Simboli i znakovi u religiji i drustvu

Područje simbola i znakova je široko. Razlikujemo totemske, magijske, mitološke, sakralno-religiozne, arhetipske, psihološke, umjetničke i druge simbole. Sakralno-religiozni simboli nas uvode u prostor milosti, duhovnog pročišćenja i obnove.

Psihološki simboli odslikavaju unutarnja psihička zbivanja u ljudskom biću. Sakralno-religijski simboli se koriste u ritualne svrhe. I magijski su simboli ritualni simboli, ali nemaju sakralnu snagu i karakter. Religioznost suvremenog čovjeka obilježena je prečesto fundamentalizmom, fanatizmom, ravnodušnosti, sinkretizmom, ezoterijom, okultizmom. Današnji vjerski pluralizam tumači se kao dokaz sekularizacije. Religija više ne izražava i ne jača vrijednosti društva kao cjeline. Stalno nicanje sekti tumači se kao daljnja fragmentacija institucionalne religije te stoga kao dokaz sve slabije kontrole religije nad društvom.
Svaka od tih religija i sekti uvodi neki simbol koji ujedno i obiljezava sustinu vjere koju predstavlja.
Pokusajmo se prisjetiti nekih simbola i znakova.

Križ (lat. crux; grč. σταυρός stauros »kolac, stup, križ«).


Najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva. Zapravo je to rimska sprava za mučenje na kojoj je Krist bio mučen i umro i tako postao Spasiteljem čovječanstva, a time je križ od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave.
Križ kao »ikonografski« lik bio je poznat mnogo prije Krista (svastika, ankh, itd.). Raspinjanje kao mučenje izmislili su Feničani. Kao mučilo bila je to isprva jedna uspravna greda (patibulum), a kasnije joj je pri vrhu ili na vrhu pridodana poprečna vodoravna greda (antena). Na dnu uspravne grede nalazio ponekad se mali oslonac za noge (suppedaneum), a na vrhu bi se pribila pločica s imenom i krivicom osuđenoga (titulus »natpis«). Veličinom, položajem i međusobnim odnosom tih dviju greda dobivamo brojne varijante križa, koje u raznim razdobljima povijesti imaju posebna dodatna značenja i simboliku. U prva tri stoljeća kršćanstva križ kao simbol javlja se prikriven u drugim formama (sidro, svastika, krug i sl.), koje se nazivaju crux dissimulata (prikriveni, kamuflirani križ).

Davidovu zvijezdu u škole!


Je li križ na zidu
javne ustanove ispravno svjedočenje vjere ili nametanje vlastitog
svjetonazora silom? Ovisno o poziciji koju zauzimate. Kako je lijepo
spomenuo slušatelj na kraju emisije Speaker's corner Radija 101, križ
na zidu može biti izraz nečije vjere, a kome to smeta – marš u njihove
islamske zemlje!


“Križ neće van iz škole”, grmi Ljilja Vokić, danas ravnateljica VII. gimnazije poznata po izbacivanju
aktivista “Ženske mreže” i “Iskoraka” zbog dijeljenja preliberalnih
podložaka za miševe na kojima se nalazila zla, (tako istinito)
subverzivna i moralno neprihvatljiva poruka: “Seksualna edukacija u
školama, a ne samo na porno stranicama”, te bivša Ministrica prosvjete poznata po konzervativnom ali nametnutom utjecaju na školstvo.

Njen stav protivi
se također i izvrsnoj ideji obavezne srednje škole, no tko sam ja da o
tome sudim, suprotstavljen kvalitetnom kadru bogate biografije?

Ovo nije tekst o Ljilji Vokić, ona je tek reprezent jedne autoritarne,
patrijarhalne manifestacije našeg društva. Nije riječ niti o križu,
iako u sekularnoj državi religija i državnost trebaju biti strogo
odvojene. Dapače, ova priča ne govori niti o Isusu, čiji je simbol križ.
Ovo je priča o nama.


Kad kažem “nama”, mislim na famoznu “kršćansku većinu”, na onih 87%
rimokatolika (ostale kršćanske konfesije nisu nam bitne jer “mi smo mi,
a oni su oni”) koji vjeruju kako slijede Isusov nauk i kako svojim
životom uistinu svjedoče vjeru.


Isus bi od srama sišao sa križa

Vratimo se na svjedočenje vjere. Svjedočenje vjere, za one koji ne
poznaju ili ne razumiju taj izraz, jest skup svih djela i aktivnosti
kojima neka osoba pokazuje kako razumije i provodi ono čemu ga vjera
uči – slično pojmu “etika”. Dobar vjernik, baš kao i etičan ateist,
nastoji činiti dobre stvari a izbjeći one loše.

Je li križ na zidu javne ustanove ispravno svjedočenje vjere ili
nametanje vlastitog svjetonazora silom? Ovisno o poziciji koju
zauzimate. Kako je lijepo spomenuo slušatelj na kraju emisije,Speakers corner Radija 101, križ na zidu može biti izraz nečije vjere, a kome to smeta – marš u njihove islamske zemlje!

Križ na zidu, zaista, to je jedan pasivan i po nikoga opasan predmet.
Osim ako je masivan, pa se u nekom trenutku otkači i poklopi nekog
nesretnika. Križ je tek simbol, a simboli su pasivne naravi. Simboli
postaju opasni tek kada im ljudski um pridjeli značenje, pravo ili
pogrešno – kada križ prestane biti simbolom slobode svih ljudi ovoga
svijeta, a postane mojim simbolom, simbolom mene i mojih, a tko tako ne
misli, neka se gubi iz moje države. Takav križ, moj križ, križ koji
defiira mene i moje prvenstvo nad onima koji nisu u mojoj grupi
istomišljenika pa postaju građani drugog reda koji imaju biti kuš ili
neka se gube odavde, takav križ prestaje biti simbolom kršćanstva i
postaje sve ono njemu protivno. Postaje simbolom naroda, grupe,
pojedinca, interesne skupine, postaje vezan uz ovozemaljsko, toliko da
bi i izliveni Isus od srama najradije sišao sa tog križa i rekao “evo
vam križ, kad u njega vjerujete, a ne u mene”.

Svjedočimo li mi zaista vjeru kad inzistiramo na križevima po školama i javnim ustanovama?
Ateistima će, vjerujem, ovaj tekst biti dosadan, iako obrađuje temu koja regulira i njihov život, htjeli to oni ili ne.
Ili možda na taj način vršimo pritisak na sve one koji ne misle kao i
mi? Što dobivamo time? Nekakav zagrobni ekspresni put u raj, jer smo
eto postavljali križeve gdje god smo stigli, pa će nas to spasiti od
svih onih drugih grijeha koje smo za života učinili jer smo jedan
običan simbol stavili iznad dobrobiti brata svoga?

Pedagoška katastrofa

Imamo li opravdanja za vjerske simbole u nevjerskim objektima, pa čak i
kad se većina stanovništva deklarira pripadnicima te vjere? Zapravo
nemamo. Postavljanje simbola jedne vjere, pa i one većinske, uvodi
religijsku segregaciju, podjelu na one koji mogu imati svoj simbol na
zidu i one koji ne mogu imati svoj simbol na zidu. U tom smislu je
izjava gospođe Vokić kako “...su dva sina Šefka Omerbašića bili naši
đaci i oni nikada nisu imali prigovor na to.” Potpuno promašeno
opravdanje.

Koristiti djecu svećenika druge vjere za pravdanje svog postupka
protivno je onome što nas je Isus učio o ljubavi prema bližnjem; sa
ekumenske strane ovo je potpuni promašaj; sa pedagoške strane čista
katastrofa.

Kako razriješiti situaciju na najbolji način? Mislim da je odgovor
jednostavan, a mogao bi biti izuzetno efektan i koristan za sve nas.
Križ ne smije biti jedini simbol vjere u školama i javnim ustanovama;
dajemo li pravo nekome da tako izražava svoju vjeru, moramo ga dati i
svima drugima. Pa tako, ako je u školi makar jedan učenik židovske
vjere, pored križa valja staviti i davidovu zvijezdu. Ima li u školi
muslimana, neka bude na zidu i polumjesec.

Ili nešto treće – simbolike krscanstva, judizma i islama bogate su, pa svaka škola može iz tog bogatstva izabrati neki simbol po čemu će biti jedinstvena.

Što bi klinci dobili od toga? Ponajprije, naučili bi da među nama žive
ljudi koji se na neki način razlikuju od većine; još važnije, naučili
bi kako su “ti drugi”, iako u manjini, jednakopravni građani ovog
društva. Možda najvažnije, naučili bi kako “ti drugi” imaju neka svoja
bogatstva, neke svoje lijepe stvari koje mogu podjeliti sa nama i neke
pametne stvari kojima nas mogu poučiti. Davidova zvijezda, križ i
polumjesec na istom zidu poručuju o međusobnom poštovanju i suživotu u
miru i razumjevanju, nude istinsku poruku kršćanstva.

Imamo li snage učiniti ovako nešto? Potez uopće nije radikalan, niti je
u suprotnosti sa onim što nas Isus uči. Dapače, to je znak velike vjere
i velike sigurnosti u vlastitu vjeru, kad pružimo ruku braći druge
vjere i smatramo ih sebi jednakima (ne zaboraviti niti ateiste).

No, da bismo našli snage za to - moramo se prvo obračunati sa grijehom oholosti.

P.S. Gospođa Vokić kaže i kako je protiv toga da manjina maltretira
većinu. Ok, ali podsjećam kako u Hrvatskoj niti trećina građana pušača
ima moć mijenjati zakone unatoč volji dvotrećinske nepušačke većine.
Što ćemo s tim?

PS:
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za
slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za
informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.

Hoće li 'zemlja čokolade' zabraniti minarete?


Švicarci
29. studenoga izlaze na referendum gdje će se izjasniti o kontorverznom
prijedlogu da se zabrani izgradnju minareta. U Švicarskoj živi 400.000
muslimana. Vlada apelira na građane da glasaju za minarete.


Protivnici minareta tvrde kako ovi "svjetionici vjere" ne predstavljaju
religijski simbol, već simbol islamizacije sekularne države.

Iz malene kuće u Zürichu odjekuje poziv na molitvu. U blizini kuće
ni traga minaretu niti bilo kakvom simbolu koji bi upućivao da upravo
ondje muslimani obavljaju svoj vjerski obred. Dio Švicaraca želi da
tako i ostane. Mahmoud El Guindi, član tamošnje islamske zajednice,
odlučio je javnosti otvoriti vrata džamije u nadi da će time nestati i
predrasude i nerazumijevanje. Bez uspjeha. Mahmoudu teško pada
nerazumijevanje njegovih švicarskih sugrađana: "Na minarete gledam kao
na simbol vjerske slobode. U javnosti postoji strah od islama i
muslimana, prije svega zbog tragičnih događaja iz proteklih godina. Ali
ako ljudi dođu ovdje i popričaju s vjernicima mogu vidjeti da je islam
miroljubiva religija baš kao i svaka druga."

Simbol vjere ili politike?

Sa 400.000 vjernika islam je, odmah nakon kršćanstva, najraširenija
religija u Švicarskoj. Ali, u cijeloj zemlji postoje tek četiri omanja
minareta. Zahtjevi za njihovom izgradnjom u pravilu se odbijaju. Kada
je muslimanska zajednica javnosti otvorila vrata, odaziv je bio vrlo
skroman. Umjesto u džamiju, dobar dio Švicaraca pohrlio je na
okupljanja protivnika minareta, poput onih koja je predvodio i
organizirao parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer. Za njega su
minareti prvi korak prema islamskoj državi: "Minareti nisu religijski
simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko
pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim
švicarskim zakonima. U tome je srž problema."

Okupljeni su većinom toplo pozdravili takav stav. Dobar dio njih nema
nikakvo iskustvo s islamom, već se jednostavno boji nečeg nepoznatog i
egzotičnog.

Švicarci podjeljeni

Evo što o toj temi misle slučajni prolaznici:

„Podržavam zabranu. Nisam protiv islama, ali sam protiv minareta kao simbola moći i utjecaja.“

„Kršćanin sam i nisam protiv islama, ali sam protiv toga da šerijatski zakon zavlada u Švicarskoj.“

Referendum koji ostavlja gorak okus

Za švicarsku muslimansku zajednicu, čiji članovi mahom potječu iz
Turske ili s Balkana gdje se nisu imali prilike susresti sa šerijatskim
pravom, spomenuta rasprava postala je itekako bolna.

Velika popularnost kompjuterske igre u kojoj igrači ruše minarete dok
se pojavljuju u švicarskim gradovima za muslimane predstavlja veliku
uvredu. Taner Hatipoglu, predsjednik ciriške islamske zajednice,
ogorčen je činjenicom da je rasprava o vjerskim slobodama postala
poligon za demonstraciju predrasuda najgore vrste:

„Oni govore kako žele zaustaviti izgradnju minareta te izvlače probleme
za koje kažu da ih izazivaju muslimani. Kažu da će, ako ljudi budu
glasali protiv minareta, problemi biti riješeni. Prvi bih dao svoj glas
ako bih znao da će svi problemi nestati zajedno s minaretima. Kampanja
ima za cilj ocrniti islam i muslimane i u tome je srž problema.
Islamska zajednica u Švicarskoj je marginalizirana i mislim da je to
pogrešan pristup"

Vlada za minarete, što će reći građani?

Posljednje istraživanje javnog mnijenja pokazuje da će referendum biti
neizvjestan. Švicarska vlada pribojava se da bi sporni minareti mogli
narušti odnose s muslimanima, ali i s islamskim državama. Vlada stoga
poziva građane da glasaju protiv zabrane. Mnogi se u Švicarskoj
pribojavaju da će referendum, kakav god bio njegov ishod, kod muslimana
ostaviti gorak okus u ustima.

MISAO O BOGU [i]

Da li postoji Bog? Šta je pravi odgovor, “da” ili “ne”, “Bog postoji” ili “Bog ne postoji”?! Do sada ni jedan odgovor nije potpun, tj. nije zasnovan na provjerenim činjenicama, pa sve to budi sumnju među filozofima, ali i među ljudima. Moj odgovor na to pitanje je jednostavan:

“Da, postoji. Ja to znam!”.

Ja znam da Bog postoji, ali ga ne poznajem dovoljno da bih ga mogao dokazati, ustvari, ja ne vidim ni potrebu za tim dokazivanjem. Naša vjera nam kaže da je Bog ljubav, dobrota, savršenstvo… Mi “znamo” da ljubav postoji, ali kako je dokazati? Znači, mi nismo u stanju da dokažemo jednu pretpostavljenu osobinu Boga, pa kako ćemo onda da dokažemo Njegovo cjelokupno savršenstvo!? Niko od nas nije savršen da priča o savršenstvu! Ali svako od nas posjeduje neki deo tog savršenstva, tako da smo mi sami dokaz da postoji Bog, jedino savršenstvo.

Jednom mi je jedan prijatelj rekao: “Ma Bog ne postoji, to je neko izmislio prije milion godina”. Ja bih samo postavio jedno pitanje na tu njegovu izjavu,

“A odakle toj osobi što je “izmislila” da postoji Bog ta ideja, odnosno ta misao o Bogu?” Odgovor je vrlo jednostavan, sama misao o Bogu je ustvari sam Bog.

“Blago onima koji ne moraju vidjeti da bi vjerovali.”

Saša Ivakić