Bosna i Hercegovina

Ivan LOVRENOVIĆ, Iz knjige „Bosanski Hrvati“ str.206-214
Tuđman i Bosna

Izravan proizvod Ustašije (po ironičnom izrazu Ilije Jakov­ljevića za Pavelićevu državu i sistem), pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga živo­ta i javnosti nikad osviješteni i apsorbirani, nego se, mutatis mutandis, slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici!), svojom su »vizijom« Jedinstvenoga Naroda i Veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Musli­manima u kojemu su počinjena najgora zločinstva, perfid­no stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu cijelom jednom kolonijom nesretnika iz Bosne s okrvavljenim rukama i - ništa!

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni vidjeti različita »re­cepcija« i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je zemljom vladao sko­ro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike - stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo jedno dominantno posttuđmanovsko raspo­ložertie u zemlji, u kojemu se, osim ritualnoga odavanja hvale »ocu nove Hrvatske«, moglo prepoznati nešto mnogo važnije - oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja ko­načno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalni­jemu životu. Za druge - tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđ­man u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Utjecao kob­no! Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj inte­graciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slu­čaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja - katastrofa, i to na nesa­gledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, koli­kogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u biv­šoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hr­vata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih pre­preka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jed­noj jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbija­nja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercego­vina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO (Hrvatsko vijeće obrane), profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima (prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Her­cegovini). Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propa­gande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane - politički, moralno i materijalno. Ilu­strativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića koji je, nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastu­pao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici (konkretno: pla­ćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute) u lje­to 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar-Široki Brijeg. Istraga, ma­kar i formalno, nikad nije pokrenuta.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 1. siječnja 1992. i ula­ska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) u regi­ju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. ve­ljače 1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovi­snost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga re­žima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformira­la u srpsku, Karadžićevu.

U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Rado­vanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Mu­slimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta terito­rijalno-demografska činjenica stajala je kao velika prepre­ka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi ili (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samo­opredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bo­sne i Hercegovine, ali kao »zaštitni pojas«, svojevrsni hinter­land. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije poli­tičke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampa­nju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemo­gućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti multikulturalizma. Tehnički, ta je kampanja imala na ras­polaganju najmoćnije sredstvo - Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Herce­govini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeveroza­padna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović inten­zivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije ­Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Her­cegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje »do­maća«, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.



...............



.... Danas, od predratnih šest stotina tisuća Hrvata u Bo­sni, ostalo ih je jedva nešto više od polovice. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna i sramna činjienica - većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglav­nom Srbima, mahom pasivne i zaostale, otišla u aranž­manu »humanoga preseljenja«, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmano­ve žrtve: Bosansku Posavinu, naprimjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je Tuđmanova politika huškanja dovela do toga.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov pa­netnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime »nacionalne ideje« počine najgori ratni zločini. U Hercegovini - ra­zaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje konc-Iogora, mučenje i ubojstva; u Bosni - nekoliko gnu­snih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stup­nom Dolu.

Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi »njihovi« odgovaraju pred Haškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima - što je, naravno, točno - taj mizerni i nemoćni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagan­de i tuđmanovskog poimanja »nacionalne istine«.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omr­znu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kul­tura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je »nacionalno nečista«. S Tuđmanom kao »velikim vo­đom«, »ocem nacije i domovine«, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizv­jestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stano­višta »velike politike« quantité négligeable, to je nažalost tri­vijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajed­nice. Ipak, kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kultu­rološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uz­roke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvat­ske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da ga za takvu ulogu nije ovlastio između osta­loga i priprosti pragmatizam međunarodne zajednice.

Tuđmanova slika visjet će, dakle, tko zna dokad na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novo­travničkih, jajačkih, ramskih, busovačkih, prozorskih, ram­skih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Bla­ženom Divicom Marijom, kao prkosni i besmisleni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, usprkos tomu što su ih upra­vo taj čovjek i središnjica svehroatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno, egzistencijalno i politički.

Nigdje tu sliku u ikonografski sublimiranijemu obliku i u jasnije artikuliranoj političkoj poruci nisam vidio kao na zidovima Policijske uprave na Širokom Brijegu one gadne siječanjske noći 1999. godine, kad su nas šestoricu - beza­zlenu tv-ekipu zanesenu snimanjem trpke ljepote Brotnja, hapsili s repetiranim pištoljima, i dok su me kratko ošišani sunarodnjaci sasvim udbaški ispitivali kakav sam ja to Hrvat i što radim tamo u tom balijskom Sarajevu. Evo rasporeda na tom vampirskom političkom ikonostasu: Franjo Tuđman malo povišen, sa strana mu Mate Boban i Gojko Šušak, na zidu sučelice poglavnik Ante Pavelić a ispod njega politička mapa Ustašije .

IC na katoličkoj zemlji

Iako je vrijeme komunizma već daleko iza nas, posljedice pojedinih odredbi, poglavito one koje su išle na štetu vjerskih zajednica, i dandanas se dobrano osjećaju. Ovdje mislimo na imovinu Katoličke crkve koja je za vrijeme prošlog sustava oduzeta. Problem bi dijelom bio riješen Zakonom o restituciji čije donošenje se s nestrpljenjem iščekuje.


Osim što vrijeme čini svoje, utječe na zaborav i brisanje određenih tragova što bi u završnici u mnogim slučajevima moglo otežati i dokazivanje vlasništva ove imovine, proceduru bi znatno mogli otežati i slučajevi dodjele zemljišta trećim subjektima posebice ukoliko se takva dodjela vrši u ovom prijelaznom periodu. Upravo jedan takav primjer ovih dana zabrinjava katolike u Lukavcu i njihovog župnika, dekana Tuzlanskog dekanata, preč. Peru Iljkića. Riječ je o zemljištu koje se nalazi uz lukavačku katoličku crkvu za koje lukavački Hrvati tvrde da je bilo u vlasništvu Katoličke crkve. Zemljište je sada u vlasništvu Općine Lukavac, no postoje naznake da je ovih dana dodijeljeno Medžlisu Islamske zajednice za izgradnju islamskog centra.


Oštre reakcije Lukavčana


Nedavno je u javnosti procurila informacija da predstavnici Islamske zajednice u Lukavcu žele na nekadašnjoj Katoličkoj zemlji da grade islamski centar. Tragom tih informacija saznajemo da su zapravo predstavnici Islamske zajednice u ovoj općini od nadležnih općinskih službi još 1998. godine dobili parcelu za izgradnju ovog centra, no da do dana današnjeg na toj lokaciji nije ništa urađeno. Nakon jedanaest godina kada su Lukavčani skoro zaboravili da bi islamski centar trebao biti građen u ovom gradu, ovo pitanje je ponovno potegnuto. Vjerojatno se o izgradnji ovog centra uopće ne bi polemiziralo da nije u pitanju nova lokacija, parcela koja bi trebala biti tretirana Zakonom o restituciji kada bude donesen, jer je kako tvrde lukavački Hrvati u pitanju crkvena zemlja koja je oduzeta u vrijeme komunizma. Riječ je o lokaciji uz lukavačku katoličku crkvu na kojoj se nalazi dječji vrtić a koji bi navodno poradi izgradnje islamskog centra, u skorije vrijeme trebao biti izmješten na drugu lokaciju. Ovakve informacije izazvale su oštre reakcije velikog broja Lukavčana koji ne žele da se vrtić izmjesti s te lokacije, a s druge strane, Hrvati smatraju da islamski centar ne bi trebao biti na toj lokaciji. Naime, nemaju oni ništa protiv izgradnje islamskog centra, dapače. Godinama žive u slozi s drugim narodima u ovom gradu, no smatraju da se izgradnja nipošto ne bi smjela dogoditi na toj lokaciji jer je riječ o parceli koja je pripadala Katoličkoj crkvi. Dekan Pero Iljkić nije želio komentirati ove zabrinjavajuće informacije iz medija dok ne obavi razgovor s lukavačkim načelnikom Dževadom Mujkićem od kojeg je očekivao pojašnjenje. Zvaničnih obavještenja o izgradnji kako je kazao nije dobio i o istoj je upoznat iz medija. Na susret s načelnikom dekan Iljkić je čekao skoro mjesec dana što samo po sebi nameće pitanje izbjegavanja razgovora na ovu vrlo osjetljivu temu. Načelnik Mujkić je dekanu Iljkiću kazao da na toj lokaciji ne će biti građen islamski centar. Također je dodao da je riječ o zemlji koja je u vlasništvu Općine Lukavac te da ukoliko postoje indicije da je nekada pripadala Katoličkoj crkvi, to bi trebali potvrditi zemljišno-knjižni izvadci. Da je zemlja sada u vlasništvu općine znao je i dekan Iljkić, no pitanje je u čijem vlasništvu je bila ranije? Zvanične dokumentacije u župi nema, no župljani svjedoče da je riječ o crkvenoj zemlji o čemu će se morati potražiti i pisani tragovi. Svo ovo vrijeme izostaju reakcije predstavnika Islamske zajednice. Tek je medijima kratko rečeno da će informaciju o tome gdje će se i što graditi, dobiti po završetku priprema.


Tri župe sv. Ante su se uvijek slavile na toj parceli


Ako već kako je kazao načelnik Mujkić na ovoj lokaciji ne će biti građen islamski centar, samo po sebi nameće se pitanje zašto je netko ovakve informacije odaslao u javnost i s kojim ciljem? Je li ovo, možda, bilo ispitivanja pulsa lukavačkih Hrvata? Oni su nam kazali da su se upravo na tom mjestu, na toj parceli godinama katolici okupljali i proslavljali katoličke blagdane. Smatraju da bi to pitanje trebalo što prije riješiti i da, ako bi ikakav centar na toj lokaciji trebao biti građen, to trebao da bude katolički centar. “Mi smo ovdje uvijek živjeli u miru i dobrim odnosima sa svojim susjedima a sada kao da to nekome ne odgovara pa nam rade ovakve stvari. Svi mi znamo da je ovo sada općinska zemlja ali znamo i da je bila u vlasništvu Katoličke crkve. Tri župe sv. Ante su se otkako znam za sebe slavile tu, upravo na tom mjestu gdje je dječji vrtić”, kazao nam je Lukavčanin Fabijan koji smatra da oko ovog pitanja ne treba podizati prevelike tenzije, nego što prije sjesti za stol i riješiti ga. Izgradnju islamskog centra uz katoličku crkvu smatra lošom porukom za Hrvate ovog kraja. Da su katolici slavili blagdane na toj zemlji potvrdili su nam i mnogi drugi pa se pitamo bi li bilo moguće u vremenu komunizma slaviti neki katolički ili bilo koji drugi vjerski blagdan na općinskoj ili kako se tada zvala, društvenoj zemlji? Odgovor je više nego jasan a razumljivo je i ogorčenje lukavačkih Hrvata koji se s pravom pitaju kakve bi tek reakcije bile kada bi tražili izgradnju Katoličkog centra u Lukavcu? Naravno, sve su to pitanja na koja ovi ljudi imaju pravo dobiti odgovore. Sada im prvo predstoji da se angažiraju oko zemljišno-knjižnih izvadaka ali i drugih pisanih materijala koji se čuvaju u crkvenim krugovima a u kojima bi trebali postojati i pisani tragovi o vlasništvu ove parcele. Nadamo se da im strpljivosti ne manjka.

Ankica S.Ć.

Dodika počeli olajavati i njegovi!
.Mladi Radovan Papović iz Gacka nedavno je na portalu BLIN objavio tekst u kojem nije štedio aktuelnu vlast predvođenu premijerom Miloradom Dodikom. U ovom tinejdžeru skupilo se svo nezadovoljstvo istočne Hercegovine prouzrokovano lažnim obećanjima o prosperitetu i ulaganjima u ovaj dio RS-a. U intervjuu odgovara zbog čega je još kivan na vlast, da li je teško kritikovati poziciju i plaši li se reakcija. Kaže da su mladi sami krivi za sve što im se dešava, ali ipak ne pripada generaciji koja želi da napusti ove prostore i sreću potraži negdje daleko!
BIOGRAFIJA: Radovan Papović, rođen je 7. septembra 1991. godine u Trebinju, a od rođenja živi u Gacku. Maturant je Opšte gimnazije. Urednik je lokalnog omladinskog časopisa "Buđenje", koji je ponovo pokrenuo nakon 20 godina pauze. Osnivač je i urednik omladinske emisije "Neki Novi Klinci" koju već treću sezonu emituje lokalni "Radio Gacko". Član je Savjeta mladih Skupštine opštine Gacko, član Upravljačkog komiteta za mlade i član radne grupe za izradu Lokalnog Ekološkog Akcionog Plana (LEAP). Četiri godine je aktivan debatant i govornik u debatnom programu BiH. U prvoj polovini 2009. godine na Državnom debatnom takmičenju BiH proglašen je najboljim govornikom BiH. Kao najbolji bh. debatant predstavljao je BiH na Svjetskom debetanom takmičenju gdje je osvojio zadovoljavajuće 16 mjesto. Govori tečno engleski jezik, a služi se ruskim i španskim jezikom.


Iz kolumne koju si objavio kod nas sasvim je jasno da si veoma nezadovoljan životom u Gacku i odnosom vlasti prema tvom mjestu. Šta je, osim lažnih obećanja o boljem životu, prouzrokovalo toliko nezadovoljstvo?Moje, ali i opšte nezadovoljstvo u istočnoj Hercegovini prouzrokovalo je cjelokupno ponašanje vladajuće garniture i njihov odnos prema našoj regiji. Kako očekuje da mu narod u Hercegovini vjeruje kad je u cijelu Hercegovinu za četiri godine uložio oko milion maraka, a samo svom sinu dao je kredit od tri miliona maraka. Ljudi u Hercegovini nezadovoljni su zbog neispunjenih obećanja, sve očiglednijeg kriminala premijera i načina na koji vode ovu državu. Ko normalan u ovako teškom vremenu pravi zgradu Vlade RS od 200 miliona KM, a imamo 200.000 nezaposlenih? Mene ljuti kako Milorad Dodik vrijeđa našu inteligenciju i misli da smo mi glup i naivan narod pa da ne vidimo šta je uradio za četiri godine. Prodao je Telekom i dobio 1,5 milijardu KM od čega smo mogli da pokrenemo cijelu državu, a umjesto toga on je dijelio kredite svojim sinovima, kumovima i prijateljima. Kada Dodik ode ostaviće nam praznu kasu, 200.000 nezaposlenih, propalu privredu i dugove koje ćemo vraćati narednih 50 godina.



Da li je teško biti kritičar aktuelne vlasti u malom mjestu poput Gacka, nailaziš li na osude i da li se uopšte plašiš reakcija?

Kritikovati vlast nije nimalo zahvalan posao jer to uvijek izazove lavinu reakcija, i onih pozitivnih i onih negativnih, ali ja se nikada nisam plašio reakcija jer nisam osoba koja samo kritikuje ili napada aktuelnu vladajuću garnituru. Nisam član nijedne političke partije, još nisam imao priliku da iskoristim svoje biračko pravo pa se za mene ne može reći da pripadam opoziciji i da zato kritikujem aktuelnu vlast. Naprotiv, ja sam realista koji ne kritikuje, već situaciju predstavlja onakvom kakva ona jeste.

Nisam u svom tekstu rekao ništa što nije istina već sam samo citirao premijera Dodika i napisao šta je od toga urađeno ili nije. Kritikovao sam premijera jer nas je slagao za sve što nam je obećao i u svom tekstu nisam iznio nijednu neistinu već samo činjenice. Kada premijer Dodik ispuni svoja obećanja, kada napravi termoelektranu u Gacku i aerodrom u Trebinju i realizuje druga obećanja biću prvi koji ću ga hvaliti i podržavati. Ali, dok je njemu bitnije što Adil Osmanović ne slavi Dan RS nego što imamo 200.000 nezaposlenih on neće imati moju podršku i konstantno ću ga kritikovati. Moj tekst dobio je mnogo pozitivnih reakcija sa svih strana jer su ljudi kroz taj tekst spoznali suštinu svih naših problema. Gacko je mali grad sa svega desetak hiljada stanovnika i ljudi su oduševljeni, pa čak i oni koji pripadaju vladajućoj stranci, da neko u medijima konačno govori o životnim problemima našeg naroda.

Dobar dio mladih u BiH (RS) su prilično letargični i bez posebnog interesovanja prate sve što se dešava. Ko je kriv što su mladi pasivni i šta najviše zamjeraš mladima tvojih godina?
Mladi u RS su razočarani i uvrijeđeni zbog odnosa vladajuće garniture prema njima. Imam prijatelje čiji roditelji rade za 200-300 maraka i nastoje svom djetetu da obezbijede normalne uslove života a onda naveče u "Dnevniku" saznaju da je Milorad Dodik svom tek punoljetnom sinu Igoru dao kredit od tri miliona maraka, kupio novog mercedesa od 250 hiljada maraka i platio studije u Milanu. Mladi u ovoj državi su svjesni da je obrazovanje katastrofalno, da posla nema i da su nade u bolji život potpuno iščezle. Svakodnevno od svojih vršnjaka slušam snove o brzim autima i milionima koje će zaraditi u kladionici ili kazinu. Glavni krivac za pasivnost mladih je vladajuća garnitura koja je svojim postupcima učinila sve da oni budu potpuno razočarani i obeshrabreni. Ali, i mi sami smo djelimično krivci jer se ponašamo kao idioti pa dopuštamo da nas politička elita laže i zloupotrebljava, a sjete nas se samo u vrijeme predizborne kampanje. Krivi smo jer sjedimo, gledamo kako nas lažu i pljačkaju i ćutimo, a umjesto toga treba da pričamo, galamimo o tome šta nam rade. Evo, jedan sam od rijetkih koji je otvoreno progovorio o iznevjernim obećanjima aktuelne vlasti, a na prste jedne ruke se mogu prebrojati ljudi koji su spremni kao ja da otvoreno govore. Nema nade za mlade dok svaki dan ne budemo imali desetine i stotine mladih ljudi koji će govoriti o problemima običnog čovjeka, koji će kritikovati i koji će natjerati vlast da nam se posveti. Niko nam ništa neće pokloniti, za bolje sutra ćemo se sami morati izboriti.



Postoje podaci da većina mladih želi da napusti ove prostore i sreću potraži na drugom mjestu, a to su potvrdila i neka istraživanja. Pripadaš li toj kategoriji i šta misliš o tome?
Apsolutno ste u pravu da mladi žele da odu u potrazi za boljim životom i napretkom, ali ja ne pripadam toj, već kategoriji mladih koji žele da ostanu u svojoj zemlji, da se obrazuju, da ovdje rade i bore se za bolje sutra u svojoj državi. Najlakše je zatvoriti vrata i otići, ali nemojte očekivati da vas tamo gdje odete čeka bolji život. Jasno je da su mladi nezadovoljni postojećom situacijom i to je normalno jer vlast ne brine o njima na odgovarajući način, ali ne smijemo se zavaravati da nas preko granice čeka blagostanje. Mladi čovjek koji ode iz RS u inostranstvo, a nas se sjeti samo pred izbore je ništa drugo nego izdajnik. Pozivam sve mlade da odu u inostranstvo na školovanje, a potom se vrate u RS i svoje znanje stečeno u inostranstvu "investiraju" u ovu državu da i zajedničkim snagama gradimo bolje i prosperitetnije drušvo.

Nedavno, u tekstu koji je objavio BLIN magazin, nisi štedio aktuelnog premijera RS Milorada Dodika. Posebno si istakao probleme tog dijela RS i lažna obećanja iz predizborne kampanje. Kako se u Gacku danas živi i da li su ljudi razočarani što je mnogo toga obećano, a skoro ništa ispunjeno?
Gacko je grad sa svega desetak hiljada stanovnika i nalazi se u istočnom dijelu RS koji je Vlada zapostavila. Ali, za razliku od Bileće i Rudog koji polako odumiru Gacko je imalo sreću da ima termoelektranu koja zapošljava 1.700 ljudi iz cijele Istočne Hercegovine i koja hrani cijeli grad. Ne može se reći da Gačani žive loše, ali ni dobro, živi se u nekom prosjeku, ali ako uzmemo u obzir koliki potencijal ima ova opština očigledno je da smo mi mogli biti hercegovački Laktaši – imamo sve što je neophodno samo još nemamo premijera. Što se tiče ispunjenih obećanja 2006. godine Gačani i cijela Hercegovina su povjerovali Miloradu Dodiku i njegovim obećanjima, a četiri godine poslije pokazalo se da nas je sve slagao. Hercegovci su časni, pošteni i ponosni ljudi koji neće dozvoliti da ih neko laže i vara. Na vrijeme su Hercegovci shvatili da su prevareni i opljačkani i da se ne može ništa vjerovati vladajućoj garnituri pa su im uzvratili na lokalnim izborima. Nezadovoljstvo naroda je veliko i do oktobra će rasti, a ako Milorad Dodik i poslije oktobra ostane na vlast mi u Hercegovini nemamo se čemu nadati i sigurno nas čeka tužna sudbina. Ipak, nadam se da će se hercegovačko nezadovoljstvo proširiti na cijelu republiku i da će ljudi shvatiti da svi koji kradu i pljačkaju svoj narod ne zaslužuju da ostanu na vlasti. Ljudima koji kradu svoj narod nije mjesto u Vladi već u zatvoru i sigurno će u zatvor otići svaka vlast koja nas bude lagala i pljačkala, jer mi to nećemo dozvoliti.



Tekst i fotografija: depo.ba

Preuzeto sa e-novine.com

Akcija 'Svjetlost': Policija u BiH provodi veliku operaciju uhićenja
Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba
.Pripadnici svih policijskih agencija u BiH od jutarnjih sati provode veliku akciju uhićenja značajnog broja osoba osumnjičenih za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti te države i širenje međunacionalne mržnje, potvrdio je u utorak glasnogovornik tužiteljstva BiH Boris Grubešić.

On je medijima izjavio kako se "najveća policijska operacija u BiH od završetka rata" provodi na području Tuzlanske županije i Distrikta Brčko. Operacija ima kodni naziv "Svjetlost", a Grubešić je kazao kako su u tijeku uhićenja osoba koje se terete za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti BiH i njegovog ustavnog poretka te širenje međunacionalne mržnje.

Grubešić nije pojasnio za kim točno policija traga i tko je uhićen u jutarnjim satima kazavši kako će pojedinosti biti objavljene po okončanju operacije.

Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba. Prema nepotvrđenim informacijama, jedna od meta policijske akcije moglo bi biti selo Gornja Maoča poznato kao okupljalište pripadnika radikalnog vehabijskog pokreta.

Kako piše Dnevni Avaz u 'najvećoj policijskij akciji u povijesti BiH sudjeluje oko 600 policijskih službenika i više desetaka vozila i prateće opreme iz svih policijskih agencija u BiH, a na licu mjesta nalaze se glavni tužitelj i dva tužitelja Tužiteljstva BiH.

MONSTRUM RADOVAN..."SREBRENICA JE MIT, A I SARAJLIJE SU ZAPRAVO SAMI SEBE UBIJALI"

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.
Muslimanske snage same su ubijale civile po Sarajevu kako bi izazvale suosjećanje međunarodne zajednice, a pokolj u Srebrenici je mit s pretjeranim brojem žrtava, izjavio je u utorak pred Haaškim sudom bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Negdašnji predsjednik Republike Srpske optužen je za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tijekom rata u BiH od 1992. do 1995., uključivo dugogodišnju opsadu Sarajeva i pokolj nad Bošnjacima u Srebrenici 1995.

U nastavku iznošenja uvodne riječi Karadžić je rekao da Sarajevo nije bilo pod opsadom, nego podijeljeno po etničkim granicama te da su bošnjačke snage napadale srpske četvrti, a Srbi iz njih samo odgovarali po legitimnim vojnim ciljevima i štitili se od pokolja.
'Nismo namjerno granatirali Sarajevo'

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.

"To je taj bespomoćan grad u kojem se nalazi tri puta više vojske nego u srpskom romanijskom korpusu", ustvrdio je i dodao da su Srbi kroza "svoje" četvrti i zračnu luku koju su predali UN-u propuštali humanitarne letove i konvoje za Bošnjake. "I kad smo imali malo vode, dijelili smo je s njima", rekao je Karadžić, istaknuvši da Srbi nikada nisu namjerno granatirali grad i da su sva masovna stradanja rezultat lukave bošnjačke strategije.

"Izetbegovićeva strana je željela stranu intervenciju i sve što se događalo s muslimanske strane bilo je sračunato kako bi se u rat uvukli NATO i zapadne zemlje u njihovu korist", rekao je Karadžić. "Granatirali su i snajperima ubijali svoj narod", dodao je, govoreći o Armiji BiH kao o stranačkoj vojsci SDA.

Po njegovim riječima, stradanje civila moglo se spriječiti prihvaćanjem njegove ideje o Sarajevu kao otvorenu gradu, ali to nije htjela "politika koja želi 100 posto vlasti u 100 posto Bosne protiv kršćanske većine".

Za smrt više od 40 civila na sarajevskoj tržnici Markalama Karadžić kaže da "tamo možda i nije bilo civilnih žrvata, nego su tijela posijana", a za zarobljeničke logore u Omarskoj i Keratermu da su bili istražni centri redovitih tijela vlasti.

"U ono na Markalama može vjerojavati samo onaj tko želi vjerovati, a ako imalo razmišlja vidjet će da je to inscenacija", rekao je Karadžić i upozorio sud da se lažima kako su to učinili Srbi siju klice budućih pokolja.

Govoreći o masakru nad 8000 Bošnjaka u Srebrenici, Karadžić je rekao da je to mit, a broj žrtava pretjeran.

"Oni su tamo napravili svetište, to je mit, i skupili 8000 muslimana, a nisu mogli ni pokopati više od 2000 koliko ih tamo ima", rekao je Karadžić, tvrdeći da su u masovnu grobnicu pokopana tijela iz drugih, bližih i udaljenijih mjesta.
'Srebrenica mit'

Dodaje da se i danas iskapaju tijela iz drugih dijelova BiH i prebacuju u Srebrenicu. "Zločin je kad se ubije i jedan čovjek, čemu pretjerivati?", upitao je Karadžić suce.

Rekao je da su Srebrenica i Žepa, iako su 1993. proglašene zaštićenim UN-ovim zonama, bile uporišta muslimana "koji su terorizirali Srbe, ubijali cijela sela na Božić i na slave, vojsci pucali u leđa i 'pokasapili' nemoćan narod bez ikakvih razloga".

Karadžić je odbacio optužbe i za prisilno preseljavanje Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske, rekavši da su oni odlazili dobrovoljno i organizirano, uz pomoć Međunarodnog crvenog križa i UNHCR-a, a da su srpski civili za sobom ostavljali "topli ručak".

Pri kraju uvodne riječi Karadžić je istaknuo da se ne boji suđenja, da se priprema s velikim poletom, ali da radeći cijeli dan i noć, ugrožava zdravlje.

Dokaze je nazvao "neselektivom hrpom materijala" koju su tužitelji predložili vodeći se "kao marksisti idejom da će kvantiteta jednog dana prijeći u kvalitetu".

Karadžić za nastavak suđenja ponovno predlaže jedan od triju scenarija - da se ono prekine kad Vijeće sigurnosti UN-a potvrdi njegov navodni sporazum s američkim posrednikom Richardom Holbrookom o imunitetu, da tužiteljstvo odbaci ili znatno skrati optužnicu ili, kao zadnje, da on do kraja svibnja iz dokaznog materijala izbaci sve "nepotrebno trunje" i predloži dokaze koji jamče pošten postupak i završetak suđenja u roku od godinu i pol dana.

Nakon njegovih uvodnih riječi suđenje je ponovno privremeno prekinuto do rješenja Karadžićeve žalbe na prijašnju odluku raspravnoga vijeća kojom mu je odbijen zahtjev za još jednom odgodom suđenja radi novih priprema obrane.

Tko se nije skrio magarac je bio!
U svom večerašnjem dnevniku FTV je objavio zanimljiv prilog koji se tiče samog dr. Dragana Čovića, a govori o tome kako se u predmetu SOKO Eurokonsalting na Županijskom sudu u Mostaru za zloupotrebu položaja sudi Valeriji Čuljak, Mili Gadžić i Branki Kolobarić.



Ove osobe su od ranije poznate kao glavni izvršitelji financijskih malverzacija u organizaciji stranačkog lidera HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića.

Tužiteljica u ovom predmetu je Irena Drinovac, koja je i pored činjenice da je odgovornost Dragana Čovića za malverzacije u SOKO Eurokonsaltingu neupitna, izostavila njegovo ime s popisa osoba koje trebaju pred tamošnjim Sudom odgovarati za ovaj kriminal.

Izvor FTV-a blizak mostarskom Županijskom tužiteljstvu i sudu tvrdi kako sve to nije slučajno? Naime, tužiteljica Drinovac je odustala od zakonskog gonjenja Dragana Čovića, a zauzvrat je lider HDZ-a BiH zaposlio njenog supruga Veselka Vujadinovića u arhivu Fonda MIO FBiH!

Vujadinović je zaposlen od, kako FTV doznaje, 2. veljače 2009. godine.

Eto tako to rade politički lideri naših stranaka i sami tužitelji. Presuda o ovom predmetu je u ponedjeljak.


Piše: D.Jelić

Biskup Komarica: Vlasti u Republici Srpskoj sprječavaju povratak Hrvata
Banjolučki biskup Franjo Komarica upozorio je još jednom na brojne probleme koje Crkva i povratnici Hrvati imaju na području Republike Srpske, a istodobno je iskazao bojazan da će se stanje među povratnicima...
...samo pogoršati prihvati li Hrvatski sabor izmjene zakona o prebivalištu koje je predložila Vlada.
− Postoji bojazan da će doći do iseljavanja i onog malog broja Hrvata koji su se vratili u BiH − kazao je biskup Komarica u Banjoj Luci.

Biskup Komarica ustvrdio je da postoje još brojni Hrvati koji se žele vratiti na područje RS, no to im se onemogućava, ponajprije političkim zaprekama, ali i time što im se ne vraća imovina ili ne dobivaju nikakvu materijalnu potporu.

Prema mišljenju Komarice, sve je to dokaz koliko su i danas ljudi u BiH predmet političkih manipulacija.

Biskup Komarica istaknuo je da se i Crkva teško bori s vlastima pri pokušaju ostvarenja temeljnih prava, poput onih na povrat oduzete imovine.

Podsjetio je na to da vlasti RS, unatoč obećanjima, do danas nisu stavile na raspolaganje Banjolučkoj biskupiji barem dio oduzete crkvene imovine, primjerice, zgradu trapističkog samostana Marija Zvijezda.

slobodna dalmacija

Bosna ponosna...

Stiv sve čestitke na lijepo uredjenim temama pod ovim forumom
neznam gdje bi napisao pohvalu,mislim da neću pogriješiti ako to učinim i ovdje.
Nadam se jedino da nije mišljeno samo pod politiku nego i šire...

Jebeš zemlju koja BOSNE nema,hahahahahahahahaha....
Pa pogledajmo kako to izgleda BITI BOSANAC