Vlak zivota

Vlak zivota


Nedavno sam čula za knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem
u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi
ugodna iznenađenja. Čovjek preživljava sretne trenutke, ali ima i
nezgoda, nesreća i žalosti.
Kad se rodimo i uđemo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da
će nas pratiti tijekom cijeloga našeg putovanja. Nažalost istina je
puno drugačija.
Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti bez svoje ljubavi, naklonosti,
nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim u vlak će
ući i druge osobe koje će nam biti važne. To su naša braće i sestre,
naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u našem
životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku
šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo tugu i
žalost. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke
te spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Mnogi nakon svoga
silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi ulaze i izlaze
a da ih ne primijetimo. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam
najdraži u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku
našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe probleme
putovanja i samoće pronaći ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.Međutim, na našu žalost ne možemo uvijek sjesti pokraj njih jer je to
mjesto već neko drugi zauzeo. I takav je život, prepun izazova, snova,
maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka.
I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato pokušavam od svog putovanja
kroz život učiniti najbolje što mogu.
Pokušavam sa svima u vlaku biti u miru. Pokušavam u svakom od njih
vidjeti najbolje što je u njima. Na svakom odsječku životnog kolosijeka
netko od suputnika može ''iskliznuti'' te da treba naše razumijevanje i
simpatije. I ja ću iskliznuti s kolosijeka.
Vjerujem da će se neko naći i razumjeti me. I najveći je misterij
putovanja što ne znam kad ću sići s vlaka. Isto tako ne znam kad će
naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede pokraj mene. Bit ću veoma
tužna i žalosna kad ću jednom morati sići s vlaka. Vjerujem da će veoma
boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susrela za vrijeme
putovanja te koji su mi postali dragi. Međutim nadam se da će doći i
glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom
prtljagom koju nisu imali pri ulasku. To će me radovati. Usrećit će me
pomisao na to da sam im pomogla uvećat njihovu putnu prtljagu te da sam
u nju stavila prave sadržaje. Trudim se i nastojim da imam sretno
putovanje te da se na kraju sva muka isplatila. Pokušajmo da pri
silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima
što nastavljaju putovanje čežnju te ugodna i lijepa sjećanja.



SVIMA ŽELIM LIJEPO PUTOVANJE!!

sta ako je ovo moj zadnji vlak srece i zivota

Pa zivot stvarno lici na vlak. Upoznajemo uvijek nove ljude, neke gubimo iz vidokruga i uvijek nesto u krug.

Potrebno je mnogo jednostavnih riječi kao:
kruh, ljubav, dobrota,
da ne bismo slijepi u tmini
na raskršćima sišli
s pravoga puta...

Potrebno je mnogo tišine, tišine
izvan nas u nama,
da bismo čuli glas,
tihi, plahi glas što se gubi
golubova, mrava, ljudi, srca
i njihove veličine
sred nepravdi i vojski,
usred svega onog
što nije
kruh, ljubav i nije dobrota...

Tišine. Tišine. Nek jedino srca
mjere vrijeme,
kazuju put.

(pjesma Tone Pačeka)

PRIJATELJU MOJ...
...i negdje u daljini digni casu, kada te ovlada tama, a neki djelic mozga te sjeti na mene, i tamo daleko podigni je visoko, kao sto smo nekada zajedno radili... i napij se... kao sto smo nekada zajedno... i zaplaci kao sto smo nekada zajedno... jer zapravo bicemo zajedno...spremi me u svoj kofer, onaj dio mene.... kojem si sve... nikada nisam shvatala sta je to ljubav... ti si bio onaj koji bi me uvijek ubjedjivao da je to nesto najljepse... jos nisam naucila i neznam da li cu ikada... jer kada sam pomislila da je to ljubav ranili bi me... bol bi bila jaca... i nikada nisam naucuila sto je ljubav... ali ako je i Prijateljstvo ljubav... onda je Ljubav rijec koja se pise velikim slovom... samo zbog tebe... samo zbog tvojih rijeci, zbog tvog osmijeha koji mi bez rijeci kad pomislim da je kraj kaze da nije gotovo da najbolje dolazi... ti koji si mi pruzao ruku kada sam padala u ponor bez dna i nije ti bilo bitno hoces li nestati samnom... bio si mi sve... znao si sve... zivio si i prezivio moje osjecaje, moje strahove... i mrzim rastanke... mrzim jer te gubim... ali znam da ces tamo daleko negdje ti biti sretnom i to mi vraca osmjeh... sigurna sam da me neces zaboraviti... dovoljno glavobolja koje sam ti zadala su mi garancija... ali kazu da pravi prijatelji traju vjecno da ih ni daljina ni vrijeme ne moze razdvojiti, vjerujem u to i uvijek kada i ja dignem casu sjetit cu se toga... nazdraviti u to ime... i popiti do dna... ucini isto... PRIJATELJU MOJ....

PROCITAJ, ZAPAMTI, IZBRIŠI

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj zeni.Izvadi jedan zamotuljak u rizinom papiru i rece: 'Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno.'

Odmotao je paketic i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i cipku.Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrijebila . cuvala je to za neku 'specijalnu priliku'.



Dobro...ja mislim da je sada prigodna prilika za to'.Pricao je krevetu i polozio rublje pored druge garderobe, koju ce ona imati - na pogrebu.
Njegova zena je umrla.
Okrene se prema meni i rece:'Ne cuvaj nikada nista za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom zivotu je specijalan'.
Jos uvijek mislim na njegove rijeci...one su promijenile moj zivot. Vise citam, a cistim manje. Sjedim na terasi uzivam u pejzazu, i ne smeta mi korov u vrtu.
Provodim vise vremena s porodicom, a manje na poslu.Shvatio sam da je zivot u sustini jedna cjelina ispunjena uzicima, a ne tecaj prezivljavanja.

Vise nista ne cuvam. Upotrebljavam svoje kristalne case svaki dan. Obucem svoj novi sako kad idem u supermarket, ako mi je zelja.
Ja ne cuvam svoj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad pozelim. Fraze...'jednog dana' i 'jednog od ovih dana'su nestale iz mog rjecnika.
Ako nesto vrijedi vidjeti, slusati ili raditi, onda ja to zelim vidjeti, slusati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to sto bi zena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je nece biti ovdje sutra.
Ja mislim da bi ona bila vise u kontaktu sa svojom familijom, svojim najblizim prijateljima.

Ona bi mozda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oprostaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi ona isla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.
Upravo ove neucinjene male stvari sto meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani. Smeta me sto sam prestao sretati svoje dobre prijatelje koje sam 'jednog dana' htio kontaktirati.
Smeta mi sto ne pisem pisma, koja sam mislio pisati 'jednog od ovih dana'. Smeta mi i zalosti me da nisam rekao svojim roditeljima, svojoj braci i djeci, cesce, koliko ih volim.

Sada pokusavam ne zakasniti, ne dr�im po strani, ili cuvam nesto, sto moze obogatiti nas zivot sa smijehom ili radoscu.
I svaki dan kazem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan... Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalna.
Ako si ti dobio/la ovu poruku, znaci da te netko voli,a postoje i osobe koje ti volis.Ako si prezauzet, da posaljes ovo dalje drugim osobama, i kazes samom sebi da ces poslati 'jednog od ovih dana'...cuvaj se! 'Jednog od ovih dana' je tako daleko... ponekad ne doce nikada vise...

Ovo je TANTRA koja je dosla iz Indije. Bez obzira da li si praznovjeran ili ne, odvoji pet minuta za prosljedivanje ove poruke.Odvoji nekoliko minuta da je posaljes dalje. Sadrzi poruke koje su jako djelotvorne za dusu.
Ovo je TOTEM TANTRA s Nepala koja donosi srecu. Totem tantra je poslana tebi da bi ti donijela srecu. Kruzi oko zemaljske kugle nekoliko desetina puta.

INSTRUKCIJE ZA ZIVOT
Jedi puno sirove (neobrasene) rize. Pruzaj ljudima vise nego sto ocekuju, i radi to s voljom. Nauci napamet stihove koje volis.
Ne vjeruj u sve sto cujes,ne trosi vrijeme na spavanje,i ne spavaj toliko koliko bi zelio. Kad kazes nekome: 'Ja te volim' reci to zato sto tako osjecas.Kad kazes: 'Zao mi je', 'oprosti mi', gledaj osobu u oci.
Budi zarucen najmanje sest mjeseci, prije nego sto se ozenis. Vjeruj u ljubav na prvi pogled. Ne sprdaj se s tudim snovima. Voli duboko i pasionirano. Mozes biti povrijeden, ali to je jedini nacin da zivimo puni zivot.

Ako se ne slazes, budi ipak lojalan. Ne vrijedaj. Ne osuduj nikoga zbog njegovih rodaka.Govori polako, ali misli brzo.
Ako te netko pita o necemu na sto ti ne zelis
odgovoriti,upitaj s osmjehom: 'Zasto te to zanima?'.
Ne zaboravi da najvece ljubavi i najveci uspjesi, obuhvacaju i rizike.
Nazovi svoju majku.
Kazi 'na zdravlje' kad cujes da neko kihne.
Ne zaboravi tri stvari:
Postuj samog sebe.
Postuj druge.
Odgovoran si za sve sto radis.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo. Kad primijetis da si pogrijesio, ispravi to brzo. Odgovaraj na telefon s osmjehom, da onaj koji zove cuje da se ti osmjehujes.
Zasnuj brak sa zenom/covjekom, koji voli razgovarati.
U starosti ce vam konverzacija biti va�nija od bilo cega. Ne budi puno sam.
Otvori svoje narucje za razmjenu/promjenu, ali ne zanemari svoja vrednovanja. sutnja je ponekad najbolji odgovor. citaj vise knjige i manje gledaj TV.

zivi dobar i dostojan zivot. Kasnije u starosti mozes uzivati u sjecanjima. Vjeruj u Boga, ali zakljucavaj svoj auto.
Vazno je da je atmosfera u kuci ispunjena s ljubavlju.
Ucini uvijek tako da stvoris mir i harmoniju svojoj okolini. Ako si u nesporazumu sa svojim ljubljenim/om, promotri situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.
pitaj izmedu redova.
Podijeli s drugima ono sto znas.Tako se stvara besmrtnost. Budi brizan prema nasoj planeti.

Moli se, postoji jedna neopisiva snaga u molitvi.
Ne prekidaj nikada nekoga tko ti upravo poku�ava dokazati svoju odanost. Ne zabadaj nos u sve.
Ne budi previse radoznao.
Ne vjeruj nikada muskarcu/zeni, koji ne zmire kad ga/je ljubis. Jedanput godisnje otputuj negdje gdje nikada nisi bio. Zaradujes li puno para, plasiraj ih negdje gdje ces moci pomoci drugima. To je najvece zadovoljstvo sto ti bogatstvo moze dati.
Ne zaboravi da, ne uspijes li u svemu sto zelis,ponekad je to sretan pogodak.


Ne zaboravi da ljubav izmedu dvije osobe treba biti vise nego potreba jednog za
drugim.
Sagledaj cega se moras odreci na svom putu. Priblizi se ljubavi i kuhinji s odvaznoscu i predanoscu.

Priznati nemoc

Postoje mjesta u tvojoj nutrini gdje si potpuno nemoćan. Tako siln
želiš da bi se mogao sam izliječiti, da bi mogao odoljeti iskušenjima i
ovladati životom. Ipak to ne možeš sam. Svaki put kad ponovo pokušaš
još više si razočaran. Ne preostaje ti drugo nego da priznaš svoju
nemoć. U tome se sastoji prvi korak kod Anonimnih alkoholičara i kod
liječenja svih vrsta ovisnosti. Upravo iz tog vidika možeš gledati na
svoj unutarnji boj. Nezasitna potreba za naklonošću je ovisnost. Vlada
tvojim životom i zarobljava te.
Počni jednostavno s priznanjem da se sam ne možeš izliječiti. Moraš
u potpunosti prihvatiti svoju nemoć ako želiš da te Bog izliječi.
Zapravo se ne radi o "najprije" i "zatim". Jer pripravljenost da želiš
prevladati osjećaj nemoći već nosi u sebi zametke predanosti Bogu i
Njegovom djelovanju. Onda kad ne vidiš niti jedan trag iscjeliteljske
Božje prisutnosti, priznavanje nemoći je odviše strašno. Poput skoka je
s visine bez zaštitne mreže koja bi spriječila pad.


Pripravljenost da se odrekneš potrebe ovladavanja životom već
razotkriva određenu nadu. Koliko ćeš više napuštati svoju tvrdoglavu
želju da očuvaš moć u svojim rukama, toliko ćeš više biti u dodiru s
Njim koji ima moć da te izliječi i vodi. Što si više povezan s Božjom
moći, to lakše ćeš priznati sebi i drugima svoju unutarnju nemoć.


Tobožnje moći se, na primjer, hvataš onda kada nešto očekuješ od
izvanjskih stvari ili od budućih događaja. Dok god bježiš pred samim
sobom i pokušavaš se rastresti, ne možeš se u potpunosti otvoriti
procesu ozdravljenja. Sjeme uspijeva samo ako ostane u zemlji u kojoj
je bilo posijano. Ako ga neprestano iskopavaš iz zemlje da bi provjerio
je li proklijalo, nikada neće uroditi plodom. Gledaj na sebe kao na
dobro sjeme posijano u plodnu zemlju. Nije ti potrebno ništa drugo
učiniti nego da tamo ostaneš i pouzdaš se da zemlja ima sve što ti je
potrebno za rast. Rasteš i onda kad to ne osjećaš. Smiri se, priznaj
svoju nemoć i pouzdaj se da ćeš jednog dana vidjeti koliko si primio.

Darovana...

Smrtnik zamoli Boga da mu pošalje svojom milošću Voljenu koju sanja, želeći da Ona, njemu namijenjena, bude senzibilna, mudra, inteligentna, puna razumijevanja i oprosta, smirena, razumna, topla, sposobna, lijepa, bogata duhom, da ima istančan smisao za humor, da je sposobna, strastvena, vjerna, odana i iskrena. Uz to je naveo i fizičke odlike o kojima je sanjao i Bogu je u potpunosti bojama svoje molitve slikao lik Voljene žene...

Vrijeme je prolazilo, poput pijeska nestajalo medju prstima, a smrtnik je nijemo na papiru svojih snova riječima stvarao lice Voljene žene sa kojom želi podijeliti svoj ovozemaljski život. Jedne snene noći, u svojim šapatima duše je čuo glas Boga koji se obratio njegovom usamljenom srcu: "Vjerni slugo moj, ne mogu ti podariti ono što želiš..." Smrtnik uplašeno upita zašto, a Bog mu odgovori: "Ja sam Bog i pravedan sam. Bog je Istina i sve što činim je stvaranje Istine.." Smrtnik zadrhta u svojoj zbunjenosti, moleci Boga da mu objasni zašto ne može dobiti ono što želi.
Bog odgovori: "Objasniću ti. Poželi ono što ti je u srcu, što ti je poznato i dio tebe, jer vjeruj da je takva osoba uz tebe, zaista vjeruj i biće ti darovana. Ne bi bilo ispravno da ispunim tvoje molbe zato što ti ne mogu darovati nešto što ti sam nemaš. Ne bi bilo ispravno da ti podarim nekoga ko je natopljen Ljubavlju prema tebi, kada je tvoje srce još uvijek kameno. Ne mogu ti darovati nekog nježnog i darežljivog kada si ti ponekad okrutan i škrt. Ne mogu ti darovati nekoga ko zna opraštati, kada u tebi još uvijek tinja osveta, ali mogu ti darovati nekoga osjetljivog jer si i ti izuzetno osjetljiv, kako bi ta osjetljivost dodirnula tvoju, a iskra Ljubavi koja se zrcali u toj osobi razbiće kamen u tvom srcu i obasjaće ga istinska Ljubav. Mogu ti darovati osobu koje krase poput lovorovog vijenca sve te odlike, kao što se one nalaze i u tebi, ali je u vašim dušama snaga kojom ih trebate zajedno razvijati i buditi iz stoljetnog sna..."

Nakon toga Bog mu reče: "Mogu ti darovati nekoga za koga znam da posjeduje sve kvalitete koje ti tražiš, ali još nisu dodirnule površinu mora tvoga života, pa ih potom snagom Ljubavi pronađite jedno u drugom. Od tebe očekujem samo da otvoriš oči i odškrineš vrata svoga usnulog srca. Na tom Putu traganja, borićeš se protiv te Žene, bježati od nje, ali Ona će te privlačiti na tebi potpuno neobjašnjiv način i uvijek ćeš joj se vraćati. Uvijek...I gubićeš vrijeme uzaludno tražeći osobu koja već ima u sebi sve nabrojene kvalitete, ali ubrzo ćeš uvidjeti da sam ti već podario osobu koja je samo tebi namijenjena. Ona možda neće imati lik koji si bojama svojih šaputanja u molitvi stvarao, ali duboko u sebi znaćeš da je to Ona. Tvoja Voljena biće kost tvojih kostiju i meso tvoga mesa i vidjećeš sebe u njoj kao što će i Ona vidjeti sebe u tebi i bićete ponovno jedno...

Čujem kazaljke kako obilježavaju krugove neiskorištenog vremena.
Pomalo je fascinantna činjenica da najveća inspiracija navire u
najgorem trenutku.Sad sam trebala učiti, ponavljati, skupljati
informacije o onome što je bitno da preživiš danas...
Da, treba biti obrazovan. To su mi rekli oni koji su zapravo bili i ne
baš pametni. Treba biti tolerantan! To su mi rekli oni koji su naučili
ratovati. Treba pomoći! To su mi rekli oni koji se nisu ni okrenuli…
Zašto je toliko toga samo na riječima? Sita sam naredbi.I dosta mi je
univerzalnosti.

Ništa nije isto na ovom svijetu, pa ni dva
jednakostranična trokuta.Po čemu su ista? Leže u istoj ravnini,
stranice su im jednake? Isto izgledaju? I onda kažu da izgled nije
bitan… Očito se cijeli svijet gradi na formalnosti i materijalnosti.
Ovom prilikom odajem čast svima koji znaju prepoznati pravu vrijednost.

Divim Vam se koji se ne zamarate nedokučivim. Divim se Vama koji
živite! Ja se samo trudim. Trudim se shvatiti. Jer imam pitanja. I
želim svoj odgovor. Tek ću onda moći normalno živjeti. Svi smo posebna
priča. Nemogu pisati o ljudima kao zajednici. Mogu pisati o ljudima o
kojima nešto znam. Ali to nešto je vrlo malo i neopisivo zavarava.
Sebe ipak najbolje poznajem.
Skrenula sam pozornost na kut i mjesto gledišta. Perspektivu. Nitko
nije najpametniji da odredi kriterije po kojima se jedna osoba naziva
pametna, a druga pametnija. Zato preferiram individualnu filozofiju.
Biloške osnove su nam vjerojatno slične i zajedničke, ali bubreg,
pluća, krvne žile i ostala organska ekipa ne čine čovjeka. Istina, dio
su njega i bitne za njegov život.

Ali zašto upotrebljavati
univerzalnost i tražiti zajedničke osobine? Samo da bi se život
olakšao? Da…najlakše je živjeti po tabeli. Biti programirano čudovište.
Osuditi cijeli niz ljudi koji su potekli od jednog koji je ubrljao
stvar. Dokad će ljudi pamtiti sve loše u životu?

Bila sam dovoljno dugo u kutu iz kojeg sam promatrala kako svjetovni
plamen prži svaki mikrometar Zemlje. Nije mi dosadilo. Oduvijek sam
promatrač. Kažu da je šutnja mudrost.
Šteta, znala sam ponekad uletjeti
s pokojim komentarom, baš kao sad.

A mudrost ne dolazi s godinama, nego
sa iskustvom.

Divim se onima koji vladaju jer ne znam kako se usuđuju raspolagati
milijunima života. Divim se svakom kralju, kraljici, predsjedniku,
ministru. Mislim da je to težak posao. Duševno težak. Jer ogroman teret
nosi. Idealan primjer za univerzalno rješenje koje je nemoguće naći.
Uvijek se nađe netko nezadovoljan. Jer univerzalnost ne može trajati.
Ona prasne poput petarde… Jer čovjek ne voli svoj cilj, nego postizanje
cilja. A to odaje veliku razliku.
Jer i da se nađe mnogo (većina)
zadovoljnih nekom državnom situacijom, to baš i ne bi mnogo potrajalo.
Čovjek se kao gladno čudovište brzo nasiti iste hrane. Potrebna mu je
promjena uzrokovana i sačinjena po njegovoj volji. Ignorirati bi bilo
bezumno ovo što sam upravo rekla. Ja ne kažem – istina je, da svako
pravo ima iznimku. Uvijek postoje nevini i skromni ljudi…ili sam se ja
samo dala zavarati..? Iznimno nebitno.

Zašto živjeti u paklu ako si možeš urediti raj? Sitnice jesu sitne, ali
od njih je sačinjen svijet. Moj se život promijenio u jednom danu,
upravo zbog sitnica.Da se tog jutra nisam morala probuditi u pola 6
sada bi sve bilo drugačije. Da su me svrstali u drugi razred sve bi
bilo drugačije. Da imam drugo prezime bila bih neki drugi broj u
dnevniku i možda bi imala potpuno druge ocijene.

Da nisam otišla na Internet i da mi frendica nije rekla da napravim blog, vjerojatno sada vi ne bi čitali ovo...
Utjecala sam i na vaših pet minuta. Vidite li koliko su nam putevi
isprepleteni na Zemlji koja je velika kugla. Teško je biti opušten na
njoj. Stani na loptu. Kad-tad ćeš se skotrljati. Tako je i na Zemlji.
Jedan glup potez i već si negdje u svemiru.

Koliko je okrugla toliko ne postoji niti jedan vrh na njoj, pa nitko ne
može i nema pravo uzdignuti se iznad ostalih. Ako smo ljudi, a ljudi
čine Zemlju, onda smo svi isti, maleni i neprimjetni iz daljine, no
svejedno činimo neku cjelinu. I ako netko umisli vrh i uspostavi
ravnotežu – kad-tad će ga zamesti vjetar koji prestavlja vrijeme pa će
se i on skotrljati. Zato uspjeha u odnosu na druge nema. Svi smo hrpa
propalica koje se naizmjenično kotrljaju sa zemljine površine. Hrpa
zaborava. Hrpa truda. Borbe. I gomila odustajanja. Ispleli smo mrežu po
jasnoj površini Zemlje. Svi po nit. Dvije niti se sretnu i udruže u
končić, netko se nadoveže i čini konac, pa uže, pa se uža petljaju i
tvore jedan čvor. I drugi i treći. Milijuni čvorova. Povezanih i
nepovezanih. Nepovezani odudaraju. Još uvijek se ne uklapaju s nijednim
čvorom.
Još uvijek se ne znaju povezati.
Ili ne žele. A možda se samo trude.
Ljudi misle da postoji vrh. Zato se vode ratovi. Zato se uzaludno bore za njega. Zato se igraju Boga. Zato pate. Zato umiru.

Sam život je najveći vrh do kojega možemo doći, dok je na pravom vrhu
Stvoritelj. Ako nam taj vrh nije dovoljan onda se ne može reći da
živimo. Što još hoćemo? Danas su svi sami. Jer su svi svima okrenuli
leđa. Danas je novac vrh. Danas je petica vrh. Diploma i dobar
fakultet. Danas je auto vrh. Savršena kuća. Danas je vrh samo ono što
se može opipati. Ali vrhunac je samo ako se zgazi nekoga. Kriteriji
vrha određuju se samo u odnosu na ostale. U čemu je bit? Biti prirodno
nadaren i jak, obavijen moćnom i prijetećom ambicioznošću koja kosi sve
ostale i od njih stvara hrpu gubitnika uz pomoć koje se 'pobjednik'
popne i smatra na vrhu? Jadan je taj vrhunac. Jadan je takav uspjeh.
Imaginarni čin koji igra ulogu novog čvora. Jer su se neki zbog straha
ili primoranosti prepustili gubitku. Ili su samo vidjeli drugačiju
pobjedu.
A taj na vrhu…jednom će poželjeti biti jedno truplo duha kojeg
je pokosio. Netko u hrpi. Jer od njega će se sve zahtijevati. Upravo
onoliko koliko je bila velika njegova ambicioznost za vrhom. Ubit će ga
silna odgovornost. Glupa odluka skotrljat će ga s vrha. Sekunda
neopreza. I bit će negdje zapisana njegova glupost. Jednom će netko
morati znati ispričati za ocijenu što je on napravio. Jednom će i on
biti povijest zapisana u školskoj literaturi. I o kvaliteti priče o
njegovom činu zavisit će nečija diploma. Nečiji fakultet. Nečije auto.
I nečiji život. A kazaljke će i dalje nastaviti neprimjetno
obilježavati nove krugove, još uvijek, neiskorištenog vremena.

Pet stvari u zivotu koje se ne mogu vratiti

Devojka
je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je trebala
dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze proslo.
Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sjela je u VIP cekaonicu kako
je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa
druge jedan gospodin koji je citao novine. Kad je ona pocela uzimati
kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista nije rekla i
nastavila je citati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da
samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila... Svaki put
kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obazirajuci se ni
na sta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao
samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas me zanima sta ce sada
napraviti!!!
Covjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo
je zaista previse, pomisli djevojka, sokirana uzme svoje stvari,
knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo
bolje, nakon sto ju je prosla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije
bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne dogadjaje. Zatvori
knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketic
keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada
shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored
nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i
svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili
povrijedjeni ponos i osjecaji.

ZAKLJUCAK: Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Prije
nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne
misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije
onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kada je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

Samohrani roditelji

Uskladiti obitelj, posao i djecu je teško za sve roditelje, ali posebno je teško za samohrane roditelje jer nemaju uz sebe partnera kad bi trebali biti na dva mjesta istovremeno.




Biti samohrani roditelj je najčešće teško i stresno, bez obzira na to je li roditelj to sam izabrao razvodom, odnosno odlukom da će sam odgajati dijete ili je postao samohrani roditelj zbog smrti ili napuštanja od strane bračnog partnera, ili zbog nekog drugog razloga.

Bez obzira na razloge, samohrani roditelji se susreću s više problema odjednom, od kojih su neki očekivani, a neki ne. Često se pitaju hoće li ikada ponovo biti sretni, opušteni i imati osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Neki mogu biti toliko zatečeni novom situacijom da postanu paralizirani i nesposobni bilo što poduzeti. Uz sve to ipak trebaju naći načina da se na najbolji mogući način brinu o svojoj djeci, čak i kad nisu posve sigurni da se mogu brinuti i o samima sebi. Važno je da samohrani roditelji prihvate da je određena količina stresa uvijek dio roditeljstva, bez obzira na to odgaja li roditelj sam dijete ili ga odgaja zajedno s bračnim partnerom. No, činjenica jest da je u samohranom roditeljstvu prisutno više stresa jer je teže ako jedan roditelj sam brine o svemu. Ako samohrani roditelj osjeća da je pod stresom to ne znači da je loša osoba ili "slabić". Stres je dio života, dio specifične situacije, i vjerojatno će se nastaviti kroz sva 3 osnovna perioda samohranog roditeljstva: period gubitka, period prilagodbe i period oporavka i stvaranja novih odnosa. Također je važno da samohrani roditelji znaju da je prvi period nesigurnosti i straha koji osjećaju uvjetovan time što ne znaju što ih očekuje u budućnosti, odnosno što bi konkretno trebali učiniti da se prilagode novonastaloj situaciji i na novi način organiziraju svoj život. Samohrani roditelji mogu naučiti načine kako eliminirati barem dio stresa koji proizlazi iz samohranog roditeljstva. Također mogu naučiti kako se nositi sa stresom kojeg ne mogu eliminirati. Stres je dio života. Važno je smoći snage i hrabrosti suočiti se s njim.


Mnogi samohrani roditelji misle da kad bi imali više novaca da bi imali više vremena i snage da se bave svojom djecom i njihovim osjećajima. To može ili ne mora biti istina, ali činjenica jest da su financijski problemi česti uzrok stresa samohranih roditelja. Rastavljeni roditelji i udovci ostaju bez prihoda drugog roditelja. To je svakako zastrašujuća situacija i zaista je teško "rastegnuti" jednu plaću, posebno u periodu prilagodbe. Alimentacija, čak i kad redovito pristiže rijetko pokriva stvarne troškove odgoja i školovanja djeteta. Neki moraju tražiti dodatni posao, što im onemogućuje da provode slobodno vrijeme s djecom, a što im opet povećava njihov osjećaj krivnje, a stvara tugu i ljutnju kod djeteta što je često samo kod kuće. U tom periodu im se može činiti da ih nitko ne razumije. U takvoj situaciji dobro je obratiti se nadležnom centru za socijalnu skrb, ili ženskim nevladinim organizacijama kako bi saznali ima li dijete možda pravo na neku dodatnu pomoć, besplatno ljetovanje, besplatne školske knjige, upis u vrtić i sl., a Vi na besplatnu pravnu i/ili psihološku pomoć.

Samohrani roditelji i stres u svakodnevnom životu


Uskladiti obitelj, posao i djecu je teško za sve roditelje, ali posebno je teško za samohrane roditelje jer nemaju uz sebe partnera kad bi trebali biti na dva mjesta istovremeno. Moraju, npr. planirati prijevoz, ne samo između škole i kuće, nego i u popodnevnim satima za slobodne aktivnosti svoje djece. Briga za bolesnu djecu i posjete liječniku mogu biti veliki problem jer tada samohrani roditelj mora izaći s posla, što mu može ugroziti radno mjesto. Osim toga, često u situacijama nakon razvoda, samohrani roditelji izgube prijatelje, rodbinu po partneru, susjede (ako se moraju odseliti). Uz sve ostale probleme potrebno je uložiti vrijeme i napor kako bi se ponovo izgradila socijalna mreža, i stvorila nova prijateljstva i poznanstva.


Kako samohrani roditelji mogu sebi olakšati svakodnevni život?
•Pokušajte se dogovoriti s ostalim roditeljima iz susjedstva oko prijevoza i čuvanja djece.
•Ukoliko je moguće, pokušajte se dogovoriti s poslodavcem oko ostanka kod kuće kad su djeca bolesna, a da to vrijeme odradite (subotom, npr.).
•Strukturirajte dan: od doručka do odlaska u krevet. Redoviti obroci i odlazak na spavanje u određeno vrijeme će vam pomoći ne samo da budete zdraviji i vi i vaša djeca, nego i da se bolje organizirate u odnosu na sve svoje obaveze.
•Planirajte unaprijed što ćete učiniti ako djeca dođu ranije iz škole ili se razbole (a Vi morate raditi).


Stres i izolacija samohranih roditelja


Teško je odrediti što je samohranom roditelju teže: povrijeđenost i strah vezan uz odgoj djeteta ili izolacija koja to sve još i otežava. U svakom slučaju, samohrani roditelj se često sam mora sučeljavati i nositi sa svojim strahovima i tjeskobama. Ponekad se čak osjećaju izdanima i od članova obitelji i prijatelja od kojih su očekivali podršku i pomoć. Samohrani roditelji često izgube samopouzdanje jer nisu uspjeli održati vezu i odnos s partnerom, a nisko samopouzdanje se onda prenese i na njihovu ulogu roditelja. Kad njihovo dijete ima probleme, roditelji osjećaju da je to zbog toga što oni ne uspijevaju biti dobri roditelji, kao što "nisu bili ni dobri partneri". Samohrani roditelji osjećaju više nesigurnosti i straha u vezi odgoja svoje djece te nastoje ispuniti prazninu kod djeteta zbog odsustva drugog roditelja. Često samohrane majke (između ostalog i zbog pritiska okoline), osjećaju da sad one moraju biti djetetu "i tata i mama". Rezultat tih nastojanja je da dijete više nema jasan model roditelja s kojim živi nego neuspjelu mješavinu ponašanja i reakcija oca i majke u jednoj osobi, što ga samo dodatno zbunjuje. Izolacija donosi gubitak perspektive, jer samohrani roditelj često nema nikoga tko bi mu ponudio nove ideje i rješenja. Čak i kad počne stvarati nova prijateljstva i postavljati nove ciljeve, samohrani roditelj se može osjećati razapet između svojih potreba i potreba svoje djece. Česti su primjeri samohranih majki koje se nakon razvoda odluče "posvetiti samo djeci", zanemarujući svoje potrebe, kupuju im čak i više igračaka, odjeće, obuće nego što bi to radile da su ostale u braku. Ne postavljaju granice u odgoju, sve im dozvoljavaju, nastojeći im na taj način "nadoknaditi" odsutnost drugog roditelja. No, na taj način podržavaju svoju socijalnu izolaciju, povećavaju svoje nezadovoljstvo, ne usmjeravaju dijete, što dovodi i do neadekvatnog roditeljstva. Dijete kojem je sve dozvoljeno je zanemareno kao i ono kojem je sve uskraćeno. Djetetu su potrebni struktura, granice i usmjeravanje.


Kako se nositi s povrijeđenošću i izolacijom?
•Razgovarajte s nekim. Ne oklijevajte potražiti pomoć psihologa ako vam je teško. Biti snažan znači tražiti i prihvatiti pomoć kad je trebate.
•Pronađite grupu podrške. Važno je prodiskutirati vlastitu situaciju s nekim tko je prošao slično iskustvo. Uspostavite kontakt s ostalim samohranim roditeljima iz susjedstva, djetetove škole, crkve...
•Riješite svoju pravnu situaciju. Većina ljudi ostaje tjeskobna i ne može "krenuti dalje" dok se bračna situacija pravno ne raščisti.
•Utvrdite unaprijed sustav nagrada i kazni s djecom (uvjerite se da svi članovi obitelji znaju pravila i prihvaćaju ih).
•Izbjegavajte fizičko kažnjavanje djece. Umjesto toga, primijenite logične posljedice (npr. dijete uviđa da, ako je potrgalo igračku, nema igračke; ili ako je nešto prolilo, mora to počistiti; ili ako nije obuklo kaput, bit će mu hladno); davanje ili ukidanje privilegija (npr. nagrada može biti gledanje omiljene TV-emisije, izlasci u kino, poslastice, a ukidanje tih privilegija kazna). Tako ćete biti dosljedniji i efikasniji u odgoju djece.
•Predvidite unaprijed vašu reakciju na, za vas uznemirujuće situacije. Planirajte unaprijed što ćete reći i učiniti ako npr. odsutni roditelj nenajavljenim dolaskom prekine vaše planove ili nedolaskom razočara djecu. Pokušajte pronaći odgovor koji neće uključiti djecu u scene i NE TJERAJTE DJECU DA ZAUZIMAJU STRANE. Ako vas prijatelji i rodbina konstantno kritiziraju razmislite što biste mogli reći ili učiniti kako biste prekinuli tu diskusiju. Ne dozvolite da vas "uvuku" u takve diskusije, u kojima im se morate opravdavati, posebno ne pred djecom. Ako niste sigurni da dobro postupate, radije razgovarajte sa stručnjakom.
•Kontrolirajte vlastite emocionalne reakcije prema svojoj djeci. Ako ste toliko ljuti na njih da biste ih najradije udarili ili im rekli nešto čime ćete ih povrijediti; dišite duboko; izbrojite do 20 prije nego što bilo što kažete; otiđite u drugu sobu; nazovite prijateljica/icu; pročitajte časopis; priuštite si toplu kupku. Sačekajte dok ne uspostavite kontrolu nad vlastitim ponašanjem prije nego što pokušate preuzeti kontrolu nad situacijom.
•Poštujte ličnost svoje djece. Djeca nisu ničije, pa ni vaše vlasništvo. Budite svjesni toga da vas neke njihove osobine mogu podsjećati na bivšeg partnera, što vas može učiniti kritičnijima prema djetetu, nego što biste trebali biti. Ovo čak može dovesti i do emocionalnog odbacivanja djeteta (npr.: "Tvrdoglav si kao otac. A znaš da to mrzim!")
•Pronađite novi hobi ili obnovite stari. Ponekad depresivni i anksiozni ljudi zaborave hobije kojima su si nekad znali priuštiti zadovoljstvo. Pomoći će vam ako pronađete barem jednu stvar koju možete učiniti za sebe, a zbog koje ćete se dobro osjećati. To može biti trčanje, čitanje, slikanje, plivanje...
•Povremeno izađite u društvo. Organizirajte čuvanje djece s drugim samohranim roditeljima kako biste povremeno posjetili prijatelje, otišli u kino i sl. Trebate imati vremena i za sebe kako biste se družili s ljudima vaše dobi. Zadovoljan roditelj je i bolji roditelj.
•Stvarajte ozbiljne, zrele odnose. Ponekad su samohrani roditelji toliko usamljeni da previše lako puste nove, nedovoljno poznate partnere u svoje živote i svoje domove, koji mogu odbacivati i ne prihvaćati njihovu djecu. Imajte na umu da ste vi zaštitnici vaše djece i da ne smijete dozvoliti da bilo tko zlostavlja vaše dijete, bez obzira na to koliko bili usamljeni ili koliko voljeli tu osobu.

Stalno trcis za onim nedostiznim................

Dali znas koliko mi znacis, koliko mi snage dajes da idem dalje. Da se sama borim
sa svojim osecanjima koja naviru svakoga dana, casa minuta. Dusa moja razorena koja mora da prasta tude greske da ispravlja, kroz zivot da ide sama. A tuga je sve veca i veca srce se steze, telo se stalno bori za trenutke lepe koje nema jer nezna gde da trazi.....
Godine za godinom prolaze u teskom bolu, ne verujem da dusa mora da pati i da mora tako biti. Skupljam snagu svaki dan da krenem u bolje sutra, valda i mene negde dobra sudbina ceka. I tako procice dani, meseci,godine ce se nizati jedna za drugom a ja necu smoci snage zavoleti drugog..... Iz misli me otrgnuo kucaj moga srca,, stani malo,.Doslo mi da vristim da se zemlja ori da se sva suma od glasa zapali, za vapaj srca mog,. O DRAGI BOZE dali i ja smem da Volim,? dali i ja smem da Volim.?????????????




kupina........

KAD SAM BIO GARAV

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u Drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
Uvek ga je tako mnogo želeo.
Miroslav Antic

Izuzetno lijepa i poucna prica

MISLIŠ DA TI NEŠTO NEDOSTAJE U ŽIVOTU???

Divna priča o čovjeku koji je pokazao i dokazao cijelom svijetu beskonačnu moć ljudskog duha.

Nakon sedam minuta gledanja video klipa ispod teksta shvatićete koliko svi mi griješimo dok kukamo zbog stvari koje nemamo, umjesto da maksimalno uživamo u onome što imamo.

Svaka mu cast, Nevjerovatan je

MAJKA S JEDNIM OKOM

Imao sam majku sa jednim okom. Mnogo sam je mrzio zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju. Radila je kao kuvarica u školi kako bi nas prehranila. Jednoga dana, dok sam bio u školi, dođe da me vidi. Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju. Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorisao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana jedan učenik mi reče:

“Uh, tvoja majka ima samo jedno oko!”
Tada sam poželio da nisam živ i da moja majka nestane iz mog života. Sljedećeg dana sam joj otvoreno rekao:
“Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!”
Ali, ona nije ništa odgovarala! Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njena osjećanja i samo sam želio da napustim kuću. Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studije u Singapuru. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio srećan i zadovoljan svojim životom.
Jednoga dana dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikad vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smejati.
Povikao sam:

“Kako si smjela da dođeš i da strašiš moju djecu?! Napolje! Neću više nikad da te vidim!”
Smireno je odgovorila:
“Oprosti. Izgleda da sam pogrešila adresu. I nestala je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup. Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje! Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti. Komšije me obavijestiše da mi je majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu. U njenom pismu koje su mi komšije uručile stajalo je:
‘’Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu. Bila sam jako srećna kada sam čula da ćeš doći na sastanak. Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela. Oprosti mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu. Sjećaš li se da si, dok si bio dijete doživio saobraćajnu nesreću i tada izgubio oko? A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrastaš sa jednim okom. Poklonila sam ti svoje oko. Bila sam presrećna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom. S ljubavlju.
Tvoja majka.”

Jedan veoma bogati čovjek i njegov sin su imali veliku strast prema slikarstvu. Imali su mnogo toga u svojoj kolekciji, od Picassa do Rafaela. Bili su jedno u svom zajedničkom divljenju prema velikim umjetničkim djelima. Tužne li sudbine, njegov sin je otišao u rat. Bio je jako hrabar, ali pogiba u borbi spašavajući svog suborca. Nakon primitka takve vijesti, oca je shrvala tuga.



Mjesec dana poslije, netko je pokucao na njegova vrata. Bio je to jedan mladić koje je, držeći u rukama veliko platno, stao ravno ispred oca te rekao: “Gospodine, vi me ne poznajete, ja sam vojnik za kojeg je vaš sin dao život, spasio je mnoge živote toga dana, ali dok je mene zaklanjao na sigurno mjesto, metak ga je pogodio u prsa, umro je istog trenutka. Mnogo je pričao o vama i o vašoj ljubavi prema slikarstvu.” Mladić je ispružio ruku da preda platno: ”Znam da nije mnogo, i da isto tako nisam neki umjetnik, ali također znam da bi se vaš sin radovao kada biste ovo primili.” Otac je primio platno. Bio je to porter njegova sina kojeg je naslikao mladi vojnik. S mnogo je divljenja razgledao kako je vojnik zabilježio osobnost njegova sina na slici. Oca je tako privukao izraz sinovljevih očiju da su mu se oči napunile suzama. Zahvalio se mladom vojniku nudeći mu da plati sliku. “Ne, gospodine, ne bih nikada mogao naplatiti ono što je vaš sin učinio za mene! Ova slika je dar.” Otac je platno stavio iznad svojih umjetničkih djela, i kad god bi netko posjetio njegov dom, on je pokazivao portet svoga sina, prije nego bi pokazao svoju veličanstvenu zbirku. Nekoliko mjeseci kasnije čovjek je umro i objavljena je dražba svih njegovih umjetničkih djela. Mnogo je važnih i utjecajnih ljudi došlo u dvoranu u zakazano vrijeme iščekujući da će kupiti prava umjetnička djela. Bio je izložen portret sina.



Aukcionar je udario čekićem kako bi označio početak dražbe: “Započinjem dražbu s portretom “Sin”. Tko daje prvu ponudu? Koliko nudite za ovaj kvadrat?” Velika tišina... Odjedno povike iz dubine dvorane: “Želimo veličanstvene slike!!! Zaboravite tu!!!” Aukcionar uporno: “Nudi li netko nešto za ovu sliku?? 250 Kn?? 500 Kn?? ...” Opet, drugi glas: “Nismo došli zbog te slike, nego zbog Van Gogha, Picassa... Dajte nam prave ponude.” Međutim, aukcionar opet nastavlja... “Tko želi Sina?” Napokon, jedan glas: “Ja dajem 25 kuna za ovu sliku.” Bio je to stari obiteljski vrtlar. Taj čovjek je bio siromašan i to je bio jedini novac koji je mogao ponuditi. “Imamo 25 kuna! Tko daje 50 kn?” vikne aukcionar. Ljudi su već postajati uznemireni, nitko nije htio sliku Sina, htjeli su ono što je stvarno bilo vrijedno iz te zbirke. Tada aukcionar udari čekićem: “Prvi put, drugi put, prodano za 25 kuna!!!” “ Krenimo sada s kolekcijom!” viknu netko. Aukcionar odloži čekić i reče. “Dame i gospodo, veoma mi je žao, ali dražba je privedena kraju.” “Ali, slike?” pitaše zainteresirani. “Uistinu mi je žao”, reče aukcionar, ”kada su me zvali da napravim dražbu, u oporuci starog vlasnika bila je uglavljena jedna tajna." “Tajna se nije trebala obznaniti sve do ovog trenutka. Samo je slika Sin trebala biti stavljena na dražbu; i onaj koji je kupi postaje nasljednik sve imovine uključujući i veličanstvene slike.” Čovjeku koji je kupio portret ostaje sve!



Poruka: Bog je prije 2000 godina predao svog jedinog i voljenog Sina da za nas umre na križu. Zato, kao i kod aukcionara, poruka danas glasi: “Tko voli Sina ima sve od Oca i postaje nasljednik njegova bogatstva.” Bog ne laže. On je savršen. Njegova riječ nam je povjerena kao zalog i obećanje onom koji voli. Podijelite ovu poruku sa svojim prijateljem, s onim tko vam je drag. Tvoj život nije slučajnost, već je odraz Božje ljubavi prema tebi.

.Ne smiješ biti nesretan. To mi se ne sviđa.

Jer ako si ti nesretan, unesrećivat ćeš i druge.

Svaki čovjek ima ponekad dovoljno razloga

da bude jako potišten.

Čovjeku prijatelju nešto se dogodilo, doživio je

neko teško razočaranje, obolio je, možda je na umoru.

Njegovo trpljenje postaje tvoje,

ti trpiš zajedno s njime. S pravom.



Ali sasvim je drugačije ako sam sebi zagorčaš život

zbog sitnih svagdašnjih neočekivanih događaja:

zakasnio si na vlak; dobio si prevelik račun;

ogrebotina na automobilu; izostalo priznanje;

opora riječ koja te je povrijedila; poziv koji nisi primio;

tvoj muž koji te više ne voli tako strastveno;

tvoja žena koja je navodno bez ikakvog razloga

postala tako razdražljiva; itd.



Stotinu stvari može te jako opteretiti.

Ali onaj tko vidi samo svoju ljutnju, ne vidi ništa drugo.

Tko se sav raspline u svojim brigama, propast će.

Tako ćeš unesrećiti ne samo sebe

nego i svoje ukućane i sve svoje drage.

Tvoju će okolinu tada pritiskati težak teret.



To se ne smije dogoditi. Ne smiješ biti nesretan.

Jer tada više nećeš biti kadar usrećivati druge ljude,

svejedno o kome se radilo.

A to tvoja životna zadaća: usrećivati.

Samo sretni ljudi mogu usrećivati druge.

Jednog je dana Svetac imao priliku popricati s Bogom te Ga

> upita:-Gospodine,

> bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda Pakao i Raj.
...
> Bog odvede sveca do dvaju vrata.

> Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda

> unutra.

> Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL.

> Na sredini stola, nalaziila se velika posuda,

> s jako finom i mirisljavom hranom.

> Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe

> koje su sjedile za stolom bile su izrazito mrsave,

> ljubicaste boje i bolesnog izgleda.

> Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su zlice s jako
> dugackim drskama koje su bile pricvrscene na njihove ruke.

> Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo,

> no kako je drska zlice bila duza od njihove ruke,

> nisu mogli staviti hranu u usta.

> Sveti se covjek stresao na sam pogled njihovog jada i

> njihovih patnji.

> Bog rece:-

> Upravo si vidio pakao. Bog i covjek se uputise

> prema drugim vratima.

> Bog otvori druga vrata. Scena koju je covjek ugledao

> bila je identicna prethodnoj.

> Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane,

> koja mu je opet natjerala slinu na usta.

> Osobe za stolom su isto imale zlice

> dugih drzaka.

> no ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne

> te su razgovarale medjusobno zadovoljno se smjeskajuci.

> Sveti covjek rece Bogu:- Ne razumijem!

> - Jednostavno je, odgovori Bog,

> sve ovisi o jednoj vještini.

> Oni su naucili hraniti jedni druge dok drugi ne misle

> na nista osim na sebe same.

Lili je napisao/la: MAJKA S JEDNIM OKOM

Imao sam majku sa jednim okom. Mnogo sam je mrzio zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju. Radila je kao kuvarica u školi kako bi nas prehranila. Jednoga dana, dok sam bio u školi, dođe da me vidi. Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju. Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorisao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana jedan učenik mi reče:

“Uh, tvoja majka ima samo jedno oko!”
Tada sam poželio da nisam živ i da moja majka nestane iz mog života. Sljedećeg dana sam joj otvoreno rekao:
“Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!”
Ali, ona nije ništa odgovarala! Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njena osjećanja i samo sam želio da napustim kuću. Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studije u Singapuru. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio srećan i zadovoljan svojim životom.
Jednoga dana dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikad vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smejati.
Povikao sam:

“Kako si smjela da dođeš i da strašiš moju djecu?! Napolje! Neću više nikad da te vidim!”
Smireno je odgovorila:
“Oprosti. Izgleda da sam pogrešila adresu. I nestala je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup. Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje! Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti. Komšije me obavijestiše da mi je majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu. U njenom pismu koje su mi komšije uručile stajalo je:
‘’Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu. Bila sam jako srećna kada sam čula da ćeš doći na sastanak. Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela. Oprosti mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu. Sjećaš li se da si, dok si bio dijete doživio saobraćajnu nesreću i tada izgubio oko? A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrastaš sa jednim okom. Poklonila sam ti svoje oko. Bila sam presrećna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom. S ljubavlju.
Tvoja majka.”

aaaaaa Boze dragi....koja prica....samo da covjek zaplace i nista drugo....

ZAPAMTI – NIŠTA SE NE DEŠAVA BEZ RAZLOGA

Život je poput priče, nije važno koliko je dug, već koliko je dobar. Ono što je prošlo, više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji samo jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće.
U TOJ TAČKI JE CIJELI TVOJ ŽIVOT. ISKORISTI JE.