Kristijan - Bogimili - Patareni

Bosanski krstjani nisu bili hereticiMirko FILIPOVIĆ

U Zenici, na Bilinom Polju godine 1203. potpisana je svečana izjava kojom starješine bosanskih kstjana obećavaju popravljanje discipline i učvršćivanje veze s centrom Katoličke crkve: za obećanje da će se odreći nekakva heretičnoga nauka nisu imali potrebe, jer u toj zajednici tada nije bilo ništa heretičnoga.

Ona zajednica koja se kasnije naziva Crkva bosanska, a koju su neopravdano etiketirali ozna­kom patareni te još neopravdanije danas dominantnim imenom bogumili - ta zajednica je zapo­čela svoj samostanlni život u biti zbog dvaju elemenata:

Zanemarivanje područja Bosne od strane uobičajene crkvene uprave i to ne samo zato što bi ovo područje bilo daleko i nepristu­pačno, nego prvenstveno zato što je bilo podložno političkim smi­calicama madžarske krune koja je ometala postavljanje biskupa ili ga je odvodila na svoj teritorij (u Đakovo) da bi bio podložan kaločkoj nadbiskupiji, tj. pod paskom ugarskoga dvora.

Zanemarivanje uobičajene crkvene discipline i načina života među redovnicima koji su ostali na području Bosne, a bili su naj­vjerojatnije benediktinci ili bazilijanci (i jedni i drugi nisu bili latinaši, nego glagoljaši, tj. i liturgiju i druge spise vodili su na ondaš­njem narodnom jeziku - takvi su bili ti redovnici i po Dalmaciji).

Upravo ti redovnici koji sebe nazivaju krstjani i krstjanice (jer imaju tzv. dvogube samostane, tj. i muške i ženske) osnovica su i te­melj kasnije Crkve bosanske. Oni su preuzeli i biskupsku službu i vremenom prekinuli veze s osta­lim kršćanstvom. Kad se kaže bosanski krstjani, onda se prven­stveno mislilo na redovničko-crkvenu strukturu (strojnike) a tek potom na tzv. mrsne ljudje, tj. obični puk koji nije bio obvezatan na redovničke postove.

Termini

Postoje dva bitno različita ter­mina čije značenje mnogi miješa­ju. To su: hereza i shizma. Hereza je krivo naučavanje jedne vjere. Heretici su, dakle, oni koji dodaju ili oduzimaju nešto na utvrđeni nauk vjere uz koji je zajednica dotad pristajala, i time upadaju u krivovjerje.


Shizma je podjela zajednice zbog disciplinskih stvari. Kad se iz cjeline izdvaja jedna grupa koja više ne priznaje poglavarstvo za­jednice, nego sebi sama stvara upravu, to je shizma (podjela). Shizmatici nisu, dakle, krivovjerci, ne­go odijeljena braća, kako se to da­nas kaže u kršćanstvu.

S katoličkoga gledišta npr. Pravoslavna crkva je samo odije­ljena, dakle shizmatička a ne he­retička zajednica, jer nema ni u čemu drugačiji nauk vjere. No, mnoge manje protestantske za­jednice ne samo što su shizma-tičke nego i heretičke, jer su bitno promijenile nauk vjere kakav je bio ustaljen u zajednici. (Usput re­čeno: termin šizma i heretik danas se uopće ne koriste, jer su kroz povijest poprimile pejorativno značenje kojim se druge unaprijed osuđuje i gura još dalje od sebe, a danas je vrijeme molitve za me­đusobno zbližavanje).

Bosanski krstjani, po svemu sudeći, nisu bili heretici (krivovjerni), nego shizmatici (odije­ljeni). Prema tome, nisu naučavali nikakav nauk koji bi se bitno raz­likovao od nauka ostalih kršćan­skih zajednica, ali su ih razum­ljivo onodobne druge zajednice napadale jer nisu priznavali njihov crkveni autoritet. Čim su tako postali neprijatelji, nije teško bilo očekivati da će im se pripisati još štošta. No, te optužbe moraju se uzimati s rezervom, jer su doista optužbe. Primjera radi: danas nit­ko neće udbaške dosjee smatrati autentičnim svjedočanstvom o nekome pa povjerovati kako je netko koga je UDBA proglasila neprijateljem naroda doista to i bio. Cijelo vrijeme trajanja spora s bosanskim krstjanima ugarska politička struktura bila je itekako zainteresirana da ovu skupinu što više ocrni kako bi opravdala svoju vojnu intervenciju s čvrstom na­kanom da se bosanske župe (u po­litičkom nazivlju srednjovjekovne Bosne ne postoje županije nego župe!) podlože direktnoj upravi ugarske krune. Potencirana pro­paganda o hereticima olakšavala je poduzimanje invazije: neutrali­zirala je eventualni otpor u to vri­jeme najutjecajnije političke sile u Europi - papinskoga dvora.

Iz oporuke Gosta Radina mo­guće je vidjeti kako on kao visoki strojnik zajednice bosanskih krstjana iskazuje vjeru koja je uobi­čajeno kršćanska. To je bilo u 15. stoljeću. Dva stoljeća ranije, 8. travnja 1203. na Bilinu Polju (u današnjoj Zenici) potpisali su stro­jnici (dužnosnici) bosanskih krst-jana Dragiša, Ljubin, Brageta, Pribislav, Ljuben, Radoš i Valdoš (sve sama uobičajena slavenska narodna imena!) pred papinskim poslanikom Ivanom de Casamarisom Izjavu kojom odgovaraju na optužbe kojima se prigovara ovoj zajednici. Svjedoci su bili ban bosanski Kulin i biskup i arhiđakon dubrovački Marin. To je prvi sačuvani spis o bosanskim kršća­nima koji su oni svojom rukom potpisali. Takvih je dokumenata veoma malo: uglavnom se o bo­sanskim krstjanima govori na temelju onoga što su drugi negdje o njima nešto napisali - a ti drugi često nisu bili dobronamjerni. Iz ovoga se dokumenta vidi za što su ustvari ti ljudi bili optuživani. A kad se to pogleda, nije teško uočiti da su optužbe išleisključivo na račun zanemarivanja discipline u svakodnevnom životu, a niti jedna jedina nije se odnosila na nau­čavanje nekoga krivovjerstva.

Sadržaj Izjave

U Izjavi se strojnici najprije odriču raskola za koji su, kako se kaže, bili ozloglašeni, tj. netko je pustio zao glas da oni čine nešto što ne čine. Oni sada potvrđuju da su pripadali jedinstvu Crkve i da će i ubuduće Papu priznavat općim poglavarom crkvene za­jednice.


Zatim obećavaju da će imati bogomolje, u kojim će se braća sastajati da po noći mole jutarnje, a po danu dnevnice. Iz ovoga bi se dalo iščitati da su zanemarivali zajedničku molitvu i sada obećaju da će to činiti kako se to traži od redovnika. Po svoj prilici već tada su počeli zanemarivati i zajednički život te su umjesto po samostani­ma (hižama), stanovali po vlasteoskim dvorovima ili vlastitim kućama.

U trećoj točki obećaju: u svim našim crkvama imat ćemo oltare i križeve. To je jednostavno svje­dočanstvo da su im crkve bile za­puštene i da se rijetko što u njima događalo (takve otprilike poneg­dje izgledaju i do dana današnjega neke pravoslavne crkve, pred koji­ma se npr. ljeti ne može vidjeti da je itko ulazio na vrata, jer trava nimalo nije zgažena). Riječ je o nemarnosti, jer su se redovnici ba­vili diplomatskim, posredničkim i drugim svjetovnim poslovima a vjerske obrede su zanemarivali.

U četvrtoj točki se obvezuju da će na svojim sastancima čitati Bi­bliju. To je opća redovnička obve­za, koju su također, čini se, bili zanemarili.

U petoj točki se obvezuju da će u svojim kućama imati svećenike koji će barem nedjeljom i svetko­vinama držati mise, ispovijedati i pokore naređivati. Za ispravno shvaćanje ove informacije potrebno je znati da redovnici nisu nužno i svećenici. U katolika su danas ve­ćina redovnika svećenici, dok u pravoslavnih vjerojatno nisu. No sve više nisu ni kod katolika na Zapadu. Postoje npr. neki redovni­ci koji su sveučilišni profesori ili vrše neke, druge službe, a nisu svećenici. Pravilo Reda benedikti-naca ne daje nikakve privilegije svećenicima pred običnim redov­nicima koji nisu svećenici. U gore navedenoj obvezi sadržano je obećanje da će se svaka redov­nička kuća potruditi da ima barem po jednoga svećenika-redovnika, jer bez njega ne mogu slaviti sv. euharistiju.

U daljoj točki se obvezuju da će uz bogomolje imati groblja, gdje će se pokapati braća ili oni koji bi im došli pa kod njih umrli. Očito je da su se i oni pokapali kako je tada bio u Bosni običaj na svome imanju na zemlji svojoj, na pleme­nitoj. Ovdje se sada naglašava ob­veza samostanskih grobalja.

U sedmoj točki redovnici se ob­vezuju da će se najmanje sedam puta godišnje pričešćivati i to: na Božić, Uskrs, Duhove, Sv. Petra i Pavla, Uznesenje i Rođenje Djevice Marije (Velika i Mala Gospa) i na Svisvete. Obaveza pričešćivanja bila je u ranija vremena drugačija nego danas. U svakom slučaju bila je rijetka tako da je Tridentinski sabor zapovjedio da se katolik mora barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Ovi redovnici se obvezuju da će to raditi češće od običnih vjernika. No, iz ovoga se dobro vidi koje blagdane oni štuju: to su tipični katoličko-pravoslavni blagdani te nema govora o tome da odbacuju štovanje svetaca.

U osmoj točki se obvezuju obdržavati od crkve određene posto­ve i one koje su naši stariji mudro odredili. Dakle, živeći izvan samostana, zanemarili su uobičajene redovničke postove ili ih nisu stro­go obdržavali kako to naređuje re­dovničko pravilo. Prema tome, uo­bičajena priča o tome kako su bo­sanski krstjani stalno postili te nisu jeli mesa ne može se baš tako lako nasaditi na ovakvo činjenično stanje.

U devetoj točki redovnici se obvezuju na uređivanje odnosa prema ženskim samostanima i primanju oženjenih ljudi u svoje redove. Tu je, očito, vladala zbrka. U katoličkoj Europi, kao i na Is­toku, bila je dugo živa tradicija tzv. dvogubih, odnosno muško-ženskih samostana. Bila su to, ustvari, dva samostana jedan uz drugi a muški samostan je počesto služio kao zaštita zenskome samo­stanu. No vremenom je to - i zbog zloupotreba - dokinuto. Primanje oženjenih ljudi u samostane, međutim, nikada do danas nije dokinuto, no crkveni zakon strogo uređuje kada i kako netko tko je oženjen ili udat može zamrznuti svoj brak i stupiti u samostan. Ovdje je, očito, riječ bila o tome da nije bilo čvrsta zakona o tim stvarima ili se zakona nije dosljed­no pridržavalo.

Konačno, u desetoj točki oni se obvezuju da će slaviti blagdane svetih, koje su sveti oči ustanovili. Iz ovoga bi se, površno gledajući, dalo zaključiti da bosanski krstjani nisu slavili blagdane svetaca te se odsada obvezuju da će to činiti. No, riječ je ipak o prihvaćanju obveze da će i u svoju crkvenu sredinu uvoditi one nove blag­dane svetih koje odredi službena uprava Katoličke crkve. Iz kasnijih dokumenata je vidljivo da su se bosanski krstjani ovoga obećanja pridržavali te su uvodili štovanje blagdana koji su službeno u Katoličkoj crkvi proglašeni mnogo vremena poslije potpisivanja ove izjave na Bilinu polju.

Sadržaj Povelje potpisane na Bilinu polju nezaobilazno je zna­čajan dokument koji današnju (uglavnom bošnjačko-muslimansku) ideološku propagandu o tome kako bosanski krstjani nisu imali gotovo nikakve veze s kršćanst­vom a kamoli s Katoličkom crk­vom dovodi u ćorsokak. Ona do­kumentirano svjedoči da su bo­sanski krstjani u 13. stoljeću bili katolici sa zanemarenom crkve­nom disciplinom. Oporuka Gosta Radina, pisana dva stoljeća kasni­je na času nestanka Crkve bosan­ske dodaje tome svjedočanstvu potvrdu da su ti isti krstjani vje­rom i dalje ostali kršćanima, ali su se upravno odvojili od Katoličke crkve, koja ih je - zbog pretjera­nog služenja političkim interesima ondašnjih okolnih vladara - naj­prije zanemarila a onda i odbacila. Zato što biskup koga je imenovao Papa nije htio stolovati u Bosni, oni su sebi sami počeli izabirati biskupe. To im je, čini se, na po­četku bio glavni grijeh a kasnije i glavni razlog u ustrajvanju pri odijeljenosti (shizmi) i samostal­nosti (autokefalnosti) i put u sve veće i veće zanemarivanje crkve­ne, liturgijske i vjerske discipline. Ali i na početku i na kraju oni su ostali kršćanima, kako su - uosta­lom - sami sebe uporno do kraja nazivali.

Bogomilstvo u Bosni

Za bugarskoga cara Petra (927.—969.) bugarski pravoslavni pop Bogomil obnovio je i u Bugarskoj uveo staro manihejsko krivovjerje, koje je učilo, da imaju dva boga, bog dobra i bog zla, od kojih je ovaj zadnji stvorio sva vidljiva bića, pa i ljudsko tijelo. Iz­među ostaloga, zabacivali su ženidbu, krštenje vo­dom, oltare i crkve.53 Bogomilsko krivovjerje, tako nazvano po svom početniku, sedamdesetih godina 10. stoljeća, došlo je u Bosnu, gdje je bila za bugarskoga gospodstva u istočnim hrvatskim zemljama god. 990.—1018. osnovana bogomilska biskupija za sve hrvatske zemlje (ecclesia Sclavoniae).54 Strogi sljed­benici bogomilstva, obično zvani »savršeni« ili jedno­stavno »bosanski krstjani«, živjeli su u zajednicama i provodili strogi isposnički život.55 God. 1203. imali su u Bosni pet kuća s 30—40 članova.56 Njihov pravi uspon počinje navedene godine, kada su na Bilinu Polju kod Zenice priznali vrhovništvo pape Inocencija III. i na laku ruku bili proglašeni pravovjernim kato­licima od papinskiga legata Ivana de Casamare.57 S tom crkvenom legitimacijom bogomili su unišli u bosanske velikaške kuće i u katolička sela i za kratko vrijeme veliku većinu pridobili za svoju sljedbu.58

God. 1225. do 1239. kaločki nadbiskup Ugrin i hrvatski herceg Koloman vodili su krvave križarske vojne protiv bogomila u Bosni, ali bez pravoga uspje­ha.59 Ugled »bosanskih krstjana« tim je samo pora­stao među bosanskim Hrvatima, jer su »krstjani« znali spojiti i poistovjetovati svoju vjersku stvar sa slobo­dom i nezavisnošću Bosne.60 I tako je od sredine 13. pa do početka 14. stoljeća prešla na bogomilstvo go­tovo sva stara Bosna s Donjim Krajima oko gornjega i srednjega toka rijeka Vrbasa i Sane.61 U Hercego­vini su bogomilstvo slijedili današnji kotarevi Konjic, Foča i Nevesinje. U srednjoj Bosni katolika je ostalo samo nešto po rudarskim mjestima i oko dubrovačkih trgovačkih kolonija, koja su mjesta imala svoje kato­ličke svećenike stranoga porijekla.62 Bosanska Posa­vina od Ukrine do Une te cijelo unsko područje u Srednjem vijeku nijesu pripadali banovini Bosni, pa se tamo kršćanska katolička vjera očuvala gotovo ne­taknuta sve do dolaska Turaka.63 Iako je bilo posvuda bogomilskih vjernika, katolička se vjera trajno održala u dobroj mjeri u Tropolju (Duvno, Hlivno, Glamoč) i u zapadnoj i južnoj Hercegovini, Za kato­like u tim krajevima brinuli su se, i djelomično ih očuvali od bogomilstva, biskupi i svećenici glagoljaši biskupija kninske, splitske, makarske, korčulansko-stonske i trebinjske.64

Tokom, dakle, 13. stoljeća bogomili su razbili vjersko jedinstvo Hrvata, što je imalo i svojih poli­tičkih i narodnih posljedica. Da bolje zaštite interese svoje vjerske sljedbe, »bosanski krstjani« od Kulina bana pa dalje stvaraju i promiču bosansko poseb-ništvo, po kojemu se Bosna počinje izdvajati iz hrvat­skih katoličkih zemalja, dotično oni s bosanskim banovima i kraljevima izgrađuju Bosnu kao bogomilsko središte, oko kojega će se okupiti druge hrvatske zemlje.65

53)Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago 1962., 37—29, 354—360.

54 N. dj. 119—127.

55 N. dj. 301—353.

56-58 N. dj. 136—138, 162—166.

59 N. dj. 138—162.

60 D. Mandić, Bosna i Hecegovina I, 166—172; II, 162—166.

61 Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 162—166.

62)O saskim i dubrovačkim rudarskim i trgovačkim naseobinama gledaj: K. Jireček, Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters, Wien 1899.; M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, Beograd 1955.; D. Kovačević, Trgovina u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961.

63)Do zauzeća turskoga srednja i zapadna bosanska Posavina crkve­no je pripadala zagrebačkoj biskupiji, koja je u tim krajevima imala Du-bički arciđakonat s okruzima: Dubičkim s 11 župa, Sanskim s 22 župe i Vrbaškim s 13 župa (gl. F. Rački, 'Popis Župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine', Starine JA, sv. 4, Zagreb 1872., 211).

64)Gl. Kr. Draganović, 'Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ne­kad i danas', Croatia Sacra IV, Zagreb 1934., 175—216; D. Mandić, Du-vanjska biskupija od XIV.—XVII, stoljeća, Zagreb 1936.

65 Gl. D. Mandić, Bosna i Hercegovina I, 163—176.

Rad franjevaca na obraćenju bogomila na katoličku vjeru

Nakon neuspjelih križarskih vojna i drugih po­kušaja, da se bosanske bogomile obrati, god. 1339. papa Benedikt XII. (1334.—1342.) naredio je gene­ralu franjevačkog Reda Francuzu Gerardu Odonis (E u d e s), da osobno pohodi Bosnu i sam vidi, što bi trebalo učiniti, da se Bosna povrati na katoličku vjeru. Nakon duljih razgovora s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem (1312.—1353.), Gerard je uvidio, da se Bosna može obratiti samo mirnim evanđeoskim propovijedanjem. Zbog toga je u spo­razumu s Banom odlučio u Bosni ustanoviti franje­vačku pokrajinu, Vikariju, u koju će slati vjerovjesnike iz raznih franjevačkih pokrajina, a koja će biti naposredno ovisna od generala franjevačkog Reda. Gerad je odmah ostavio u Bosni više svojih pratilaca i označio za Vikara učenoga i radinoga fra Peregrina Saksonca. Za ove je ban Stjepan II. sagra­dio samostan u Milima kod Visokoga uz crkvu, koju je u tom tadašnjem glavnom mjestu Bosne bio podi­gao ban Kulin. Na općoj skupštini (C a p i t u l u m generale) franjevačkoga Reda u Asizu na Du­hove, 4. lipnja 1340. bila je službeno ustanovljena bo­sanska Vikarija, i veći broj učenih franjevaca poslan u Bosnu iz raznih provincija.66 Od te godine do pada Bosne franjevci će neprestano slati u Bosnu ponaj­bolje vjerovjesnike iz cijele Evrope. Na prvom mjestu tu će biti franjevci hrvatske franjevačke provincije (provincia Sclavoniae)sa sijelom u Splitu; zatim oni iz Italije, Njemačke, Francuske, En­gleske, Španjolske, Madžarske i Poljske. Medu njima je bilo veoma učenih i svetih muževa, kao što su bili: fra Peregrin Saksonac, prvi Vikar i kasniji bosanski biskup, fra Bartul Alvernski, Vikar od god. 1376. do 1407. s nekim prekidima, blaženi Nikola Tavelić i nje­gov drug u mučeništvu fra Deodat de Ruticinio iz južne Francuske, fra Berengarije Aragonski, rođak tadašnjega aragonskoga kralja Petra IV. (1336.— 1387.), fra Ivan Ristori, jedan od osnovatelja franje­vačke obnove (Observantes)u Italiji, fra Matija Englez, bosanski vikar 1411.—1419., fra Blaž Zalka, Madžar, prvi ljetopisac Bosanske Vikanje, Ivan Korčulanin, budući biskup u Velikom Varadinu, vi-sočko-srebrenički biskupi od god. 1423.—1446. fra Petar, fra Stjepan Radošević i Toma Matić, sveti Ja­kov Markijski, pohoditelj i vikar bosanski od 1432. do 1439., blaženi Bernardin Akvinski, vikar 1464.— 1467., franjevački blaženik Ivan Englez za kojega franjevački ljetopisi pišu, da je imao »dar jezika«, i mnogi drugi. Ovima su se brzo pridružili i mnogi do­maći Hrvati Bošnjaci, koji su stupili u franjevački Red.67 God. 1385. Bosanska Vikarija dijelila se na sedam kustodija, a imala je 35 samostana.68 Do sre­dine 15. stoljeća Bosanska Vikarija proširila je svoju djelatnost od Jadrana do Karpata i imala preko 70 samostana sa 700 i više misionara domaćih i stranih.69

Kako papa Bonifacije IX. dne 7. ožujka 1402. piše, tolikom broju učenih i svetih vjerovjesnika uspjelo je za samih prvih 60 godina obratiti do 500.000 bogomilskih vjernika.70 Taj su rad franjevci nastavili i pojačali osobito poslije dovršenja Zapad­noga raskola god. 1417. Kada je bosanski kralj Tomaš, da si osigura pomoć Zapada, god. 1459. istjerao iz Bosne sve »bosanske krstjane« i njihove pristaše, tih nije bilo na području, kojim je Kralj neposredno vladao, nego 42.000.71 Nešto manji broj bogomilskih vjernika bio je u zemljama hercega Stjepana, koji nije slijedio kralja Tomaša, nego je izagnane primio u svo­ju državu.72 Prema tome bogomila i njihovih vjernika uoči pada Bosne moglo je biti najviše 80—90.000, do­tično ni 15% tadašnjeg pučanstva bosanskoga kraljev­stva. To nam govori, da bi franjevci Bosanske Vikarije za kojih 20 do 30 godina mirnim načinom, kršćanskim apostolatom, bili obratili sve pristaše »bo­sanskih krstjana«,73 i na taj način ponovno usposta­vili vjersko jedinstno bosanskih Hrvata s onima u drugim hrvatskim zemljama.



66-67 D. Mandić, Bogomilska crkva, 166—180.

68)Gl. B. de Pisa, De confomtitate vitae B. Francisci, Analecta Fran-ciscana IV (1906.), 555 si.

69)BI. Bernardin Akvilski, bivši bosanski vikar, u svojoj Kronici zabilježio je, da su Bošnjacima oduzeli Dubrovčani 4 kuće, Mlečani 6 kuća, a Turci su im porušili 38 kuća (L. Lemmens, B. Bemardini Aquilani Chronica 110). Uza sve to god. 1493. bosanska Vikarija još je imala 24 samostana s 270 članova (M. Straganz, 'Zur Statistik des Franziskaneror-dens im Jahre 1493.', Hist. Jahrbuch der Gorres-Gesellschaft XI, Miinchen 1890., 730).

70)»... per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem Vi-caria existentium predicationes et inductiones quingenta mili a personarum infidelium vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodox fidei sinceritatem unanimiter, eis gratia affluente divina, con-versa fore nascantur«, pismo pape Bonifacija IX, od 7. ožujka 1402. Šišić, 'Nekoliko isprava iz početka XV st.', Starine JA, sv. 39, Zagreb 1938., 181. Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 179, bilj. 333.

71 »Rex Bossinae... Manichaeos, qui erant in regno suo quamplu-
rimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit, substantia
relicta: duo circiter millia baptisati sunt, quadraginta aut paulo plures
pertinaciter errantes ad Stephanum Bosnae ducem perfidiae socium con-
fugere«, Aeneas Sylvius Piccolomini (Papa Pio II), Commentarii rerum
memorabilium, quae temporibus suis contigerunt, Romae 1584, V 227.

72 Gl. D. Mandić, Bogomitska Crkva, 417—423.

73 Hvarski biskup Toma Tomašić, koji je već 12 godina bio papinski
legat u Bosni, 19. veljače 1451. pisao je sv. Ivanu Kapistranu, tadašnjemu
generalnom vikaru franjevaca Observanta, da »ima nade, da će se brzo
cijelo kraljevstvo (Bosne) očistiti od manihejskih zabluda i rasvijetliti isti­
nom vjere,« ako Kapistran pošalje dovoljno franjevačkih misionara (Wad-
dingus, Annales Minorum, 2. izd., XII, 111, sl.)