Povijest Donjeg Rahića

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on sub vel 21, 2009 1:07 pm

Nastanak imena sela

Prema legendi, prije par stotina godina, neki je  Rajo živio u Slavoniji, gdje je sada Rajevo selo. Rajo je imao tri sina. Jedan od njih je krenuo prema Račinovcima, gdje i sada ima Rajićevo selište, dok druga dva pređoše Savu. Jedan od njih se nastani bliže Savi u Donjem selu koje dobi ime Rajić, a drugi se naseli u današnjem Gornjem selu tj. Gornjem Rajiću. Druga legenda govori o tome da je bilo upravo obratno da je Rajo iz Bosne otišao u Slavoniju. Donji Rahić se u starim maticama upisivao samo kao Raić (Raich) ili Rajić, a tek 25. 11. 1781. godine je prvi put imenu Raić dodano još i Donji. Zamjena slova J sa slovom H, u imenu je nastala za vrijeme Austro-ugarske, kada se zbog greški u austro-ugarskim uredima unakazilo mnogo narodnih imena.
Ja imam jednu drugu teoriju o nastanku imena sela. Moje mišljenje je da su prvi stanovnici našeg sela, bili toliko oduševljeni prirodom i položajem sela da su ga nazvali jednostavno Rajić tj. Mali raj. Okolna sela u tom dijelu Bosanske Posavine su većinom smještena u tada močvarnom području, izloženom mnogim bolestima. Rajić se nalazi na blagim uzvisinama uokružen riječicama: Lukavac, Kolobara i Tinja - Lomnica. U takvom okruženju, u kome se nalazi naše selo, mislim da ova moja teorija ima smisla.


Zadnja promjena: Stiv; ned srp 24, 2011 7:04 am; ukupno mijenjano 1 put.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on sub vel 21, 2009 1:10 pm

Razvoj Donjeg Rahića

Rajić je mnogo stariji nego što se to do sada mislilo. Selo ovog imena je postojalo i za vrijeme Bosanskog kraljevstva, dok su sela Gorice i Krepšić novijeg datuma. Područje uz Savu je slabo naseljeno, jer zbog vlage tu često vladaju epidemične bolesti.
Krajem 14 stoljeća (1385. god.) fra Bartol Pizanski je sastavio popis franjevačkih samostana u Bosni ("De conformitate vitae B. Francisci").
Po tom popisu, Bosanska provincija je imala tada 7 kustodija (dijelova provincije na čijem je čelu Kustod). Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska, Bugarska i Kovinska i 36 samostana. Zapadni dijelovi Bosne spadali su u Usorsku kustodiju, a istočni dijelovi u mačvansku kustodiju. Usorska kustodija protezala se od Ukrine do Brke. U Usorskoj kustodiji je tada, u 14 stoljeću bilo 6 samostana. Među njima su Skakava i Landua, a mačvanska kustodija broji 8 samostana, među kojima su i Lab ili Laba. Nitko nije ustanovio točno gdje su ta mjesta, a slično je i s nekim drugim mjestima iz tog popisa. Lindua bi moglo biti Lidrovci, a Laba bi mogla biti Ljuba kod Iloka. U Posavini, kao i na obroncima Majevice je više župa, pa bi trebalo biti i više samostana, a ne samo Skakava, koja se sama spominje u tom popisu.
Moguće je da je Lindua u narodu bila Lendava i da se nalazila negdje između Gračanice i Gradačca, a tamo je isto negdje bila i župa Koprivnik ili Koprivnica i pripadala je tom samostanu. Koprivnik je nestao, kako župa tako i selo, a Župa Gračanica se održala do druge polovine 17. stoljeća.
Drugi samostan na padinama Majevice je bio Lebska (u starom popisu Lab ili Laba). U turskom defteru iz 1533. god. u korajskoj nahiji ima selo Labska, a to bi moglo biti današnje selo Labucka ili Labudska. Na području samostana bila su katolička sela: Bili Potok, s crkvom i župom, Korenita i Čelić, a Lopare su vjerovatno naslijedile Labski samostan, jer je vrlo vjerovatno i u Loparama bila župa, pa makar samo kratko, jer je oko 1600. god tamo bilo katolika.
Na području samostana Skakava bila su u srednjem vijeku sledeća katolička sela: Štrepci, Vučkovac, Hrgovi, Rajić i Žabar. Samostan Skakava osnovan je u 14. stoljeću. Tako je popis samostana u Bosni od fra Bartola Pizanskog iz 1385. god. ujedno i prvo pominjanje imena našeg sela
Samostan u Skakavi proživljavao je sudbinu Bosne i Bosanske vikarije. Možda crkva ni samostan nisu ni dočekali 1463., nego su stradali od pustošenja Akindžija u ovom kraju. Nakon Kosovske bitke Turci sve češće upadaju u Bosnu. Akindžije su vojni red lake konjice (sastavljene od Turaka i domaćeg muslimanskog zemljoradničkog stanovništva, uz mali broj kršćana). Odigrao je, u periodu osvajanja balkanskih zemalja, veoma značajnu ulogu. U vrijeme mira akindžije su, poput bujice (tur. akin - nalet, potok, bujica), upadale u naše krajeve i pljačkajući, pustošeći i paleći, lomile otpor odbrane, pripremajući je, tako, za lakše osvajanje. Upadi akindžija imali su za cilj pljačku, ekonomsko slabljenje područja, smanjivanje broja stanovništva odvođenjem u ropstvo, slabljenje morala i ulijevanje straha onima koji ostaju, ali i rušenje crkava i samostana. Tomu bi išlo u prilog i pismo Pape Eugena IV. od 7 prosinca 1437., iz kojega se vidi da se bosanski vikar Jakov Markijski potužio Papi kako su Turci kroz dvije posljednje godine spalili i razorili oko 16 crkava i samostana u bosanskom kraljevstvu. Zbog tog razaranja Papa daje dozvolu franjevcima da prime 7 samostana u ugarskom kraljevstvu. Nažalost, iz pisma nam nisu poznata ni mjesta ni godine razaranja. Ipak, iz drugih činjenica može se doći do zaključka. Jakov Markijski bio je u Bosni vikar od 1432.-1439., a u razdoblju od 1435.-1439. nije bilo nikakvih provala u Bosnu. Budući da je pismo pisano 1437 godine, razaranja su mogla biti samo između 1432. i 1434.
Što nije stradalo od akindžija konačno je srušeno pri osvajanjima 1463. godine, kako to navodi J. Jelenić prema riječima bivšeg bosanskog vikara Bernardina Akvilskog. Tada je srušeno 38 redovničkih mjesta. Kako ne piše crkve, nego mjesta, možda su crkve pošteđene, a stradali samo samostani i župne kuće.
Uglavnom je usvojeno stajalište da je Srebrenička banovina pala pod tursku vlast 1512. Međutim, postoji i povijesni izvor da je ona pala tek 1520. Vjerojatno su Turci Srebreničku banovinu 1512. zauzeli, pa je izgubili, pa je opet zauzeli, i konačno ustalili svoju vlast tek poslije propasti Ugarske na Mohaču (1526.).
U to vrijeme morao je biti porušen i napušten samostan u Skakavi, jer ga nema u turskim popisima iz 16. st., a ne spominje se ni u popisu kustodija i samostana Bosanske vikarije, kojeg je bosanski vikar predao upravi Reda 1506. godine. Ne spominje se ni na kaptolu Reda u Asizu, na Duhove 1514., gdje je Bosanska vikarija podijeljena na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. Velik dio stanovništva sa skupinom franjevaca i puka ostaje na svojim posjedima pod turskom vlašću. Dakle, franjevci su ipak ostali u Bos. Posavini. Kao dokaz za to mogu nam poslužiti turski popisi, iz kojih je vidljivo da je od svih nahija sredinom 16. st. Nenavište (kraj između Bosne, Save i Tinje) najmanje zahvatio proces islamizacije.
Ne zna se kojem su se samostanu priključili franjevci skakavskog samostana, nakon što je njihov bio porušen, jer je u prvoj polovici 16. st. bilo čestih pomicanja i preuredbi. Vjerojatno se priključio nekom od tuzlanskih samostana – Gornjoj Tuzli (odatle franjevci sele u Gradovrh, gdje oko 1541. podižu crkvu i samostan sv. Marije) ili Donjoj Tuzli. Iz izvješća biskupa Franje Baličevića (1600.) znamo da je gradovrški samostan (koji je tada imao 10 franjevaca) služio Bos. Posavinu.
U vrijeme bečkoga rata (1683.-1699.) nastala su nova nasilja i progonstva. Velika većina katolika iseljava se iz sjeveroistočne Bosne, a ugasili su se i samostani u Srebrenici, Donjoj Tuzli i Gradovrhu, a i gotovo sve župe toga kraja (prije tog događaja na tom području bilo je 14 župa s oko 32.000 katolika). Najbliže župe Bos. Posavini postale su Tuzla (sa stotinjak katoličkih obitelji razasutih po brdima) i Banja Luka. Od Tuzle do Save, od Doboja do Save, te od Banja Luke do Save gotovo potpuno nestaje katolika.
Budući da se sav puk nije iselio, samostan u Kr. Sutjesci – kome je poslije nove podjele pastoralne djelatnosti između preostala tri samostana (Fojnice, Kreševa i Kr. Sutjeske) pripao prostor Bos. Posavine – poslao je na to područje jednog svećenika (kasnije dolazi još jedan). Kako je povjereno područje bilo uglavnom ravničarsko, sutješki franjevci prozvali su ga „Ravne“. Župa Ravne spominje se prvi put 1735. Nije potpuno jasno gdje je bilo sjedište te župe. Neki povjesničari stavljaju ga u Bijelu, a neki u Štrepce. Međutim, čini se da je sjedište bilo i u Bijeloj i u Štrepcima. Naime, župu Ravne služila su dvojica franjevaca, a ondašnja praksa bila je ovakva: ako su u župi dva svećenika, svaki je živio, slavio sv. misu i poučavao u drugom dijelu župe, jer je samo tako veći broj vjernika mogao zadovoljiti svoje vjerske potrebe. Tako je bilo i u župi Ravne.
Vjerovatno je tada, kao posljedica progonstava i nasilja kojima su bili izloženi tadašnji stanovnici našeg sela i samo selo bilo napušteno. Oko 1700. god. selo je vjerovatno opustjelo, da bi se ponovo pojavilo 1711. god. u turskim spisima. Uz Rahić (Raich – Rajić), u Posavini se tada spominju i sledeća sela: Štripnice, Zovik, Domaljevac, Slatina, Tolisa, Obudovac, Jagišići i Špionica. U to vrijeme su i Gorice bile još uvijek opustjele, jer 1717. god. Jedna Austrijska vojna komisija nalazi pustoselinu Goricu, pokraj Save uz baru Obedu i rijeku Tinju.
        Fra Pavao Dragićević 9. srpnja 1742. god, došao je u župu Ravne, gdje je od vjernika bio dočekan u Štrepcima i odsjeo u kući Marka Đurđevića. Krizmu je podijelio u Štrepcima, dok u priobalni dio Bos. Posavine nije zalazio.
U izvješću o Bosanskoj vikariji, što ga je biskup dao sastaviti na temelju pohoda 1741.-1743. i predati 1744. u Rim Zboru za širenje vjere, za župu Ravne piše kako ju je zadnji posjetio fra Nikola Olovčić i da „više nisu vidjeli lice svoga biskupa-pastira niti okusili duhovne hrane, tako da su se mnogi čudili kao takvoj novini i ovom biskupovom posjetu i njegovoj službi.“ U svom izviješću ne spominje Rajić, ali neke stanovnike sela krizmava i u spisku piše da su iz Gorica. Treba shvatiti da je tada Rajić, u crkvenom pogledu pripadao kuda i selo Gorice. Tom prilikom Biskup P. Dragičević u dogovoru sa narodom župe Ravne, zbog njezine veličine odluči da je podijeli na dvije župe. Župa Ravne, koja je obuhvaćala cijeli posavski dio sjeveroistočne Bosne, imala je sjedište u Zoviku (Štrepci). Godine 1742 ona je razdijeljena na dvije župe: Bijela i Zovik . Od konca šezdesetih godina toga stoljeća za župu prevladava naziv Zovik. Župne matice se vode od 1743. godine. 
Za vrijeme Turske vladavine u Bosni, Rajić je spadao u Korajsku nahiju, a pred kraj turske vladavine pripadao je brčanskoj nahiji i imao je svoga kneza (Stijepić) i malbašu. Za vrijeme Austrijske vladavine Rahić je pripadao općini Bukvik, a knezovi su se mijenjali: Marković, Stijepić i Starčević. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije bili su sledeći knezovi: Markić, Marković, Šoljić, Šimić, Jakšić i Filipović. Za vrijeme FNRJ upravu selom je obavljao mjesni odbor u Goricama, da bi se kasnije osnovala Mjesna zajednica sa upravom u selu.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on sub vel 21, 2009 1:11 pm

Kako se nakad živilo u Donjem Rahiću

Kako se nekada živilo. Kuće su uglavnom gradili od drveta, a kuće imućnijih domaćina bile su odprilike dužine 12 do 14 metara i širine 6 do 7 metara. Takva kuća se sastojala od velike sobe, kuhinje, sobice i trijema. Imale su obično i špajz ili kako su ga oni zvali ćiler (možda turska, a možda i germanska riječ kuler ili hladnjak). No imali su oni i ostalih gospodarskih zgrada, magaze, ambare, koševe za usprem žitarica, udžere ili kućere, pa mliječnjake, smočnice. U tim udžerama se čuvalo ruho, tj. rublje, posteljina, jastuci, peškiri, a u udžerima se i spavalo osim kad dođe teška zima, a mliječnjak ili smočnica služila je za usprem mliječnih proizvoda i masti i ostalog koječega. Pa su još imali štalu za konje, a goveda su uglavnom prebivala u šupama ili štalama. Ta šupa bila je s tri strane zatvorena, a jedna strana otvorena. Tu je bilo posebno pregrađeno za telad, tzv. teočinjak, pa onda svinjce za svinje, kokošinjce, pčelinjake za pčele. A sada da vidimo gdje su i na čemu spavali. Rekao sam da su imali veliku sobu. U toj sobi bi preko zime uglavnom svi spavali osim domaćina. On je sa svojom obitelji spavao u sobici i on je uglavnom imao i nekakav krevet, a ostali su spavali na podu. Doduše, ne na golom podu, bilo je slame ili šaša. Naveče kada je vrijeme od spavanja, svaki bračni par bi s djecom u jednom kraju tu slamu ili šaš prostirali po pudu za širine koliko im je dovoljno. Tada po slami stave ponjave od lana. To je služilo kao plahta ili prostirač, pa jastuke u kojima je također bila slama, malo je tko imao perje. Pokrivači su isto bili od lana ili kudelje ili eventualno ćilim od vune. Tada bi otac legao na jednom kraju, majka na drugom, a djeca između njih da ih mogu preko noći pokrivati, a ako je bilo malo dijete, ono je imalo bešiku ili ljuljačku. Ono se tako stavi ili pored majke, ako ima mjesta, ili ispod nogu; ako bi u noći plakalo, da ga majka može ljuljati. Ujutro bi poslije ustajanja svatko svoju postelju, tj. onu slamu ili šaš, pokupio u jednu od ponjava i iznosili bi to u trijem ili pak u jedan kut sobe. Samo se od sebe nameće pitanje: Gdje su spavali mladenci? Oni su, uglavnom, dok se ne rodi dijete, spavali u udžeri. Može se zamisliti kako im je bilo u toj brvnari preko zime. 
Na prostoru između Rajića i Njivica nalazi se seosko groblje. Rajićko groblje je mlađeg datuma od Goričkog . Što se tiče groblja i pokapanju umrlih prije sadašnjeg "novog" groblja postoji, također jedna, ali bez jasnih dokaza, tvrdnja. Stari ljudi (sada pokojni) uvijek su govorili i prenosili s koljena na koljeno da je prije nekih možda 150 godina unatrag na Josića brdu gdje je bila kuća Tadije Josić (malo niže prema potoku Kolobara) bila drvena kapelica gdje je vršeno bogoslužje uz koju su pokapani mrtvi (malo groblje). U groblju se sve do ovog posljednjeg rata nalazila drvena kapelica. Kapela je bila neobičnog oblika, s teškim kapcima na prozorima. Strop je bio oslikan raznim bojama, a desno od ulaza na dovratku je bila urezana godina 1821. Čim je groblje osnovano, seljani su uzeli zavjet da u groblju bude misa na Malu Gospu. Kada je 1836. osnovana župa Ulice, oni su uzeli da slave kao seosku misu upravo blagdan Rođenja Bl. Djevice, tj. Malu Gospu. No sva okolna sela, pa i sela iz Uličke župe su za taj blagdan i dalje dolazila u Rajić. Taj je nesklad pokušao riješiti fra Augustin Pejčinović, župnik iz Ulica, te je 01.02. 1906. god. molio Ordinarijat, da oni odrede da Rajićani svoju misu prenesu na nedjelju iza Male Gospe, kako bi se župski patron na Ulicama mogao svečanije proslaviti. Međutim Ordinarijat je odgovorio, da u Rajiću ostane kako je i do sada bilo, a da Ulice svoj patron premjeste na sledeću nedjelju. Osim Male Gospe, na groblju se moli sveta misa na Jurjevo. Nije se od uvijek na groblju održavala misa za Sv. Jurja. Na nekadašnjem zemljištu Marijana Iliševića davno je neki Marko podigao maleni spomenik sv. Jurju. Na obližnjoj njivi se obaljao poljski blagoslov, a misa ispred spomenika. Taj spomenik je srušen pred drugi svjetski rat i od tada se misa drži na groblju. Drugi spomenik se nalazi na rasrižju Njivice-Ulice-Rahić, a podigao ga je Lovro Lorenz. Križ je blagoslovljen 24.04.1910. god. 1964. godine Andrija Ružić je u svom dvorištu napravio spomenik s kipom sv. Ante Padovanskog.
Na raskrižju, nedaleko Lorenzova križa, bila je nekada kavana. Oko 1900. god tu je bio „Ružićev han“, koji je držao Ivo Ružić. U njemu su u to vrijeme često izbijale tuče. Prvu trgovinu u selu otvorila je Zemljoradnička zadruga, kojoj je sjedište bilo u Goricama. Zemljoradnička zadruga u Goricama osnovana je 1946. god. Isprva je to bila zadruga za sela: Gorice, Donji Rahić, Vučilovac i Grbavicu, a kasnije se sa tom zadrugom sjediniše i druge zadruge te je ona obuhvaćala: Krepšić, Marković Polje, Laništa, Ulice, Donji i Gornji Vukšić, čak i dio Brčkog. Zadruga je imala: tri traktora, 4 vršalice, 2 kamiona i drugu mehanizaciju, kojom su se služili poljoprivrednici sa zadružnog područja. Zadruga je imala više prodavnica, i to u : Goricama, Donjem Rahiću, Brčkom (Mujkići), Vučilovcu, Ulicama, Marković polju, Donjem Vukšiću, te u Brezi kod Sarajeva. U tim prodavnicama prodavali su se poljoprivredni proizvodi, građevinski materijal, živežne namirnice, željezna i tekstilna roba i drugo. Direktor zadruge je bio Marko Mićić, komercijalni direktor Ivica Ćosić, sekretar Ivica Župarić, šef računovodstva Nedjeljko Simić, komercijalni knjigovođa Pero Knežević, referent za komercijalnu službu Dragica Barišić, šef trgovine Anto Šimić, planer Branko Barišić. Zadruga je imala svoje poslovne prostorije u Goricama u blizini doma, gdje se nalazila i jedna prodavnica.
Prodavnica u D.Rahiću je radila sve do ovog zadnjeg rata. Isprva je bila u nadležnosti Zemljoradničke zadruge, a kasnije je pripadala trgovačkom društvu „Velma“ Brčko. Kad je napravljena nova zgrada za trgovinu, u prostorijama gdje je bila stara trgovina bila je otkupna stanica za mlijeko. Zatvaranjem stanice za mlijeko, u tim prostorijama je smještena seoska čitaonica (Kafana), u vlasništvu nogometnog kluba „Mladi Zadrugar“. U čitaonici se u večernjim satima igrala čikvina (tombola) iz čijih se sredstava finansirao nogometni klub.
Poseban dio sela su Njivice. Njivice su nekad bile dio Gorica. Njivice se nalaze sjevero – zapadno od centra sela i sa susjednim selom Gorice dijeli ih samo Lukavac. Njivičke se kuće nalaze s obije strane puta Gorice - Ulice. Njivice su se nekoliko godina u prošlosti upisivale u crkvenim maticama kao posebno selo. Tako u maticama iz 1810 Njivice se spominju kao posebno selo.
Pošto je selo smješteno u ravničarskom kraju, logično je da se većina stanovništva od davnina bavila poljoprivredom. U selu nema većih šuma i ono malo što ih ima, protežu se dolinom riječica: Lukavca, Kolobare i Tinje. U selu nema crnogoričnog drveća, a od listopadnog drveća, najčešće se vidi: hrast, cer, jasen, brijest, grab, topola, lipa, vrba, a rijeđe i kljen, breza, jasika, drijen i rakita. Od voćaka, najčešće se uzgaja bijela i plava šljiva, jabuka i kruška. U selu ima i dudova, oraha, dženarika (zerdelija), a rijeđe se u selu nađu trešnje i višnje (najviše ih je bilo u voćnjaku babe Lize Lorenz). Vinovu lozu imaju pojedina domaćinstva pred kućom, ali samo kao pergola ispod koje se sjedi u hladovini i ispija kava. Šljiva je nekada bila zimska hrana, jer se od nje pravio pekmez, a i jela se kao suha šljiva, ali u zadnje vrijeme se najčešće od šljive pravila rakija, i to dobrog kvaliteta. Po pričanju starih ljudi, muškarci a s njima i žene, uglavnom su obrađivali zemlju pripremjaući hranu za sebe i stoku. Od stoke su uglavnom uzgajali goveda i svinje. U selu ima dovoljno pašnjaka za stoku i livada da se stoki osigura hrana preko zime. Svi su uglavnom imali puno šljiva kako bi od nje pekli rakiju i pekmez; imali su i dovoljno stabala krušaka i jabuka više sorti koje su sami sebi kalemili. Od jabuka bi sebi kuhali pekmez, sušili narezane šnite na suncu i spremali za zimu pa bi preko zime to, ili jeli suho ili skuhali, pa hladno jeli. To je isto kao što se kuhaju i suhe šljive, a da spomenem da su imali i sušnicu. Oni su ih nazivali pušnice. U njima su sušili šljive i neke vrste krušaka, a od krušaka su isto spremali turšiju. Nakiselu vodu su u jesen stavljali u drvene posude, omanje kace, što im je služilo kao sok. To bi bile uglavnom sve slastice koje su spremali za zimu. Od salate se spominje samo kupus koji se kiselio kao i danas, ali uglavnom u glavicama. I dok su preko ljeta svi skupa obrađivali zemlju i čuvali blago - stoku, preko zime su muškarci uglavnom spremali drva za grijanje i bavili se cijepanjem tarabe i živoka i tesanjem kolja da bi ograđivali dvorišta, bašče i njive. Žene su se bavile predenjem kudelje, vune, pletenjem čarapa, tkanjem platna za obitelj. Treba napomenuti da su svi članovi obitelji uglavnom bili obučeni u rublje koje su žene same radom i umijćem svojih ruku proizvodile. Bio je to dug i mukotrpan posao ako se zna da je svaki član trebao imati barem dva para toga rublja za svagdanju nošnju i barem jedan par svečane odjeće, ako se tako može nazvati. Osim toga, trebalo je pripremiti posteljinu. Sve je izrađeno od lana i kudelje: prostirači, pokrivači i jastuci. K tome trebalo je spremiti darove i poklone za obitelj u koju će se cure, ako ih ima u obitelji udati. Tkale su se i ponjave od lana i ćilimi od vune. Istina, upotrebljavalo se ponešto i pamuka, uglavnom za osnovu, a sva potka je bila  od lana ili od vune. Sve je to rađeno ručno: šivanje, vezovi i čipke i svi ostali ukrasi i nakiti. Napominjem, takve nošnje se, Bogu hvala, još uvijek mogu vidjeti na svim slobodnim brčanskim teritorijima.
    Od poljoprivrednih kultura, uzgajale su se: pšenica, kukuruz, zob, ječam a nekada se više sijao i raž, koji se često koristio za vezanje snopova pšenice. Od početka prošlog stoljeća počelo se sa sijaljem djeteline i travice (sudanska trava). Od tada se u selu sadi i duhan, a nešto kasnije se počelo sa sijanjem uljane repice, suncokreta i soje.
Od povrća u selu se oduvjek uzgajao: grah, bijeli i crveni luk, rotkva, kupus, krastavci, paprika, krompir, rajčica (paradajz), u većini vrtova svoje mjesto su našli i zelena salata, mak, peršin, mrkva, grašak, cikla, kelj, prasa (poriluk), špinat, hren, patlidžan i celer. Za rashladu u vrućim i sparnim danima sijao se bostan (dinje i lubenice), koji se većinom sijao u manjim količinama i to na skrovitom mjestu, jer je uvijek bilo onih koji su se u noćnim satima željeli osvježiti u tuđem vrtu. Oni, koji su sijali veće količine bostana su na njivi pravili i kolibu gdje su često noćivali i tako čuvali svoj bostan. Mladići iz sela su svoju hrabrost dokazivali u tome, da od takvih ipak „ukradu“ poneku lubenicu i kao suvenir je pokažu drugima.
Uz kuću se često vidi jorgovan (najbolji je bio uz kuću Ljube Gutić, Marjanovce). Često se sade i ljekovite biljke, kao što su: bosiok (basilicum), pelin (absinthium), rutvica (ruta), ćubar (satureja), te miloduh (levisticum) i kaloper (balsamita). Od ukrasnog cvijeća gaji se sve moguće cvijeće, što u vrtovima, što u saksijama (vazama). Od tradicionalnog cvijeća, svakako su najpoznatiji: jorgotin (georgina, dahlia), lijepa mara (zinnia), sabljica (gladiolus), ljiljan, zumbul (hyacinthus), kadifa (tageters), božurak (paenia).
Od domaćih životinja u selu su se držale najčešće krave. Nekada je svaka kuća imala barem jednu kravu koja je bila ujedno i izvor hrane za male i velike. Na drugom mjestu su bili konji, koji su služili za obradu zemlje, ali su ih u zadnje vrijeme zamijenili traktori. Skoro svako domaćinstvo je uzgajalo svinje. Nije se tu radilo o većim količinama, nego svako je većinom uzgajao za svoju potrebu, a nešto malo je išlo za prodaju. Tek u zadnje vrijeme su se u selu počele otvarati različite mini farme. Farmu pilića su imali Marin Marjanović, Marković Tunjo – Djedov, Marković Ilija – Dugi, farmu junadi Ico Markić i Ivan Markić a farmu svinja Ivo Mišković, Risto Sekulić, Rado Bekić, Ilija Sekulić i Šimić Jozo – Čika. Od sitnih životinja skoro svaka kuća ima psa čuvara i mačku koja je većinom ljeti napolju u lovu na miševe. Oko kuća se često mogu viditi različite pernate životinje, kao što su: kokoši, patke, guske a ponegdje se vidi i morska kokoš (totica, biserka). U selu je bilo i nekoliko ljubitelja i uzgajivača golubova, a svakako ako ne najuspješniji, onda najuporniji su bili: Slobodan i Vlado Gutić, zatim Niko Josić (Baćin) i Ilija Šimić (Peričin).  
Od divljih životinja na području sela mogu se naći: srne, zečevi, fazani, lisice i jarebice. Selo je nekada bilo dio lovne teritorije za ulov sitne divljači, a najčešće se tu lovilo fazane i jarebice. Opasnih zvijeri nema u selu, a stariji su znali u svojim pričama pominjeti vuka. Zmija otrovnica nema, a najčešća zmija je Bjelouška koja se hrani žabama i miševima. Potoci i riječice su nekada obilovale ribom i to: šaranom, štukom, bjelicom, bandarom, crvenperkom, kesegom, čikom i riječnim rakovima, ali je ribe skoro nestalo. To se desilo u vrijeme radova na komasaciji kad je došlo do presijecanja potoka, što je dovelo skoro do isušivanja istih.
Nakon završetka rata, počela je obnova sela. Prve kuće su se obnovile sredstvima obnove. Napravljena je nova škola u selu, koja je radila samo par godina i onda je prestala sa radom zbog nedostatka djece. Pored škole je napravljen arterski bunar, postavljen je novi Križ na mjesto Lorenzova križa u Njivicama. Napravljena je nova kapela na Jakšića meraji, obnovljena je kapela na groblju i asfaltirani skoro svi seoski putevi. Selo je autobusnom linijom povezano sa gradom. Obnovljeno je odbojkaško i nogometno igralište i na njemu izgrađena svlačionica za igrače. Planira se i gradnja crkve u selu.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on ned tra 10, 2011 6:54 am

Stanovnici sela

Prvi poznati stanovnici Donjeg Rahića su bili Grgo Jerić sa ženom i dvoje djece. On je najvjerovatnije doselio iz Štrepaca. Njega je biskup Fra Pavao Dragićević 1743. upisao u Gorice. Tada su Rahićani upisivani zajedno sa mještanima Gorica. Već 1752. u crkvenim knjigama se u Rajiću pojavljuje Juro Jerić. Te godine se krštavaju i djeca Martina, Petra i Ivana Grgića, a navodi se da su im žene iz Teševa, Petrovca i Jelašaka, pa se može pretpostaviti da su i muževi vjerovatno došli iz tih krajeva, jer u to vrijeme je bilo baš teško povjerovati, da se neko ženio iz tolike daljine. 1754. se spominju Mijo Božić i Šimun Filipović sa ženom iz Kreševa. Takođe se te godine spominje Vid Džinić i Ivan Matijević, a kako je Ivanova žena iz Jankovaca, vjerovatno je i on od tuda doselio. Zatim se te godine spominje i Marko Šimić takođe sa ženom iz Kreševa, kao i Filipović. Od tih imena do danas su se zadržali Filipović i Šimić, dok je posljednji Božić umro 50.-tih godina.
U periodu između 1743. – 1768. u Rajiću se pojavljuju sledeća prezimena: Čustić, Filipović, Jurić, Hodžić, Letić, Maroević, Matošević, Lučić, Tomić, Babić, Šimić, Jerković.
Između 1768. – 1842. u maticama se pojavljuju sledeća prezimena: Akalović, Božić (doselili od Tuzle), Čerkez (iz Paoč sela), Čupeljević (iz Duvna), Grgić, Hodžić, Ipšić, Ivakić, Jakić, Josić, Knežević, Lovrić, Lučić, Marijanović, Marković, Martinović, Mišković, Nikolić, Odžić, Radošević, Ružić, Starčević, Stjepić, Stjepanović, Soljić, Šimić, Šokčević,
Od ovih posljednje navedenih prezimena, neka se danas pišu drugačije. Tako se Čupeljević, danas zove Radošević, Hodžić, Odžić danas zove Petrović, Ipšić, Ivšić je danas Antunović, Ivakić je Ivaković, Martinović je danas Stjepanović, Šokčević je Blažević.
Između drugog svjetskog rata i ovog posljednjeg rata u selu su živjele sledeće obitelji: Aleksić, Anđelović, Antunović, Akalović, Barišić, Bekić, Blažević, Čerkez, Filipović, Garić, Gutić, Ivaković, Iveljić, Jakšić, Josić, Knežević, Krajina, Kuna, Lorenz, Lovrić, Lozić, Lučić, Marijanović, Marković, Markić, Maskaljević, Mikulić, Mišković, Nikolić, Radošević, Ružić, Sekulić, Starčević, Stjepić, Šimić, Subotin, Vidaković, Živković.
Istraživajući o korijenima svoje obitelji Ivan Markić je otkrio niz zanimljivosti vezanih za prezime Markić – Bančić, kao i o nekim drugim prezimenima. Evo šta je Ivan pronašao.
Obitelj Markić se u selu zove Bančić. Ime Bančić potječe vjerovatno od Banova i knezova (Ban – Bančić), ali u umanjenici. Dugogodišnjim prešućivanjem potiskivano je u zaborav postojanje Hrvatskog plemstva, koje su svojim vrlinama sticali naši preci. Tako je danas malo poznato da je obitelj Markić kneževskog roda. „Glasnik Heraldike“ koji je izlazio u Zagrebu 1937 – 38. godine u broju ¾ iz 1938. god. Pod naslovom „Stara Hrvatska plemena“ donosi kratku povijest plemena Rajčić od kojeg je potekla obitelj Markić.
Kralj Ljudevit I je 1358.godine postavio Jurja Rajčića za Ugarsko – Hrvatskog upravnika u Poljicama kod Zadra (Zadarski mir 18.02.1358.). Juraj je sa sinovima Ugrinom i Novakom doselio u Poljicu iz Panonske Hrvatske, te su svi njegovi potomci nosili pridjevak „Ugarska gospoda i vlastela“. Od Jurajeva unuka, sina Ugrinova Jurja Ugrinovića. Takođe Poljičkog kneza, prema istom izvoru potekli su Sinovčići, a od ovih Markići. Plemstvo kao privilegovani stalež pripada povijesti, ali činjenica da je ono bilo važan društveni i politički čimbenik, daje mu pravo na spomen ove vrste.

Nastanak prezimena Markić
Danas su Markići raseljeni po cijeloj Hrvatskoj (Zadar, Split, Imotski, Zagreb), a ima ih i u Bosni i Hercegovini (Prozor, Brčko).
U knjizi F. Heyera: „Wapenbuch des königreichs Dalmatien“ (Knjiga Grbova dalmatinskog kraljevstva) uz podatke o „staroslavenskom“ plemstvu Markić, proizašlom iz roda Sinovčića, reproduciran je i crtež plemenskog grba. Još neka prezimena u Rahiću su imali plemenski epitet, a to su: Antunović, Blažević, Bošnjak, Filipović, Jakšić, Knežević, Lovrić, Marjanović, Marković, Mikulić, Nikolić, Ružić.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on ned tra 10, 2011 6:55 am

. Kapelanija u Rajiću

Odmah nakon što je posvećen za biskupa fra Grgo Ilić je krajem 18. stoljeća pošao sa obilaženjem biskupije dijeleći svetu krizmu po župama. Tako je 05.10.1797.godine došao u Zovik. Zovička župa je bila tada dosta velika i u nju su spadali Ulice i Gorice. Župnik u Zoviku je bio fra Franjo Milanović, a kapelan fra Juro Grgić. Biskup, fra Grgo Ilić, saznavši od župnika za poteškoće oko pastorizacije te velike župe, odlučio je da uspostavi kapelaniju za udaljenija sela. Nije mi poznato da li je odmah počela funkcionirati nova dušobrižnička postaja, ali svakako najkasnije sljedećeg proljeća. Dokaz tome je upis jednog krštenja u zovičkim maticama od 29.04.1798. god, koji počinje sa; „Ja fra Juro Grgić iz Vareša, kapelan u Goricama i drug zovičkog župnika“. Original na latinskom glasi; „Ego Fr. Georgius Garghich a Varess capellanus in Gorice et Socius Parochi zovicensis“. Fra Juro Grgić je prvi kapelan u Goricama. On je stanovao u Goricama, tamo obavlja svećeničke funkcije i s vremena na vrijeme odlazi župniku u Zovik, i tamo u maticama upisuje sve što je potrebno, jer još ne vodi samostalne knjige. Takva kapelanija se naziva izložena, lat. expositia, za razliku od mjesne, lokalne, u kojoj se vode i matice. Kakav je život tih kapelana tada bio, najbolje pokazuje pismo što ga je fra Filip Laštrić, (1700.-1783.) profesor i odgojitelj, kustos i provincijal Bosne Srebrene, pisac i povjesničar uputio svojoj braći, u tim zabačenim mjestima. „Znam, da vam se ne zna mlogo puta dan ni noć, konak ni postelja, ručak ni večera, nego valja, da ste zadovoljni onako, kako se gdi nađe kod siromaha. Znam, da crkva neimajući, valja vam tražiti zgrada i pojata, ili načinjati kolibice pod dubjem, te kabanicom pokrivši misu govoriti. Znam da vaše ovčice, po daleku raštrkane, inačije ljudi težaci i siromasi, nemogu k vama doći u druge dneve, nego najviše u svjetkovine; onda vam je krstit, vjenčati i upisat jedno i drugo; onda vam je ispovidat i pričešćivati; onda nad nelagodnim moliti i blagoslivljati“.

Koji je opseg imala kapelanija najbolje se vidi po tome koja su joj sela pripadala. To su bili pored Gorica još: Rajić, Ulice, Krepšić, Ulović i Vitanovići. Fra Juro je zacijelo vršio svoju službu zdušno i valjano, jer ga stariješine imenovaše zovičkim župnikom. Fra Juru Grgića nasljedjuje fra Stjepan Batvić koji uz sebe ima i kapelana fra Andriju Maračića. Ovaj krsti 23. 07. 1803. god dijete u Rajiću, kao gorički kapelan. Župnik fra Stjepan je bio dobro obolio i iznemogao, tako da fra Andrija prelazi posve u Zovik. Župnik, fra Stjepan Batvić umire 17.05.1804. god. i na zovičku župu dolazi fra Pavo Stoičić. Fra Andrija Maračić je tada premješten, a za kapelana dolazi fra Domin Grgić iz Lovnice. On je sigurno živio u Goricama, jer je u 1804. godini krstio u Goricama 7 djece, Rajiću 6, Krepšiću 6, Njivicama 4, Uloviću 5 djece, te po jedno u Ulicama i Vitanovićima. Nakon smrti župnika fra Pave Stoičića, 03.01.1805. godine za župnika ponovo dolazi fra Juro Grgić. On se potpisuje sa „zamjenik župnika“ (pro-parochus), a fra Domin se potpisuje, još 17.05. 1805 kao „kapelan Gorica“ (capellanus do Gorice) i 09.06.1805 preuzima upravu nad cijelom župom. 1806 fra Domin odlazi u Garevo za lokalnog kapelana, a župnikom postaje fra Martin Tomašević. Fra Domin Grgić dolazi ponovo na kraće vrijeme 1811 godine, a nakon njega dolazi fra Anđeo Dugonjić, koji ostaje duže vremena. U Goricama je bila kapela i župnikova kuća. Kapelan u njoj nije stalno boravio, nego je držao misu nekoliko puta u godini. Naslov kapelanije je i dalje ostao, mada su je ljudi već zvali župom, a kapelana župnikom. Sjedište kapelanije (župe), je preneseno u Rajić. Ne zna se točno kad je sjedište preneseno u Rajić, ali je to obavljeno sigurno prije 1813.godine, što se vidi iz opisa posjete župi, koju je 1813 godine obavi biskup fra Augustin Miletić.
Fra Augustin Miletić je posvećen za biskupa nakon smrti fra Grge Ilić 01.03.1813.godine. Te godine je u Bosni izbila kuga i u tri godine zbog kuge se skoro prepolovilo stanovništvo. Umrli su i mnogi svećenici, pa je i to postala jedna od briga mladog biskupa. Čak je i sam provincijal, zbog pomanjkanja svećenika morao preuzeti upravu jedne župe. Fra Augustin Miletić, kao provincijal, preuzima upravu nad župom Dolac kod Travnika. Da barem donekle ublaži nestašicu svećenika, namjestio je nekoliko svjetovnih svećenika, glagoljaša, iz Hercegovine. Od kuge su ponegdje izumrla cijela sela, negdje su ljudi bježali u planine, čak su nikla i posebna groblja, kojima se nakon ove opake bolesti niko nije služio. I danas se zna za njih i nazivaju ih „kužna groblja“.
Unatoč svemu mladi biskup je u rano proljeće te godine krenuo u obilazak biskupije. Iz svoga sjedišta u Fojnici krenuo niz Bosnu, preko Foče u pravcu Broda preko Tramošnice u Tolisu.
Evo kako je posjetu te 1813. godine Rajićkoj kapelaniji opisao biskup. Put biskupa fra Augustina Miletića, opisan je u Franjevačkom vijesniku 1934. godine na strani 49. pod naslovom; „Zvonigradski put po krizmi biskupa Miletića 1813.“

„Prvi dan jula u četvrtak posli ručka na 16 i po sahata pođosmo iz Tolise. Kod bunara u Blaževu, dočekaše nas Dubravski pratioci s mnoštvom puka i sfatismo kućaru u Dubrave kod Biele na 22 sahata i po. Držasmo krizmu kod kućara u bašči na 4. jula, a drugu na 6. jula na meraji. I obadva puta pokisosmo.
Na 7. jula posli ručka na 17 sahata pođosmo iz Dubrava. Kod Vukšićke ćuprije dočekaše nas pratioci Goričani od župe Goričke, sa svojim poštovanim župnikom. Oko 22 sahata sfatismo u Gorice kućaru, koji kućar jest sagrađen na zemlji Adži Begovića iz Gradačca. Držasmo krizmu u kapelici kod kućara u četvrtak na 8. jula. U petak na 9. jula posli ručka na 17 sahata podigosmo se iz Gorica. S poštovanim župnikom fra Anđelom Dugonjićem priđosmo na Grbavicu. Kod Mujezinova broda dočekaše nas pratioci od Boderišta i od Zovika. Sfatismo u Zovik na 22 sahata i po. Držasmo krizmu u havliji kod kućara u nedilju s kišom, a posli podne padne strašni grad i učini kvara priko načina“.

Iz ovog opisa puta vidimo da biskup govori o goričkoj župi i o njezinom župniku, zatim o kućaru i kapelici uz njega. Ako pažljivo analiziramo ovo gore napisano vidićemo da se sjedište tadašnje „goričke župe“ nalazilo u stvari u Rajiću. Tu se nalazila kapelica i kućar. Biskup navodi da je ona bila na zemlji Hadžibegovića iz Gradačca. Poznato je da su Hadžibegovići imali svoje posjede u Rajiću, s obadvije strane puta, što kroz selo ide preko Grbavice prema Brčkom. A kapela je bila najvjerovatnije na zemljištu Tunje Josić uz potok Kolobara, s lijeve strane. Tu je mala uzvišica koja se od potoka penje za nekih četir metra i to mjesto često zovu brdom. Na tom mjestu je kasnije Tunje Josić zet, Đorđe Birman napravio vikendicu. Tamo se jednom, prilikom oranja, pronašlo nekoliko kašika i noževa, ali su ih djeca raznijeli. Dugo godina se na tom mjestu jasno vidjelo, da je na jednom mjestu zemlja bila mnogo crnja i bolja. Kapela je bila drvena, a čini se da je bila prostrana jer biskup piše da je u njoj obavio krizmu. U mnogim mjestima kapelice su bile male, a u Brčkom je u to vrijeme, kapelica bila jedna soba župnog stana. Kapelu su kasnije, kad je u Ulicama osnovana župa, rastavili i prenijeli u Ulice. Kad je u Ulicama napravljena crkva, onda je građa kapelice vraćena u Rajić i od nje napravljena kapelica u groblju, koja je tu bila sve do ovog posljednjeg rata. Kapela je bila neobičnog oblika. Iznutra na stropu su bili neobični ukrasi u bojama, a desno od ulaza je na dovratku, na jednom stupu urezana godina 1821.
Biskup fra Miletić piše da su ga dočekali Goričani s poštovanim župnikom. Znamo da tada Gorice nisu imale župu, ali je kapelanija imala pravo na neki poseban naziv. Još uvijek nije pisala posebne knjige i još uvijek se zove Gorička kapelanija. Službeno je kapelanija rajićka, ali njezin kapelan je zove gorička, kako se prije zvala, još uz to je zove župom. Put Biskupa iz Rajića vodi preko Grbavice do Mujezinova broda. Iz ovoga se vidi da je on stvarno bio u Rajiću, jer vjerovatno je da iz Gorica ne bi izabrao ovaj put da ide u Zovik.
1814. godine u maticama krštenih se pojavljuje svjetovni svećenik, glagoljaš, don Tadija Čalić. On krsti od 10.08.1814. do kraja godine. U Goricama je krstio: 11 djece, Njivicama 6, Rajiću 3, Krepšiću 5, Uloviću 3, Ulicama 5, Rogozanu 3, Vitanovićima 2, Omerbegovači 2, Zoviku 2, Štrepcima 1 i Boderištima 2. Ova krštenja su upisana u maticama krštenih u Zoviku.

Prva knjiga Rajićke kapelanije s maticama krštenih se pojavljuje 1816. godine. Na prvoj stranici knjige piše na latinskom: „Um hunc legitimum esse in quo describuntur baptizati Paraeciae de Zovik testatur Pro Capellania Raich – Suttiskae die 19. Septembris 1816. Fr Dominicus a Vareš Vicius Gentlis Epplis“ , što u prevodu znači: „Ova knjiga ovjerovljena za kapelaniju rajićku, da se u nju upisuju kršteni župe zovičke svjedoči u Sutjeski dana 19 rujna 1816. fra Dominik iz Vareša, biskupov generalni vikar“. Fra Dominik se preziva Franjić, ali se potpisuje samo sa fra Dominik iz Vareša, što je u to vrijeme bila vrlo česta pojava, da svećenik uz svoje ime stavlja i mjesto odakle dolazi.
Po ovome je vidljivo da od 1816. godine franjevačko starješinstvo dosadašnju goričku kapelaniju, zove rajićkom. Ona je većeg stepena nego dosadašnja, jer vodi svoje matice, a i opseg joj je veći, jer se u nju upisuju dosadašnja sela Gorice i Rajić s Njivicama, te Krepšić, a dolaze i nova sela: Ulice, Vitanovići, Ulović i Mujezinov brod (sadašnji Brod)
Prvi upis u rajićkoj matici je obavio fra Jakov Grgić, i to godinu dana nakon što je ova knjiga ovjerena. Fra Jakov počinje s upisivanjem 03.10.1817., ali su krštenja obavljena još prije nekoliko mjeseci i upisana su bila, privremeno negdje drugo. Fra Jakov upisuje neka krštenja što ih je obavio don Tadija Čalić, 13.02.1817. godine. Inače posljednje krštenje don Tadije u Rajiću je 22.05.1817. god. On je najvjerovatnije ostao kapelanom u Rajiću do lipnja, a tada odlazi za kapelana u Bijelu, gdje je kapelan bio don Josip Lučić, a na njegovo mjesto za rajićkog kapelana dolazi fra Jakov Grgić. Don Josip Lučić prima kapelaniju u Skakavi, koja je osnovana kad i Gorička 1797. godine i kao skakavski kapelan krsti i u Rajiću 27.12.1817. i 01.12.1818.godine. Fra Jakov Grgić je došao u Rajić sredinom lipnja 1817. god i ostao je najmanje do sredine 1819.godine. Starješinom mu je bio zovički župnik fra Luka Ćorić, kojeg fra Jakov zove „vrlo budnim župnikom i nadasve dostojnim definitarom“. Fra Luku je u siječnju 1818. godine posjetio fra Ilija Starčević i tom prilikom posjetio i svoj rodni kraj. Biskup fra Augustin Miletić je posjetio ove župe još 1819,1823,1827 i 1830 godine, ali matice nisu sačuvane, pa se ne zna točan datum dolaska u posjetu. Biskup Miletić je umro 18.07.1830. godine na jednoj krizmi u Vidošima, na dalmatinskoj granici. Miletić je 1815. godine tiskao u Splitu za svoj narod Početnicu i bukvar, pod naslovom: „Početak slovstva, te Istumačenje nauka kršćanskog“. Tu je knjigu narod jako zavolio i zvao ju „Biskupovača“. Kako nisu sačuvane matice, od 1819. pa sve do 1834. ne zna se tko je bio rajićki dušobrižnik. Prema jednom spisu, te 1834. godine kupuje fra Filip Šimić za samostan zemljište u Ulicama, gdje treba prenijeti kapelaniju iz Rajića.
Rajićka kapelanija je prestala s radom krajem 1835 godine, a 1836 je počela sa radom Ulička kapelanija. Sela koja su pripadala rajićkoj kapelaniji sada spadaju pod uličku kapelaniju. Nakon što je svećenik iz Rajića prešao u Ulice, ostao je kućar prazan i kapelica bez nadzora, te je netko iz kapelice ukrao paramentu, kalež i kapuč, te biskup naređuje 1837. god. da se te stvari ponovo nabave. Još u vrijeme prve krizme biskupa Miletića (1813. godina), Ulice su bile poveće selo, a i položajem su bile pogodne, da se tu smjesti župa. Skoro svi stariji franjevački šematizmi pišu, da je ulička kapelanija osnovana 1816. godine, ali da joj je sjedište bilo isprva u Goricama, a zatim u Rajiću.

Rajićka kapela je prenesena u Ulice 1837. godine i od građe je tamo napravljena kapela, što se vidi iz starih uličkih crkvenih računa. U tim crkvenim računima je 1849. godine fra Martin Nedić je zapisao; „odlučih kapelu ovog mista, sagrađjenu od pokojnog fra Antuna Đurića 1837. godine, produljit i razširit i u tu svrhu porušeni i razvučeni kućar iz Raića privući ovdi“. Majstori su počeli na kapeli raditi 24. 08. a završili su 21.10. 1849. godine.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on ned tra 10, 2011 6:57 am

Svećenici iz Donjeg Rahića

Fra Ilija Starčević je rođen u Donjem Rajiću 1794. godine od roditelja, Nike i Ane (rođ. Božić, rodom iz Štrepaca). Bio je prvi svećenik, ne samo iz Rajića, nego i iz cijele goričke župe. Na krštenju je dobio ime Filip, a prilikom zaređenja je uzeo ime fra Ilija. Kad mu je bilo devet godina, goričkim kapelanom je bio fra Andrija Maračić, a dvije godine kasnije, fra Domin Grgić. Jedan od njih je uzeo malog Filipa za svog „dijaka“, tj. podvornika kod svetih obreda i uz to ga učio čitati. Kapelan, videći da je dječak čestit i bistar, otpremi ga u sutješki samostan. Tamo je obukao habit sv. Franje, uzeo ime fra Ilija i otišao na daljnje školovanje u Pečuh. Potom je studirao filozofiju i bogosloviju u Kamenici, a zaređen je za svećenika u Pečuhu 1816. godine. Prvo mjesto mu je bilo za duhovnog pomoćnika u Foči. Za novu godinu 1818. god posjetio je svoje rodno mjesto, Donji Rahić i župnika fra Jakova Grgića. Odatle se zaputio u Sutjesku, za kapelana, ali je već 1819. godine župnik u Tolisi. U Tolisi se odmah prihvata posla da umjesto starog župnog stana napravi novi. Već slijedeće godine opet je u Sutjesci gdje rukovodi poslovima oko popravka samostana i crkve. Poslije dvije godine nakon završetka tih radova, po drugi put dolazi u Tolisu (1822. god.). U župnom stanu, koji je bio prilično prostran skuplja djecu i podučava ih.
1823. godine sagradio je posebnu zgradu za školu i to je prva zgrada u Bosni napravljena za jednu školu. Fra Ilija je radio na proširenju kapele u Tolisi i toliko ju je proširio, da je u nju mogao smjestiti tri oltara. Od biskupa je dobio ovlast, da mladim nedjeljama dijeli blagoslov s Presvetim sakramentom. Kako su školske prostorije brzo postale premale, fra Ilija je u Donjoj Mahali napravio još jednu školu. Ostao je u Tolisi do 1838. godine. Za to vrijeme je često, kao franjevački komesar morao zbog obaveza Provincije u Rim. Kroz to ga vrijeme u župi zamijenjivao fra Jerko Zečević. Gradačački kapetan Huseinbeg ga je veoma cijenio, što je fra Ilija u više navrata iskoristio i na taj način spasio život nekim kršćanima, koji su se našli u sukobu s Huseinbegom. Fra Ilija Starčević, je imao veliko povjerenje kod bosanskih begova, pa je održavao vezu između pobunjenih bosanskih plemića, koje je predvodio Huseinbeg Gradaščević, s jedne strane i austrijskog cara s druge strane. Tako je jednom prilikom, kad se Huseinbeg poslije neuspjele pobune sakrio u Osijeku, fra Ilija išao u Beč da pokuša da interveniše kod cara, kako bi se ovaj zauzeo kod Sultana za pomilovanje bosanskih plemića. Zbog svog političkog angažiranja i sam je imao problema, pa se neko vrijeme sklonio kod župnika u Nijemcima, u Srijemu. Na povratku je bio zatvoren u Sarajevo i nakon 18 dana opet pušten. Fra Ilija je imao dobre veze i s nekim važnim osobama iz Hrvatske, pa je nakon smrti biskupa Miletića, s austrijske strane dvaput predlagan za biskupa. Vjerovatno zbog njegove vratolomne političke aktivnosti nije prihvaćen u Rimu. Po treći put dolazi u Tolisu za župnika 1843. godine, ali je obolio od bolesti srca, pa odlazi na liječenje u Beč. Međutim više mu nije bilo pomoći, pa je tamo i umro 10.10.1845. godine. Sahranjen je franjevačkoj Gospinoj crkvi u selu Maria – Lanzendorf, austrijskom prosteništu. U Rahiću je u zadnjih sto godina uvijek bila samo jedna kuća Starčevića, kojoj pripada i pisac ovih redova, a kojoj je sigurno pripadao i fra Ilija Starčević.

Fra Šimo (Vinko) Šimić, rodio se 18.11.1921. godine u Donjem Rajiću, od roditelja Mate i Lucije Šimić. Na krštenju je dobio ime Vinko, a prilikom zaređenja uzeo ime Šimo. Njegovi roditelji su baš te godine doselili u Rajić iz Alagovaca u Hercegovini, tako da im se sin rodio u Rajiću. Osnovnu školu je pohađao u Ulicama, a završio ju je kod časnih sestara u Brčkom u ljeto 1933.godine. Na jesen iste godine odlazi u franjevačku gimnaziju u Visoko. Redovničko odijelo oblači na Petrovo 1939. god i uzima ime fra Šimo. Maturirao je 1942. godine, a 30.06.1943. položio vječne zavjete. Bogosloviju je učio na franjevačkoj školi u Sarajevu, zaređen 18.08.1946. godine i iste godine, na Malu Gospu, na Ulicama rekao mladu misu. U siječnju 1947. god. položio je posljednje teološke ispite i određen za kapelana u Jajce. Odlazi u Vojsku od 01.11.1948 do 23.11.1949. god. Kasnije studira na beogradskom sveučilištu klasičnu filologiju (stare jezike, grčki i latinski). Položio je u listopadu 1953. god i biva postavljen za profesora na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, za grčki i latinski jezik, a uz to i za perfekta u Sjemeništu. 1973. godine kratko vrijeme je bio i Provincijal Bosne Srebrene. Umro je 25.07.1985. godine u Dubrovniku.


Evo kako se fra Šime sjeća Stjepan Pavić, njegov nekadašnji đak. Sjećanje na fra Šimu opisao je u listu „Bosna Franciscana“ br. 18 / 2003, na strani 155 – 162.
„Bože, kako je fra Šimo zaneseno prepričavao grčke mitove! Na njegovu si licu mogao čitati svu Heraklitovu nedoumicu na raskrižju, s njega je sijevala pravedna srdžba kralja Edipa na krivca za kugu, njega je izobličila patnja i bol Edipova nakon otkrivanja jezive sudbine. Svojim je „gojencima“ revno donosio baklju znanja i napretka, stavljao se u službu ljudi poput Prometeja, spreman, to se onda vidjelo, poput njega biti pribijen na neku kavkasku stijenu.
S fra Šimom smo mnoge sate proveli u nogometnoj igri. Igrao je u napadu po desnoj strani, zanio bi se ko dijete, bilo mu je drago zabiti gol kao bilo kome od nas. Takav je bio s trideset i četiri godine kad sam ga upoznao, takav je ostao i petnaestak godina kasnije kad je pred sobom gurao neminovni trbuh.
Da bih nastavio družiti se s njim, ustao sam noćas malo iza ponoći, u noćno doba kad je fra Šimo kao pravi odgojitelj đaka redovito ustajao. Da bdi nad njihovim snom, da obiđe gripozne ili one koji su se otrovali hranom donesenom od kuće, dugo odstajalom u đačkom ormaru, da pokrije one koji su se u nemirnu snu otkrili. Kućom vlada tama i tišina. Ne čuje se škripa vrata ni bat koraka. Sve miruje, spava snom pravednika. I fra Šimo je već davno pošao na zasluženi počinak.
Do sjemeništa nisam čuo za riječ grmalj, a povik na neuredna, aljkava đaka; „Grmo jedan!“ pamtit će se kao fra Šimin izum koji će s njime i izumrijeti. Vodeći nas „na šetnju“, u okolna brda, brzao je pred nama kao kozorog, one je slabije i mlitavije bodrio poklikom: „Upri, Bosne ti!“, a njegovo je „s“ zvučalo negdje između „s“ i „š“. Tko god tako danas izgovori „Bosne ti“, zna se, oponaša fra Šimu. Da ne bismo ubrali na grani slučajno ostalu šljivu, znao je grmjeti: „Tuđe šljive nisu naše šljive“! Bili smo sretni ako smo u šumi našli koju divlju jabuku ili krušku, trnjinu ili šipak, jer je u ono vrijeme đacima to bila jedina užina. Iza Drugog svjetskog rata u Bosni su dugo vladale gladne godine, pa se i u Sjemeništu za objed dobivala osrednja kriška kruha. I kad su gladne godine jednom bile iza nas, kruha svejedno nije bilo više: valjda su neki od oskudice napravili asketsko pravilo. Ja se tako ni za Božić ni za Uskrs, u sve četiri godine, nisam izdovoljio kruha. Pritom sam se sjećao Božića kod kuće, kad je mater polagala bolje sijeno kravi, „nek zna da je Božić“. Kad je fra Šimo postao prvi odgojitelj, lupio je šakom po gvardijanovu stolu i dreknuo: „Dok sam ja prefekt, kruha će biti koliko tko može pojesti“! Ali je isto tako grdio i gotovo proklinjao onoga koji bi i komadić kruha bacio u koš. Sjećao se, vjerovatno, naših ljudi sa sela koji bi komadić kruha , slučajno ispao iz ruku na pod, dizali, opuhali, poljubili i pojeli. Znao je da su mu roditelji baš zbog oskudice kruha morali napustiti rodnu Hercegovinu i nastaniti se u Posavini: fra Šimu je majka začela u Drinovcima u Hercegovini, a rodila u Donjem Rahiću, selu goričke župe kod Brčkog.
Evo fratarski skromna, sumarna životopisa fra Šiminog. U Beogradu je za potrebe Gimnazije studirao klasičnu filologiju. Predavao je latinski i grački jezik, vjeronauk i povremeno tjelovježbu. Surađivao je sa đačkim listovima, a jedno vrijeme i uređivao đački list „Cvijet“. Prevodio je latinske dijelove djela „Epitome vetestatum Provinciae Bosnensis“ fra Filipa Lastrića. Bio je tajnik i definitor Provincije.
Fra Šimu je duboko prijateljstvo vezalo s kolegom i vršnjakom fra Borivojem Piplicom. Aktivne godine života proveli su zajedno kao profesori i odgojitelji u Visokom. Opremljeni planinarskim cipelama, s torbom na leđima i štapom u ruci, propješačili su mnoge planine u Bosni: Majevicu, Vlašić, Zvijezdu, Vran, Čvrsnicu, Prenj, Jahorinu, Igman. U njima je to još više razvilo ljubav prema prirodi, prema šumi i potoku, ptici i zvijeri. Pripovijedali su o medvjedu i vuku kao o prijatelju, poput sv. Franje. Usput su upoznali iskonske ljude, one bez himbe i zlobe, što ih je othranila i odgojila priroda, kod kojih su nalazili sklonište i konačište. Sudjelovali su skupa i na radnim akcijama širom bivše države. O tome jedan od nekrologa fra Šimi bilježi: „Četiri puta sudjelovao je po mjesec dana na radnim akcijama kao vođa naših gojenaca na izgradnji pruge i autoputeva. Četiri puta vratio se s tih radnih akcija kao udarnik, u radničkoj bluzi, sa žuljevima na dlanovima i sa zadovoljstvom da su njegovi đaci i on dali od sebe i više nego što se od njih moglo očekivati“. Kao vođa naših đaka i zajedno s njima fra Šimo je pošteno pridonio izgradnji i uljepšavanju grada Visokog. Bile su to radne akcije na ciglani, igralištu, pročišćavanju korita rijeke Bosne, te sudjelovanju u sportskim manifestacijama grada i posebno, sudjelovanje u akciji prikupljanja skupocjenog goriva – vlastite krvi. Fra Šimo je u Visokom poznat kao dobrovoljni davalac krvi. Trideset puta, doslovno rečeno, otvorio je svoje srce da bi pomogao potrebnima.
To fra Šimino srce! Vjerovao je da njime može riješiti sve teškože svojih đaka, što mu i nije uvijek polazilo za rukom, ali i sve probleme koji su tištali širu zajednicu, njegovu Bosnu Srebrenu. Kad se braća nisu mogla složiti u izboru provincijala, fra Šimo se 1973. godine sam ponudio za tu odgovornu službu. Kao i uvijek, cijelo je srce davao i naivno držao da će to isto činiti i drugi. Iako je fratarski život običan, ne obećava nikakvu karijeru, svršava se kao u svih malih ljudi. Fra Šimo iz raspoloživosti svoga života nije mogao ili nije htio vidjeti činjenicu da i neka njegova subraća imaju svoje male računice, da se nisu uvijek poput njega spremni založiti za zajednicu. Pri prvom neuspjehu, baš kao električna sijalica pri iznenadnu naletu previsoka napona, pregorjelo je fra Šimino srce. Duboko potresen, po maksimi sve ili ništa, iste je godine podnio ostavku. Nakon tog nokdauna dugo je trajalo odbrojavanje dok je došao k svijesti, ali sebično stavljanje sitnih vlastitih interesa iznad dobra zajednice nikad nije shvatio ni prihvatio.
U njegovoj su nazočnosti optuživali nekog subrata za stanovit slučaj. Neupućen u stvar, a smatrajući kako je to meni dobro znano, fra Šimo je pokucao na moja vrata i zamolio ne bih li mu rekao cijelu istinu. Ispripovijedao sam mu po najboljoj savjesti, znajući da ga to ne zanima iz tračarskih pobuda, a on se zahvalio i obećao da će svakome tko ubuduće o tome bude pričao začepiti usta. Ta zgoda potvrdjuje njegov osjećaj za istinu i pravdu, njegovu želju da nevina čovjeka zaštiti od klevete.
Pokušavam nešto reći o fra Šimi, a bojim se kako loše prepričavam tek vanjske dojmove. Na žalost, ne mogu reći, na primjer, koliko mi je možda značio nečiji glas. Ne mislim ovdje samo na Samuela: Bog se čovjeku smiješi preko ljudi, upućuje mu po njima ljubazan pogled, lijepu riječ. Po ljudima unosi u njihov život puno svijetla i sreće. Neki mu je susret, možda, učinio život smislenim. A što mi o tome znamo? „Ni jedan čovjek ne zna što se događa u čovjeku osim duha čovječijega koji je u njemu“ (Biblija). Da nam pristane osobno ispričati svoj život, bojim se, opet bi tu bilo fasada koje više prikrivaju nego što otkrivaju. Ali ima jedan način da posredno o drugome doznamo što nam on nikada ne bi otkrio: treba pozorno čitati ono što je o drugima pisao. Čovjek kod drugoga otkriva i hvali vrline koje osobno posebno cijeni, kuka nad patnjama koje su njega trle, afirmira ideale kojima je sam težio.
U drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je u službenom glasilu „Bosna Srebrena“ rubrika „O nama, među nama“, u kojoj je surađivao gotovo jedino fra Šimo. U jednom prilogu ondje čitamo njegove riječi: „Lijepa je naša Bosna, i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove, jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo, ljepote koja ne resi njezine ravni i planine... U tu je Bosnu utkao franjevački red dio svoje sudbine, došao je na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom Riječju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga“.
Dojmljivo je njegovo viđenje Bosne Srebrene: „Stara je ovo Provincija, rađala je ona tokom povijesti lijep broj braće, ali uvijek u bolu, žrtvi i patnji, jer Provincija je to svetog Križa, i na njemu razapeta. Bilo je među njima slavnih i svetih redovnika, bilo je i velikih grešnika, ali se uvijek odlikovala braćom spremnom za svaku žrtvu, na teške poslove i postove, na duboke meditacije i ustrajne molitve. Osobno sam ih gledao, divio sam se tim molitvama mladih i starijih ujaka i na njihovim primjerima izgradjivao svoje franjevačko i svećeničko zvanje“.
Tri su svetinje na zemlji postojale za fre Šimu: narod, Crkva i njegova redovnička Zajednica. Za njih je disao svom dušom, za njih izgarao cijelim srcem. Negdje će zapisati kako je njegov ideal bio ne profesora nego propovijedanje riječi Božije. U ona se vremena teže putovalo pa je želeći priteći u pomoć i fratru i svjetovnom svećeniku, i u Bosni i u Hercegovini, mnoge noći proveo u putovanju. Lakše bi bilo nabrojati u Bosni župe gdje za patron nije nastupio, nego gdje jest, a često je propovijedao i mladomisnicima i zlatomisnicima. Pripremajući se za tu zgodu molitvom i postom, više je puta u Podmilačju slavio misu za bolesnike, kušajući uz Božiju pomoć i po zagovoru sv.Ivana Krstitelja izmoliti zdravlje bolesnima na duši i tijelu. Čitajući što on piše o fra Arkanđelu Grgiću čini mi se da gledam samog fra Šimu: „On bi se sav pretvorio u nerv, propovijedala je svaka žilica na njemu, gorjele su njegove riječi, bliske srcu, misao razjašnjena slikovitim primjerima trajno dohvatljivim u životu. Sijao je oduševljeno, obilno, iz punine srca, iz vatrene vjere koja je opijala njegovu dušu. Morao sam ga slušati, dizao je, zanosio kao riječna bujica“. Tumačeći tajne vjere fra Šimo je znao zažmiriti pri govoru, upraviti pogled u nebo, a onda bi, nastojeći pridobiti slušatelje za teške zahtjeve vjere, upiljio pogled u njih, unoseći se sad jednom sad drugom u lice, imao si dojam, upravo tebi govori. Bio je neposredan. U propovijedi jednom mladomisniku, gdje se riječi biraju, doviknuo je: „Ili kuj il ne mrči gaća“! Bio je u svoje vrijeme propovijednik bez premca, a puk je svugdje hrlio na njegovu misu.
Rođen i odgajan u obitelji gdje se stariji poštivao i slušao, živeći u vrijeme kad je autoritet priznavan i cijenjen kao oslonac i zaštita, fra Šimo je gojio iskreno poštovanje prema predstojnicima Crkve i u tom duhu odgajao nas, svoju buduću subraću. Kao čovjek koji je često u životu iskusio teret odgovornosti na vlastitim plećima, nastojao je svojim životom i djelovanjem poduprijeti sva plemenita nastojanja pastira naših duša. Znao je, nadalje, da svatko na bilo kakvu odgovornu položaju reže granu na kojoj stoji ako potkopava tudji autoritet. Kao kršćanin, redovnik i svećenik uvijek je upirao pogled u one koji nas vode i molio Gospodina da ih upravlja pravim putem.
Ljubav je, izgleda, neizbježno vezana s patnjom. Ili je možda, patnja drugo lice ljubavi. U jednom času fra Šimo nije mogao pomiriti ljubav za tri svoje svetinje, i zbog toga je beskrajno trpio. Obolio je. U kući sam ga susretao tužna, šutljiva, oborena pogleda. U bolnici u Sarajevu i Zagrebu nisi od njega mogao izmamiti ni riječi. Zurio je u jednu točku, kao da traži izgubljeno uporište svome uništenom životu. Iz nebeske perspektive stvari vjerovatno bolje vidi i on i drugi akteri nemila slučaja, ali njegova me bol obvezuje da govorim i o tom isječku njegova života.
Od čega je počelo? U Aljinićima, selu sutješke župe udaljenom oko tri kilometra od župne crkve, postojala je osmogodišnja škola koju je pohađala većina učenika cijele župe, pogotovo onih viših razreda. Da bi djeci olakšali pohađanje vjeronauka, odmah iza nastave, sutješki su fratri odlučili u proljeće 1975. god. u neposrednoj blizini škole graditi filijalnu crkvu veličine dvjesto i pedeset četvornih metara. Kako je i red, idejni su nacrt poslali na ocjenu Dijecezanskom građevinskom odboru u Sarajevu, a Odbor je preporučio Ordinarijatu neka se uskrati dopuštenje za gradnju. Obrazloženje: „Crkvu treba povećati do oko četiri stotine četvornih metara i bar u idejnom projektu predvidjeti sve što je potrebno za samostalnu kapelaniju ili župu (sale za vjeronauk, kuću za župnika i kapelana, poslugu, ekonomske prostorije i sl)“.
Ova je odluka podigla na noge franjevce, osjetljive na svako dijeljenje župa njima trajno povjerenih, osobito onih samostanskih, ali i domaćine sela kojih se to ticalo. Prvo, jer je od 1883. god. od franjevačkih župa odcijepljeno dvadeset i šest novih župa, a franjevcima su pripale samo tri (od Kraljeve Sutjeske odcijepljene su tri i nijedna nije povjerena franjevcima). Drugo, nova se župa želi osnovati u Aljinićima udaljenim od Sutjeske dva - tri kilometra i obuhvaćala bi još četiri susjedna sela, a svećenici bi iz Sutjeske morali ići kroz Aljiniće u još desetak udaljenijih sela, koja ostaju u sastavu sutješke župe. Treće, referendum proveden među domaćinima koji bi trebali pripasti novoj župi pokazao je da od 279 stariješina, čak njih 270 ne želi osnivanje nove župe. Ako je ordinarijat ipak osnuje, 275 njih želi da se ona povjeri franjevcima. Fra Šimo nije mogao prihvatiti da se franjevci u Bosni, nakon svih povijesnih zasluga i uprkos revnu služenju puku, potiskuju iz župnog pastorala. Usprotivio se osnivanju župe, odlazio je uz blagoslov svog Starješinstva u Aljiniće u svibnju 1975. i slavio misu za petstotinjak osoba. Unatoč svemu, vrhbosanski je nadbiskup dr. Marko Jozinović 29.05. 1977. ne usuđujući se izaći pred tri tisuće okupljenih ljudi, zatvorivši se u privatnu kuću, pred petnaestak osoba pročitao dekret o osnivanju župe Aljinići. Iste je godine, 6. studenog, kušao obaviti krizmu u Aljinićima, ljudi se protiv toga pobunili, osim stotinjak pristaša nove župe, a fra Šimo se pridružio pobunjenom puku da, kako sam tvrdi, spriječi veliko zlo koje bi se moglo dogoditi nadbiskupu.
Nadbiskupova je reakcija stigla munjevito:
„U duhu kanona 2331,§ 2; 223, § 4 i važući stvar čitav tjedan, ovim službeno
Proglašavamo: Izopćenje.
U izopćenje, na poseban način pridržano Apostolskoj Stolici, zbog prethodnih kažnjivih djela i osobito zbog onih počinjenih 06.11.1977. u Aljinićima, samim činom upali su poštovani : Fra Šimo Šimić, profesor u Franjevačkom sjemeništu u Visokom...

Pošto je izopćenje na poseban način pridržano Svetoj Stolici proglašeno, oni ovako izopćeni:
a) lišavaju se prava; sudjelovanja u svetom bogoslužju; primanja, činjenja i podjeljivanja sakramenata i sakramentala (samo u času smrti mogu dati odriješenje vjernika koji to zatraže); biranja, predlaganja, imenovanja; postizanja časti, služba, nadarbina, mirovina i zadaća u Crkvi; udjela u oprostima, glasovanju i javnim molitvama Crkve;
b) isključuje se od zakonskih čina i ne mogu biti tužitelji u crkvenim parnicama (izuzev slučaja iz kanona 1654.);
c) zabranjuje im se: vršiti crkvene službe i uživati dobivene povlastice; kumovati bilo na krštenju bilo na krizmi; vršiti čine ovlasti;
d) nevaljano sude, biraju, postižu nadarbine i dr;
e) isključuju se, kao sumljivi, od svjedočenja; od crkvenog pokopa, a ako bi se i održao, obeščastila bi se crkva (treba je povratiti i prvotno stanje uklanjanjem mrtvaca) i dr“. Objavljeno u Vrhbosna, br.5, Sarajevo 1977, str. 115-116.

Kakav se ponor morao otvoriti pod fra Šimom! Ne samo da više ne može slaviti misu i propovijedati, ni pričešćivati sebe i druge, ne može misi ni prisustvovati. Progonjen je i nakon smrti, jer mu se zabranjuje crkveni pokop. Istini za volju, nije on bio ni malo lak čovjek; davao je sve, ali sve i tražio. Bio je istinoljubiv, imao je razvijen osjećaj za pravdu, beskompromisno je u javnim istupima branio prava vjere i Crkve. I svi su mu se takvom divili. A kad je prvi upro prstom u, kako je on smatrao, nepravdu jednog crkvenog velikodostojnika, zgažen je ko crv. Netko je bio pobrkao pojmove pravde, prava i moći. Budući da su ljudi izgubili svaki smisao za veličinu i niskost, patnja se pravednikova i ne da opisati riječima. Kad bismo je prizorili na pozornici, možda bi nam je mogli približiti glumci koji su prošli sličnu životnu kalvariju.
Naš ljudski sud nije posljednji, i zato vjerujem da je fra Šimin životni put već davno pravedno i milosrdno vrednovan. Realativiziran je odnos nadbiskupa Jozinovića prema njemu i franjevcima općenito: umrijevši u Dubrovniku čekao je nadomak opkoljena Sarajeva da ga baš franjevci unesu u grad i pospješe njegov počinak. Župa Aljinići, po kazivanju sutjeških franjevaca, ima danas sedamdesetak ustrajnih pristaša. Nažalost, nema ih ni fratrima odanih koliko ih bijaše prije dvadeset i šest godina: dosta ih je zauvijek napustilo rodnu grudu. Možda je rastakanju hrvatskog puka u ovom kraju pomoglo osnivanje nove župe i svi nemili događaji oko toga.
Iz fra Šimina je temperamenta isijavao žar hercegovačkog podneblja. U svakoj je riječi i djelu gorio, i do posljednjeg je djelića svog bića izgorio za svoje ideale u plamenu koji ne gasne već sedam stoljeća. Kao iza svakog drveta koje skroz dogori ne uskraćujući se, ostao je iza njega samo pepeo. Čist i bijel. I energija njegova duha u promijenjenu obliku i stanju.


Petar Krajina, rodio se u Roškom Polju kod Duvna 08.04.1929. godine. Roditelji su mu bili Stipo i Iva (Zagorka) Krajina (rođ. Jurišić) Roditelji su mu doselili u Rajić 1931.godine i iz D.Rajića je išao u osnovnu školu. U jesen 1946.god. odlazi u zagrebačko malo sjemenište i tamo dovršava gimnaziju. Bogosloviju je učio u Đakovu i tu je zaređen na Petrovo 1956. a u kolovozu te godine, je u Goricama rekao mladu misu. Nakon završenih bogoslovskih nauka 1957, je kraće vrijeme kapelan u Modriči, a nakon toga postaje župnikom u Kulini kod Dervente, zatim u Rostovu kod Travnika i u Bukovici. Poslije, dugo godina radi u Njemačkoj , u Buhlou i u Gunzu, gdje je i umro (1997. godine). Sahranjen je u Stonu kod Dubrovnika.

Za fra Augustina Begčevića, se isto navodi da je iz Donjeg Rajića, ali to je samo zato, što je u vrijeme njegovog rođenja njegovo rodno mjesto Rogozan pripadalo rajićkoj kapelaniji, pa je tu po rođenju zaveden.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Stiv on ned tra 10, 2011 6:59 am

Doseljavanje u selo
Došli smo ti majko mila,
Sa svih strana zemlje ove.

Fra.S. Vasilj
Naseljavanje sela trajalo je stoljećima od samog nastanka sela. Međutim u dva navrata, jednom između dva svjetska rata a jednom nakon drugog svjetskog rata, došlo je do većeg naseljavanja sela. Prvi svjetski rat je pokazao, kakva bijeda nastaje u gusto naseljenim pasivnim krajevima. Jer je tada otežana doprema hrane zbog ratnih dejstava. To je shvatio i gvardijan u samostanu u Širokom Brijegu, pa je pored organiziranja tečajeva za opismenjivanje stanovništva planski radio na smještavanju Hercegovaca u krajeve, gdje je bilo više obradive zemlje. Tako su i u Rajić doselile mnoge hercegovačke obitelji. Prvi doseljenici su došli 1918. god. iz sela Ružić kod Ljubuškog. Juro Šimić (Jozin), s četiri člana obitelji, pa Martin Šimić (Jozin) iz Alagovaca (župa Ružić), s 6 osoba. Slijedeće godine došao je Stjepan Šimić (Jurin), rodom iz Gruda, ali je kasnije odselio u Ameriku. 1919. god. doseli se, prvo u Ulice Marko Mikulić (Ivanov). Tamo je bio 10 godina u najmu kod Ivana Barića, gdje je i zaradio posjed koji se i danas nalazi u zaseoku Njivice. 1920. god. dođe njegov brat Ivan iz Italije. Obadvojica su bili sami, prvo su radili tuđu zemlju, a sebi su kupovali od aga i begova zemlju. Godine 1921. dođoše iz Alagovaca Mato i brat mu Nikola Šimić s 6 osoba, a nakon osam godina pridruži im se i Ivan Šimić (Ivanov) iz Alagovaca. Iz Roškog polja su došli Stipo Krajina s 8 osoba, a iz Alagovaca Jozo Šimić (Jurin) s 5 osoba. Obitelji Mate Šimića i Stipe Krajina dale su po jednog svećenika.
U Njivicama je brčanski župnik Vladislav Kreneis kupio od Barnjaša iz Brčkog veliki kompleks zemlje, koju je ispočetka radio Niko Jakić, a oko 1923. preuzeo ju je Gabor Budinski iz Ruskog Krstura. On je na njoj napravio kuću u koju se 1935. god. uselio Ivan Marijanović, koji je u Rajić došao godinu dana ranije iz Borajne (župa Grljevići). Nakon Ivana došao je i njegov brat Stipica, takođe sam u selo. Gabor Budinski je 1938. god. odselio u Gunju, a župnik Kreneis je dao Ivanu i Stipici Marjanović sve što su do tada obrađivali, a veliki dio posjeda je oduzet po agrarnoj reformi. Zemljište o kome je riječ zove se Greda, a zemljište zvano Baščurina je takođe kupio župnik iz Brčkog Kreneis, ali njega je obrađivao Niko Jakić (Bjelčević).
Osim ovih, koji se stalno naseliše, dolazilo je i pojedinaca i obitelji, koji nakon koju godinu odoše dalje, na drugu stranu. Tako je Đuro Revesz obrađivao zemljište na Prosini niže od groblja i to cijelih 25 godina i onda je odselio u Hrvatsku. Bili su tu još neki, kojima ću pomenuti samo prezimena: Kiš, Novoseoc, Pataki, Pejkić, Pepić, Pfuhl, Tošanović, Ujvari. Župni ured je vodio evidenciju samo o katolicima, pa ako je bilo među doseljenicima protestanata onda o njima nema evidencije.1929. godine došlo je u selo više obitelji iz Sonte, ali nisu tu ostali nego su poslije kraćeg vremena otišli dalje. Duže se zadržao samo veleposjednik Ileš Tripolsky, koji je u Rajić došao 1941. godine.
Poslije drugog svetskog rata došao je novi veći val doseljenika. Ovaj put su došli iz Kupreškog kraja. Tamo je ratno pustošenje uništilo i onako siromašan kraj. Kuće su bile popaljene, a obradive zemlje je i prije bilo vrlo malo, pa i mogućnost za proizvodnju hrane i preživljavanje je bila smanjena. Kuprešaci su se naselili u centru sela na zemlji, koju je u Tursko doba držao Hadžibeg iz Gradačca. Doseljenici su kupili i zemlju od Šerifa Bubića u blizini Lukavca. Bubić je ovu zemlju kupio od bega Suljage Mujanovića. Drugi su dobili u obradu zemlju veleposjednika Mađara Ileša Tripolskog.
1947. godine došle su slijedeće obitelji iz Rastičeva: Pero Kuna sa 6 članova obitelji, Franjo Šimić sa 9 članova obitelji, Anto Barišić sa 9 članova, Tomo Lozić sa 6 članova.
Iz kupreškog Blagaja došli su: Franjo Lovrić sa 10 članova obitelji, Blaž Lovrić sa 9 članova, Mato Čota sa 9 članova i udovica Iva Lovrić sa 5 članova obitelji.
Do 1877. godine u selu nije bilo pravoslavaca. 1885 ih je 50, dok 1910 već u selu živi 170 pravoslavaca iz čega se vidi da su u ovaj broj uračunati i stanovnici Grbavice i Plazulja, jer 1932. godine u selu je samo 68 pravoslavaca. U samom selu je do pred početak ovog zadnjeg rata bila 1 kuća Živkovića, uz cestu prema Ulicama bile su 2 kuće Subotina (u selu su ih pogrešno zvali Subotić), a na putu prema Lipovcu su bile 6 kuća Sekulića, 3 kuće Bekića, 3 kuće Aleksića i 1 kuća Markovića. Nekada su oni pripadali parohiji u Bukviku, a sada pripadaju brčanskoj parohiji.

_________________
uradi drugom sto bi zelio da drugi tebi uradi

Stiv
Admin


Korisnički profil

[Vrh] Go down

Re: Povijest Donjeg Rahića

Postaj  Sponsored content Today at 5:38 pm


Sponsored content


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.