Vjerski praznici - obicaji

Običaji za Uskrs

Uskrs je najvažniji kršćanski blagdan, pa se i njegovoj proslavi pridaje uvijek veliki značaj. Odmah poslije poklada, tj. vremena veselja i opuštenosti, ulazi se u vrijeme korizme. U korizmi se sve umiri i sav se kršćanski svijet priprema za duhovno i tjelesno iskupljenje.
Korizma počinje čistom srijedom, kada se u crkvi vrši pepelanje. Na taj način nam se simbolično daje do znanja da smo prah (pepeo) i u prah (pepeo) ćemo se opet pretvoriti. Vrijeme korizme traje 40 dana i to je vrijeme velikog posta, u znak sjećanja na Isusove muke u pustinji. Korizma traje od Čiste srijede (Pepelnice) do Velikog četvrtka, odnosno posljednje Isusove večere.
U Korizmi se svi trude da se poprave, da budu vrijedniji. U vrijeme Korizme nema održavanja igranki, izbjegavaju se veselja i bučna okupljanja. Poneki se u tom periodu odriču svojih poroka: pušenja, pića, kartanja i sl.
Za oslobađanje od grijeha važno je redovito ići na sv. misu, ispovijediti se i pričestit za Uskrs.
Obično se u korizmi spremalo samo posno jelo. Jednom na dan se može do sitosti najesti, i to posnog jela, dok se ujutro i naveče pojede samo malo. Bilo je ljudi koji su izdržavali samo na kruhu i vodi. Obočno su se kuvale razne čorbe, od krompira, kupusa, zapržene sa malo svinjske masti. U to vrijeme jedu se i jaja, mlijeko, kiselina, sir, pogača, kiflice, ponekad se namaže pekmeza po kruhu. Na veliki petak stariji najčešće nisu ništa jeli, to znači da oni „suše“.
U Korizmi osim Čiste srijede imamo još nekoliko važnih blagdana. Jedan od njih je i Blagovijest. Za Blagovijest se u narodu kaže: “ Tko na Blagovijest suši, blago onoj duši “. Inače Blagovijest je dobila ime tako što je na taj dan anđeo donio sv. Mariji “blagu vijest”, da će ona poroditi obećanog spasitelja. Tumači se da je na ovaj dan sv. Marija odpuštena iz Solomonovog hrama i data na čuvanje Josipu iz roda Davidova.
Za Cvijetnu nedjelju, vezan je jedan vrlo lijep običaj. Taj dan se umiva u cvijeću. Cvijetna nedjelja se slavi na sjećanje na dan: “ Danas uniđe Isus, svečano u Jeruzalem, narod ga rado čeka i prati, grančice od palmi držeći u rukama, bacajući pred njega i klicajući: Hosana Sinu Davidovu “. Narod Jeruzalema je dočekao Isusa sa palminim i maslinovim grančicama, što je i danas ostalo simbolom dobrodošlice. Kod nas se umivalo u Ljubičici, a nakon umivanja se nije brisalo ručnikom, nego se ostavljalo sa se voda sama osuši. Vjerovalo se da se tako ostane vječno mlad i lijep. Na misu se nosi obično “cica-maca” da se posveti, u zamjenu za maslinove grančice koje kod nas ne uspijevaju.
Za vrijeme Korizme u crkvi se moli i “križni put”. Vjernici su uvijek poštivali mjesta kojim je Isus išao da bi nas spasio od smrti.

Postaje “Križnog puta” su:
I postaja -Isusa osuđuju na smrt
II postaja -Isus uzima na leđa križ
III postaja -Isus pade prvi put na zemlju
IV postaja -Isus susreće svoju svetu Majku
V postaja -Šimun Cirenejac pomaže Isusu križ nositi
VI postaja -Veronika daje Isusu ubrus
VII postaja -Isus pada drugi put pod križ
VIII postaja -Isus tiješi žene jeruzalimske
IX postaja -Isus pada treći put pod križ
X postaja -Isusa svlače i daju mu žuči da pije
XI postaja -Isusa pribijaju na križ.
XII postaja -Isusa uzdigoše na križ i umire
XIII postaja -Isusa skidaju s križa u krilo sv. Majke
XIV postaja -Isusa polažu u grob
Veliki četvrtak nas podsjeća na posljednju Isusovu večeru, na kojoj nam je Isus ostavio poruku „Ljubi bližnjeg svoga“.
Na Veliki četvrtak se sveta misa služi u bijelom. Toga dana zvone sva zvona, i poslije toga ne zvone više do Uskrsa. Oltar se pokriva u crno i sa njega se skine sav nakit. Tad počinje žalost za muke Isusove
Veliki Petak je najžalosniji dan i on nas podsjeća na muke Isusove. Novi zavjet kaže da je na ovaj dan Isus umro za naše spasenje. Pravi kršćani na Veliki patak vrijeme provode u razmatranju muke i smrti Isusove, u tugi moleć se i čineć dobra djela. Na Veliki petak se većinom jelo samo malo kruha i pila se samo voda, ili se pojelo malo kruha sa pekmezom ili poneki krompir ispečen u pećnici sa korom.
Na Veliku subotu se sprema jelo za “posvećenje”. Peče se kruh, koji se nosi na posvećenje. Na posvećenje se nosi još: jaja, šunke, kobasica, sira, so, sv. vode a ponekad i bočica rakije. Sve se to stavlja u košaru ukrašenu veženim ili heklanim pokrivačima. Slatko se ne nosi na posvećenje. Na Veliku subotu treba obaviti i posljednje pripreme za Uskrs. U kući mora sve biti spremljeno, izglancano i zategnuto.
Na veliku subotu se šaraju uskršnja jaja. To se obavlja u krugu obitelji, zajedno sa djecom. Uskršnje jaje je simbol Uskrsa. Stari ljudi kažu da je to simbol pobjede života nad smrti. Ovaj običaj je sačuvan od prastarih vremena i poštiva se kod svih kršćanskih naroda. Šarena jaja predstavljaju moć kad pile iznutra, bez ičije pomoći izađe napolje. Tako je i Isus bez ičije pomoći probio kameni grob i živ uskrsnuo. Šaranje jaja je obavljano na više načina. Najljepše našarana jaja su bila sa vrućim voskom, koji se na jaje nanosio “šaraljicom”. Spravicom koju su žene pravile od novčića koji su visili na rubinama. U našem kraju najljepša jaja je šarala Sara Jakšić i svako jaje je bilo malo umjetničko djelo. Jaja su se ipak najčešće farbala prirodnom bojom dobivenom iz kore od luka (lukovačom).
Uskrs se slavi na spomen kad je Isus uskrsnuo iz groba i time i tako pobijedio smrt. To je najveći kršćanski blagdan. Na Uskrs ujutro rano, ide se na misu “zornicu”, gdje se moli “križni put”. Na povratku kući svakome koga se sretne pozdravlja se sa “Faljen Isus, Sretan Uskrs”. Kod kuće se priprema stol za uskršnje jelo. Kruh se lomi na komade, i svako uzima po komadić, pri čemu se pazi da mrvice ne padaju na zemlju, jer su svete. Mrvice se kasnije pokupe i daju pilićima. Uz kruh se jede i sve drugo što se nosilo na posvećenje. Mala djeca dok ustanu gledaju da li im je šta zeko donio. Nekad davno dobijali su pletene čarape, maramice, šarena jaja i bombone. Danas su pokloni mnogo bogatiji.
Na Uskrs idu u crkvu i oni koji inače rijetko idu na mise. Svi se lijepo dotjeraju, ko ima obuče narodnu nošnju. Poslije mise svako ide svojoj kući na užinu. Užina je bogata i svečana. Na Uskrs se obično ne ide u goste, osim što udana i oženjena djeca obiđu roditelje, jer je Uskrs obiteljski blagdan i slavi se u krugu obitelji.

Iz knjige "U srcu Posavine".
PS. Ovako se slavi Uskrs u vecini sela u Bosanskoj Posavini. Mozda se kod vas slavi malo drugacije, nebi bilo lose da vidimo kako se to slavi u drugim podrucjima.

Svim dragim ljudima clanovima ovog divnog foruma,i onima koji dolaze kao gosti dakle svim pripadnicima katolicke veroispovesti zelim da cestitam Uskrs.Slavite ga u miru,sreci i sa mnogo mnogo ljubavi.
Srecno

Uskrs je obećanje da će smrt posjetiti svakoga od nas. Ali još važnije,
to je jamstvo da smrt nema posljednju riječ. Isusovo uskrsnuće potiče
nas da se podsjetimo, od onih najtamnijih trenutaka tugovanja sve do
najmanjih životnih patnji, koliko nas Bog tješi i osnažuje da
ustrajemo. Uskršnji misterij daje nam novi identitet i novo ime: mi smo
spašeni, otkupljeni, obnovljeni; nemamo više razloga
za strah i očaj.

Običaji za Jurjevo
Nešto o lijepom običaju koji se zbiva na Jurjev dan (23.04). Kod nas je bio običaj da prethodnog dana domaćin ode u šumu i sikirom odsječe nekoliko šiba od drveta na kojem rađa lješnjak, odprilike debljine palca. Zatim se od tih šiba naprave križevi visine 40 do 50 cm i na te križeve pričvrsti mala grančica od jelke koja je blagoslovljena na Cvjetnicu. Na Jurjev dan rano ujutro u svitanj zore domaćin ili neko drugo muško čeljade odnese križeve u njivu u kojoj je posijana pšenica ili zob i usred njive i ih zabode, kao i kod kuće u vrtu u lijehu luka. I još bi vrijedilo napomenuti da je u narodu bilo rašireno vjerovanje kada se pšenica kosi pa kosac pronađe križ koseći pšenicu, ako ga prelomi preko leđa više ga leđa neće boljeti. Kako rekoh, proljeće je, dolaze proljetni poslovi, ali dolaze i proljeti sveci. Među prvima je sveti Juraj, pa onda Sv. Marko, pa Spasov dan, Duhovi, Sv. Anto, Sv. Vid itd. I to su uglavnom naši lijepi vjerski običaji. Blagoslov polja, svako selo je imalo određenog sveca i na taj dan se služila sv. misa i obavljao se blagoslov polja uz određene molitve i čitanja iz Svetog pisma. Da bi se vjernicima zemljoradnicima dočaralo i pokazalo da je uzalud trud ako se ne zazove blagoslov Božji i ako Gospodin bog ne da sunce i kišu na vrijeme. No nije to samo tako, za te prigode se i slavilo, dolazila bi rodbina pa se poslije svete mise, na groblju, išlo na ručak. Poslije ručka se mladež - momci i djevojke, ali i mlađi ljudi i žene nađu na određenlom mjestu gdje se igralo kolo, sviralo, pjevalo, a bogme i zabavljalo, kako se u to vrijeme znali reći - ašikovalo. To su bile prve prigode u proljeće da se mladež upozna i počinju prve ljubavi i utvrđuju stare.

Božićni običaji
Pripreme za Božić počinju četriri nedjelje prije Božića. To se zove Došašće ili Advent. Na svaku nedjelju došašća palimo svijeće. I to svaki put po jednu više. U vremenu došašća stiže i sveti Nikola (6. prosinca). Djeca su naročito aktivna pred sv. Nikolu, jer je poznato da sv. Nikola obilazi dobru djecu i dariva ih. Naravno da svako dijete želi da se pokaže kao dobro, zato se uoči sv. Nikole peru i glancaju čizme, zatim se stave na prozor ili ispred vrata, kako bi u njih mogao sv. Nikola staviti dar.
Vrijeme došašća donosi nam pripremu na Isusovo rođenje. Do Božića ima i puno posta. U vrijeme Došašća moramo i pomagati drugim ljudima i više nego inače. To i jeste naša priprema za otkupljenje koje vidimo rođenjem Isusa Krista. Svećenik u crkvi nosi ljubičastu misnicu. Počinju zornice, zatim počinju velike ispovjedi za Božić. Došašće govori kako Bog Otac daruje svoga sina. tj. djetešce Isusa u jaslicama za nas ljude. To je najveća ljubav koju je Bog dao za čovjeka. Zato kažemo da je čovjek ljubljeno dijete. Možemo se darivati u malim stvarima. Došašće je vrijeme odricanja i molitve.
Na sv. Luciju (13 prosinac) sije se pšenica. Pšenica simbolizira obnovu života i plodnosti, kao i obilje koje nas treba da snađe sljedeće godine. Pšenica se sije tako što se u posudu stavi malo Humusa ili crne zemlje iz živike i onda se na površinu naspe pšenica. Svaki dan se zaljeva i drži na toplom, tako da do božića isklija i naraste oko 15 cm. Za Božić se ošiša u u nju postave tri svijeće, koje se pale prilikom jela. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe.
Badnjak - badnjica (24.12.) dolazi od staroslavenske riječi bodar ili badar što znači biti budan i po narodnom tumačenju bdjeti i iščekivati dolazak Spasitelja. Badnji dan, premda je od pokrštenja Hrvata poprimio kršćansku tradiciju, sačuvao je bogatstvo različitih magijskih vjerovanja, gatanja i predskazanja, što je baštinjeno iz pretkršćanskih tradicija praslavenskog i indoeuropskog kulturnog kruga. Znakovi Božića prepoznatljivi su u prisutnosti zelenila, slame i svijeće. Na ovaj dan strogo se posti. Bez obzira što na badnjicu mnogi peku svoju pečenicu, ona se taj dan ne proba, sve dok ne prođe ponoćka. Večera na Badnjicu je bogata i posna. Jede se gusti grah pripremljen sa lukom. Poslije toga se zasladi sa gibanicom. Na Badnjicu ne valja nikog udariti, jer se vjeruje da će onaj koji udari nekog na tom mjestu dobiti čir.
Posebno sadržajan i radostan dan je posljednji dan priprave, Badnji dan, koji je prepun događanja od same zore pa sve do ponoći. Osim uobičajenog ustajanja na misu zornicu, na Badnji dan su i najmanja djeca imala puno razloga za rano ustajanje. Večer prije djeca bi okupana i uređena rano legla u krevet želeći na taj način ubrzati vrijeme do svitanja. Obično zbog radosnog iščekivanja dugo u noć ne bi zaspala, ali bi usprkos tome s radošću ustala sljedećeg jutra. To je jutro u kojemu se djeca bude i ustaju ranije od svih ne žaleći za toplom posteljom i nedovršenim snom. Upravo je to jutro za njih ispunjenje sna nakon puno jutara iščekivanja u kojima su uvijek iznova ispitivali roditelje: Koliko još noći treba prespavati do Badnjice? Badnje jutro je velik dan za djecu, jer su oni tog jutra prvi čestitari i navjestitelji skorog rođenja Isusovog. Uloga koja im je dodijeljena čini se tako prirodnom budući da nam Bog tog dana dolazi upravo u liku djeteta. Taj dan djeca započinju u ranu zoru nošenjem Badnjaka (hrastova grančica) po susjedstvu. To je običaj koji se na području naše župe u svom izvornom obliku održao i do današnjih dana. Naime, toga bi dana djeca ranom zorom pohrlila u obilazak sela, i ispred svake kuće ponavljali pjesmu:
“Badnjak na kuću, Bog i Božić u kuću”
To je za domaćine bio znak da izađu na prag. Tad djeca čestitaju: “sretno Badnje jutro”. Na to domaćini odgovore: “Fala, živi i zdravi bili”! Nakon uzajamnog čestitanja domaćin ili domaćica iznose već pripremljene darove. To su nekad bili: jabuka, orasi, slatkiši, a u zadnje vrijeme najčešće se daje novac.
Na Badnji dan se kitio i Bor – Krizman (njem. Christbaum). Krizban su najčešće kitila djeca sa domaćicom. Na krizban se umjesto sadašnjih kuglica i lampica, nekada stavljale sjajne bombone, umotani orasi i td.
S prvim mrakom bi već svi morali biti u kući, jer to je večer u kojoj je sva obitelj na okupu. Tada bi domaćin u kuću unio ranije pripremljenu slamu, te pozdravio ukućane: “Faljen Isus, dobro vam došla Badnja večer”! Nakon toga je uzimao blagoslovljenu vodu, svijeću i križ i počinjao moliti Vjerovanje i prstima praveći znak križa na čelu blagoslivljao svakog člana obitelji. Nakon toga redom bi poškropio sve prostorije u kući, zatim i cijelo dvorište, uključujući i štale i marvu u njoj, ambare i ostale gospodarske zgrade. Nakon blagoslova, domaćin se vraća u kuću i započinje zajedničku večernju molitvu, bogomolju. Moli se Anđeoski pozdrav i Radosno otajstvo krunice, a na kraju bi bake preporučile još pokoji Očenaš za zdravlje i blagostanje, te za žive i za pokojne. Po svršetku molitve uslijedila bi obiteljska večera, svečano postavljena na stol ili siniju oko koje bi se klečalo.
Večera započinje paljenjem triju svijeća koje simboliziraju Presveto Trojstvo. Svijeće se stavljaju usred posude u kojoj je na dan sv. Lucije posijana pšenica. Sve se to stavlja na božićni kruh, kićenjak. Pri paljenju svake svijeće, govori se ova molitva: “Pomozi, Bože i Božiću, da bi nam i godini doš'o u zdravlju i veselju, u žitnom rođenju, marvenskom plođenju i duševnom spasenju”! Poslije ovoga zaziva se blagoslov Božji nad obitelji i hranu koja će se blagovati. Po svršetku večere svaka svijeća se gasi raznim komadićima hrane kako bi Gospodin i u idućoj godini podario svega u izobilju. Večeru se kasnije zalijevalo vinom ili rakijom šljivovicom. Često se poslije toga i zapjevala neka božićna pjesma. Uz pjesmu se prostirala slama i pripravljale jaslice, uglavnom isklesane od drveta.
Tu noć djeca su spavala na slami prostrtoj po podu i prije počinka su im pričane priče o malom Isusu koji se te noći rodio na slami. Da bi počinak u slami bio još zanimljiviji za djecu, majke su im u slami ostavljale poneki slatkiš koji su djeca oduševljeno pronalazila. Te noći je svaka obitelj nastojala na konak dovesti još jedno dijete iz šire obitelji, kako bi im to dijete ujutro bilo položaj, obitelj je ovime željela pokazati kako je spremna primiti dijete Isusa u svoju kuću i pružiti mu dostojno svratište i toplinu doma. Kada bi djeca već zaspala, a kuća bila uređena za sutrašnji blagdan, stariji ukućani odlazili bi na svečanu misu, ponoćku, na kojoj iz sveg glasa i s posebnim žarom pjevaju božićne pjesme. Nakon ponoćke uslijedilo bi uzajamno čestitanje:” Sretan ti Božić i Isusovo porođenje”!
Na samo božićno jutro dijete koje je tu noć bilo gost u kući – položaj, izlazio je napolje i hranio živinu, kako bi ista nosila više jaja. Položaj se darivao sa izmedju ostalog i Položajskom kobasicom.
Na dan Božića nezamislivo je ne otići na misu, a nakon mise nastavilo bi se čestitanje i izricanje najljepših želja. Toga i ostalih dana obilazi se rodbina, redaju se zdravice, djevojke i momci odlaze u selo u najljepšoj nošnji ne žaleći se ni na oštru zimu koju su zasigurno morali osjećati u tankim rubinama i jaknama. O Božiću se najčešće i svatovalo, što je još pojačavalo dobro raspoloženje. U sve dane Božića odlazak na mise se podrazumijevao, samo bi se čestitke iz dana u dan mijenjale, drugi dan se govorilo: “Sretan ti Božić i Sveti Stjepan!, treći dan: Sretan ti Božić i Sveti Ivo”! Na blagdan Nevine dječice - Mladence, uz čestitku su stariji znali ćušnuti djecu u znak sjećanja na pokolj nedužne djece od strane kralja Heroda. Uh, kad se sjetim, koliko puta smo taj dan i otplakali, da bi kasnije dobili po kocku šećera koju su žene najčešće nosile u njedrima.
Nakon ovih dana božićno ozračje protezalo se do Nove godine koju su skromnije obilježavali uglavnom mladi skupljajući se uvečer na doček Nove godine, koji bi se katkada protegnuo do svitanja nakon čega bi slavlje završavalo odlaskom na jutarnju misu. Božićno drvce i jaslice zadržavali bi se u kući do Bogojavljenja - Sveta tri kralja, a onda bi naši ljudi, već pomalo umorni od slavlja i nerada, ponovno utonuli u svoje misli o obradi polja uzdajući se pri tome da će im u pomoć katkada pristići ono malo dijete rođeno u Betlehemu.
Već poslije drugog dana Božića počinje posvećenje kuća. Svećenik obilazi kuće, uz pratnju nekoliko domaćih ljudi i blagosivlja kuće ispisujući na vratima pored tekuće godine i tri slova G M B (imena sv. Tri kralja, Gašpar, Melhior i Baltazar).

Evo Božić je na pragu. Na šta prvo pomislimo kada kažemo Božić? (Budimo iskreni.) Na Isusa, jaslice, Betlehem, Tri kralja, na to koliko dugo nismo bili u Crkvi, koliko dugo se nismo pomolili Bogu…? Ili, na dobro jelo i piće, pečenicu, darove, božićnice (13. plaće), neradne dane, kupovinu...? Koliko uopće poznajemo povijest i bit Božića?

Božic u svijetu

Božić je kršćanski praznik rođenja Isusa Krista i na taj način otjelovljenja Boga. U mnogim državama svijeta Božić je zakonski državni praznik, a u nekim i drugi dan Božića, 26. prosinac. Mnoge sadašnje tradicije vezane za Božić nisu postojale oduvijek, nego su novijeg datuma. Tako su se jaslice pojavile u 11. stoljeću, božićno drvo, krizban (Christbaum) u 15. stoljeću, adventski vijenac u 19. stoljeću, a Sveti Nikola (u ovoj formi) karakterizira božićne proslave tek od 20 stoljeća.

Božić se proslavlja na različite načine, čak i u okviru katoličke Crkve. Autor ovih redaka npr. je bio tijekom prve proslave Božića u Njemačkoj zapanjen da njemački katolici, odnosno većina njih, za Badnjak ne poste, nego se za večeru pripremaju najbolja (mrsna) jela, riječju, jede se ono što se u našim krajevima jede na sam dan Božića! Izuzetak su oni katolici koji su kao kao prognanici nakon Drugog svjetskog rada doselili u Njemačku sa područja sadašnjih zemalja istočne Europe, uključujući i one iz Mađarske, Jugoslavije i Rumunije. Oni proslavljaju Božić gotovo na isti način kao i mi.


Prvo što se danas pomisli kada se kaže Božić, nisu nažalost ni jaslice, niti predivna scena iz betlehemske štalice, nego pokloni! Kupovati, poklanjati i dobijati poklone. Često neželjene, one za koje stvarne primjene u uporabne vrijednosti nema, tako da se paralelno razvio još jedan biznis – nakon Božića se zamjenjuju ili vraćaju pokloni, trgovci zarađuju po drugi put.

U vrijeme Adventa, posebno neposredno pred Božić, ljudi su u stalnoj žurbi, trci, ne mogu imati svoj mir, tako potrebni duševni mir za pripraviti se na duhovnu proslavu velikog događaja – rođenje Isusa Krista, nego su preokupirani materijalnim pripremama, kupovinama.

Za razmisliti je i jedan statistički podatak: energija koja se potroši za božićna osvjetljenja u Njemačkoj, dovoljna je da opskrbi 140.000 domaćinstava njihovim godišnjim potrebama za energijom.I jos jedan: u studenom, stanovnici Londona za bočićne kupovine potroše 168 miliona Euro - tjedno! Tome pridonose i prinčevi Harry i William koji za samo dva sata sa svojim društvom u londonskom noćnom baru i samo na piće potroše 21.210 Euro (25 flaša šampanjca po 700 Euro, 5 flaša votke po 392 Euro, 4 Flaše tekile po 280 Euro i td.)!

Darivati, ali drugacije

Sve manje se razmišlja o Božiću kao jednom misteriju najveće religiozne zajednice na svijetu. Božić je komercijaliziran više nego bilo koji drugi vjerski praznik, Uskrs npr., koji su još uvijek pošteđeni takvih, odnosno u toj mjeri naglašenih, uprljanja. Božić se svake godine sve više udaljava od svog izvornog religioznog konteksta. U svjetskim okvirima gledano recepcija „djetešce u jaslicama“ gubi na stvarnom izrazu, jer se naglašeni konzum sukobavljava sa aktualnim siromaštvom, slikom djece bez obitelji i krova nad glavom.

Više nego kupovinu poklona, mi kršćani bi trebali u dana Božićnih praznika pokušati misliti i na one koji nemaju, ili malo imaju, i darivati, ali u dobrotvorne svrhe. Mijenjati ponešto u slici obiteljske idile okupljene oko božićnog drveta, prenatrpanog poklonima. Vraćati Božiću stvarne religiozne elemente, a sputavati procese građanskog samopotvrđivanja i, kroz institucionaliziranje Božića kao praznika, vještačkog stiliziranja obiteljske harmonije. Jer, komercijaliziranje božićnih praznika nije samo posljedica njegovog profaniranja, nego i izraz novonastalih (malo)građanskih poimanja o vrijednostima općenito.

Božić treba proslavljati kao rođenje Isusa Krista, a ne u ime rođenja Isusa Krista proslavljati svoj (malo)građanski mentalitet

Što je Božić?

Posjetitelji, koji su imali toliko interesiranja da čitaju ovaj prilog i do ovih redaka stignu, mogu se zapitati: što je onda Božić i kako ga u svari treba proslavljati? Mislim, najbolje sa vraćanjem na tradicionalno, stare, kršćanske i katoličke, naše posavske običaje, modernizirane samo u onoj mjeri koja ne narušava duboki religiozni smisao Praznika rođenja Isusa Krista, sa duhovnim, osjećajnim ispred materijalnog, sa neprolaznim istinskim vrijednostima umjesto materijalnih poriva, sa više ljubavi. A što je to Božić? To mora definirati i odgovoriti svako za sebe. A za mene:

Božić su duhovne i druge pripreme za taj kršćanski praznik, koje obično, u širem smislu, počinju od Svete Kate (“Sveta Kata, snijeg za vrata”).

Božić je “tucindan”, dan uoči Badnjaka, kada su se pripravljale božićne pečenice, bibe i čekale do sutradan da se peku.

Božić je krizban, božićno drvce okićeno snijegom od vate i šećernim četvrstastim bombonama u «zlatnim» svjetlucavim folijama raznih boja.

Božić su položaji na Badnjak, dječica koja rano uzjutra na ulazna vrata stavljaju suvu hrastovu granu sa lišćem - „badnjak“ i viču: „badnjak na kuću - Božić u kuću!“, sjedaju pored šporeta, džaraju vatru i bacaju vani pepeo, hrane živad i kao nagradu odnose sa sobom jabuke i orase, slatkiše, suve šljive, položajsku kobasica i kruh…

Božić su božićne pečenice koje se peku na badnjaki i izazovi kada s njih u tevsiju s kapljevinom otpada hrskava kožarica, ali se probati ne smije i neće, sve do povratka sa ponoćke.

Božić je slama koju su otac ili glava obitelji naveče unosili u kuću, sa “Faljen Isus, čestit vam Badnjak i sveto Isusovo porođenje!” pozdravljali, ukućani ih u ruku cjelivali, slamu svetom vodom škropili i dugo oko sinije na sredini sobe Bogu se molili.

Božić je prastaro pravilo lijepog ponašanja, da se na Badnjak naveče ne ide u posjete drugim kućama (ne zove telefonom!) i time ne ometa obiteljska molitva, večera i mir.

Božić je posna badnja večera: bijeli gnjecani grah, kisele prokole, nemasna gibanica, suhe šljive, orasi i rakija…

Božić je mlada božićna pšenica koja služi kao svijećnjak, sije se na Svetu Luciju, 13. prosinca, a na kraju večere svijeće se gase koricom kruha umočenog u rakiju ili vino.

Božić je kićenjak, kruv zakuhan uoči Badnjaka, izjutra prekuvan, ukrašen i pečen. Ukrašava se različito, ali se obično prave simboli: križa preko cijelog kruva sa ružom u sredini, u svakom od tako dobijena četiri polja pravi se po jedan simbol plodnosti i berićeta: mjesec i zvijezda, krmača sa tri praseta, klas pšenice i bure rakije. Na kićenjak se za večerom stavlja božićna pšenica sa svijećama.

Božić su petrolejke lampe ili fenjeri (u današnje vrijeme sijalice) koji su gorili po čitavu noć.

Božić je spavanje cijele obitelji na slami pokrivenoj pređnom ponjavom.

Božić je odlazak u crkvu na ponoćku:
“Radujte se narodi, kad čujete glas,
Da se Isus porodi u blaženi čas...”

Božić su svete mise na svetog Stjepana (drugi dan Božića) i na svetog Ivana (treći dan Božića), “Čestit Božić, Sveto Isusovo porođenje i Sveti Stjepan (Ivan)”, i odlazak u crkvu pokloniti se jaslicama.

Božić je “posvećenje kuća” kad se ide po kućama od trećeg dana Božića, predvođeni prakaturima i parokom i posvećivali kuće, kupili nobet (crkveni porez). Dok se ranije znalo u vodicu ubacivati “gvozdene pare” (zveka) kao prilog za sjemeništa, danas se to već može uraditi online – preko interneta. Ali "zveči" drugačije?

Božić su Mladjence, četvrti dan Božića, kada rano izjutra, obično starije žene zatiču djecu na spavanju i tuku šibom vičući „u dužinu - u širinu!“, da bi djeca bolje rasla, ona mršavija “u širinu!“, a ona debljuškasta „u dužinu!“.


Božić je dan prije Bogojavljenja ili Sveta tri kralja, 06. siječnja, Vodokršće kako se znalo kazati, kada se blagosilja, posvećuje (slana) voda i kući se nosi bogojavljenska sveta voda, koja se koristi za sva posvećivanja i religione obrede preko cijele godine.

Božić su jaslice i okićeni borovi koji su znali u crkvama ostajati sve do Svijećnice, poznatije kao Marino i još poznatije po na taj dan blagoslovljenim “marinskim svijećama” koje se pale kada neko umre. Svijećnicom se okončavaju božićni običaji u širem smislu.

Božić je nevino djetešce, u šibom pletenoj bešiki.

Božić je ljubav i opraštanje, zaboravljanje malih, sitnih, ali i onih krupnih, ovozemaljskih razmirica i svađa. («Ljubi bližnjega svog kao samog sebe»)

Božić je mir, unutarnji, duševni, sakralni, ali i onaj opći.

Božićni blagdani po pravilima službe
Đurđa Knežević

Kad se Kaptol već dobro namirio zemaljskim blagom i dobrima, zajedno s onima koji su namirili i njih i sebe, dok su u skladu s prethodnim procesom mase građana, običnih, ostale bez gaća (netko mora) ili će to vrlo skoro, kud ćeš prikladnije nego pozvati na borbu protiv konzumerizma!

Tko bi ikada pomislio da će Bozanić zavapiti za prošlim vremenima? Dobro, nije bilo baš tako, nije se kleo u komunizam već ga je po običaju uglavnom samo kleo, ali je diskretno gotovo zažalio za danima kada se Božić slavio u intimi doma, jer ovo što se danas događa također ga nikako ne veseli. Tada je, kaže, javno slavljenje bilo zabranjeno. Što je točno pri tome mislio šef Kaptola nije iz epistole posve razvidno, ali se dade nazrijeti da je muka u tome što se Božić nije slavilo službeno, od strane vlasti, sa svim pratećim folklorom. Iz vlastitog naime sjećanja na proslave Božića u ta "mračna" vremena ne pamtim da smo se imalo i od ikoga sakrivali idući na polnoćku, da smo kradomice nabavljali (ili, ne daj bože, krali) božićna drvca, kupovali purice i bakalar, odojke i ostale božićne rekvizite, pucalo se i tada iz svih oružja a i čestitalo se javno brici u brijačnici, mesaru u mesnici, susjedima kad bi ih se susrelo na ulici… Istina, načelniku općine i policije uopće se nije čestitalo, ili se to, po potrebi, činilo diskretnije, po privatnoj liniji, kad bi načelnik svratio na piće i kolače. Tada mu je ipak, kaže Bozanić, falilo javnosti Božića. Sad, međutim, kad ima svu javnost koju može zamisliti, opet ne valja. Sve je otišlo u... konzumerizam.


Od pada "mračnih" vremena, javnost se koloristički i nije mnogo promijenila; ostala je jednako mračna, zacrnjevši se sasvim lijepo od pustih mantija. Ne otvara se, da se poslužimo već poznatom metaforom, niti pašteta bez njihove nazočnosti i blagoslova, po školama prhutaju mantijice, a križevi vise po zidovima, baš kao po crkvama i samostanima. Eno nam se i takozvana alternativa slika pod križem, uz Tuđmanov portret pride, da se zna veza; lako što se slikaju u tom aranžmanu, jer već i nema zida gdje ne vise pa se i nema gdje, ali što to stavljaju na svoj plakat pruža osebujan alternativni prilog "kulturi kršćanstva". Što god popovima padne na pamet, o čemu god pomisle, lako sazovu medije, koji hitro prenose, takmičeći se u brzini i količini. A teme su do zla boga svjetovne, neke čak i vrlo svjetovne. Od građevinskog poduzetništva (tu su crkeni akteri vrlo zaposleni i moćni, valjda stoga interes i briga), preko neradne nedjelje (u kojoj radnici mogu raditi samo ako izvode radove na crkvenim projektima), umjetnoj oplodnji (kako je krenulo, to jest kako im poslušni ministranti, slučajno i prikladno državni ministri poput Milinovića, idu na ruku, uskoro će se kao jedina dopuštena opcija prokreacije predlagati bezgrešno začeće), razvaljuju po abortusu, pederima, osobito su im drage teme vezane us seks i spolnost, pa su se ovih dana uhvatili i ženskih sisa, ne bi li i tu stvar držali u svojim rukama, a ne da ih liječnici razvlače po mamografima.

Opasni konzumerizam sankilota
I taman kad se u toj našoj crnoj javnosti više ne možeš ni maknuti a da ti ne iskoči neka mantija, opet im nešto ne valja. Kad su se već dobro namirili zemaljskim blagom i dobrima, zajedno s onima koji su namirili i njih i sebe, dok su u skladu s prethodnim procesom mase građana, običnih, ostale bez gaća (netko mora) ili će to vrlo skoro, kud ćeš prikladnije nego pozvati na borbu protiv konzumerizma! Ma reklo bi se, kao svojedobno Daniel Cohn Bendit, Rudi Dutschke i svi šezdesetosmaši zajedno, koji prokazivahu potrošačko društvo, crkva nas vodi u revoluciju. Međutim, najmanje je tu o konzumerizmu riječ, jer potrošnja je nešto što si naši sadašnji domaći sankiloti baš i ne mogu priuštiti. Pozivati ih da ne troše jednostavno je cinično. Stotine tisuća nezaposlenih, njihove porodice i s njima notorno gladni penzioneri, ne jurišaju na skupe dućane, ekskluzivne noćne provode, skijanje po bijelom svijetu i bijelim planinama Austrije, Švicarske, Italije… niti ne sanjaju potrošnju iz obijesti, pa ni bilo kakvu. Juriš naših sankilota usmjeren je na sirotinjske kuhinje i osebujnu kulturnu novinu u Hrvata, dućane za sirotinju. O kojem to onda konzumerizmu zbori Bozanić, sav onako fin i uglađen, uštirkan i u zlatnom ornatu, taman pristigao iz blještavih dvora, kakvi se nemilice grade diljem domovine (po čemu je Kaptol možda već prešišao Tita), srebrnog i zlatnog posuđa i bijesnih automobila koje voze njegovi Men in black. On ni ne govori o konzumerizmu u njegovu pravom značenju, kao fenomenu kapitalizma modernih društava koja na njemu temelje svoju egzistenciju pa potiču sve građane na što veću potrošnju kako bi mogli svu tu robu dalje proizvoditi, prodavati, brzo bacati, ponovo kupovati i tako održavati taj circulus vitiosus. Time bi se opasno približio spomenutim šezdesetosmašima, a s takvima se sigurno ne bi štel mešati. Doduše, i za crkvu i za vlast u ovom je trenutku itekako politički korisno anestezirati osiromašeni puk i uvjeriti ga da je baš dobro da ne troše jer je to, eto, zlo konzumerizma. Pa onda ni muka neimaštine neće biti tako velika, a možda će se time zadobiti božja milost koju bi im mogli srediti njihovi zemaljski poslanici, njihovi pastiri. Ovce, kako to već s njima biva, neće trebati mnogo uvjeravati da se odreknu konzumerizma; bit će dovoljan pogled u lisnicu i na obavijest o netom dobivenom otkazu.

Tko ima pravo na etiketu Božić? Kobasica, kondom, HEP, načelnik općine….?
Ali nije samo o tome riječ. Govori Bozanić o konzumerizmu, a u stvari proklinje javnu praksu koja "s puno neukusa mnogočemu pridaju etikete s imenom ’Božić’". Tko bi za to mogao biti kriv? Trgovački lanci, kod kojih vam svaka kobasica želi sretan Božić; HEP ili plinara, koji vam na obračunu troškova struje i plina od kojih vas hvata užas zalijepe anđeleka koji vam također umiljato čestita Božić; o načelnicima i najsitnije općine, koji će nekamo utisnuti neku čestitku, makar štampati kalendar sa svojim likom ili imenom na njemu; TV i svi ostali mediji koji samo prenose te skupo plaćene svinjarije, za iole iskrenog vjernika duboko uvredljive? Ali ne, nisu krivi niti trgovački lanci, niti HEP, ni plinara, ni stranke i marni načelnik općine, krivi su – mediji i građani obični. Naravno. U ovoj državi, kao valjda ni u jednoj na svijetu, za nešto što se dogodilo nisu krivi sudionici i kreatori događaja već oni koji ga obznanjuju. Kaže Bozanić: "Na tome neukusu i znatiželji lako parazitiraju pojedini suvremeni mediji kao najvjerniji saveznici, često u namjernome, a katkad i u nenamjernome, razgrađivanju istinske kršćanske kulture".

Tu smo saznali dvije ključne stvari. Razotkriveni su krivci (dakle, notorno i notorni mediji), ali i ono za što su krivi. A krivi su za "razgrađivanje istinske kršćanske kulture". Što bi bio sadržaj toga, za opću upotrebu svih građana, ostalo je nejasno ali se može prilično lako nagađati. Jasno je tek da bi Bozanić i momci u crnom htjeli činiti upravo ono za što optužuju režim iz mračnih vremena i zbog čega ga i proglašavaju totalitarnim, to jest, kontrolirati javnost i određivati koje se kulturne (po njima to valjda jedino i neupitno mogu biti kršćanske) vrijednosti imaju nositi, a koje valja osuditi i izbaciti iz upotrebe. Kako bi to trebalo izgledati u javnosti nije rečeno, samo je spočitnuto što je neodgovarajuće, pa kaže: "danas je (Božić) izgubljen u komercijalizaciji te je postao prihvaćen okvir za slavlja raznorodnih sadržaja".

Tko se javnosti laća...
Htjeli su javnost, sad je i imaju. Eno se upravo sprema i kićenje sexy Božićne jelke u jednom od trgovačkih centara u izvedbi znamenite tvrtke proizvođača kondoma. Pogodite čime će drvce biti okićeno. Nije se nimalo teško složiti s mantijama da se radi o kiču, da je na djelu sirov prostakluk. No kada svom silom, i to ne samo putem propovijedi već i uz pomoć servilne vlasti, namećete javnosti ono što zovu "kulturom kršćanstva" svima i svugdje, to neizbježno donosi ružne plodove. Šteti ne samo "kulturi kršćanstva" već kulturi uopće, građanskoj kulturi. Ali i to je dio kulture, i ljepšima se ne možemo vidjeti no što se pokazujemo. Jer gotovo je političko pitanje tko će se pokazati većim katolikom, pa će od bojazni da ne ispadne mali, na svaku svoju kobasicu objesiti anđelka s čestitkom za Božić. Time će istovremeno uvjeravati sve druge da su veliki katolici i da tako valja činiti, pa će narod, povodljiv kakav već jest, lijepiti anđelke i čestitke kamo stigne i, kako vidimo, vješati ih uz kondome po božićnim jelkama. Katolička crkva u Hrvata, kao i sami cendravi Hrvati, nikad zadovoljna. Prije, kaže, nije smjela u javnost, pa je bilo loše; sad kad je preplavila javnost i kad je ništa ne priječi da čini u njoj što joj padne na pamet, imalo to s kulturom (s atributom "kršćanska" i bez njega) ikakve veze ili ne – opet ne valja. Javnost uvijek ispada nekako neposlušna. Možda je ipak najbolje da zamijene narod, za neki koji će poslušnije marširati u ritmu propovijedi.

SV.TRI KRALJA....BOZICNI DELEGATI SVIJETA


Božić je prošao. Ljudi su se razišli, gozbe su završile. Dijete smo
vidjeli, s anđelima se veselili. Torte smo pojeli, pjesme otpjevali.
Sad je vrijeme za stare rutine i stare poslove. Da, tako završavaju
sva zemaljska slavlja: ona se iscrpe i minu, iščeznu i kao da umru,
nestanu. Ali nebeske stvari ne - one su kao živo biće: proklijaju kad
misliš da je sve gotovo, i tamo gdje ne bi očekivao zazelene se i
rascvjetaju, raspjevaju i zamirišu... Zamisli ti: s istoka tri kralja,
mudraca, što li – dolaze pokloniti se Kristu, malom djetetu... taman
kad se o tome prestalo pričati, kad su se stolovi počistili, kuhinje
oprale...
Da bi smo taj povijesni događaj razumjeli, treba se vratiti u
pred-raspoloženje i ono iščekivanje Mesije: da, znali smo da je Krist
najavljen Židovskom narodu, i da su ga oni čekali. Pa je i u redu da su
dobili obavijest o tome da je Mesija došao. Ali, zaboravili smo na
ljubav Božju prema svim narodima svijeta. Ono što će kršćanstvo
naviještati kasnije, onako kako je to Krist izričito tražio (učinite
sve narode mojim učenicima...), Bog je, a da nismo znali, već činio i
prije Kristovog proglasa o naviještanju Evanđelja.

Nismo znali! Ali, srce veseli ta Božja briga za sve narode, svu
njegovu djecu. Doista, tijesno bi nam bilo osjećati kako Bog voli samo
„izabrani narod“, pa makar se ja nalazio u njemu. Teško mi je feštati
ako ne smijem pozvati susjeda, prijatelja, kolegu, prolaznika... Teško
mi je slaviti Božić ako on ne pripada svima, ako ne smijem prema svakom
živom i mrtvom pružiti ruku susretljivosti. Jer, slaviti Božić upravo
znači htjeti zagrliti svijet... ali, kako bi se to dalo ako bi neki
unaprijed iz toga bili isključeni?

Torte smo pojeli, pjesme otpjevali... tako završavaju sva zemaljska
slavlja... Ali nebeske stvari ne: one traju i traju, i traju... Dok
drugi to možda i ne znaju, kršćanin svim srcem grli sve narode, rase,
vjere i nacije... kao Krist: do vječnosti, svu braću, sve ljude, do
neba...

TEPIH NAVAHO INDIJANACA
Navaho Indijanci na rubu svakog tepiha naprave jednu grešku pri tkanju. Veoma je zanimljivo da oni u tom rubu vide mjesto gdje Duh ulazi u tepih i gdje iz njega izlazi .

Uzorak je savršen, ali uvijek postoji mjesto koje sasvim jasno izgleda poput greške.To sasvim tačno odgovara semitskom, istočnjačkom načinu predočavanja savršenosti kojemu je i Isus bio prilično blizak.

Biti savršen ne znači bezuslovno otkloniti svaku nesavršenost.

Nama se s našim zapadnjačkim mišljenjem u kategorijama ili – ili i s našom potrebom da u svemu budemo vješti to svakako čini tako, ali u stvarnosti se savršenost sastoji u sposobnosti prihvatanja nesavršenosti.

Zato onaj ko istinski želi živjeti ne bježi od toga.

Čovjek nesavršenost u svom životu ili prihvata ili je poriče.

Ona je mjesto na kojemu Duh u naš život ili ulazi ili ga napušta.

Veliki četvrtak – Spomen Posljednje večere[i]
Veliki četvrtak je kršćanski spomendan Isusove posljednje večeri, a slavi se u četvrtak prije Uskrsa. Veliki četvrtak do Mise večere Gospodnje je ujedno i zadnji dan korizme. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja, na kojoj se posvećuje krizma (ulje za svetu potvrdu), te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene.

Na Veliki četvrtak uvečer, na svečan se način slavi euharistijsko slavlje, koje se naziva Misa večere Gospodnje. Tom misom počinje Vazmeno trodnevlje. Na otajstven se način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda.

VELIKI PETAK MUKE GOSPODNJE

Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti te liturgijskoga sudjelovanja na tom događaju spasenja, najvidljivijem u postu žalovanja koji se toliko ukorijenio u svijest rane Crkve da se taj običaj na Zapadu proširio na sve petke i subote u godini.
Prema svjedočanstvu iz 2. st., post je bio strog, bez uzimanja ikakvoga jela i pića četrdeset sati. Voda i kruh bili su dopušteni samo bolesnicima i slabima. Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prijelaza iz muke u uskrsnuće.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede, čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja.
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji vrhunac svake godine je Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi.
Ove molitve su vrlo stare, te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekršćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljenika, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!" Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu, ili ga poljubiti. Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka "Usta moja, opjevajte" koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati - Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

Svi sveti
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

SveciSvi sveti (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog. U pravoslavnim crkvama ovaj se blagdan slavi prve nedjelje po Duhovima, te označuje završetak uskrsnoga dijela liturgijske godine.

Povijest [uredi]
Spomen mučenika, zajednički različitim crkvama, počeo se slaviti od 4. stoljeća. Prvi tragovi općeg slavlja Svih svetih zabilježeni su najprije u Antiohiji i to upravo u nedjelju nakon Duhova. Ovaj običaj naveden je i u 74. homiliji svetog Ivana Zlatoustog (407.) te se do danas zadržao u istočnim pravoslavnim crkvama.

Papa Grgur III. (731. - 741.) premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom »Samhain« koji je označavao Novu godinu. Na taj je način odgovorio na zahtjeve irskih monaha.

Papa je stoga izabrao 1. studenoga kao datum godišnjice posvete jedne kapele u bazilici sv. Petra relikvijama »svetih apostola i svih svetih, mučenika i ispovjednika, i svih savršenih pravednika koji počivaju u miru po čitavome svijetu.« U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom. Proglas o tome izdan je »na zahtjev pape Grgura IV. uz pristajanje svih biskupa.«

Danas [uredi]
U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.

Osim u Katoličkoj crkvi, ovaj se blagdan obilježava i u Engleskoj crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama, premda je ondje primio različite oblike, ovisno o dotičnoj Crkvi.

Sutra pocinje Advent.
Došašće ili advent je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna).

U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, predvladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. Od 8. stoljeća, razdoblje došašća, počinjalo je 11. studenog na blagdan sv. Martina i bilo je strogo poput korizme. Kasnije je taj običaj, znatno ublažen, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol, adventski vijenac sa četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA - Zaustavi život na trenutak! Barem na čas zaustavimo naše uobičajene korake! Vrijeme za sreću nije u žurbi!

Gospode nauči me da i tišina ima svoju vrijednost!

Ponedjeljak - Prestani druge suditi! Taj običaj govora o drugima i izricanja suda o drugima ne donosi sreću Tebi. Sigurno ne. To će Te samo uvesti u veće probleme. Gospode, oslobodi me od napasti da mislim kako imam odgovore na sva pitanja.

Utorak - Odmori danas! Barem na čas zastani i divi se čudima svijeta oko sebe. Danas pronađi barem koju minutu za šetnju ili pogledaj u nebo. Vidi zvijezde. Kako je veličanstveno sve stvoreno. Gospode, uspori me kako bih mogao vidjeti što je važno.

Srijeda - Ne brini! Tvoji problemi nisu ništa veći od problema drugih. Dano ti je dovoljno. Da jesi čuo? Dovoljno. Učini sve što možeš i doživjeti ćeš mir! Da mir! Kada pođeš večeras u krevet, pomoli se, zahvali za dan i počni sutra PONOVNO! U tebe se uzdam, o Gospode!

Četvrtak - Ugasi televiziju. Ponekad ona radi u tovjoj kući cijeli dan. Kaži djeci da su tv reklame stvorene zato da u tebi probude pohlepu. Danas je Sv. Nikola. Ne zaboravi. On nije tražio, on je davao. U svome domu imaš barem tri stvari koje ti ne trebaju! Daj ih nekome. Gospode, oslobodi me od pohlepe.

Petak - Polako. Uspori život. Krist čeka! Ako ne staneš, ne možeš ga doživjeti. Danas ga pitaj da te ozdravi od duhovne, fizičke, mentalne... bolesti. Pitaj ga. Čut će te sigurno! Kriste, oslobodi me svagdanje napasti sata i vremena, žurbe i trčanja!

Subota - Uči se strpljivosti. Židovi su nestrpljivo čekali na Mesiju, ali nisu znali puno o njemu. Marija je to činila strpljivo i poslušno. Ona je rekla DA, ali to DA je značilo puno godina strpljivosti i čekanja u nadi. Trebaš li ti zaista sve saznati prije vremena? Daruj mi strpljivost, o Gospode! Uči me kako čekati!

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA - Slušanje je velika karizma. Imati dar slušanja znači biti mudar. Slušanje je važan korak k savršenstvu. Slušati druge što njihov život ima reći, slušat Gospodina, znači biti dio njegove misije, pomoći njemu da se nađemo na pola puta. Uči me, Gospode, kako osluškivati korake Tvoje!

Ponedjeljak - Drži uši otvorenim! Budi otvorena duša! Krist će i Tebe nazvati prijateljem. Poslušaj pažljivo. Gospode nauči me oprostiti drugima, onako kako Ti opraštaš meni!
Utorak - Kada čuješ priče iz Evanđelja, primijeni ih na život svoj. Dobri pastir ostavlja 99 ovaca i traži onu izgubljenu. Advent je vrijeme kada obnavljamo naše odnose. Ima li u tvojoj obitelji netko izgubljen, netko s kim si prestao/la pričati? Možeš li tu osobu nazvati, napisati kartu? Pokušaj. Doživjet ćeš radost! Gospode, daj da drugima pristupim uvijek s ljubavlju.
Srijeda - Kada čuješ priče iz Evanđelja, primijeni ih na život svoj. Budi plemenit, drag prema ljudima. Budi otvoren i drugima nemoj nikada pristupati cinično. Zaljubi se u ljude! Ljudi su najveće blago koje imamo. Da, zaista, Advent je tome dokaz! Gospode, svaka duša nosi u sebi ljubav. Daj da ju otkrijemo!
Četvrtak - Sjeti se danas Ivana Krstitelja. Veliki propovjednik, isposnik. On je sve učinio za druge. Sve je dao kako bi najavio Krista. Vjerujete li mu? Darovati život za jednu veličanstvenu ideju, nije li to divno? Danas sadimo pšenicu, znak života! Gospode, oslobodi me od utjecaja vanjskih izgleda!
Petak - Nauči se prihvaćati poraze. Ako radiš ono što si pozvan raditi, ne boj se! Uvijek će biti netko tko će te htjeti baciti na zemlju! Ne daj se. Ali i poraze prihvaćati jest mudrost! Budi drag prema onima koji su povrijeđeni! Gospode, nauči me otkriti tvoju volju!
Subota - Židovi nisu prepoznali u Kristu Mesiju! Imali su oči, ali ne vidješe. Kaže poslovica: "Pametniji je magarac i čovjek, nego čovjek sam!" Pitaj druge za savjet. Danas, baš danas! Gospode, daruj mi dovoljno ljubavi da vidim druge oko sebe.

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA - Ivan je ukazivao na znakove. I mi danas ih moramo prepoznati. Krist živi po znakovima. Šalje nam ih svaki dan preko ljudi, prirode, radosti i tragedije... Vidimo li ih? Gospode, otvori mi oči da vidim tebe u svemu stvorenom!

Ponedjeljak - Zamisli se malo nad biblijskim imenima. Svaki život, svako ime je dio Božanskog plana. Ako danas pogledate imena na popisu vaših božićnih čestitki, nije li to isto. Svi ljudi koji su dio Vašeg života. Pomoli se danas za one koje ti je Bog poslao. Bože, mudri, Bože jaki, hvala ti!

Utorak - Danas sjedi uz božićnu štalicu. Josipu je Bog govorio preko sna. On ga je prepoznao. Pomoli se danas za vođe našeg naroda. Sve koji odlučuju o njegovoj sudbini. Da, za njih se pomoli. Bože, vodi nas, čuvaj nas kao narod, kao one koji te vole.

Srijeda - Razmišljaj o Zakariji. Siromašan čovjek. Bog konačno uslišava njegovu molitvu. A on ne može vjerovati. Kada Bog uđe u naš život, zaista događaju se čudne stvari u običnim događajima. Koja je to tvoja životna priča? Sjećaš li se kad te ono Gospod izbavio, poštedio... sačuvao u prometu, poslu... Da, zaista sjećaš li se još uvijek? Gospode, sačuvaj nam sjećanja!

Četvrtak - Pogledaj danas jednu Marijinu sliku. Kakva divna žena. Rekla je Bogu da. Prijatelju, samo se Bogu govori da. Zlu nikada. Grijehu nikada. Samo Bogu pripadaš. Njemu kaži da, uvijek. Gospodine, poput Marije daj nam milosti da ti kažemo DA!

Petak - Danas u ovaj petak nazovite nekoga tko je sam ili nekoga pohodite. Budite darežljivi sa svojim vremenom. Ne mojte bitni sitničavi. Dajte vrijeme onima za koje inače nemate vremena. Bože, daj da ljubimo one koje nitko ne ljubi!

Subota - Učinite danas nešto za zajednicu, župu, za vašu širu obitelj, ponudite vrijeme, pohodite nekoga. Danas nemojte biti sebični u ljubavi, u vremenu... u srcu. Sebičnost ne donosi ništa dobra. Kralju naroda, daj nam svoj mir.

Sretno Jurjevo svim stanovnicima Donjeg Rahica.

Kolaci gotovi,ostalo sutra.
Ja u gostima.

Bosanka je napisao/la:
Sretno Jurjevo svim stanovnicima Donjeg Rahica.

Kolaci gotovi,ostalo sutra.
Ja u gostima.

Hvala Bosanko ,sutra mi je Imendan

Takodje i od mene Sretno Jurjevo svim Forumasima.