EU - Evropska Unija

Lisabonski ugovor otišao je predaleko


Vaclav Klaus

Lisabonski ugovor otišao je predaleko da bi ga se moglo blokirati, rekao je češki predsjednik Vaclav Klaus,
jedini preostali čelnik neke od zemalja članica EU-a koji bi trebao
potpisati taj reformski dokument EU-a kako bi on stupio na snagu.

Ne smatram da je Lisabonski ugovor dobar za Europu, za slobodu Europe ili
Češke. No vlak je već prebrzo i predaleko otišao da ga nije moguće
zaustaviti ili okrenuti u drugom smjeru, bez obzira na to koliko mi to
željeli, rekao je Kaus, koji smatra da se ugovorom želi stvoriti europska superdržava koja će nacionalnim državama oduzeti suverenitet.

Klaus je odbacio nagađanja da ugovor ne želi potpisati do izbora u Velikoj
Britaniji kako bi oporbeni konzervativci, očekivani pobjednici izbora,
raspisali referendum i odbacili Lisabonski ugovor.

Neću i ne želim čekati britanske izbore... jer bi u tom slučaju oni trebali biti održani idućih dana ili tjedana, rekao je.

Taj tvrdokorni euroskeptik šokirao je Uniju zahtijevajući da se Češku
izuzme iz Povelje o temeljnim pravima, koja je dio Lisabonskog ugovora,
kako bi se Prag zaštitio od mogućih zahtjeva za odštetom Nijemaca
protjeranih iz Češke nakon Drugog svjetskog rata.

Klausovi zahtjevi glasno su odjeknuli među biračima u Češkoj, u kojoj još
postoji uznemirenost zbog posljedica protjerivanja tri milijuna
sudetskih Nijemaca. Ovotjedne ankete pokazuju da 65 posto Čeha podupire
Klausa zbog straha da bi zakoni o protjerivanju Nijemaca mogli biti
zaobiđeni.

Može li Europa definirati svoje granice?


Stanje
na periferiji se razvija i zbog toga Europa mora jasno definirati svoje
granice. Tako argumentiraju geopolitičari u glavnim gradovima zemalja
članica Unije, prije svega s pogledom na tursko članstvo u EU-u.
Sve do razdoblja 2004.-2007.
godine mentalna zemljopisna karta koja je imala i konačne granice
Europske unije bila je javna tajna, i nije bila za raspravu. Uzimano je
zdravo za gotovo kako u Bruxellesu tako i u većini glavnih gradova da
se treba nastaviti teritorijalna ekspanzija Unije sve dok ona ne
pokrije cijeli kontinent, osim Rusije. Teritorij bi eventualno trebao
pokrivati jednaki prostor kao i Vijeće Europe, jedina institucija koja
je eksplicitno odredila svoje granice i to 1994.godine.

Scenarij maksimalnog širenja pokazuje viziju organizirane Europe
pothranjene administracijom SAD-a kao i nastavak američkog europskog
projekta i to se čini zaista upečatljivim. To su potvrdili američki
predsjednici od Billa Clintona do Baracka Obame koji u obraćanju Ankari
naglašava da ostaju pri stajalištu koje je imao i Geroge W. Bush.
Dvije škole proširenja

Istina je da, ako se stanje promatra iz ugla Bruxellesa, perspektiva
pristupanja je bila efikasan način promoviranja reformi. Prihvaćanje
acquisa communautaire-a imalo je modernizirajući efekt u usporedbi s
Napoleonskim Code Civile-om. To je zapravo ključ za moć
institucionalizirane Europe koja snagom svojih financijskih resursa i
mogućnosti za priznanje naroda i promociju elita nudi institucije koje
se vode načelom jednakosti članica.

Ona je čimbenik jamstva suverenosti i proširene sigurnosti, čak i više
od toga, vidi da nacionalni interesi zemlje traže da i susjed postane
član istog kluba, osim na istoku. Pri tome dolazi do ekstremnog
nacionalizma što se može vidjeti u primjerima Mađarske i Slovačke,
Slovenije i Hrvatske, te Grčke i Turske. Međutim, metoda europeizacije
sada je suočena s tvrdokornom i trnovitom političkom situacijom koja
nažalost prevladava na Balkanu i istočnoj Europi. Zbog toga, smatraju
analitičari, tradicionalna metoda proširenja više se ne može
primjenjivati bez nekih promjena.

Sumnje u kraj europskog procesa nakon proširenja 2007. godine

Premda je povijesno opravdano, proširenje iz 2004. godine provedeno je
bez posebne političke komunikacije na strani političkih lidera, i
provedeno je a da se nije postavilo u povijesni i geoplitički kontekst
– bila je to priča bez riječi. Upravo je to dovelo do sumnja da je to
kraj europskog procesa. Takve sumnje nastavile su se oko
institucionalnih poteza u razdoblju od 2005.-2009. a doživjele su svoj
vrhunac proširenjem 2007. godine kada su u članstvo ušle dvije
istočnobalkanske države. Tada je to doživljeno kao kraj i odbijanje
vođenja ozbiljne rasprave o konačnim granicama Europe. Time je otvoren
put za alternativne scenarije iz SAD-a.

Moglo se pojaviti nekoliko različitih geopolitičkih ideja
institucionalizirane Europe ali nisu, sve do 2004. godine. Ako je
politički cilj stvoriti entitet koji se temelji na povijesnom i
geokulturnom jedinstvu koji može nadići nacionalna rivalstva, tada je
članstvo u Uniji rezervirano za njegove izumitelje i za susjedne zemlje
koje dijele iste vrijednosti (pravne i vjerske tradicije), čime se
stvara zajednica od oko 30-ak zemalja okupljenih oko Njemačke i
Francuske. To je pogled koji dijele pokreti demokršćanske
provenijencije i onih koji su okupljeni u Europskoj pučkoj stranci, ali
to nisu svi: srednjoeuropski i skandinavski zastupnici u Europskom
parlamentu žele integrirati istočne granice. Središnji kriterij je
europski identitet koji se definira kroz kulturu i vrijednosti. S
takvim mjerilom Turska, koja ima muslimansko civilno društvo, ne bi se
našla u toj zajednici. Međutim, pitanje granica Europske unije ne može
se definirati samo i isključivo preko Turske s kojom pristupni
pregovori traju već četiri godine.

Ako je pak s druge strane cilj da se metodološki promovira suradnja
među različitim narodima, a istovremeno daju prioriteti određenim
interesima, tada proširenje ne bi trebalo poznavati granice osim onih
na zapadnoj strani Rusije. To su razmišljanja liberala i pojedinih
socijaldemokrata koji su privrženi sekularizmu i promoviranju
primjernih demokratskih islamskih snaga, ali i euroskeptici koji
naginju geoekonomskom scenariju i prije svega Washingtonu. Britanski
ministar vanjskih poslova David Miliband još u Bruggeu u studenom 2007.
godine favorizirao je upravo ovakav pristup, hvaleći ga kada europski
prostor interesa opisuje kao nešto što uključuje Sjevernu Afriku,
istočnu Europu i Bliski istok.

Granice Europe i politika prema Balkanu

U konačnoj analizi na pitanje “granica Europe” ne može se odgovoriti
bez slijedećeg pitanja: koje su krajnje željene granice Europe u
njezinom institucionalnom obliku kao Europska unija, a to znači gdje su
geopolitičke zapadne granice Rusije koje bi odgovarale Europljanima i
koje politike bi se trebale primijeniti prema Balkanu, Ukrajini i
Turskoj? U slučaju zapadnog Balkana, koji je podijeljen, osim Hrvatske,
tu se nalazi šest država i protektorata, a idući pristupni pregovori
morat će inzistirati oko jednog specifičnog zahtjeva: morat će se
baviti rješavanjem 25 glavnih bilateralnih pitanja koja dijele zemlje
regije i koje sežu od pitanja ratnih zločina koja se nalaze pred
Haaškim sudom ili tužbi pred Međunarodnmim sudom pravde preko pitanja
nestalih osoba i povratka izbjeglica pa sve do gospodarskih, vjerskih,
diplomatskih, carinskih i graničnih pitanja kao i neriješenih pitanja
sukcesije.

EU još uvijek treba raditi oko solidne politike prema Turskoj koja ne
završava u institucionalnim pitanjima pristupa. U interesu Europe
potrebno je stvoriti trajan geopolitički savez sa Turskom koja
predstavlja euro-orijentalnu regionalnu silu koja će eventualno biti
članica Unije ili ne, ali će se uvijek morati s njom računati. Ne
postoje naznake da bi turske elite bile spremne prenijeti suverene
ovlasti u korist članstva u Uniji. No one neće posustati u svojoj
strategiji europeizacije zemlje, unatoč Europi.

Poznavajući konture Europe

Rasprave oko granica ne vode se toliko između Europske unije i Turske
koja se nalazi u procesu europeizacije i koja će biti sposobna za
integraciju na dugi rok, već se radi prije svega o debati unutar
Europske unije o tome, gdje je kraj europskom projektu, prije svega da
li bi Unija trebala biti integralna politička unija ili zajednica
država.

Obnova politika Europske unije u pogledu kontinenta i njegovih granica
bit će prvo pitanje u kojem će novi visoki predstavnik za vanjsku
politiku odnosno europski ministar vanjskih poslova morati pokazati
jasan pravac: na koncu, kako netko može upravljati poslovima u svijetu
a da ne zna konture mjesta o kojem i u čije ime govori?

Gorki plodovi demokracije u Mađarskoj


Prije
dvadeset godina Mađarska je prednjačila među bivšim državama
socijalističkog bloka. Komunistička partija raspustila je samu sebe,
raspisani su prvi demokratski izbori, a strani investitori pohrlili su
u zemlju.


Viktor Bori za sebe će reći kako je tipičan Mađar. U četrdesetim je
godinama, odgaja troje djece, živi na selu, a radi u gradu. „Kad se
prisjetim prošlih vremena, neke stvari su bolje. Jedan primjer je ova
željeznica. Ja dolazim iz maloga grada koji je 40 kilometara udaljen od
Budimpešte. U posljednjih nekoliko godina obnovili su cijelu
željezničku trasu, tako da svakog dana na putu za glavni grad uštedim
15 minuta u jednom smjeru.“ Izgrađene su obnovljene željeznice, ceste,
ulična rasvjeta - Mađarska više ne sliči na mračnu rupu kao prije 20
godina, konture moderne države jasno su vidljive. Ali što je s
demokracijom i s ljudima koji su prije 20 godina izašli na ulice?
Socijaldemokatska stranka opet je osvojila izbore, ali premijer Ferenc
Gyurcsany ne zvuči ohrabrujuće: „18 smo mjeseci glumili da vladamo i to
me skoro uništilo. Umjesto toga, lagali smo dan i noć. Tako više ne
možemo.“

Policija bez milosti

Govor mađarskog premijera podigao je na noge cijelu naciju. Ako netko
prizna da je lagao samo kako bi dobio izbore, mora dati ostavku iz
moralnih razloga. On je zapravo bio prvi državnik koji je rekao istinu.
Nakon 5 tjedana uličnih prosvjeda, policija je postala opaka. 23.
listopada 2006. godine, na 50 godišnjicu pobune protiv sovjetske
vlasti, policija je prosvjednicima u centru Budimpešte priredila nimalo
toplu dobrodošlicu. Mirnu prosvjednu povorku snage reda zasule su
gumenim mecima. Više od stotinu ljudi je završilo u bolnici. Nekoliko
ih je izgubilo vid. Istvan Szikinger radi kao odvjetnik u Budimpešti:
„Mađarska policija je previše centralizirana, militarizirana i previše
neovisna. Tijekom rasprave trebaju li policajci nositi službene značke
dok se obračunavaju s prosvjednicima, vlada je jasno poručila da
trebaju, ali policija se usprotivila. To jasno govori koliko je
policija u Mađarskoj neovisna i moćna, i bez nadzora i odgovornosti.“

Ulični prosvjedi završili su ostavkom vrha policije i ministra
pravosuđa. Oni koji su stradali od gumenih metaka, pravdu su potražili
na sudu. Policija je u većini slučajeva izgubila sporove. Također je
osnovano neovisno tijelo koje bi ubuduće trebalo motriti rad policije“,
govori odvjetnik.

Izostali plodovi demokracije

Elmer Hankiss je poznati i priznati mađarski sociolog. Optužuje
vladajuću elitu za izostanak očekivanog napretka: „Naši političari još
uvijek nisu naučili da je demokracija vrlo složen proces te da ponekad
nije ugodno biti u koži političara. Ne možete uvijek raditi ono što vas
je volja, čak i ako se radi o dobrim idejama. Potrebno je razgovarati i
dobiti podršku ljudi. Političari su naslijedili obrazac ponašanja iz
vremena socijalizma i tipičnu lenjinističku aronganciju. Oni govore -
mi smo elita i znamo što je najbolje za vas, a ako se ne složite,
uništit ćemo vas.“

1989. godine u mađarskom gradu Kishunhalasu dogodila su se dva
prijelomna trenutka. Prvo, ruska tenkovska postrojba, koja se ondje
nalazila tri desetljeća, napustila je grad. A zatim je američki Levis
otvorio tvornicu traperica. U lipnju ove godine ta je tvornica pak
zatvorena, priča Zoltan, lokalni novinar. „U ovom gradu teško ćete
pronaći posao, posla nema ni za lijek.“ Zatvaranje tvornice traperica
na neki način predstavlja i simbol kraja jednog razdoblja i nadanja
koja su se pojavila prije 20 godina. Ljudi se osjećaju slobodnije, ali
sloboda nije donijela i plodove koje su očekivali. Charles Gati je
američki novinar mađarskih korjena: „Politička kultura bila je slabija
nego što smo očekivali. Pomiješali smo antikomunizam i nacionalizam u
želji da ostvarimo demokraciju. Treba reći i da postoji snažna
nostalgija za prošlim vremenima - ne za komunizmom ili diktaturom, već
za paternalizmom.