Nada

Nada

Nada je jedna od teoloških vrlina. To znači da stalna nada u zagrobni život nije, kako neki misle, oblik bijega ili priželjkivanja vječnosti, već se ona očekuje od svakog vjernika.
To ne znači da se trebamo odreći svijeta onakvog kakav on jeste.
Iz povijesti vidimo da su za ovaj svijet najviše učinili upravo oni, koji su najviše razmišljali o budućem svijetu. Apostoli, koji su započeli obraćati na kršćanstvo Rimsko carstvo, veliki ljudi Srednjega vijeka, engleski kršćani koji su osudili trgovinu robljem, svi su oni u ovome svijetu ostavili svoj znak i to stoga, jer su njihove misli bile zaokupljene nebeskim svijetom. Kad su neki prestali razmišljati o drugome svijetu, tada nisu mnogo učinili ni za ovaj.
Tražite nebo i pridodat će vam se svijet, a tražite li svijet, izgubit ćete oboje.


Ovo pravilo se može činiti vrlo čudnim, ali slično tome opažamo i drugdje. Zdravlje je velika blagodat, ali čim se previše posvetite brizi oko zdravlja postat ćete čudak, a opazit ćete da s vama nešto nije u redu.
Bolje ćete zdravlje postići ako se više trudite oko nečeg drugog: oko hrane, sporta, rada, veselja i čistoga zraka. Isto tako nećemo sačuvati čovječanstvo sve dok nam ono predstavlja glavnu brigu.
Moramo naučiti željeti nešto drugo više od njega.

…Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade – slušamo u prvom čitanju riječi Joba, najpoznatijeg biblijskog patnika. Riječi su to potrage za smislom, pitanja tako srodna čovjeku koji proživljava nevolju za nevoljom i premda se nada velikom nadom, ipak ne naslućuje kraja tom svome 'čistilištu' na zemlji. U radostima života, lako se čovjeku junačiti i drugima dijeliti savjete, ali kada u vlastiti život navale nevolje tada se i najsunčaniji dan može proživljavati crnim poput dima i katrana.

Suočeni s nevoljama, nerijetko slušamo pitanja, a ponekad ih i sami postavljamo: „Zašto Bog to dopušta?“ Nije li mogao otkupiti svijet jednom jedinom riječju, božanskim dahom, ili nekim drugim znakom? Što mislite, svaki i svaka od vas osobno, zašto se Bog odlučio otkupiti svijet (od vlasti Zloga) upravo trpljenjem Mesije?


Isus liječi bolesne, otvara vid slijepima, tjera zloduhe… - što mislite, je li to samo zato da bi mu se oni divili zbog čudotvorstva?



Nisu li njegova čuda potvrda Božje poruke otkupljenja? Ipak najsnažnija poruka Božje ljubavi prema čovjeku patniku i svakom čovjeku uopće je Kristovo prihvaćanje muke i polaganje vlastitog života, prolijevanje vlastite krvi za spasenje svih.

Kristovim dolaskom Bog nije iskorijenio patnju, ali nam je u Kristovu primjeru pokazao kako nam se prema bližnjemu u potrebi i posebno prema patnicima valja odnositi: gdje god je naišao, zauzeo se, liječio bolesne, vraćao vid slijepima… i opsjednute – on ih oslobađa.
Molitvi je davao prednost pred svim drugim poslovima, pred propovijedanjem i pred čudesima. Prije svega dakle molitva, razgovor s nebeskim Ocem. Zatim djelovanje za dobro bližnjega. Kada su ga učenici konačno našli, kažu mu: svi te traže. On im ništa ne objašnjava, nego ih poziva: idem i drugima naviještati znakove i silu Božje prisutnosti!





Ovim primjerom života i postupaka Isus nam je ostavio jasnu poruku: Bog nije iskorijenio patnju, ali nam je ostavio priliku da Kristovom silom i po njegovu primjeru života izvršimo svoj dio posla – u svome vremenu i u svojim životnim okolnostima.

U metežu velikih gradova: riječi postaju neželjene, oči
zaslijepljene, susreti strani. Drugi postaju stranci, a ne prijatelji.
Čemu se onda pitati: gdje su prijatelji? Kada nam je više stalo do
starih kaputa, srebrenih vilica i pribora, žlica meda, mirisa čaja,
interijera restorana, kožnog namještaja, negoli do ranjiva Čovjeka koji
u Branimirovoj 14, nema ni za dva obroka dnevno. Pitati se: Hoće li
ostati išta za one koji tek otvaraju oči? Ima li u nama još svjetlosti,
da osvijetlimo i njihove tek rođene duše?

Tko su ti vlastodršci, ključari naših snova? Imaju li imena? Mjesta
gdje se okupljaju? Zašto uopće postoje? Ko da smo od njih posudili
živote, da im dugujemo. Zar nisu ne jednom ostavljali naše sudbine na
vjetrometinama vremena? I mi im još vjerujemo? Propalice… htjeli bi
naše duše usitniti kao svoje? Htjeli bi uzeti intimu našega bića…
zlatni veo naše mladosti. Barbari… Kad nekome treba skinuti glavu,
čekate bez obzira koliko god kolone i redovi bili dugi... Uvijek se
nađe pokoja nezasitna barbarska duša koja bi nekoga htjela razrovati,
kao da je tu riječ o nekim otrcanim loptama (a ne o jednome Čovjeku i
njegovom Životu): Što li će od takvih ostati u predvečerjima njihovih
života...? Kao krvnici svojih i tuđih života smo nezamjenjivi. Barem
smo u nečemu do kraja 'autentični'!

Kudikamo smo više zabrinuti za svoju posteljinu, boju košulje i
količinu kalorija koju ćemo dnevno unijeti u organizam, vrtoglavim
uspinjanjem u sveučilišnim karijerama… negoli za življenje istinske
slobode, duboko proživljene sreće. U epohi limuzina, što će biti kada
ponestane platnenih kulisa? Hoćemo li onda moći vidjeti lica obijača
naših šupljih džepova? I sada se pitamo, kojim devizama nanovo možemo
otkupiti svoje jeftino prodane duše. Pristali smo. Gotovo je. Čemu se
bunimo… Kocka je bačena.

Vječno zavučeni u svoje strahove, brojimo kako dani prolaze. Svi se
predaju, i bolje je, bolje... druge nam nema, negoli predati se. Čime
se boriti? Vilama i motkama… prošla su vremena seljačkih buna. Vrijeme
je da jedni drugima razbijamo srca!

Ljudi se danas ne susreću. Ne događaju u svojim životima. Čekanje
tramvaja, guranje kolica po supermarketima, danonoćno prijateljevanje u
nekoj dotrajaloj fotelji s televizorom u dnevnom boravku. Djece se
sjećamo sa slika iz sve mršavijih novčanika. Sve zaboravljamo... Sam je
razum zanijemio, uzeo jednosmjernu kartu za egzil. Gdje potražiti
spas…? Ima li još igdje luka gdje pristaju brodovi spokoja…

U našemu svijetu puno je više onih koji ni za što na svijetu ne bi
propustili nedjeljnu višesatno gledaju u pedesetak krugova bolida
formule, potući se zbog jutarnjega izdanja nekih križaljki ili listića
za loto, negoli ustati u tramvaju nekoj bezimenoj trudnoj ženi ili
čovjeku kojega znoj oblijeva od starosti.

Blijeda je boja ljudskih lica. Brige. Krediti… Dan po dan, gubimo
se godinama u raskrižjima velikih ulica, svoje male četvrti. Poslije
nas… posteljinu će baciti... Zar se vrijedilo brinuti oko toga? Komada
tkanine… E, ljudi, ljudi!

Ima li nade?
Ima.
Budućnost pripada onima koji istinski ljube u dubinama svojega srca… svoje duše! Samo njima…!

Sreca se dijeli s drugima
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani. Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni. Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog. Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: "A, možda je htio usrećiti vas?" Epilog : Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcem. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

JEDAN DOBAR PRIMJER STA ZNACI RIJEC...NADA..
,02.10.2009

Ramiz Karajko, 18-godišnji Bošnjak iz mjesta Goleš pokraj Travnika,
pronađen je od policijske patrole u petak u selu Žitnić na vrletima
planine Moseć u blizini Drniša. Policajci su ga zatekli u poslu, pa su
poduzeli hitnu akciju.

“Spektakularno” je priveden na kriminalističku obradu te potom
prekršajnom sucu koji mu je zbog rada na crno odredio mjeru
protjerivanja i godinu dana zabrane ulaska u Hrvatsku. A što je to
mladi državljanin BiH radio u suroj planini, u čemu su ga policajci
zatekli?

Ramiz je u nezakonitoj raboti toga kišnog jutra “pao” kao pastir!
Naime, uhvaćen je u radu na crno čuvajući stado krava u vlasništvu
obitelji 73-godišnje invalidne i teško bolesne starice Ane Mujan iz
Žitnića.

U obitelji Mujan, koja je Ramiza u kratkom vremenu prihvatila doslovno
kao ravnopravnog člana svoje obitelji, uhićenje i protjerivanje
izazvalo je ogorčenje i tugu, jednako kao kod većine stanovnika Žitnića.

Ipak, nemaju svi seljani takav stav. Iz zavisti, iz zloće ili možda iz
čvrste želje za poštovanjem hrvatskih zakona, policiji su neki seljani
dojavili za Ramiza. Upravo je zato Ramiz, iako vrijedan, pošten i
marljiv, bio priveden.

Muka i nevolja

Nakon što je uhićen, obitelj Mujan spremno mu je ponudila plaćanje svih
kazni. No, Ramiz je to odbio te je dragovoljno pristao na izgon i
zabranu ulaska u Hrvatsku u trajanju od godinu dana.

- Došao je nedavno u Drniš i raspitivao se o radu na bilo kakvim poslovima -kazala nam je starica Ana Mujan.

- Moj ga je sin Branko doveo u našu kuću. Primio je na sebe čobanske
poslove i onako pošten, postao je član naše obitelji. Smješten je u
sobu koju je uredio po svojem ukusu. Živio je zajedno s nama i od
naknade je čak platio vozački ispit koji je uspješno položio u Zenici,
gdje ima majku, četvero braće i sestru. Redovito im je slao novčanu
pomoć, dok je od posljednje nadnice otišao privatnom zubaru u Drniš te
je uzeo mjeru za umjetno zubalo. Nije mi jasno komu je smetao i zašto
je zakon tako neumoljiv baš prema njemu, a ima ih tisuće kao što on i
samo ih je nevolja nagnala na takve stvari - dodala je starica Ana.

U trenutku Ramizova privođenja, mnogobrojna obitelj Mujan plakala je od
tuge. Policajcima je također bilo neugodno, dok je Ramizova ljubimica,
Brankova šestogodišnja kći Mia, nakon što je odveden, satima grcala u
suzama.

Zadnja noć

Nakon izricanje presude, Ramiz se vratio još posljednju noć, prespavati
kod Mujanovih. Večer prije odlaska, u domu Mujanovih vladala je tuga.
Blagovalo se u tišini, nakon čega je Ramiz otišao u svoju sobu i
spremio stvari.

Rano ujutro, prije svitanja, rastao se sa svojom drugom obitelji i
zaputio se na obližnju željezničku postaju čekajući vlak za Split i
potom dalje autobus za Zenicu. Srdačno se pozdravio s prometnikom, ušao
u vagon, stao na prozor i još jednom pogledao planinu Moseć i u daljini
kuću obitelji Mujan.

- Hvala na svemu i želim vam svako dobro - doviknuo je s prozora mašući, a mi njemu da se čuva:

- Sretan put, Ramize i, molim te, ne naginji se kroz prozor.

Ramiz: Vodili su me na more, čak su me učili plivati

Nikad mi nije bilo ljepše u životu. Pošteno su me plaćali, čak i
previše. Vodili su me da prvi put u životu vidim more i čak su me učili
plivati - kazao nam je Ramiz.

U pokušaju da tim riječima na oproštaju još nešto doda spriječila ga je knedla u grlu.


PS:Nado je se u bolje, a nada se sigurno i opet.

Da li je istina da nada umire poslednja....Neznam koliko dugo imamo pravo nadati se i kada joj istice rok trajanja.Meni su svi rekli da nade vise nema a ja i dalje cekam.Sesnaest dugih godina nadam se i cekam.Znam da sam mnogo izgubila čekajuci i nadajući se,ali tvrdoglavo to činim i dalje jer je to jače od mene.Prošle su najbolje godine moje mladosti nadajući se povratku moga supruga koji je nestao u ratnom vihoru negdje u ovoj našoj surovoj ali prelijepoj Bosni.Negdje u srcu Posavine i njenim okolnim brdima izgubio mu se svaki trag.Nemogu znati da li je to zauvijek kada nije pronadjen ni medju živima,ni medju mrtvima.Nikada ga nisam pokopala.Još uvijek nosim njegovo prezime i sama gajim našeg sina koji ga nije zapamtio.
Ponekad nocu mi se učini da čujem njegove korake,otvorim vrata i shvatim da je to samo nada.
Pitam se ima li nade za mene?

Bosanka je napisao/la:Da li je istina da nada umire poslednja....Neznam koliko dugo imamo pravo nadati se i kada joj istice rok trajanja.Meni su svi rekli da nade vise nema a ja i dalje cekam.Sesnaest dugih godina nadam se i cekam.Znam da sam mnogo izgubila čekajuci i nadajući se,ali tvrdoglavo to činim i dalje jer je to jače od mene.Prošle su najbolje godine moje mladosti nadajući se povratku moga supruga koji je nestao u ratnom vihoru negdje u ovoj našoj surovoj ali prelijepoj Bosni.Negdje u srcu Posavine i njenim okolnim brdima izgubio mu se svaki trag.Nemogu znati da li je to zauvijek kada nije pronadjen ni medju živima,ni medju mrtvima.Nikada ga nisam pokopala.Još uvijek nosim njegovo prezime i sama gajim našeg sina koji ga nije zapamtio.
Ponekad nocu mi se učini da čujem njegove korake,otvorim vrata i shvatim da je to samo nada.
Pitam se ima li nade za mene?

Jako tesko na ovo nesto napisati. Sjecam se poslije gubitka prvog djeteta moja zena se slicno osjecala. Nije mogla da spava, stalno je mislila na dijete. Nikad ga nije ni vidila. Ja sam ga barem pri porodu vidio. Mrtva curica savrseno gradjena mi je ostala u sjecanju. Mojoj zeni je mozda falila upravo ta slika i trebalo joj je vremena da to preradi u sebi. Jednom u razgovoru s svecenikom dobila je odgovor. On joj je rekao da vec jednom mora to svoje dijete prepustiti Bogu, koji ce se vec o njemu dalje brinuti. Pokopati ga u sebi da bi i jedno i drugo imalo svoj dalji put.
Bosanka ne zelim da ti oduzimam nadu, ali poslije 16 godina bi mozda trebala razmisljati da zivot ide dalje. Pogotovo za tebe i tvog sina zivot ide dalje. Tesko je vrerovati da tvoj muz jos zivi i mada mi je tesko ovo reci, mozda bi ga u sebi trebala pokopati. Mozda bi time i njemu, a pogotovo sebi i sinu olaksala i dala "novi zivot". Pomoli se, otidji kod svog duhovnog vodje ili psihijatra, da bi sebi mogla malo olaksati. Zivot i poslije najvecih tragedija ide dalje. Mnogo srece.

Hvala na razumijevanju i toplim rijecima,Stiv!Rijetko razgovaram o ovome,gotovo nikada i ni sa kim.
Sada sam posve sigurna da me osjecaj nije prevario kada sam odlucila postati vasim clanom.Dugo sam vas samo pratila i citala izmedju redova sastavljajuci sliku o vama svima.Sada znam da ste iznad svega ljudi velikog srca i da ste uspijeli ono sto mnogi nisu,a to je napokon izvuci me iz moje ljusture.

Nada postoji u nama, i mi zelimo da nam ona bude uvek tu da se nadamo najboljem i najlepsem,,,,
covek je kovac svoje srece, ako je u stanju sagledati stvari onakve kakve jesu,,,,,
zao mi je to sto ti se desilo, i zelim da imas dosta snage i nade u sebi da ostvaris svoje snove zajedno sa svojim sinom..... jer imate prava na srecu oboje...........

Ovog puta, na molbu našeg čitateljstva, najprije prenosimo u cjelini
članak kojeg je ovih dana o navedenoj porodici objavio mostarski Dnevni
list, u izdanju od 22. decembra 2009. godine:

„Dvogodišnjoj djevojčici Amni jučer je bio rođendan. Njezina mama
nije joj mogla pripremiti kolače, niti kupiti bilo kakav dar. Amna nije
mogla osjetiti toplinu niti radost zbog svog rođendana. Nekadašnji
vojni objekt Konak u Mostaru, koji je nekoliko godina nakon rata
poslužio i kao zatvor, sada je kolektivni smještaj za osam najteže
pogođenih i najugroženijih obitelji u Mostaru. Temperatura koja se
posljednjih noći spuštala i do minus 10 stupnjeva Celzijevih okovala je
ledenom tugom ovu djevojčicu, njezinu dvije godine stariju sestru Adnu,
te roditelje Sanidu i Elvira.

Starica umire u mukama

Mala sobica koja je bila zatvorska ćelija najgori je prizor iz noćne
more. Nažalost, ne radi se o tragičnim prizorima iz najgrozomornijih
filmova. Tragično je i tužno što je ova slika realna stvarnost i
istina. U drugoj sobi, odmah do malih djevojčica, stanuje i 75-godišnja
bolesna starica koja nema nikoga. Noćima bolno jauče i doziva u pomoć.
Netko od susjeda nekada i uđe, i govore kako su prizori iz staričine
samice jezivi. Nepokretna je i teško bolesna, ne može otići ni do
toaleta koji je za sve stanare zajednički. Prizor u tom toaletu je
sablastan i pravo je čudo kako još nitko od stanara najtužnije zgrade u
ovom dijelu države nije inficiran nekom zaraznom bolesti. Ovim ljudima
nitko ne dolazi. Kako su nam ispričale Grozdana Đurasović i Sanida
Behram, još nitko iz Centra za socijalni rad nije došao posjetiti ih.
"Svatko nas je zaboravio. Ni u ove dane za Bajram i Božić, pa ni za
Novu godinu nema nikoga. Ovako se patimo već skoro pet godina i dobro
da smo uopće živi. Najtragičnije je što ove Sanidine djevojčice žive u
užasnim uvjetima. Soba je puna buba i crva kojih ima na tisuće i gmižu
po toj dječici", govori nam Grozdana Đurasović, koja i sama od umanjene
mirovine od 236 maraka skrbi o sebi i troje djece. Imala je 350 maraka,
a sada joj je i mirovina smanjena za više od 120 maraka.

Jedan kruh za sedam dana

"Zna se dogoditi da po sedam dana jedemo jedan kruh. Jedva
preživljavamo i da nam nema vlasnika obližnje prodavaonice koji nam na
'veresiju' da osnovne namirnice, mi bismo ovdje pocrkali i od gladi i
od studeni", govori nam Sanida. Naše sugovornice dodaju kako im
električari često dolaze da isključe struju zbog neplaćenih računa.
Nakon što su im isključili nekoliko puta, stanari od Sodome i Gomore u
Mostaru su angažirali neke ljude koji su im na "divlje" prikopčali
dovod struje. Bili su prinuđeni, jer bi u protivnom bukvalno crknuli od
studeni. Nedavno je u ovoj jezivoj zgradi preminuo 55-godišnji Asim
Ibrić. Bio je beskućnik, kao i ostali žitelji kolektivnog smještaja
Konak. Nije imao nikoga. I on je bio nepokretan. Danima je u agoniji
umirao, pričaju nam njegove susjede, bio je iscrpljen, gladan i potpuno
zapuštan. Na koncu je ispustio svoju dušu.

"Nitko mu nije dolazio ni iz Centra za socijalni rad, niti iz bilo
koje druge ustanove. Netko od nas bi mu ulazio, odnosili bi mu da nešto
pojede, ali posljednjih dana njegovog života jednostavno se tu više
nije moglo ući. Umro je u velikim patnjama u ovoj prokletoj zgradi",
govore nam Sanida i Grozdana.

Nitko iz ogromne i glomazne administracije Grada, kao niti iz Centra
za socijalni rad ne brine o ovim ljudima. Ne samo što im ne dolaze i ne
pružaju bilo kakvu pomoć, nego i ne nude nikakvo rješenje za
alternativni smještaj, jer svugdje je bolje nego u ovoj zgradi
nekadašnjeg zatvora. Svi stanari su nam rekli da odgovorni ljudi čekaju
mito i to od 300 do 400 maraka, kako bi ove ljude tek tada izmjestili.
Tako je već Konak napustilo pet obitelji koje su prešle u naselje Bafo,
u Sjeverni logor, a neki su čak dobili i stanove.

Amna nema ni pelenice

"Mi nemamo što jesti i još smo samo živi. Hoće li se itko smilovati
i sjetiti nas ovdje koji smo osuđeni na mučenje i tugu. Ovo su vrata
pakla, vjerujte nam", zaključile su svoju potresnu i tužnu priču naše
sugovornice. Djevojčica Amna već je počela i izgovarati poneke riječi.
U ruci je držala sliku malog mede i izgovorila tu riječ 'medo'. Za
rođendan jučer nije dobila niti igračku, nema niti pelenica, a mlijeko,
jabuku i bananu već danima nije probala. Ipak, u njezinim očima
primjetna je dječja radost i razdraganost. Osmjehnula nam se i pokušala
nešto reći, i potom opet uputila čisti dječji osmjeh koji je ustvari
krik i možda jedna od posljednjih opomena odgovornima i nadležnima da
nešto konačno urade kako bi spasili ove djevojčice, ali i ostale
stanare Konaka. Zadnji trenutak je već davno kucnuo. Netko mora pružiti
pomoć i spas ovim ljudima, dok ne bude kasno. Smrt uslijed bijede,
neimaštine i nebrige je najčešći posjetitelj ove tužne i sablasne
zgrade. Može li se probuditi savjest odgovornih?" (Dnevni list)

NADA
Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo – šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.

To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i prijeti.

To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti.

To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.

To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas tiješi i krijepi, a koja nas nikad ne napušta.

To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.

Ivo Andrić/Znakovi pored puta

"Nada"

Nada je iscekivanja dobra, poduprijeta vjerom u dobro izvor je snage za prezivjeti mnoge teske situacije u zivotu.Svaki covjek se necemu ili nekome nada.. i najteze je kada covjek covjeku srusi nadu da li iz takozvanih dobronamjernih, nehajno.. ili sebicnih razloga.Uzimajuci nadu drugome, covjek sam siromasi.Niko ne zna u ovom zivotu sta ga ceka, sta je sve moguce da ce se desiti covjeku samom a, gdje drugome covjeku.. tj. da li ce se nejgove nade ostvariti..jer sve se uvijek iz sekunde u sekundu promijeniti moze, ma koliko da nekad zivot izgleda proracunat u svom toku, covjek ne moze nikada reci sa sigurnoscu drugome a, ni sebi samom..ostvarice se ili nece nade.Onaj ko se nada, taj treba poduprijet svoje nade pokusajima da ih uspije ostvariti, onaj ko ne razumije cemu se i zasto se drugi covjek nada, pa odmahne s´ rijecima..ma znam ba to al´ nema fajde..neka stane i razmisli da ipak prica o najvecoj neznanici , o tome ko ce sta docekati dal´ danas ili sutra.Nadajmo se dobru i vjerujmo u dobro rijesenje nasih nada..zivot je uvijek i uvijek samo treptaj oka u kojem se takodje nadamo da kad podignemo kapak ugledat cemo svijetlo..i ugledamo ga..jer nadu podupremo vjerovanjem u dobro..Nade su nesto kao lijepe zelje sebi i drugima..nekada male, nekada velike.. sagledane ljudskim okom govore o svakom od nas da unutar sebe izvan vidljivosti oka covjekova, dusa zivi i nada se dobru..Ponekad se dogodi da covjek kaze..izgubio sam nadu..ali, to ipak ne znaci da se nece ostvariti nada..mnogi od nas su se vec silno nekome nadali pa kroz vrijeme rekli..prekasno si dosao-la jer su se pojavili nakon naseg odustajanja od zelja i nada za blizinom doticne osobe..(jer smo jednu nadu zamijenili drugom)..Ponekad bi smo dobili poklon kojem smo se nadali u djetinjstvu tek kao odrasli ljudi kada smo vec skoro pa i zaboravili kako smo ceznuli za necim i nadali se..Mnoge nade su se u nasim zivotima ostvarile bez da smo nekada i svjesni toga..covjek neodustaje od nada nikada..zamjenjuje ih samo jedne drugima..cak u krajnjem takozvanom zivotu bez nade covjek se ipak nada..spasu duse..Njegujmo nase nade, razmislimo koliko ih je stvarno i iskreno postalo java..i, znajmo da "Neko Veci" od nas odlucuje kada je vrijeme za ispunjenje nasih nada..mozda se ostvaruju tek kada je dusa spremna i kada ce nam one dusi najvise dati,( u nasu korist.. jer samo Stvoritelj zna sta je za nas dobro) i dusu nam sacuvati od necega...Covjek treba razmisliti dobro i priznati sebi, nade ozive..a, to sto nas razum cas bi ovo, cas ono..to je ljudski samo..Nade razuma nisu uvijek i nade duse..mozda je to, to..

PS: Ako zamislimo svoju dusu kao avliju.. neogranicenu avliju.. negdje u sredistu nas..posadimo u toj avliji nasim mislima..mnogo, mnogo sarenog cvijeca..Nada..i, njegujmo to cvijece najbolje sto znamo..( zaljevajmo ga vjerom da ce propupoljati, procvjetati) Dusa nek mirusi, a, sjaj cvata svakog cvijeta neka se odrazi u sjaju oka..kao carobni cvijetici, kako zvijezdice za koje smo podobro sami zasluzni jer se trudimo da cvatu..

I recimo tiho svako za sebe.. da tudje baste ne zelimo opustositi..ne trgajmo tudje cvijece da u nasim bastama nase ne ugine..


Ah, ja..dozivjela sam sama trenutke kada sam gubila nadu..ali, i ljepotu vjerovanja dozivila u istim trenutcima..bili su to trenutci..kada su mi ljudi rekli..."Ja vjerujem, bice sve dobro"..Danas za sebe razmisljam kako su mi ti ljudi poklanjali cvijetice( cvijetice svojih dobrih nada za drugoga) za moju oputosenu avliju, nesebicno me podupiruci svojim vjerovanjem u dobro..Hvala ..

NADA

Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.
- Ivan Cankar

Nada je čudna stvar. Ona je kao narkotik. Kunemo se da smo je se odrekli, ali gle, jednog dana, bez ikakve najave, ponovo postajemo njeni robovi.
- Rouz Trejmen

I najskromniji čovjek intimno vjeruje i uvijek se više nada nego što se usuđuje da prizna.
-Gotfrid Keler

Čovjek se uvijek nada, čak i onda kada je izgubio svaku nadu.
-Isidora Dankan

Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.
- Ivo Andrić

Manje uživamo u onome što smo postigli nego u onome čemu se nadamo.
- Žan Žak Ruso

Kada je nada gladna, sve oko tebe je hrana.
- Meklaflin

Mi moramo prihvatiti konačno razočarenje, ali ne i izgubiti beskonačnu nadu.
- Martin Luter King

Onaj ko nema nade u pobjedu, već je izgubio.
- Hoze Hoakin Olmedo

Najveći su oni ljudi koji u drugima mogu da probude nadu.
- Žan Žores

Život je prekratak

da bi se jednog jutra probudili s kajanjem.

Zato, voli ljude koji se prema tebi ophode dobro,

oprosti onima koji to ne čine,

i vjeruj da se sve na svijetu dešava s razlogom.

Ako ti se pruži prilika, iskoristi je!

Ako ti promijeni život, prihvati to.

Niko ti nije rekao da će u životu biti lako,

samo su obećali

da će biti vrijedno truda.

Nada je ono iskonsko u covjeku sta ga tjera da se ne predaje kad bas sve upucuje da bi se treba predat. Nada je nekad jedini izlaz za bezizlaznu situaciju, a nekad je samo nesposobnost da se pogleda istini u oci. Uglavnom nemogucnost da se covjek pomiri sa trenutnim ili definitivnim stanjem stvari. Nekad dobro dode, a nekad sve pokvari.

Ovoga puta N A D A je opravdala sva 4 svoja velika slova u mojoj duši.

[quote="Bosanka"]
Ovoga puta N A D A je opravdala sva 4 svoja velika slova u mojoj duši.[/

vidis bosanko NADA uvijek postoji zato se ne pitaj ko je ta zena
a prico sam ti kako se pucalo za novu godinu...
to znaci samo, samo naprijed

Nepreostaje nam nista drugo vec da tu tvoju tajanstvenu zenu zovemo "NADA".
Rijec "nada" je ionako zenskog roda.Bas kao i zene,nikad im se nista nezna.Dodju kad im se najmanje nadas.

ime joj nada,
a preziva se buducnost...

prolaznik je napisao/la:ime joj nada,
a preziva se buducnost...

A ti si u Prolazu hehehhe.

Prolaznik i Holidej,dva najjaca komentara u zadnje vrijeme.Nasmijala sam se ali ima smisla.

Zena koja se zove Nada Budućnost,a covijek je tu u prolazu....heheheeee.....

Nadamo se da se svi ovdje na Forumu makar malo nasmiju nasim komentaruma.
Nebi bilo bas fino da je sve bas pod konac.

Svaki put kad ovo pogledam,nasmijem se od srca.
A majke ti mile,ima li ikakve sanse da se u zivotu sretnu zena po imenu Nada Budućnost i čovijek koji je u prolazu???
Kako god razmisljam,cini mi se da mogu samo da se sretnu na forumu Donjeg Rahica.

Da bosanko ovde se sretose
i prodjo se mnogi dani od kada se sretose
uspomene ostase u njima
ma gde posli ma gde bili
vracaju se snovima i ovim forumu....

zapitam se kuda covjecanstvo to ide?
dali za njega ima nade?
da li moze da pobijedi glad, smrt
dokle smo spremni da tonemo
da bi dokazali koliko sami sebe guramo u provaliju
bojeci se zivota koliko i smrti
ostaje nam jedino nada
Nada!!!nada je san budni...