihic stanu uz Dodika i spase genocdnu policiju RS. I Bosnjaci opet kazu: "Svijet mrzi muslimane, pa dijeli Bosnu."

- Inzko nametne da je Elektroprivreda u rukama BiH, ali dodje Mujezinovic i stane iza Dodika protiv Inzka, i cak osnuje i Elektorpivredu Herceg-Bosne, da bi i Hrvate pridobili za to, tj. dadu ekonomski osnov drzavi Herceg-Bosni? Primjetimo ovdje da svijet nije nicim ucijenio "bosnjacke lidere" nego su se oni usprotivili svijetu da bi stali iza Dodika i krenuli cak u osnivanje Herceg-Bosne, da bi pridobili i Hrvate, jer vazno je poraziti Inzka, tj. Bosnu i Hercegovinu. Za Bosnjake je cetnicki interes ispred i vlastitog interesa. I opet ce Bosnjaci kratke pameti za par dana kazati: "Svijet mrzi muslimane, pa dijeli Bosnu."

Ocigledno, “mit” o "glupim Bosancima" i nije mit, nego istina, barem kada je politika u pitanju.

Ostaje samo da se odgovori na pitanje: "Zasto smo toliko drukciji od svih drugih naroda svijeta, ukljucujci i okolne narode Srbe i Hrvate, ukljucujci i muslimaske Srbe, ljude kao Izetbegovici, Tihic, Lagumdjija, Silajdzic i sl., koji su potekli od nas, ali su politicki mnogo pametniji jer su vaspitani u srpskoj kulturi, jer su kao mladi pokupili srpski nacionalni identitet?

Odgovor glasi: Mi smo drukciji od ostalih (drzavotvornih) naroda zato sto nam je u mozgove tokom vijekova ropstva usadjena robovska pamet, fiks ideja da neko drugi treba da odlucuje o nama, da neka Evropa, Amerika, “svijet”, a prije svega Srbi trebaju brinuti za Bosnjake, a ne mi sami, tj. nasi predstavnici. I kao i sa svakom drugom fiks idejom, to nije nista drugo nego pravo ludilo, u ovom slucaju smaoubilacko ludilo. Psihijatar cesto ludjaku uspije objasniti cinjenice, i pacijent na seansi vjeruje psihijatru i formalno shvati njegovu logiku koja mu govori da se oslobodi svoje fiks ideje, ali vec sutra kao da nista nije bilo, fiks ideja je ponovo u mozgu, jaca od svake logike, istine, bilo cega.

Mi smo hiljadu puta Bosnjacima objasnili mehanizam prevare, kako se pozitivne inicijative iz svijeta i Evrope ubijaju pregovorima nasih izdajnika, ali cim Bosnjo prenoci, fiks ideja je ponovo u glavi, ipak je njemu Evropa kriva za raspad Bosne, jer ne donosimo mi odluke o nasem zivotu, nego neki veliki brat, a mi smo "mali" mi samo slusamo i uzivamo u svome komoditetu dok su drugi duzni da se izbore za Bosnu, da Dodika ukrote.

To sto mi krivimo Evropu, Ameriku, Srbe dok nasi izdajnici prodaju drzavu iza nasih ledja je isto kao kada rogonja krivi ljubavnike svoje zene, umjesto da krivi nju i da bude covjek i rascisti sa pokvarenom zenom. Jer niko drugi nema nikakvu obavezu da cuva nasu drzavu ili nasu cast ili nase interese, jedino mi, tj. nasi predstvnici. Jedino oni nama polazu racune i sa njima moramo rascistiti.

Normalno je da susjedni narodi cesto zele da prisvoje dio teritorije susjedne drzave. To u istoriji bilo pravilo, a ne izuzetak u svijetu. Mi ne mozemo kriviti Dodika sto je takav. To se od njega i ocekuje. Mi mozemo cetnike kriviti jedino zbog pocinjene agresije i genocida i ne dati im pola Bosne i Hercegovine. Ali ih ne mozemo kriviti za to sto ce uzeti pola Bosne kada im se pruza prilika. Za to mozemeo kriviti samo nase politicare koji im otvaraju tu priliku, jer cetnici bi bili budale ako ne bi uzeli pola Bosne za sebe kada vec imaju priliku.

I cetnici imaju svoju fiks ideju, njihova fiks ideja je ubilacka, oni je zovu "istraga poturica", a Bosnjak ima svoje ludilo, svoju fiks ideju, a to je da se nikad ne smije suprotstaviti Srbinu. Moze se suprotstaviti Evropi, Americi, ali Srbinu NE.

Eto ta fiks ideja zbog koje smo vjeciti gubitnci i vec vijekovima nestajemo, a ne dolazimo pameti, je ono zbog cega smo kod okolnih naroda opravdano stekli imidz "glupih Bosanaca".

Silajdžić prijavljen zbog logora za nebošnjake
Bošnjački član Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, odgovoran je za osnivanje nekoliko stotina logora, kroz koje su tijekom proteklog rata prošli zarobljeni srpski i hrvatski civili i vojnici, od kojih su neki zvjerski mučeni i ubijeni.
Ovo je banjalučkom listu "Fokus" rekao predsjednik Nevladine organizacije "Croatia libertas", Leo Pločkinić, napomenuvši da je logor "Musala", u Konjicu, jedan od najupečatljivijih primjera Silajdžićeve izravne odgovornosti.

On je podsjetio da je "Croatia libertas" početkom ove godine uputila Tužiteljstvu BiH dvije krivične prijave protiv Harisa Silajdžića, od kojih se jedna odnosila upravo na logor "Musala". Pločkinić kaže da postoje neoborivi dokazi da je tadašnji predsjednik Vlade RBiH Haris Silajdžić osobno naredio osnivanje logora za nebošnjake na području Konjica.

- Postoji odluka o formiranju logora i imenovanju Edmeha Žilića za njegovog upravnika, a tu odluku potpisao je upravo Haris Silajdžić. Isti taj Edhem Žilić već je svjedočio da je osobno od tadašnjeg premijera dobio naređenje da osnuje logor u Konjicu, što je i urađeno - podsjetio je Pločkinić.

Prema njegovim riječima, prijave su odavno stigle u Tužiteljstvo BiH, koje je, tvrdi on, ovih dana otvorilo istragu protiv bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Pločkinić smatra da je to upravo razlog Silajdžićeve ekstremne nervoze, koja je do izražaja došla i tijekom razgovora političkih lidera u vojnoj bazi "Butmir", kod Sarajeva.

- U potpunosti razumijemo zbog čega je nervozan, jer je svjestan da istina jednom mora izaći na vidjelo. Ta istina nimalo nije povoljna za njega, jer nikakav imunitet ne može ga zaštiti od odgovornosti za počinjene ratne zločine - rekao je Pločkinić, podsjetivši da je hrvatski Sabor ukinuo zastupnički imunitet Branimiru Glavašu onog trenutka kada je osuđen zbog zločina počinjenih nad Srbima u Osijeku 1991. godine.

Nove prijave protiv Harisa Silajdžića ovih dana najavljuje i Savez logoraša Republike Srpske. Predsjednik Saveza, Branislav Dukić, kazao je da je na to upozorio i američkog veleposlanika u BiH, Charlsa englisha, i visokog predstavnika, Valentina Inzka, u otvorenom pismu, koje im je ovih dana uputio.

- Englisha i Inzka smo upoznali a činjenicom da smo već podnijeli krivičnu prijavu protiv Harisa Silajdžića, jer je taj čovjek početkom devedesetih godina bio jedan od najglasnijih ratnohuškača među Bošnjacima. Ništa se nije promijenilo ni danas, jer Silajdžić ponovo poziva na rat - kazao je Dukić za Fokus.

On je naglasio da je krajnje vrijeme da Haris Silajdžić odgovara, kako za osnivanje logora za nebošnjake, tako i za više od 12.000 islamskih svetih ratnika, koje je u BiH uvezao uz pomoć bivšeg veleposlanika BiH u SAD Bisere Turković. Isto tako, srpski logoraši podnijeće i krivičnu prijavu protiv poglavara Islamske zajednice u BiH, Mustafe Cerića, koji je, zajedno sa Silajdžićem, obilazio logore, u kojima su bili zatočeni, mučeni i ubijani srpski civili i vojnici, piše list.

Viši stručni suradnik za odnose s javnošću u Tužiteljstvu BiH, Selma Hećimović, potvrdila je "Fokusu" da su u Tužiteljstvo stigle prijave protiv Harisa Silajdžića, koje je podnijela "Croatia libertas", ali da ništa više o tom slučaju ne može komentirati. Bez odgovora je ostalo naše pitanje da li je istraga pokrenuta i ako nije, zašto nije, s obzirom na dokaze i izjave svjedoka, koji su Silajdžića izravno povezali sa zločinima u logoru "Musala", kod Konjica. - Nemamo komentara na to - rekla je Hećimović, Fokusu.

Političko Sarajevo štiti terorističku hijerarhiju u BiH

Pokretanje tzv. antiterorističke akcije protiv tzv. Rustempašićeve grupe, bilo je, sada je potpuno jasno, samo dio aktivnosti federalnih vlasti u Sarajevu, kako bi se spriječila opsežna višegodišnja istraga koju obavještajne službe NATO-a vode o vezama bošnjačke političke elite i vrha Islamske zajednice u BiH sa međunarodnim terorističkim organizacijama i terorističkom infrastrukturom u BiH.

Nakon objave tzv. shema, te uhićenja Rustempašićeve grupe, ostatku terorističke mreže, koja je opisana u strogo povjerljivim shemama NATO saveza i EUFOR-a, poslana je jasna poruka da se na vrijeme reorganiziraju, dislociraju, prikriju i privremeno obustave svoje aktivnosti, promijene način međusobrne komunikacije, kao i sami unutarnji ustroj pojedinih ćelija i skupina, posebno onaj operativni dio.

Abduladhim Maktouf osobno mi je potvrdio povezanost Mustafe Cerića s terorističkom infrastrukturom u BiH

Dakle, navodna antiteroristička akcija vlasti u Sarajevu nije bila ništa drugo do pomaganje prikrivanja djelovanja terorističke mreže u BiH, koja je organizacijski, logistički i operativno vezana ne samo na pojedince iz vrha bošnjačke političke elite, nego, što je za političko Sarajevo puno neugodnije, na formalnu organizacijsku strukturu islamske zajednice u BiH, kojoj je na vrhu Mustafa Cerić.

To je, podsjetimo, svojevremeno u razgovoru sa mnom potvrdio i jedan od vodećih ljudi terorističke mreže u BiH Abduladhim Maktouf, kada mi je tijekom naših susreta i razgovora, ne samo govorio o ovoj terorističkoj infrastrukturi, koju sada opisuju i sheme NATO saveza, nego mi je upravo Maktouf u travnju i svibnju ove godine govorio o izravnoj povezanosti formalne hijerarhije Islamske zajednice u BiH na čelu s Cerićem sa terorističkim organizacijama na teritoriju BiH.


Domagoj Margetić

OHR ipak ostaje do donošenja novog ustava!?
SARAJEVO - Vijeće za provedbu mira (PIC) koje u Sarajevu zasjeda danas i sutra neće donijeti odluku o zatvaranju, odnosno transformaciji OHR-a, niti je moguće očekivati bilo kakvo postavljanje rokova za ovaj potez, a sve zbog neriješene političke situacije u BiH, doznajemo od izvora bliskih međunarodnoj zajednici.

OHR završio posao

Ipak, očekivanja bh. političara po pitanju uloge i sudbine OHR-a sasvim su različita, pa dok predstavnici srpskih stranaka misle da je vrijeme da visoki predstavnik započne “pakirati kofere”, dužnosnici hrvatskih, a pogotovo bošnjačkih stranaka, misle kako se prije donošenja novog ustava ne može govoriti o ukidanju ove institucije. Predsjednica Kluba srpskog naroda u Domu naroda Dušanka Majkić, koja OHR već naziva bivšom institucijom, kaže kako je SNSD stava prema kojem ova institucija nije u mogućnosti donositi odluke, već u posljednje vrijeme vrvi problemima i aferama. “Te probleme prave ljudi koji se boje za svoje pozicije s obzirom na skoro zatvaranje OHR-a”, pojasnila je Majkićeva, koja misli da je ova institucija završila posao u BiH. Govoreći o sjednici PIC-a premijer Nikola Špirić misli da i međunarodni predstavnici pokazuju površnost, te poručuje kako bi na BiH odmah prepisao model neke zemlje koju je izgradio PIC.

Nefunkcionalna država

S druge pak strane, Damir Arnaut, savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Harisa Silajdžića, očekuje produljenje mandata OHR-u, objasnivši to činjenicom da BiH još uvijek nije ni blizu ispunjenju uvjeta za zatvaranje ove institucije. S njim se slaže i predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić te kaže kako OHR treba zadržati sa svim ovlastima sve dok se ne dobije funkcionalna struktura u BiH, odnosno dok se ne provede istinska ustavna reforma. I sam visoki predstavnik Valentin Inzko priznaje kako, pored pomaka, nisu ispunjeni uvjeti zbog kojih bi mogao preporučiti zatvaranje OHR-a. No, na sjednici PIC-a na stolu bi moglo biti i pitanje nastavka butmirskog procesa ustavnih promjena, što je neizravno potvrdio i američki veleposlanik Charles English, objasnivši kako će se nakon sjednice biti odlučeno o daljnjim koracima u ustavnim reformama.

Ljubić ne odustaje

Američki i europski predstavnici Stuart Jones i Zoltan Martinusz u razgovorima s predsjednikom HDZ-a 1990. Božom Ljubićem očitovali su se o prijedlozima ove stranke, a sam je Ljubić upozorio kako je njegova pozicija ista - nacionalna jednakopravnost i funkcionalnost BiH. Doznaje se kako su neki od zahtjeva ove stranke, pogotovo oko načina izbora u Dom naroda i članova Predsjedništva, već uvaženi. Ljubić pak misli kako treba pokušati učiniti sve da do kraja godine dođe do političkog dogovora kada je u pitanju reforma ustava.

Čović traži federalne jedinice

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović prezentirao je Jonesu i Martinuszu deklaraciju ustavnim reformama u kojoj je između ostalog navedeno kako je BiH država organizirana na tri razine vlasti, na srednjoj razini vlasti to su četiri teritorijalne/federalne jedinice s izvršnom, zakonodavnom i pravosudnom vlasti. Što se tiče državne razine to je znatno veći Parlament uz obvezu gdje postoji minimalna kvota za konstitutivne narode.

Piše: Dario Pušić

Deklaracija o osudi otomanskog režima

Poskok - pokret za društvenu dekontaminaciju danas je odaslao nacrt Deklaracije o osudi otomanskog režima svim zastupnicima državnog parlamenta BIH.

Svjesni činjenice da od sloma otomanske imperije do danas BiH nikada nije doživjela dovoljnu razinu samostalnosti i samosvijesti da se sama suoči s vlastitom prošlošću te činjenice da niti jedna politička partija u BIH nema snage otvoriti ovo pitanje i eventualno narušiti koalicijske odnose sa baštinicima i simpatizerima Otomana ili islamskom zajednicom, odlučili smo se na ovaj korak prvenstveno iz razloga što želimo da se u BiH konačno skinu maske i da se javno pokaže tko su stvarni domoljubi BiH a tko lažni patrioti koji su deklarativno branitelji državnosti BIH dok istovremeno na temama o BiH pod isti koš stavljaju i BH vladare i imperatore BiH.

Apsurdnost BH stvarnosti ide čak do tud da danas tisuće ulica i trgova, džamija i munara nose imena po turskim vladarima što je nečuveno u suvremenim demokracijama da jedna odgovorna europska država, buduća članica EU, titulira svoje ozemlje po onima koji su je stoljećima terorizirali i držali u pokorstvu.

Cilj ove deklaracije nije samo deklarativna osuda otomanskog režima nego i otvaranje javne rasprave o potrebi osude svih fašističkih i totalitarnih režima koji su prošli kroz BIH što je osnovni preduvjet nekakvog općeg pomirenja.

Nadalje u toj javnoj raspravi jasno će se pokazati da mnoštvo onih koji čine znatnu većinu u BH parlamentu i dalje simpatiziraju taj zli i rušilački strani režim koji je poharao BIH na 4 stoljeća i od nje napravio tamnicu svih naroda u njoj a koja je imala takve fatalne posljedice da su mnogi pod torturom tog režima poklekli te prešli na stranu agresora kako bi si osigurali kakav takav normalan život.

Ukoliko ne dođe do javne parlamentarne rasprave po ovom pitanju javnosti ćemo predočiti koje političke elite su sudjelovale u blokadi iste.

To će biti jasan dokaz da u parlamentu BIH sjede kvislinzi koji i danas protektiraju otomansku ulogu u BiH te ju smatraju pozitivnom a što je najsmješnije daju si ulogu najvećih "zaštitnika Bosne".

Ukoliko određene političke elite budu stale na stranu Otomana to će biti i praktični dokaz BH javnosti da u državnom parlamentu sjede sluge nekadašnjeg agresora.

Ukoliko BIH želi generacijama koje dolaze dati šansu za pomirenje onda je ovakav korak i više nego nužan.

Povod ovoj deklaraciji bila je činjenica da na skandalozne i gotovo imperijalističke izjave turskog ministra vanjskih poslova u kojima je veličao Otomane i najavljivao povratak turskog utjecaja u BIH državni vrh BIH uopće nije reagirao.

Poskok - pokret za društvenu dekontaminaciju

Poskok - pokret za društvenu dekontaminaciju?
Ko su ovi?
Oni bi prvo trebali sebe provjetriti malo
U brckom (necu navoditi dalje) imamo mnostvo ulica koje nose imena nekih jebivetara iz Srbije , to je samo primjer
sto se tice dzamija tu niko nema pravo ulaziti kako se zove ova ili ona, to je iskljucivo stvar vjernika , to vazi i za crkve, neka ih nazivaju kako hoce samo da se ne vrijedja nicije dostojanstvo
Imali smo (jos uvijek imamo) cetnicke spomenike pa se ti dusebriznici ne oglasise, ali eto kod nas je sve naopako ko u krmka muda

Treći entitet

Piše: LJUDEVIT POSAVSKI

A što je to hrvatska stvar? Koji je to svehrvatski cilj?


Ovih dana se na jednom popularnom hercegovačkim portalu otvorila široka rasprava na članak koji govori o tomu kako se Posavci kunu u BiH a ona nas ne hebe niti za suvu šljivu. Komentari su različiti. Od onih koji se slažu sa autorom članka do onih koji mu kao nešto pozdravljaju nekoga u familiji.

O Posavcima mogu pisati i Hercegovci. Što da ne. Mogu o nama pisati i ovako i onako. Kako im se prohtije. Mogu nas smatrati i ovakvim i onakvim. Mogu nas zvati i Posavljacima. Mogu štogod hoće.

S druge strane i mi imamo isto pravo. Da pišemo o sebi prije svega ali i da napišemo pokoju o Hercegovljacima. Ako napišemo Hercegovac, mogli bi se uvrijediti jer imamo pasminu magaraca za koju narod voli reći "Hercegovac".

Ali znam ja dobro njih i znam da im neće smetati ako ih oslovim sa Hercegovci, a tovare ostavimo za neku drugu priču.

Da, rekoh imamo pravo pisati što mislimo. A sada imamo i mogućnosti da svoja mišljenja i javno obznanimo, jer više ne ovisimo o političko-informativnoj blokadi i našim političarima čije su doskorašnji sluganski stavovi, po političkom diktatu, bili etablirani kao opće mišljenje svih nas Posavaca.

Jasno da ovdje govorim o Posavcima Hrvatima i Hercegovcima Hrvatima. Bitno je to istaknuti jer u Posavini živi stanovit broj Bošnjaka koji su također Posavci. A hercegovačka metropola ima toliko Bošnjaka da je gotovo nemoguće pomisliti samo na Hrvate kada se govori o Hercegovcima. Kao što rekoh ovoga puta nećemo miješati braću po genima, nego ću nešto reći o braći po krvi, čistoj hrvatskoj. Dobro, nećemo sada cjepidlačiti što Posavci gledajući na sva 23 kromosoma i haploidne grupe puno više odgavaruju većinskoj hrvatskoj haploidnoj grupi. Dok kod Hercegovaca prevladavaju haploidni gameti s genetičkim materijalom naroda koji je naseljavao Zahumlje puno prije dolaska Hrvata na ove prostore.

Brojanje eritrocita

Nećemo jedni drugima brojati crvena krvna zrnca. Danas smo Hrvati i jedni i drugi i kao takvi trebamo i ostati. Ali jedinstveni, a ne razjedinjeni i posvađani. A netko nas očito želi posvađati. Moramo se zapitati tko i iz kojih pobuda?

Krenimo prvo od motiva pa ćemo lakše doći i do nalogodavca koji baca kost među Hrvate. Bez sumnje, radi se o jednoj smišljenoj propagandnoj kampanji koja je usmjerena u ostvarivanju određenih ciljeva. Nećemo okolišati nego ćemo k'o Sinjani u sridu.

Velikosrpska propagandna mašinerija sa svojim fiks idejama generiranim u SANU (srpska akademija znanosti i umjetnosti) temeljito podržana od nedavno preminulog g. Pavla, preko odabranog, također preminulog vožda Miloševića, sijala je i dan danas sije sjeme Velike Srbije. Sva dešavanja u Domovinskom ratu, a posebice u ratu koji je vođen na teritoriju BiH su u dobroj mjeri određena velikosrpskom politikom. I kada se stvari analiziraju ništa nije bilo slučajno, kao što ništa nije slučajno niti sada.

Zavadi pa vladaj

Sukob između Hrvata i Bošnjaka je plod jedne takve politike. Od klasične agresije Srbije na BiH, tim činom Srbi pokušavaju ratne sukobe u BiH svesti na građanski rat. Produljenjem zategnutosti među Hrvatima i Bošnjacima sve su veći izgledi da ratni sukobi u BiH uistinu poprime kvalifikacije građanskog rata.

Ne bi Srbi taj svoj naum mogli ostvariti bez svesrdne pomoći svojih agenata i sluga, kako u redovima HVO-a tako i među pripadnicima Armije BiH. Obavještajne i kontraobavještajne srpske službe su svoju zadaću odradile gotovo do perfekcije. Svoje UDBA-ške kadrove uspjeli su instalirati u same vrhove političke i vojne vlasti Hrvata i Bošnjaka. Da je tako potvrđuje činjenica da je većina zapovjednog kadra i na strani HVO-a i na strani Armije BiH bila sastavljena od provjerenih oficira JNA. Ništa ne bi bilo čudno da ti oficiri nisu bili raspoređeni baš u zonama sukoba Hrvata i Bošnjaka.
Vođeni istim načelom UDBA-ško vodstvo hrvatske zajednice Herceg-Bosne, sa krvnicima koji su svoja zlodjela ostavili svugdje od Iloka do Prevlake i od Karlovca do Srebrenice, u svibnju 1992. godine sklapa pakt o nenapadanju.

Takav dogovor je puno više od pukog sporazuma o prekidu ratnih neprijateljstava između srpske i hrvatske strane. Od tada Hrvati i Srbi više nigdje ne ratuju. Osim u Posavini. Takav dogovor je omogućio Srbima da sve svoje vojne efektive usmjere na Posavinu. A s druge strane HV se postupno povlači iz Posavine, a vojna pomoć Posavcima biva dopremana na kapaljku. Dakako da je presudnu ulogu u ratnom rasporedu HV-a imao Ministar obrane RH Gojko Šušak. Širokobriježanin koji je uz pomoć oficira UDBE "pobjegao" u emigraciju. Da su te veze bile i ostale prisne Šušak je dokazao postavivši za svog pomoćnika sina od tog UDBA-ša, koji je isto tako oficir JNA. A mi u Posavini jako dobro znamo tko je mogao u bivšoj Jugi, u to vrijeme, biti oficir.

Šušak je bez sumnje povlačio sve konce u HV-a. Imao je ogroman utjecaj na Franju Tuđmana. Tuđman je promijenio na desetine ministara, ali jedino Šuška nije mogao maknuti, mada je zacijelo imao jednake ili slične razloge zbog kojih je mijenjao ostale ministre kao kauboj konje. Sigurno se nije radilo o Šuškovoj sposobnosti i njegova sposobnost i stručnost nisu ti koji su ga držali na poziciji. Očito, da ga je Šušak, zbog nečega, držao u šaci.

Kontinuitet odabranog kadra

Ovo su dakle bitne naznake koje govore o utjecajnim polugama prvenstveno vojne hrvatske moći koja je odigrala odlučujuću ulogu kada je u pitanju bila hrvatska doktrina u BiH. Takva politika traje cijelo vrijeme. Nije slučajnost da se na čelnu poziciju HDZ-a BiH uvijek "bira" provjereni kadar JNA ili pak netko iz Službe državne bezbednosti. Kontinuitet dakle postoji. I u sklopu takve prakse i jasnog prosrpskog djelovanja ne trebaju iznenaditi niti priče i naklapanja da su Posavci vjerni BiH. Da ih BiH handri. Pa zbog toga što Posavci nisu za politiku koju predvodi Čović nisu niti pravi Hrvati. Iz istih razloga Posavce treba blatiti. Prikazati ih kao saveznike Bošnjaka i optužiti ih da ne rade za hrvatsku stvar.

Hrvatsko pitanje bez upitnika

A što je to hrvatska stvar? Koji je to svehrvatski cilj?

Hvala Bogu više nitko nema taj legitimitet da sam predstavlja sve Hrvate u BiH. Da ta individua instalirana od strane protuhrvatskih interesa manipulira narodom i izdaje se za njegovog vođu i reprezenta.

Treći entitet u BiH, bi mogao biti dobra ideja. Međutim, ovoga puta radi se o podmetnutom kukavičjem jajetu. Išlo se na račun egoizma i domoljublja poštenih Hercegovaca. To kukavičje jaje Hercegovci su popušili kao kurva onu stvar.

Što je to treći entitet? Nitko to ne zna. Poglavito u Posavini i Središnjoj Bosni. Gdje su granice tog entiteta? Tko će ih nacrtati i tko će stati na te granice? Kako će se postupiti sa stanovništvom koje ne želi taj treći entitet, a nalazi se na području tog entiteta? Što taj entitet znači Hrvatima? Bez svog ognjišta i svoje djedovine ostalo bi 500.000 Hrvata jer će pripasti ne samo drugom entitetu. Nego će ostati u entitetu svojih krvnika. Posavci sa Srbima, a Hrvati iz središnje Bosne sa Bošnjacima. Koga je briga ako se takav scenarij ostvari?

O.k. - Hrvati iz Posavine bi bili prvi za taj entitet ako će u njega ući Posavina. A svi znamo da neće. Jer je službena hrvatska politika Posavcima okrenula leđa još davne 1992. godine. Ista stvar je i sa Hrvatima Središnje Bosne. Da ne govorimo o onim Hrvatima koji niti pod razno ne bi ušli u hrvatski entitet. Primjerice banjalučki Hrvati.

Tko može dati jamstva da će primjerice Orašje ostati u hrvatskom entitetu? Nitko, dakako. Pa čak ako i sadašnja Županija Posavska uđe u taj entitet sasvim je sigurno da Brod, Derventa, Modriča, Šamac i mnogi drugi sigurno više, za sva vremena, neće biti dio hrvatskog nacionalnog prostora. Hoćemo li time pljunuti na krv velikog broja poginulih Posavaca u Domovinskom ratu? Dakao da hoćemo. To bi bila izdaja Posavine po drugi put u vremenu treptaja oka, gledano u povijesnom kontekstu.

Ustaša Dodik

Kao, Dodik pomaže Hrvatima da ostvare svoje političke ciljeve. Dodik može i hoće pomoći samo hrvatskoj politici koja se temelji na UDBA-škim postulatima. Da je Dodik iskren kao što nije ponudio bi nam makar dvije općine u Posavini koje nemaju nikakve veze sa njihovim koridorom (Brod i Derventa). A priča o tobožnjem koridoru je samo floskula koja je poslužila lakovjernim za otimačinu povijesnog hrvatskog nacionalnog prostora.

I oni koji slijede velikodušnog Dodika su političke naivčine prve vrste. Naravno, ne mislim na našu političku vrhušku, jer ona ima svoj šuškavi interes. Obična raja je ta koja puši i živi u zabludi da nam onaj tko je protjerao najmanje 300.000 Hrvata želi dobro.

Priča o trećem entitetu je priča velikosrpske politike. I nikako ne može biti stav istinske politike Hrvata, niti onih u BiH, ali niti onih u Hrvatskoj.



BiH je država i Hrvata

Bosna i Hercegovina je hrvatska zemlja i to cjelokupna od Save do Jadrana i od Une do Drine. Ona nam treba cijela i ne damo je drugima za šaku dolara. A ta šaka dolara je upravo spomenuto kukavičje jaje zvano treći entitet. Pravi Hrvati se neće odreći niti pedlja Bosne i Hercegovine, jer mi imamo povijesno pravo na tu zemlju. To što nas ima malo u BiH je rezultat naše promašene politike koja je u dobroj mjeri služila velikosrpskim ciljevima Međutim, naša brojnost nije ta koja će odrediti naše pravo na BiH. To nam pravo silom ili svojevoljno moraju priznati i drugi narodi u BiH. A najgore od svega je to što to pravo negiramo sami sebi.

Bošnjaci nisu Hrvatima neprijatelji. Takav trenutačni odnos nam je nametnut, kao što je ranije rečeno od strane velikosrpske politike. Da ta velikosrpska politika i dalje djeluje pokazuje zaoštravanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Federacija BiH nije slučajno stvorena ovakva. I bila je prigoda da se na hrvatsko-bošnjački sukob stavi točka na i. Nažalost, Srbi i danas imaju velikog upliva u političke odluke i Hrvata i Bošnjaka, pa se krizni odnosi između Hrvata i Bošnjak samo produbljuju. A jedinu korist od toga imaju samo Srbi.

Poznati su brojni primjeri Bošnjačke netrpeljivosti prema Hrvatima u BiH. Jasno je da su danas Hrvati ugrožen narod i da spomenuta FBiH danas nije sretno rješenje za Hrvate. Propagandna mašinerija je već nametnula javnosti mišljenje da su odnosi između ova dva naroda nepopravljivi. Brojni su primjeri koji to dokazuju, ali ima i onih koji govore suprotno.

Razumljivo je da antagonizam postoji među narodima u Središnjoj Bosni. Međusobno su ratovali, ostale su rane koje teško zacjeljuju. Samo ne mogu se oteti dojmu da Bošnjake nekako više mrze Hercegovci koji su s njima kudikamo manje ratovali. S toga valjda i Bošnjaci imaju veći pik na Hercegovce. To je upravo dokaz da međusobna mržnja nije plod izravnog sukoba nego je produkt politički montiranog procesa.

Ničija nije do zore sjala

Sve u svemu vrijeme će pokazati koji su to istinski svehrvatski ciljevi u Bosni i Hercegovini. Isto tako vrijeme će pokazati tko će u hrvatskoj povijesti biti zabilježen kao izdajnik. Ali vrijeme je već pokazalo da su Posavci mučenici hrvatskog naroda. I javno ih blatiti i osuđivati bez argumenta svakako je još jedan dokaz kakvog kukolja mi u svom žitu imamo.
Možda neće biti potreba za velikom vremenskom distancom da se dokažu i prokažu podrivači svehrvatskog jedinstva i zajedništva.

Sva je sreća da Hrvati Posavine više vjeruju u Boga nego u stranke i pročitane političare čiji je moto "neka meni bude bolje, a za ostale boli me briga. Da, "briga" jer ne bi lijepo bilo da uz ime Svevišnjeg koristim izraz za onu mušku stvar.

Ljudevit Posavski
e-Posavina.com

I Turci konja za trku imaju

Piše: Dean Rant

Tresla se brda Otomansko carstvo se rađa na Balkanu. Nedavna izjava turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua kojom je najavio obnovu Otomanskog imperija dobrano je nakostriješila čekinje sljedbenika Ilije Garašanina.

Gotovo je… Turci dolaze, sabljom mašu, glave sijeku. Teško da ostane uha kaurskoga. Možda se jedino Hrvatska spasi. Ona je u NATO paktu i nju sada ne smije nitko da dira. Niti moćni paša Ahmet Davutoglu niti ali paše mudžahedini od Al-Quaide.

Sve je počelo uplitanjem moćne Rusije u ionako zamršenu situaciju na Balkanu. Eto Rusi su kao dali potporu Srbima. Nije kao nekoć Milošević svojim Kosovarima „Ni'ko ne sme da vas bije“, nego se radilo o ručku u prijestolnici Beogradskog pašaluka. Ne sumnjamo da se Medvedev dobro najeo i napio u Srbiji. Možda je i podrignuo,a to je dobar znak za Srbe. Prijalo mu je i doći će opet samo ako Srbi zapucketaju prstima.

Nije da se „naše cvijeće“ uplašilo Crvene armije, nego su onako reda radi pozvali turskog vezira za vanjske poslove da i on kuša ćevape na Baščaršiji. Ne znamo je li išao u „Želju“ ili negdje drugdje, ali očito i on se podrignuo. Ne da se Medvedevu. I Turci konja za trku imaju.

Kako Hrvati trenutačno nemaju Austro-Ugarsku, ne imade tko doći kod Čovića na hercegovačku trećeentitetsku janjetinu ispod saća. Ili možda kod Gojka na Jablanici, samo ne znam kako bi na to reagirao Musa Kesedžija of Ankara&Sarajevo. U takvoj bezizlaznoj situaciji, Čović, kud' će što će niti sam ne zna. Okreće se oko sebe i gdjegod pogleda vidi Dodika. Ražanj s janjetom na rame i pravac njemu. Jebeš Austro-Ugarsku. Od katolika pomoći nema. A kad Otomanska sila krene, nema njemu neg' pod skute braći po Evanđelju.

Da je ispravno postupio Čović to mora obznaniti narodu. Onima južnije od Vran planine i Raduše. Onima istim koji pred rat zaustaviše srpske tenkove. Nisu bili ruski, pa im zato nema „priko“ zemlje Eranije. Samo ne znam što im bi pa samo dvije godine kasnije stupiše u savez s tim istim tenkovima. Valjda su imali goriva na pretek. Nisu znali kud' će s njim pa su eto malo posudili Plavšićki. A evo vidite vrijeme je pokazalo da starica, kojoj AlQuaida u zatvoru ruku slomi i nije baš kriva. Čim su je pustili ranije.
Što su ti političari. Još su tada osjetili da će Otomansko carstvo ponovo na Balkan doći. A s Osmanlijama se zna kako treba.

Zato danas sva zvona zvone, i najavljuju dolazak Osmanlija. Zvone zvonari. Jedni se krste s tri prsta, dok se drugi križaju s pet. Svih pet lijeve ruke. Desna im na srcu stoji, što znači „otadžbini vjerni do groba“. Samo pod uvjetom da neka druga sirotinja za njih "zgine do veka".

Kakvi Turci, kakvi bakrači. Samo idioti mogu vjerovati da bi Turska vojska mogla napraviti jedan korak izvan Turske. I sa svojim Kurdima pod velom plašta bitke biju.
Milijun je razloga koji jamče da Turska neće, ne može i ne smije pokrenuti svoje snage izvan turskih granica. Pogotovo ne u smjeru Europe. Međutim, dezinformacijama i insinuacijama koje Čović i Dodik plasiraju u medijima želi se stvoriti kriva slika o ugroženosti kršćana u BiH i potrebi da ih se zaštiti od najezde Osmanlija. Po mogućnosti kalašnjikovima - Made in Russia. Vjerojatno se vitez Ibrahim Pjanić sad u grobu vrti. Zbog Čovića ponajprije, ajd za Dodika je i očekivao, al od velikog Hrvata; što je previše, previše je.

Kada je u pitanju bosanska meta i Ruske i Turske puške su prazne. A prazna puška ne puca, kaže narodna poslovica. Ali isto druga veli; Pune se puške boji jedan, a prazne obojica. I biti će da je tako i u ovoj uzavreloj BiH. Dokle? Pa dok ne zaprijeti M-16. A ona nikad nije prazna i nje se boje svi.

Piše: Dean Rant

"PA IMA LI IKO DA VAMA VALJA?"
Izvor: Bosanski kongres
I poslije citanja ovaga Glasnika neki ce nas "dobronamjerno" pitati: "Pa ima li iko da vama valja?" Mi smo vise puta do sada odgovorili na to pitanje otprilike rijecima:

"Ima veoma mnogo patriota Bosne i Hercegovine, ali su oni sistematski uklanjani iz vlasti cim su se eksponirali kao BH patrioti, te su poslije negativne selekcije u vlastima ostali samo izdajnici o kojima mi pisemo."

Citam ovih dana odlicnu knjigu: "Sarajevski rulet" Muhameda Gafica, i u njoj nalazim bezbrojne dokaze upravo ovoga sto govorimo, da su u BH vlastima negativnom selekcijom odabrani samo izdajnici koji nas danas predstavljaju. Istina, autor knjige nigdje ne izvodi taj zakljucak, ali u knjizi se spominju mnoga imena heroja Bosne i Hercegovine, spasilaca Sarajeva, a kojih danas ni jednog nigdje nema na funkciji u BiH. Gdje su npr. danas Dragan Vikic, ili Kemo Ademovic ili Jusuf Pusina, ljudi koji su spasili policiju BiH i time spasili i Sarajevo i BiH u agresiji? Ne samo da su ti ljudi, kao organizatori policije BiH, tiho uklonjeni, nego su kasnije smjenjivani i novi kadrovi koji su se nasli na putu cetnickog projekta. Evo samo najnovija tri primjera "zaboravljenih" nekadasnjih policajaca: Mehmed Zilic, Tarik Sadovic i Drago Lukach. Ovaj put da ne govorimo o mnogobrojnim kadrovima iz Armije, kao i kadrovima iz takozvanih bosnjackih stranaka koji su svi redom uklonjeni da bi sva vlast ostala u rukama izdajnika. Da je "nasim" liderima stalo da sacuvaju BiH danas bi na najvisim funkcijama bili Bogic Bogicevic i Dragan Vikic i slicni.

Evo npr. trenutno je na meti Safet Halilovic. Vidjecemo da li ce Silajdzic dopustiti da Spiric smjani Halilovica.

U knjizi Sarajevski rulet, vec na samom pocetku, autor Muhamed Gafic prenosi sadrzaj jednog sastanka jedinice Specijalaca Republike BiH, kojoj je Gafic pripadao, a Dragan Vikic bio komandant. I tu on kaze da je Momciilo Mandic, dosao na taj sastanak i kazao da su politicari postigli dogovor da se jedinica specijalaca podijeli i da se podijele i "materijalno-tehnicka" sredstva izmedju srpskog dijela jedinice, na jednoj strani i muslimansko-hrvatskog dijela na drugoj. Muhamed Gafic i ostali specijalci se nisu ni osvrnuli na tu vijest. Kako je to moguce da im takva vijest o izdaji njihove jedinice od strane poilticara promakne nezapazeno? Pa zato sto normalan covjek podsvjesno odbija da povjeruje da je izdat od onoga kome vjeruje. Upravo ta epizoda najbolje pokazuje koliko je izdaja drzave slozena i podmukla stvar. Zato se svugdje na svijetu infiltrirani izdajnici strijeljaju za kaznu.

Sematizirani Bosnjaci
Ima li efendija Cerić pravo da u ime muslimana i Bošnjaka progoni OHR iz BiH? Ima li pravo da se obračunava sa Sjedinjenim Američkim Državama da bi zaštitio interese svog političkog partnera? Imaju li muslimani pravo da se odreknu pravedne borbe za Bosnu i Hercegovinu zarad realizacije podjele ove zemlje između Milorada i Fahrudina Dodika?Sada je konačno sve jasno: umjesto Bošnjačkog sabora Bošnjacima se dogodio Sabor Islamske zajednice; umjesto jačanja države BiH Bošnjacima valja ojačati entitet SBB; umjesto lica Ratka Mladića u Haagu mnogo je važnije ugledati leđa Raffiju Gregorianu i, naravno, umjesto prijema u NATO i Evropsku uniju za budućnost Bošnjaka je potrebnije sagraditi rezidenciju reisu Ceriću i usvojiti regulacioni plan za Avazov toranj. Jasne su i metode kojim se zacrtani dvoentitetski sustav Milorada i Fahrudina Dodika ima postići: radikalizacija Bošnjaka.

Ko je veći prijatelj: Kissinger ili Obama

Bakir Hadžiomerović, urednik političkog magazina FTV-a "60 minuta", ovaj je projekat vrlo precizno detektirao: Dragi Bošnjaci, niko ne sme da vas bije, sem reisove milicije. Efendija Cerić je odgovorio sa BHRT-a - u skoro pa jednočasovnom monologu uspio je Bošnjacima objasniti da oni prije njega nisu ni bili muslimani, jer im je i u kućama bilo zabranjeno klanjati (doduše, dokazani muslimani i iz proskribiranog vremena bivše Jugoslavije, poput Džemaludina Latića, po vlastitom su priznanju, onako progonjeni kao siromašni studenti, od zime u domu Nedžarići spas tražili u Palma de Majorci), a tek od kada je on reis postali su i muslimani i Bošnjaci. Što podrazumijeva da će to i ostati ukoliko shvate da je upravo on ključ i garancija opstanka.

Izlišno bi sada bilo analizirati šta su sve Bošnjaci dobili Cerićevim reisovanjem a šta gube, no nije zgoreg podsjetiti na vrijeme koje i efendija obilato koristi kada veliča svoje reisovanje. Dakle, period rata, u kome su Bošnjaci preživjeli genocid, isti onaj period u kome je reis Cerić majkama u Hrasnici čestitao šehide. Danas je posve jasno da je imao i razloga. Šehidske majke još su u suzama za svojim sinovima koji su časno i pošteno branili Bosnu i Hercegovinu, a Cerić i njegovi politički partneri umjesto branilaca BiH veličaju cace, ćele, bojadžiće i one armijske kabinetlije koje su najveće ratne pobjede ostvarivale u Trusini, Grabovici i nad nebošnjacima po Sarajevu.

To naravno reisu ne smeta da se punih pluća poziva na genocid: dvosjekli mač Cerićeve politike svojedobno je najilustrativnije opisao Mustafa ef. Spahić. U nekadašnjem Ljiljanu, u kome su Spahićevi tekstovi i bili rijetki vrijedni čitanja, Spahić se osvrnuo na nagradu koju je Cerić primio iz ruku Henryja Kissingera. Bilo je to krajem marta 2004, u vrijeme ubistva duhovnog vođe Hamasa šejha Ahmeda Jasina. Muslimanima svijeta poslane su tom prilikom, objasnio je Spahić, jasne poruke: "Ko bude k'o šejh Jasin, slijedi mu Sharonova raketa u glavu, makar bio stopostotni inavlid, a ko bude k'o reis Cerić, slijedi mu od Kissingera UNESCO-ova nagrada, a u perspektivi može se nadati i Nobelovoj".

Rasim Delić je imao zapovjednu kontrolu nad mudžahedinima u Bosni

Tužiteljstvo Haaškoga suda u procesu protiv Rasima Delića, bivšeg načelnika Glavnog stožera Armije BiH, tereti, između ostalog, Delića za zapovijedanje i kontrolu nad dobrovoljačkim, mudžahedinskim, islamističkim jedinicama, koje su u Bosnu i Hercegovinu došle iz arapskih zemalja ratovati za islamističku BiH.

Rasim Delić potpisivao dokumente mudžahedinima

Rasim Delić potpisivao je dokumente o promoviranju u više vojne činove mudžahedinskih ratnika i njihovih zapovjednika, te im je dodjeljivao posebna odličja zbog njihovih ratnih zasluga, koje su uglavnom svode na pokolje Hrvata u Srednjoj Bosni i spaljivanje hrvatskih sela u BiH.

Dokumenti terete Izetbegovića

Ministarstvo obrane BiH plaćalo je 16 tisuća njemačih maraka svakom islamističkom ratniku – mudžahedinu (pripadnicima zloglasne jedinice El Mudžahid), kao naknadu za njihovo sudjelovanje u ratu u BiH. Svi ti podatci i dokumenti dokazuju da su ti strani islamistički ratnici bili stvarno sastavni dio Armije BiH, te su kao takvi bili podređeni Glavnom stožeru Amrije BiH i generalu Rasimu Deliću. Dokumenti kojih je u posjedu i portal Necenzurirano.com u cijelosti dokazuju ovakve tvrdnje optužbe, jer dokazuju kako je jedinica „El Mudžahid“ bila sastavni dio sustava obrane BiH kojim su zapovijedali Glavni stožer Armije BiH i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U posjedu smo čak i dokumenata kojima Haaško tužiteljstvo za sada ne raspolaže, a to su odluke o imenovanju i promaknućima koja je islamističkim ratnicima dodjeljivao BiH predsjednik Alija Izetbegović, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga BiH.

Ukoliko vas ova tematika zanima , mozete pogledati dokumente koji to potkrepljuju i jos mnogo vise o tome procitati OVDJE

Brigada Meša Selimović muslimanska brigada u sastavu Republike Srpske
Ismet Djuheric bio je prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske \„Mesa Selimovic\”, u cijem su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa podrucja opstina Bosanski Brod i Derventa. Ova jedinica \„Muslimana sa kokardama\”, kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od velikih kontroverzi proteklog rata. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio.

Prije rata bio sam zaposlen u Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista. Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora, kada je i pocela nasa nesreca.

Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene zadatke, tada je to bilo legalno, rat još nije bio poceo na ovom podrucju, mada sam se plasio da će rata biti. I u opstini su moji poslovi bili vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima, prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kažem Muslimanima, jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman.

Već padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu 1991. godine, ovdje su poprilično narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je već bila nova država. Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se stitimo zajedno, jer živimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog naroda i mogu reći da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio moglo puno da im vrijedi.

Govorili su: \„Pristupi, neće ti biti ništa.\” To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana početkom marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se već bili odvojili u Lijesce.

Ja sam bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da se dogovorimo kako da se zastitimo, najviše od kriminalaca, bilo je raspoloženje da se u straže ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali ove koje su zeljeli da žive zajedno. Mene su odmah smijenili sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke.

U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje oruzje. Prvo su pucali pa tražili da se predam. Pucnjava je bila zestoka. To vece razgovarao sam sa generalom Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u Brodu, sa stabom u Lijescu, i tražio da napadi na mene prestanu. Nisam se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja žena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najviše boljelo je da su među napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca.

Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu.

HOSOVCI DOLAZE: Međutim, ista grupa koja je mene napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod komandom ovdje poznatog njihovog vodje Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic je živio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin, negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam bio u Derventi, u brigadi.

Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, čiji je komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac, zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio.

Od tada, pa sve do oslobodjenja Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu \'92. formirao sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nešto Hrvata i Srba u njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica \„Mesa Selimovic\”, i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije general Slavko Lisica.

Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica je brojala oko 120 boraca, što se mijenjalo od vremena do vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre ćete. Prošla je sva brodska i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica, Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni ljudi, oni koji su ostali da žive ovdje. Ova jedinica je posteno obavila svoj posao. Naše mišljenje je bilo da imamo pravo da branimo svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi živi i radi ovdje.

Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki način zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je prihvatio naše opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca, skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih neće niko dirati. I tada je rekao: \„Ako ste voljni, poslat ću vam vozilo.\”

Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmišljali smo o imenu jedinice, i koliko se sjecam, čini mi se da je bas Lisica spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio. Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica nismo ništa uradili što ne valja, neka neko od protivnika kaže da nije tako. Dolazili su nam strani novinari, čak je dolazila i princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis, ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi.

To sto sam radio, i sto smo radili, sami smo odabrali i ne kajemo se.

Znam da su Srbi proglaseni agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske Republike Srpske, bili smo sa našim komsijama, niko drugi nije bio tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako ću ja biti agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se pricuvati i ne ići sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini, kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo.

U mojoj ceti je bio značajan broj Dervencana Muslimana, ali i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguće je to uzeti zdravo za gotovo, to što se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz Srbije pa zaužele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama, 18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo govoriti o agresiji. Ta riječ je koristena da se privuce međunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slučajeva da su sve tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i to ne može da amnestira ni jedne, ni druge ni treće. To je ziva istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu komsije. Evo, i sada se vracaju.

Tačno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u HVO-u. Morali su slusati šta im se kaže. U svakoj jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao savjetnik, a zna se šta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje, nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije.

Ljiljani na obiteljskom grbu Tvrtkovića

Moj Ljiljane...
Piše: Dr. Vahid SENDIJAREVIĆ

Pincom.info od 5.6.2009-te je objavio tekst pod nazivom „Reis Ceric traži da šerijat bude sastavni dio Ustava“. Ono sto Pincom.info ne razumije je to da Ceric toboze zastupa interese muslimana u BiH, a bori se samo za legalizaciju genocidne Republike Srpske.

Pincom.info u svom tekstu prenosi izjave Cerica iz njegovog nedavnog predavanja na Katolickoj akademiji u Berlinu o temi “Šerijat i muslimanski društveni dogovor u Europi”. Pincom.info zakjljucuje: „Istup poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafe Cerica o tome da šerijat treba institucionalizirati kao sastavni dio prava muslimana izazvat ce veliki broj reagiranja, prije svega u otvaranju rasprave o ustavnim promjenama u zemlji“.

Ono sto Picom.info ne razumije je to da je Cericev motiv upravo to da se izazovu reagovanja onakva kako je reagovao Picom.info uvazavajuci Cerica kao predstavnika muslimana BiH-a, koji toboze zastupa interese Bosnjaka u BiH, a ne uzimajuci ga za ono sto on jeste, onaj koji se odano bori za ocuvanje i legalizaciju genocidne tvorevine Republike Srpske.

Ceric je karizmatican, sa visokim akadenskim obrazovanjem i velikim politickim iskustvom i ogromnim iskustvom u manipulisanju medija, pa sigurno zna da gradjani BiH na osnovu internacionalnih zakona (konvencija) imaju pravo da traze da se vrati suspendovani ustav Republike BiH (to je jedini ustav na kojeg imaju pravo kao zrtve agresije i genocida) ili da pristanu na genocidni Daytonski ustav (Aneks 4 Daytonskog sporazuma).

Sada, kada je i vrabcima na grani jasno da je propao pokusaj legalizacije genocidnog ustava sa nedavnim nelegalnim izmjenama, ponovno je pokrenuta incijativa promjene ustava. Da bi obezbjedio cetnicima i genocidnoj Republici Srpskoj argumente da jedinstvena BiH ne moze biti alternativa genocidnom uredjenju BiH, on uvodi pricu o serijatskim zakonima.

Kada drzi predavanja po Evropi, a neki u Evropi mnogo vole kada hodza Ceric govori o serijatu (Ceric je onaj kome neki u Evropi dodjeljuju nagrade), onda govori o potrebi da se odredbe serijatskog zakona ugrade u buduci ustav BiH, a kada drzi hudbu (govor) muslimanima u dzamiji u Detroitu (21. oktobar 2007), onda kaze da pitanje grijeha kao sto je piti rakiju i preskociti post, i preskociti molitvu (salat), nije tako strasno jer „Bosanski Islam je specifican, nas“, sto ce reci, nije bas sto-posto po serijatu. Tako Ceric muslimanima BiH objasnjava da serijatske i vjerske odredbe nisu bas neka svetinja, a onda taj isti vjerski zakonik podmece kao kukavicije jaje gradjanima BiH.

U svakom kljucnom momentu za odbranu jedinstvene BiH Ceric i drugi izdajnici uskoce sa kukavicijim jajetom. Sjetimo se kako su Alija i ostali izdajnici prekidali sjednice Skupstine Republike BiH da bi toboze klanjali dzumu (podnevna molitva petkom) pred TV kamerama kako bi obezbjedili Karadzicu i cetnicima dokaz da je Republika BiH “muslimanija”. Tih dana klanjase i oni koji nikada klanjali nisu, niti prije niti kasnije.

Ideja zastave sa ljiljanima kao zastave Republike BiH i njen prvi nacrt su rodjeni u kancelariji uvazenog Vinka Puljica, prvog kardinala Katolicke Crkve BiH u saradnji sa Stjepanom Kljujicem, tada clanom Predsjednista Republike BiH. Grb bosanskih kraljeva sa ljiljanima odabran je kao znak kontinuiteta hiljadugodisnje drzave BiH (da se potsjetimo Franjevci su sacuvali sjecanje na taj grb) sa ocekivanjima da ce biti prihvatljiv svim Bosancima i Hercegovcima, jer su ljiljanini istovremeno i dio hriscanske bosanske tradicije. Istog dana kada je Skupstina Republike BiH usvojila zakon o novoj zastavi, Alija Izetbegovic daje izjavu na televiziji da su muslimani konacno dobili svoju zastavu i time porucuje Hrvatima i Srbima BiH da zastava sa ljiljanima nije njiihova zastava i da Republika BiH nije njihova drzava. Nazalost Pincom.info ne vidi da Alija Izetbegovic nije bio istinski predstavnik Bosnjaka u BiH i ne uzima ga za ono sto Izetbegovic jeste, onaj koji se odano borio za stvaranje Srpske drzave na teritoriji suverene Drzave Republike BiH.

Ima bezbroj dokaza kako su izdajnici vjesti u podmetanju kukavicjih jaja. Samo nekolio dana u 2007-oj, nakon posjete uvazeng Kardinala Vinka Puljica Srebrenici i njegovog odavanja pocasti zrtvama genocida na Memorijalnom centru u Potocarima i nakon sto su se pojavile fotografije uvazenog Kardinala ispred zastava sa ljiljanima koje su predstavnici Udruzenja gradjana Majke Srebrenice i Podrinja postavili na pet jarbola na privatnoj parceli u Potocarima, Ceric na susretu sa veteranima Armije BiH porucuje da treba da cuvaju sjecanje na zastavu sa ljiljanima jer su ljiljani muslimansko cvijece i da ljiljani rastu oko Cabe. Tako Ceric poruci Hrvatima da se eto Kardinal fotografise pod muslimanskom zastavom i da je zastava sa ljiljanima ne moze biti i zastava Hrvata u BiH..

Kada su biskupi BiH svojom Izjavom od 23. marta 2006-e godine povodom pregovora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini odbili entitetsko nacelo odlucivanja u Zastupnickom domu, koje bi cementiralo nepravednu entitetsku podjelu Bosne i Hercegovine i cementiralo Daytonski ustav kao nasu sudbinu za sva vremena, Ceric se pojavljue sa izjavom da su u Jasenvcu Hrvati ubijali muslimane.

Naravno, onaj ko zna istoriju NDH zna vrlo dobro da su u Jasenovcu zatvarali Bosnjake, ne zato sto su bili muslimani, nego zato sto su bili komunisti, partizani ili simpatizeri Narodno-oslobodilacke borbe pod vodjstvom komunista. Ibro Tabakovic najcitiraniji (najznacajniji) hemicar BiH pored Nobelovca Vladimira Preloga, u javnosti poznat i kao bivsi rektor univerziteta u Banja Luci i ministar u Mikulicevoj vladi, rodjen je u Koncentracionom logoru u Jasenovcu 1942-godine gdje mu je majka bila zatvorena pod sumnjom da je bila pripadnik Komunisticke partije, a ne zato sto je bila muslimanka.

Ceric od Hrvata trazi da se izvinu za ubistvo Bosnjaka u Jasenovcu, a na dzenazi na Memorijalnom centru u Potocarima, kaze „ovde je brat ubio brata“ sugerisuci da RS nema razloga da se izvinjava bilo kome. Nista manje nije otrovna izjava Cerica koju iz njegovog nedavnog predavanja na Katolickoj akademiji u Berlinu prenosi Pincom.info da “za zrtve genocida u Bosni i Hercegovini je najvazije da su ostali zivi“. Ceric vrlo dobro zna da je za ztrve genocida koje su ostale zive najvaznija pravda i da pravde nema dok prezivjele zrtve genocida zive pod vlascu policije i vojske koja izvede taj genocid.

Ceric vrlo dobro zna da pravde nema bez slobode i on vrlo dobro zna da je presuda Internacionalnog suda pravde pravosnazna (konacna) i da precizno definise ko je bio agresor i pocinilac genocida i koja je drzava bila zrtva agresije i ciji gradjani su bili zrtva genocida. Da je Ceric musliman za kojeg se predstavlja on bi trazio pravdu za zrtve genocida po osnovu pravosnazne presude internacionalnog suda pravde umjesto da navikava zrtve genicda da zive pod upravom institucija koje pocinise genocid; a navikavati zrtve genocida na posljedice genocida je zlocin. Ceric se pobrinuo da na Memorijalnom centru u Potocarima nema niti rijeci da su tu pokopane zrtve genocida, niti bilo kakvog drzavotvornog niti etnickog obiljezja zrtava genocida. Eto, koliko je Cericu stalo do muslimana i Bosnjaka.



Nadati se da ce Pincom.info nakon ovog priloga prihvatiti Cerica za ono sto on jeste, za onoga koji toboze zastupa interese muslimane u BiH, a bori se samo za legalizaciju genocidne Republike Srpske.


Preneseno iz revije - Republic of Bosnia and Hercegovina

Bosna i Hercegovina

Povijest Balkana je, kako je to zamijetio povjesničar Ivo Banac, ustvari povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja. Prvobitno je Srbija bila daleko od Dunava. Političko je središte srednjovjekovne Hrvatske bilo na Jadranu u gornjem Pounju. Naziv Slovenija se kao zemljopisna i nacionalna oznaka javio se tek u 19. stoljeću. Jedino je geopolitičko središte Bosne bilo i ostalo oko izvora gornjeg toka istoimene rijeke. U tom se smislu Bosna, za razliku od ostalih zemalja, nije tijekom povijesti cijepala nego je u kontinuitetu, od vremena bosanskog kraljevstva do 1878. i kasnije egzistirala, u manjem ili većem teritorijalnom okviru.



U ausrijsko-turskim i mletačko-turskim ratovima krajem 17. i tijekom 18. stoljeća formirane su današnje granice Bosne i Hercegovine. One su prema tome rezultat višestoljetnog političkog, civilizacijskog, i demografskog taloženja. Kao takve one su povijesno date i međunarodno pravno priznate različitim međunarodnim aktima, još od Berlinskoga kongresa 1878., član 135. Vidovdanskog ustava, Odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a do helsinških i drugih dokumenata KEBS-a. Europska zajednica priznaje BiH 6. travnja 1992. godine. Prema tome, postojanje Bosne i Hercegovine unutar njenih međunarodno priznatih granica ne ovisi od toga da li je neki od političara priznaje ili ne priznaje. Prije, a naročito poslije Titove smrti gospoda Velikosrbi su uvelike pričali kako je Tito stvorio današnje granice jugoslavenskih republika. To su, vele, granice koje su stvorili dvojica Hrvata - Tito i Šubašić. No, to je dakako, bajka.



Bosansko pitanje i dan-danas kruži europskim političkim uredima i hodnicima. Skoro uvijek, u svojoj povijesti, jedan od tri naroda je na neki način, manje ili više, u vidu ravnopravnosti, bivao zakinut. Od dolaska Turaka, Austro-Ugarske, Prve i Druge Jugoslavije. Znamo da su za vrijeme NDH bosanski Srbi bili potpuno nacionalno obespravljeni, zapravo bili negirani. Hrvati i Muslimani bili su potisnuti u Pucarevoj Bosni.



Dogodio se krvavi građanski rat, koji je završio, izuzevši Posavinu, makljažom sviju protiv svih, a najveći kolač su dobili Srbi. Dakle, na genocid su stavljeni snažni međunarodni potpisi i pečati. Vrijeme iza sporazuma u Daytonu je pokazalo da ga drže kao Sveto pismo oni koji su najviše dobili, pa su čak i datum potpisivanja istoimenoga pretočili u veliki praznik. Milorad ga svake večeri izmoli tri puta prije spavanja.



Od one obećavane i suvremene Bosne i Hercegovine nema ni traga niti glasa, a što je najžalosnije postala je obećana zemlja mafijašima i lopužama svakakve vrste.



Danas su tu, na sceni, duboke protivuriječnosti:



- Podijeljenost, ionako već marginalnog, hrvatskoga nacionalnog bića između dva HDZ-a.

- Srbi će uvijek djelovati destruktivno u svakoj pomisli na centralizaciju BiH.

- Muslimani se smatraju čuvarima države BiH i rade sve na njenom očuvanju u postojećim granicama. ( I SFRJ se je čuvala pa se opet raspala.)

- Bosanski Hrvati i Srbi nikada neće biti Bošnjaci u nacionalnom smislu. To mogu biti samo Muslimani.

- Hrvati iz Hercegovine žele treći entitet i ne tangira ih pozicija Srednje Bosne i Posavine.

- Hrvati izvan Hercegovine, (Posavina) žele preinaku Daytona, pa tek onda treći entitet

- Srbi će teško pristati na preinaku Daytona.

- Muslimani zagovaraju cjelovitost BiH, a ona nije cjelovita, obzirom na postojeću poludržavu RS.

- Srbi, svako malo, prijete referendumom o izdvajanju iz Daytonske BiH.

- Izdvajanjem polovice teritorija iz BiH dovodi do mogućnosti ponovnoga rata.

- Europska Unija; tetka i dadilja BiH prijeti svojim odlaskom ako beba uskoro ne prohoda.

- I tako dalje…



A gdje su nam dične komšije i susjedi?



Političari u Srbiji tapkaju u mraku, 50 godina unatrag (Kosovo je uvek bilo i ostalo deo Srbije), i otvoreno podržavaju bosanske Srbe u njihovoj nakani a zatim, kao fol, zagovaraju njihov ostanak u BiH.

Hrvati u Hrvatskoj su zaokupljeni Slovenijom i dižu kuku i motiku protiv svake pomisli davanja dijela mora.



- Molim!?

- Plehan! - a kaj vam je to?

Ivan LOVRENOVIĆ, Iz knjige „Bosanski Hrvati“ str.206-214
Tuđman i Bosna

Izravan proizvod Ustašije (po ironičnom izrazu Ilije Jakov­ljevića za Pavelićevu državu i sistem), pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga živo­ta i javnosti nikad osviješteni i apsorbirani, nego se, mutatis mutandis, slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici!), svojom su »vizijom« Jedinstvenoga Naroda i Veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Musli­manima u kojemu su počinjena najgora zločinstva, perfid­no stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu cijelom jednom kolonijom nesretnika iz Bosne s okrvavljenim rukama i - ništa!

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni vidjeti različita »re­cepcija« i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je zemljom vladao sko­ro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike - stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo jedno dominantno posttuđmanovsko raspo­ložertie u zemlji, u kojemu se, osim ritualnoga odavanja hvale »ocu nove Hrvatske«, moglo prepoznati nešto mnogo važnije - oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja ko­načno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalni­jemu životu. Za druge - tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđ­man u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Utjecao kob­no! Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj inte­graciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slu­čaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja - katastrofa, i to na nesa­gledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, koli­kogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u biv­šoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hr­vata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih pre­preka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jed­noj jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbija­nja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercego­vina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO (Hrvatsko vijeće obrane), profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima (prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Her­cegovini). Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propa­gande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane - politički, moralno i materijalno. Ilu­strativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića koji je, nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastu­pao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici (konkretno: pla­ćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute) u lje­to 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar-Široki Brijeg. Istraga, ma­kar i formalno, nikad nije pokrenuta.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 1. siječnja 1992. i ula­ska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) u regi­ju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. ve­ljače 1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovi­snost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga re­žima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformira­la u srpsku, Karadžićevu.

U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Rado­vanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Mu­slimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta terito­rijalno-demografska činjenica stajala je kao velika prepre­ka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi ili (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samo­opredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bo­sne i Hercegovine, ali kao »zaštitni pojas«, svojevrsni hinter­land. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije poli­tičke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampa­nju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemo­gućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti multikulturalizma. Tehnički, ta je kampanja imala na ras­polaganju najmoćnije sredstvo - Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Herce­govini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeveroza­padna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović inten­zivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije ­Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Her­cegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje »do­maća«, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.



...............



.... Danas, od predratnih šest stotina tisuća Hrvata u Bo­sni, ostalo ih je jedva nešto više od polovice. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna i sramna činjienica - većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglav­nom Srbima, mahom pasivne i zaostale, otišla u aranž­manu »humanoga preseljenja«, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmano­ve žrtve: Bosansku Posavinu, naprimjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je Tuđmanova politika huškanja dovela do toga.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov pa­netnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime »nacionalne ideje« počine najgori ratni zločini. U Hercegovini - ra­zaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje konc-Iogora, mučenje i ubojstva; u Bosni - nekoliko gnu­snih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stup­nom Dolu.

Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi »njihovi« odgovaraju pred Haškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima - što je, naravno, točno - taj mizerni i nemoćni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagan­de i tuđmanovskog poimanja »nacionalne istine«.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omr­znu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kul­tura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je »nacionalno nečista«. S Tuđmanom kao »velikim vo­đom«, »ocem nacije i domovine«, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizv­jestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stano­višta »velike politike« quantité négligeable, to je nažalost tri­vijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajed­nice. Ipak, kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kultu­rološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uz­roke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvat­ske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da ga za takvu ulogu nije ovlastio između osta­loga i priprosti pragmatizam međunarodne zajednice.

Tuđmanova slika visjet će, dakle, tko zna dokad na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novo­travničkih, jajačkih, ramskih, busovačkih, prozorskih, ram­skih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Bla­ženom Divicom Marijom, kao prkosni i besmisleni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, usprkos tomu što su ih upra­vo taj čovjek i središnjica svehroatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno, egzistencijalno i politički.

Nigdje tu sliku u ikonografski sublimiranijemu obliku i u jasnije artikuliranoj političkoj poruci nisam vidio kao na zidovima Policijske uprave na Širokom Brijegu one gadne siječanjske noći 1999. godine, kad su nas šestoricu - beza­zlenu tv-ekipu zanesenu snimanjem trpke ljepote Brotnja, hapsili s repetiranim pištoljima, i dok su me kratko ošišani sunarodnjaci sasvim udbaški ispitivali kakav sam ja to Hrvat i što radim tamo u tom balijskom Sarajevu. Evo rasporeda na tom vampirskom političkom ikonostasu: Franjo Tuđman malo povišen, sa strana mu Mate Boban i Gojko Šušak, na zidu sučelice poglavnik Ante Pavelić a ispod njega politička mapa Ustašije .

IC na katoličkoj zemlji

Iako je vrijeme komunizma već daleko iza nas, posljedice pojedinih odredbi, poglavito one koje su išle na štetu vjerskih zajednica, i dandanas se dobrano osjećaju. Ovdje mislimo na imovinu Katoličke crkve koja je za vrijeme prošlog sustava oduzeta. Problem bi dijelom bio riješen Zakonom o restituciji čije donošenje se s nestrpljenjem iščekuje.


Osim što vrijeme čini svoje, utječe na zaborav i brisanje određenih tragova što bi u završnici u mnogim slučajevima moglo otežati i dokazivanje vlasništva ove imovine, proceduru bi znatno mogli otežati i slučajevi dodjele zemljišta trećim subjektima posebice ukoliko se takva dodjela vrši u ovom prijelaznom periodu. Upravo jedan takav primjer ovih dana zabrinjava katolike u Lukavcu i njihovog župnika, dekana Tuzlanskog dekanata, preč. Peru Iljkića. Riječ je o zemljištu koje se nalazi uz lukavačku katoličku crkvu za koje lukavački Hrvati tvrde da je bilo u vlasništvu Katoličke crkve. Zemljište je sada u vlasništvu Općine Lukavac, no postoje naznake da je ovih dana dodijeljeno Medžlisu Islamske zajednice za izgradnju islamskog centra.


Oštre reakcije Lukavčana


Nedavno je u javnosti procurila informacija da predstavnici Islamske zajednice u Lukavcu žele na nekadašnjoj Katoličkoj zemlji da grade islamski centar. Tragom tih informacija saznajemo da su zapravo predstavnici Islamske zajednice u ovoj općini od nadležnih općinskih službi još 1998. godine dobili parcelu za izgradnju ovog centra, no da do dana današnjeg na toj lokaciji nije ništa urađeno. Nakon jedanaest godina kada su Lukavčani skoro zaboravili da bi islamski centar trebao biti građen u ovom gradu, ovo pitanje je ponovno potegnuto. Vjerojatno se o izgradnji ovog centra uopće ne bi polemiziralo da nije u pitanju nova lokacija, parcela koja bi trebala biti tretirana Zakonom o restituciji kada bude donesen, jer je kako tvrde lukavački Hrvati u pitanju crkvena zemlja koja je oduzeta u vrijeme komunizma. Riječ je o lokaciji uz lukavačku katoličku crkvu na kojoj se nalazi dječji vrtić a koji bi navodno poradi izgradnje islamskog centra, u skorije vrijeme trebao biti izmješten na drugu lokaciju. Ovakve informacije izazvale su oštre reakcije velikog broja Lukavčana koji ne žele da se vrtić izmjesti s te lokacije, a s druge strane, Hrvati smatraju da islamski centar ne bi trebao biti na toj lokaciji. Naime, nemaju oni ništa protiv izgradnje islamskog centra, dapače. Godinama žive u slozi s drugim narodima u ovom gradu, no smatraju da se izgradnja nipošto ne bi smjela dogoditi na toj lokaciji jer je riječ o parceli koja je pripadala Katoličkoj crkvi. Dekan Pero Iljkić nije želio komentirati ove zabrinjavajuće informacije iz medija dok ne obavi razgovor s lukavačkim načelnikom Dževadom Mujkićem od kojeg je očekivao pojašnjenje. Zvaničnih obavještenja o izgradnji kako je kazao nije dobio i o istoj je upoznat iz medija. Na susret s načelnikom dekan Iljkić je čekao skoro mjesec dana što samo po sebi nameće pitanje izbjegavanja razgovora na ovu vrlo osjetljivu temu. Načelnik Mujkić je dekanu Iljkiću kazao da na toj lokaciji ne će biti građen islamski centar. Također je dodao da je riječ o zemlji koja je u vlasništvu Općine Lukavac te da ukoliko postoje indicije da je nekada pripadala Katoličkoj crkvi, to bi trebali potvrditi zemljišno-knjižni izvadci. Da je zemlja sada u vlasništvu općine znao je i dekan Iljkić, no pitanje je u čijem vlasništvu je bila ranije? Zvanične dokumentacije u župi nema, no župljani svjedoče da je riječ o crkvenoj zemlji o čemu će se morati potražiti i pisani tragovi. Svo ovo vrijeme izostaju reakcije predstavnika Islamske zajednice. Tek je medijima kratko rečeno da će informaciju o tome gdje će se i što graditi, dobiti po završetku priprema.


Tri župe sv. Ante su se uvijek slavile na toj parceli


Ako već kako je kazao načelnik Mujkić na ovoj lokaciji ne će biti građen islamski centar, samo po sebi nameće se pitanje zašto je netko ovakve informacije odaslao u javnost i s kojim ciljem? Je li ovo, možda, bilo ispitivanja pulsa lukavačkih Hrvata? Oni su nam kazali da su se upravo na tom mjestu, na toj parceli godinama katolici okupljali i proslavljali katoličke blagdane. Smatraju da bi to pitanje trebalo što prije riješiti i da, ako bi ikakav centar na toj lokaciji trebao biti građen, to trebao da bude katolički centar. “Mi smo ovdje uvijek živjeli u miru i dobrim odnosima sa svojim susjedima a sada kao da to nekome ne odgovara pa nam rade ovakve stvari. Svi mi znamo da je ovo sada općinska zemlja ali znamo i da je bila u vlasništvu Katoličke crkve. Tri župe sv. Ante su se otkako znam za sebe slavile tu, upravo na tom mjestu gdje je dječji vrtić”, kazao nam je Lukavčanin Fabijan koji smatra da oko ovog pitanja ne treba podizati prevelike tenzije, nego što prije sjesti za stol i riješiti ga. Izgradnju islamskog centra uz katoličku crkvu smatra lošom porukom za Hrvate ovog kraja. Da su katolici slavili blagdane na toj zemlji potvrdili su nam i mnogi drugi pa se pitamo bi li bilo moguće u vremenu komunizma slaviti neki katolički ili bilo koji drugi vjerski blagdan na općinskoj ili kako se tada zvala, društvenoj zemlji? Odgovor je više nego jasan a razumljivo je i ogorčenje lukavačkih Hrvata koji se s pravom pitaju kakve bi tek reakcije bile kada bi tražili izgradnju Katoličkog centra u Lukavcu? Naravno, sve su to pitanja na koja ovi ljudi imaju pravo dobiti odgovore. Sada im prvo predstoji da se angažiraju oko zemljišno-knjižnih izvadaka ali i drugih pisanih materijala koji se čuvaju u crkvenim krugovima a u kojima bi trebali postojati i pisani tragovi o vlasništvu ove parcele. Nadamo se da im strpljivosti ne manjka.

Ankica S.Ć.

Dodika počeli olajavati i njegovi!
.Mladi Radovan Papović iz Gacka nedavno je na portalu BLIN objavio tekst u kojem nije štedio aktuelnu vlast predvođenu premijerom Miloradom Dodikom. U ovom tinejdžeru skupilo se svo nezadovoljstvo istočne Hercegovine prouzrokovano lažnim obećanjima o prosperitetu i ulaganjima u ovaj dio RS-a. U intervjuu odgovara zbog čega je još kivan na vlast, da li je teško kritikovati poziciju i plaši li se reakcija. Kaže da su mladi sami krivi za sve što im se dešava, ali ipak ne pripada generaciji koja želi da napusti ove prostore i sreću potraži negdje daleko!
BIOGRAFIJA: Radovan Papović, rođen je 7. septembra 1991. godine u Trebinju, a od rođenja živi u Gacku. Maturant je Opšte gimnazije. Urednik je lokalnog omladinskog časopisa "Buđenje", koji je ponovo pokrenuo nakon 20 godina pauze. Osnivač je i urednik omladinske emisije "Neki Novi Klinci" koju već treću sezonu emituje lokalni "Radio Gacko". Član je Savjeta mladih Skupštine opštine Gacko, član Upravljačkog komiteta za mlade i član radne grupe za izradu Lokalnog Ekološkog Akcionog Plana (LEAP). Četiri godine je aktivan debatant i govornik u debatnom programu BiH. U prvoj polovini 2009. godine na Državnom debatnom takmičenju BiH proglašen je najboljim govornikom BiH. Kao najbolji bh. debatant predstavljao je BiH na Svjetskom debetanom takmičenju gdje je osvojio zadovoljavajuće 16 mjesto. Govori tečno engleski jezik, a služi se ruskim i španskim jezikom.


Iz kolumne koju si objavio kod nas sasvim je jasno da si veoma nezadovoljan životom u Gacku i odnosom vlasti prema tvom mjestu. Šta je, osim lažnih obećanja o boljem životu, prouzrokovalo toliko nezadovoljstvo?Moje, ali i opšte nezadovoljstvo u istočnoj Hercegovini prouzrokovalo je cjelokupno ponašanje vladajuće garniture i njihov odnos prema našoj regiji. Kako očekuje da mu narod u Hercegovini vjeruje kad je u cijelu Hercegovinu za četiri godine uložio oko milion maraka, a samo svom sinu dao je kredit od tri miliona maraka. Ljudi u Hercegovini nezadovoljni su zbog neispunjenih obećanja, sve očiglednijeg kriminala premijera i načina na koji vode ovu državu. Ko normalan u ovako teškom vremenu pravi zgradu Vlade RS od 200 miliona KM, a imamo 200.000 nezaposlenih? Mene ljuti kako Milorad Dodik vrijeđa našu inteligenciju i misli da smo mi glup i naivan narod pa da ne vidimo šta je uradio za četiri godine. Prodao je Telekom i dobio 1,5 milijardu KM od čega smo mogli da pokrenemo cijelu državu, a umjesto toga on je dijelio kredite svojim sinovima, kumovima i prijateljima. Kada Dodik ode ostaviće nam praznu kasu, 200.000 nezaposlenih, propalu privredu i dugove koje ćemo vraćati narednih 50 godina.



Da li je teško biti kritičar aktuelne vlasti u malom mjestu poput Gacka, nailaziš li na osude i da li se uopšte plašiš reakcija?

Kritikovati vlast nije nimalo zahvalan posao jer to uvijek izazove lavinu reakcija, i onih pozitivnih i onih negativnih, ali ja se nikada nisam plašio reakcija jer nisam osoba koja samo kritikuje ili napada aktuelnu vladajuću garnituru. Nisam član nijedne političke partije, još nisam imao priliku da iskoristim svoje biračko pravo pa se za mene ne može reći da pripadam opoziciji i da zato kritikujem aktuelnu vlast. Naprotiv, ja sam realista koji ne kritikuje, već situaciju predstavlja onakvom kakva ona jeste.

Nisam u svom tekstu rekao ništa što nije istina već sam samo citirao premijera Dodika i napisao šta je od toga urađeno ili nije. Kritikovao sam premijera jer nas je slagao za sve što nam je obećao i u svom tekstu nisam iznio nijednu neistinu već samo činjenice. Kada premijer Dodik ispuni svoja obećanja, kada napravi termoelektranu u Gacku i aerodrom u Trebinju i realizuje druga obećanja biću prvi koji ću ga hvaliti i podržavati. Ali, dok je njemu bitnije što Adil Osmanović ne slavi Dan RS nego što imamo 200.000 nezaposlenih on neće imati moju podršku i konstantno ću ga kritikovati. Moj tekst dobio je mnogo pozitivnih reakcija sa svih strana jer su ljudi kroz taj tekst spoznali suštinu svih naših problema. Gacko je mali grad sa svega desetak hiljada stanovnika i ljudi su oduševljeni, pa čak i oni koji pripadaju vladajućoj stranci, da neko u medijima konačno govori o životnim problemima našeg naroda.

Dobar dio mladih u BiH (RS) su prilično letargični i bez posebnog interesovanja prate sve što se dešava. Ko je kriv što su mladi pasivni i šta najviše zamjeraš mladima tvojih godina?
Mladi u RS su razočarani i uvrijeđeni zbog odnosa vladajuće garniture prema njima. Imam prijatelje čiji roditelji rade za 200-300 maraka i nastoje svom djetetu da obezbijede normalne uslove života a onda naveče u "Dnevniku" saznaju da je Milorad Dodik svom tek punoljetnom sinu Igoru dao kredit od tri miliona maraka, kupio novog mercedesa od 250 hiljada maraka i platio studije u Milanu. Mladi u ovoj državi su svjesni da je obrazovanje katastrofalno, da posla nema i da su nade u bolji život potpuno iščezle. Svakodnevno od svojih vršnjaka slušam snove o brzim autima i milionima koje će zaraditi u kladionici ili kazinu. Glavni krivac za pasivnost mladih je vladajuća garnitura koja je svojim postupcima učinila sve da oni budu potpuno razočarani i obeshrabreni. Ali, i mi sami smo djelimično krivci jer se ponašamo kao idioti pa dopuštamo da nas politička elita laže i zloupotrebljava, a sjete nas se samo u vrijeme predizborne kampanje. Krivi smo jer sjedimo, gledamo kako nas lažu i pljačkaju i ćutimo, a umjesto toga treba da pričamo, galamimo o tome šta nam rade. Evo, jedan sam od rijetkih koji je otvoreno progovorio o iznevjernim obećanjima aktuelne vlasti, a na prste jedne ruke se mogu prebrojati ljudi koji su spremni kao ja da otvoreno govore. Nema nade za mlade dok svaki dan ne budemo imali desetine i stotine mladih ljudi koji će govoriti o problemima običnog čovjeka, koji će kritikovati i koji će natjerati vlast da nam se posveti. Niko nam ništa neće pokloniti, za bolje sutra ćemo se sami morati izboriti.



Postoje podaci da većina mladih želi da napusti ove prostore i sreću potraži na drugom mjestu, a to su potvrdila i neka istraživanja. Pripadaš li toj kategoriji i šta misliš o tome?
Apsolutno ste u pravu da mladi žele da odu u potrazi za boljim životom i napretkom, ali ja ne pripadam toj, već kategoriji mladih koji žele da ostanu u svojoj zemlji, da se obrazuju, da ovdje rade i bore se za bolje sutra u svojoj državi. Najlakše je zatvoriti vrata i otići, ali nemojte očekivati da vas tamo gdje odete čeka bolji život. Jasno je da su mladi nezadovoljni postojećom situacijom i to je normalno jer vlast ne brine o njima na odgovarajući način, ali ne smijemo se zavaravati da nas preko granice čeka blagostanje. Mladi čovjek koji ode iz RS u inostranstvo, a nas se sjeti samo pred izbore je ništa drugo nego izdajnik. Pozivam sve mlade da odu u inostranstvo na školovanje, a potom se vrate u RS i svoje znanje stečeno u inostranstvu "investiraju" u ovu državu da i zajedničkim snagama gradimo bolje i prosperitetnije drušvo.

Nedavno, u tekstu koji je objavio BLIN magazin, nisi štedio aktuelnog premijera RS Milorada Dodika. Posebno si istakao probleme tog dijela RS i lažna obećanja iz predizborne kampanje. Kako se u Gacku danas živi i da li su ljudi razočarani što je mnogo toga obećano, a skoro ništa ispunjeno?
Gacko je grad sa svega desetak hiljada stanovnika i nalazi se u istočnom dijelu RS koji je Vlada zapostavila. Ali, za razliku od Bileće i Rudog koji polako odumiru Gacko je imalo sreću da ima termoelektranu koja zapošljava 1.700 ljudi iz cijele Istočne Hercegovine i koja hrani cijeli grad. Ne može se reći da Gačani žive loše, ali ni dobro, živi se u nekom prosjeku, ali ako uzmemo u obzir koliki potencijal ima ova opština očigledno je da smo mi mogli biti hercegovački Laktaši – imamo sve što je neophodno samo još nemamo premijera. Što se tiče ispunjenih obećanja 2006. godine Gačani i cijela Hercegovina su povjerovali Miloradu Dodiku i njegovim obećanjima, a četiri godine poslije pokazalo se da nas je sve slagao. Hercegovci su časni, pošteni i ponosni ljudi koji neće dozvoliti da ih neko laže i vara. Na vrijeme su Hercegovci shvatili da su prevareni i opljačkani i da se ne može ništa vjerovati vladajućoj garnituri pa su im uzvratili na lokalnim izborima. Nezadovoljstvo naroda je veliko i do oktobra će rasti, a ako Milorad Dodik i poslije oktobra ostane na vlast mi u Hercegovini nemamo se čemu nadati i sigurno nas čeka tužna sudbina. Ipak, nadam se da će se hercegovačko nezadovoljstvo proširiti na cijelu republiku i da će ljudi shvatiti da svi koji kradu i pljačkaju svoj narod ne zaslužuju da ostanu na vlasti. Ljudima koji kradu svoj narod nije mjesto u Vladi već u zatvoru i sigurno će u zatvor otići svaka vlast koja nas bude lagala i pljačkala, jer mi to nećemo dozvoliti.



Tekst i fotografija: depo.ba

Preuzeto sa e-novine.com

Akcija 'Svjetlost': Policija u BiH provodi veliku operaciju uhićenja
Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba
.Pripadnici svih policijskih agencija u BiH od jutarnjih sati provode veliku akciju uhićenja značajnog broja osoba osumnjičenih za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti te države i širenje međunacionalne mržnje, potvrdio je u utorak glasnogovornik tužiteljstva BiH Boris Grubešić.

On je medijima izjavio kako se "najveća policijska operacija u BiH od završetka rata" provodi na području Tuzlanske županije i Distrikta Brčko. Operacija ima kodni naziv "Svjetlost", a Grubešić je kazao kako su u tijeku uhićenja osoba koje se terete za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti BiH i njegovog ustavnog poretka te širenje međunacionalne mržnje.

Grubešić nije pojasnio za kim točno policija traga i tko je uhićen u jutarnjim satima kazavši kako će pojedinosti biti objavljene po okončanju operacije.

Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba. Prema nepotvrđenim informacijama, jedna od meta policijske akcije moglo bi biti selo Gornja Maoča poznato kao okupljalište pripadnika radikalnog vehabijskog pokreta.

Kako piše Dnevni Avaz u 'najvećoj policijskij akciji u povijesti BiH sudjeluje oko 600 policijskih službenika i više desetaka vozila i prateće opreme iz svih policijskih agencija u BiH, a na licu mjesta nalaze se glavni tužitelj i dva tužitelja Tužiteljstva BiH.

MONSTRUM RADOVAN..."SREBRENICA JE MIT, A I SARAJLIJE SU ZAPRAVO SAMI SEBE UBIJALI"

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.
Muslimanske snage same su ubijale civile po Sarajevu kako bi izazvale suosjećanje međunarodne zajednice, a pokolj u Srebrenici je mit s pretjeranim brojem žrtava, izjavio je u utorak pred Haaškim sudom bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Negdašnji predsjednik Republike Srpske optužen je za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tijekom rata u BiH od 1992. do 1995., uključivo dugogodišnju opsadu Sarajeva i pokolj nad Bošnjacima u Srebrenici 1995.

U nastavku iznošenja uvodne riječi Karadžić je rekao da Sarajevo nije bilo pod opsadom, nego podijeljeno po etničkim granicama te da su bošnjačke snage napadale srpske četvrti, a Srbi iz njih samo odgovarali po legitimnim vojnim ciljevima i štitili se od pokolja.
'Nismo namjerno granatirali Sarajevo'

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.

"To je taj bespomoćan grad u kojem se nalazi tri puta više vojske nego u srpskom romanijskom korpusu", ustvrdio je i dodao da su Srbi kroza "svoje" četvrti i zračnu luku koju su predali UN-u propuštali humanitarne letove i konvoje za Bošnjake. "I kad smo imali malo vode, dijelili smo je s njima", rekao je Karadžić, istaknuvši da Srbi nikada nisu namjerno granatirali grad i da su sva masovna stradanja rezultat lukave bošnjačke strategije.

"Izetbegovićeva strana je željela stranu intervenciju i sve što se događalo s muslimanske strane bilo je sračunato kako bi se u rat uvukli NATO i zapadne zemlje u njihovu korist", rekao je Karadžić. "Granatirali su i snajperima ubijali svoj narod", dodao je, govoreći o Armiji BiH kao o stranačkoj vojsci SDA.

Po njegovim riječima, stradanje civila moglo se spriječiti prihvaćanjem njegove ideje o Sarajevu kao otvorenu gradu, ali to nije htjela "politika koja želi 100 posto vlasti u 100 posto Bosne protiv kršćanske većine".

Za smrt više od 40 civila na sarajevskoj tržnici Markalama Karadžić kaže da "tamo možda i nije bilo civilnih žrvata, nego su tijela posijana", a za zarobljeničke logore u Omarskoj i Keratermu da su bili istražni centri redovitih tijela vlasti.

"U ono na Markalama može vjerojavati samo onaj tko želi vjerovati, a ako imalo razmišlja vidjet će da je to inscenacija", rekao je Karadžić i upozorio sud da se lažima kako su to učinili Srbi siju klice budućih pokolja.

Govoreći o masakru nad 8000 Bošnjaka u Srebrenici, Karadžić je rekao da je to mit, a broj žrtava pretjeran.

"Oni su tamo napravili svetište, to je mit, i skupili 8000 muslimana, a nisu mogli ni pokopati više od 2000 koliko ih tamo ima", rekao je Karadžić, tvrdeći da su u masovnu grobnicu pokopana tijela iz drugih, bližih i udaljenijih mjesta.
'Srebrenica mit'

Dodaje da se i danas iskapaju tijela iz drugih dijelova BiH i prebacuju u Srebrenicu. "Zločin je kad se ubije i jedan čovjek, čemu pretjerivati?", upitao je Karadžić suce.

Rekao je da su Srebrenica i Žepa, iako su 1993. proglašene zaštićenim UN-ovim zonama, bile uporišta muslimana "koji su terorizirali Srbe, ubijali cijela sela na Božić i na slave, vojsci pucali u leđa i 'pokasapili' nemoćan narod bez ikakvih razloga".

Karadžić je odbacio optužbe i za prisilno preseljavanje Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske, rekavši da su oni odlazili dobrovoljno i organizirano, uz pomoć Međunarodnog crvenog križa i UNHCR-a, a da su srpski civili za sobom ostavljali "topli ručak".

Pri kraju uvodne riječi Karadžić je istaknuo da se ne boji suđenja, da se priprema s velikim poletom, ali da radeći cijeli dan i noć, ugrožava zdravlje.

Dokaze je nazvao "neselektivom hrpom materijala" koju su tužitelji predložili vodeći se "kao marksisti idejom da će kvantiteta jednog dana prijeći u kvalitetu".

Karadžić za nastavak suđenja ponovno predlaže jedan od triju scenarija - da se ono prekine kad Vijeće sigurnosti UN-a potvrdi njegov navodni sporazum s američkim posrednikom Richardom Holbrookom o imunitetu, da tužiteljstvo odbaci ili znatno skrati optužnicu ili, kao zadnje, da on do kraja svibnja iz dokaznog materijala izbaci sve "nepotrebno trunje" i predloži dokaze koji jamče pošten postupak i završetak suđenja u roku od godinu i pol dana.

Nakon njegovih uvodnih riječi suđenje je ponovno privremeno prekinuto do rješenja Karadžićeve žalbe na prijašnju odluku raspravnoga vijeća kojom mu je odbijen zahtjev za još jednom odgodom suđenja radi novih priprema obrane.

Tko se nije skrio magarac je bio!
U svom večerašnjem dnevniku FTV je objavio zanimljiv prilog koji se tiče samog dr. Dragana Čovića, a govori o tome kako se u predmetu SOKO Eurokonsalting na Županijskom sudu u Mostaru za zloupotrebu položaja sudi Valeriji Čuljak, Mili Gadžić i Branki Kolobarić.



Ove osobe su od ranije poznate kao glavni izvršitelji financijskih malverzacija u organizaciji stranačkog lidera HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića.

Tužiteljica u ovom predmetu je Irena Drinovac, koja je i pored činjenice da je odgovornost Dragana Čovića za malverzacije u SOKO Eurokonsaltingu neupitna, izostavila njegovo ime s popisa osoba koje trebaju pred tamošnjim Sudom odgovarati za ovaj kriminal.

Izvor FTV-a blizak mostarskom Županijskom tužiteljstvu i sudu tvrdi kako sve to nije slučajno? Naime, tužiteljica Drinovac je odustala od zakonskog gonjenja Dragana Čovića, a zauzvrat je lider HDZ-a BiH zaposlio njenog supruga Veselka Vujadinovića u arhivu Fonda MIO FBiH!

Vujadinović je zaposlen od, kako FTV doznaje, 2. veljače 2009. godine.

Eto tako to rade politički lideri naših stranaka i sami tužitelji. Presuda o ovom predmetu je u ponedjeljak.


Piše: D.Jelić

Biskup Komarica: Vlasti u Republici Srpskoj sprječavaju povratak Hrvata
Banjolučki biskup Franjo Komarica upozorio je još jednom na brojne probleme koje Crkva i povratnici Hrvati imaju na području Republike Srpske, a istodobno je iskazao bojazan da će se stanje među povratnicima...
...samo pogoršati prihvati li Hrvatski sabor izmjene zakona o prebivalištu koje je predložila Vlada.
− Postoji bojazan da će doći do iseljavanja i onog malog broja Hrvata koji su se vratili u BiH − kazao je biskup Komarica u Banjoj Luci.

Biskup Komarica ustvrdio je da postoje još brojni Hrvati koji se žele vratiti na područje RS, no to im se onemogućava, ponajprije političkim zaprekama, ali i time što im se ne vraća imovina ili ne dobivaju nikakvu materijalnu potporu.

Prema mišljenju Komarice, sve je to dokaz koliko su i danas ljudi u BiH predmet političkih manipulacija.

Biskup Komarica istaknuo je da se i Crkva teško bori s vlastima pri pokušaju ostvarenja temeljnih prava, poput onih na povrat oduzete imovine.

Podsjetio je na to da vlasti RS, unatoč obećanjima, do danas nisu stavile na raspolaganje Banjolučkoj biskupiji barem dio oduzete crkvene imovine, primjerice, zgradu trapističkog samostana Marija Zvijezda.

slobodna dalmacija

Bosna ponosna...

Stiv sve čestitke na lijepo uredjenim temama pod ovim forumom
neznam gdje bi napisao pohvalu,mislim da neću pogriješiti ako to učinim i ovdje.
Nadam se jedino da nije mišljeno samo pod politiku nego i šire...

Jebeš zemlju koja BOSNE nema,hahahahahahahahaha....
Pa pogledajmo kako to izgleda BITI BOSANAC