Bosna i Hercegovina

Sematizirani Bosnjaci
Ima li efendija Cerić pravo da u ime muslimana i Bošnjaka progoni OHR iz BiH? Ima li pravo da se obračunava sa Sjedinjenim Američkim Državama da bi zaštitio interese svog političkog partnera? Imaju li muslimani pravo da se odreknu pravedne borbe za Bosnu i Hercegovinu zarad realizacije podjele ove zemlje između Milorada i Fahrudina Dodika?Sada je konačno sve jasno: umjesto Bošnjačkog sabora Bošnjacima se dogodio Sabor Islamske zajednice; umjesto jačanja države BiH Bošnjacima valja ojačati entitet SBB; umjesto lica Ratka Mladića u Haagu mnogo je važnije ugledati leđa Raffiju Gregorianu i, naravno, umjesto prijema u NATO i Evropsku uniju za budućnost Bošnjaka je potrebnije sagraditi rezidenciju reisu Ceriću i usvojiti regulacioni plan za Avazov toranj. Jasne su i metode kojim se zacrtani dvoentitetski sustav Milorada i Fahrudina Dodika ima postići: radikalizacija Bošnjaka.

Ko je veći prijatelj: Kissinger ili Obama

Bakir Hadžiomerović, urednik političkog magazina FTV-a "60 minuta", ovaj je projekat vrlo precizno detektirao: Dragi Bošnjaci, niko ne sme da vas bije, sem reisove milicije. Efendija Cerić je odgovorio sa BHRT-a - u skoro pa jednočasovnom monologu uspio je Bošnjacima objasniti da oni prije njega nisu ni bili muslimani, jer im je i u kućama bilo zabranjeno klanjati (doduše, dokazani muslimani i iz proskribiranog vremena bivše Jugoslavije, poput Džemaludina Latića, po vlastitom su priznanju, onako progonjeni kao siromašni studenti, od zime u domu Nedžarići spas tražili u Palma de Majorci), a tek od kada je on reis postali su i muslimani i Bošnjaci. Što podrazumijeva da će to i ostati ukoliko shvate da je upravo on ključ i garancija opstanka.

Izlišno bi sada bilo analizirati šta su sve Bošnjaci dobili Cerićevim reisovanjem a šta gube, no nije zgoreg podsjetiti na vrijeme koje i efendija obilato koristi kada veliča svoje reisovanje. Dakle, period rata, u kome su Bošnjaci preživjeli genocid, isti onaj period u kome je reis Cerić majkama u Hrasnici čestitao šehide. Danas je posve jasno da je imao i razloga. Šehidske majke još su u suzama za svojim sinovima koji su časno i pošteno branili Bosnu i Hercegovinu, a Cerić i njegovi politički partneri umjesto branilaca BiH veličaju cace, ćele, bojadžiće i one armijske kabinetlije koje su najveće ratne pobjede ostvarivale u Trusini, Grabovici i nad nebošnjacima po Sarajevu.

To naravno reisu ne smeta da se punih pluća poziva na genocid: dvosjekli mač Cerićeve politike svojedobno je najilustrativnije opisao Mustafa ef. Spahić. U nekadašnjem Ljiljanu, u kome su Spahićevi tekstovi i bili rijetki vrijedni čitanja, Spahić se osvrnuo na nagradu koju je Cerić primio iz ruku Henryja Kissingera. Bilo je to krajem marta 2004, u vrijeme ubistva duhovnog vođe Hamasa šejha Ahmeda Jasina. Muslimanima svijeta poslane su tom prilikom, objasnio je Spahić, jasne poruke: "Ko bude k'o šejh Jasin, slijedi mu Sharonova raketa u glavu, makar bio stopostotni inavlid, a ko bude k'o reis Cerić, slijedi mu od Kissingera UNESCO-ova nagrada, a u perspektivi može se nadati i Nobelovoj".

Rasim Delić je imao zapovjednu kontrolu nad mudžahedinima u Bosni

Tužiteljstvo Haaškoga suda u procesu protiv Rasima Delića, bivšeg načelnika Glavnog stožera Armije BiH, tereti, između ostalog, Delića za zapovijedanje i kontrolu nad dobrovoljačkim, mudžahedinskim, islamističkim jedinicama, koje su u Bosnu i Hercegovinu došle iz arapskih zemalja ratovati za islamističku BiH.

Rasim Delić potpisivao dokumente mudžahedinima

Rasim Delić potpisivao je dokumente o promoviranju u više vojne činove mudžahedinskih ratnika i njihovih zapovjednika, te im je dodjeljivao posebna odličja zbog njihovih ratnih zasluga, koje su uglavnom svode na pokolje Hrvata u Srednjoj Bosni i spaljivanje hrvatskih sela u BiH.

Dokumenti terete Izetbegovića

Ministarstvo obrane BiH plaćalo je 16 tisuća njemačih maraka svakom islamističkom ratniku – mudžahedinu (pripadnicima zloglasne jedinice El Mudžahid), kao naknadu za njihovo sudjelovanje u ratu u BiH. Svi ti podatci i dokumenti dokazuju da su ti strani islamistički ratnici bili stvarno sastavni dio Armije BiH, te su kao takvi bili podređeni Glavnom stožeru Amrije BiH i generalu Rasimu Deliću. Dokumenti kojih je u posjedu i portal Necenzurirano.com u cijelosti dokazuju ovakve tvrdnje optužbe, jer dokazuju kako je jedinica „El Mudžahid“ bila sastavni dio sustava obrane BiH kojim su zapovijedali Glavni stožer Armije BiH i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U posjedu smo čak i dokumenata kojima Haaško tužiteljstvo za sada ne raspolaže, a to su odluke o imenovanju i promaknućima koja je islamističkim ratnicima dodjeljivao BiH predsjednik Alija Izetbegović, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga BiH.

Ukoliko vas ova tematika zanima , mozete pogledati dokumente koji to potkrepljuju i jos mnogo vise o tome procitati OVDJE

Brigada Meša Selimović muslimanska brigada u sastavu Republike Srpske
Ismet Djuheric bio je prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske \„Mesa Selimovic\”, u cijem su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa podrucja opstina Bosanski Brod i Derventa. Ova jedinica \„Muslimana sa kokardama\”, kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od velikih kontroverzi proteklog rata. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio.

Prije rata bio sam zaposlen u Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista. Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora, kada je i pocela nasa nesreca.

Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene zadatke, tada je to bilo legalno, rat još nije bio poceo na ovom podrucju, mada sam se plasio da će rata biti. I u opstini su moji poslovi bili vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima, prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kažem Muslimanima, jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman.

Već padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu 1991. godine, ovdje su poprilično narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je već bila nova država. Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se stitimo zajedno, jer živimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog naroda i mogu reći da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio moglo puno da im vrijedi.

Govorili su: \„Pristupi, neće ti biti ništa.\” To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana početkom marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se već bili odvojili u Lijesce.

Ja sam bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da se dogovorimo kako da se zastitimo, najviše od kriminalaca, bilo je raspoloženje da se u straže ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali ove koje su zeljeli da žive zajedno. Mene su odmah smijenili sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke.

U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje oruzje. Prvo su pucali pa tražili da se predam. Pucnjava je bila zestoka. To vece razgovarao sam sa generalom Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u Brodu, sa stabom u Lijescu, i tražio da napadi na mene prestanu. Nisam se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja žena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najviše boljelo je da su među napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca.

Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu.

HOSOVCI DOLAZE: Međutim, ista grupa koja je mene napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod komandom ovdje poznatog njihovog vodje Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic je živio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin, negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam bio u Derventi, u brigadi.

Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, čiji je komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac, zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio.

Od tada, pa sve do oslobodjenja Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu \'92. formirao sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nešto Hrvata i Srba u njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica \„Mesa Selimovic\”, i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije general Slavko Lisica.

Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica je brojala oko 120 boraca, što se mijenjalo od vremena do vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre ćete. Prošla je sva brodska i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica, Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni ljudi, oni koji su ostali da žive ovdje. Ova jedinica je posteno obavila svoj posao. Naše mišljenje je bilo da imamo pravo da branimo svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi živi i radi ovdje.

Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki način zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je prihvatio naše opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca, skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih neće niko dirati. I tada je rekao: \„Ako ste voljni, poslat ću vam vozilo.\”

Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmišljali smo o imenu jedinice, i koliko se sjecam, čini mi se da je bas Lisica spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio. Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica nismo ništa uradili što ne valja, neka neko od protivnika kaže da nije tako. Dolazili su nam strani novinari, čak je dolazila i princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis, ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi.

To sto sam radio, i sto smo radili, sami smo odabrali i ne kajemo se.

Znam da su Srbi proglaseni agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske Republike Srpske, bili smo sa našim komsijama, niko drugi nije bio tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako ću ja biti agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se pricuvati i ne ići sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini, kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo.

U mojoj ceti je bio značajan broj Dervencana Muslimana, ali i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguće je to uzeti zdravo za gotovo, to što se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz Srbije pa zaužele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama, 18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo govoriti o agresiji. Ta riječ je koristena da se privuce međunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slučajeva da su sve tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i to ne može da amnestira ni jedne, ni druge ni treće. To je ziva istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu komsije. Evo, i sada se vracaju.

Tačno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u HVO-u. Morali su slusati šta im se kaže. U svakoj jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao savjetnik, a zna se šta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje, nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije.

Ljiljani na obiteljskom grbu Tvrtkovića

Moj Ljiljane...
Piše: Dr. Vahid SENDIJAREVIĆ

Pincom.info od 5.6.2009-te je objavio tekst pod nazivom „Reis Ceric traži da šerijat bude sastavni dio Ustava“. Ono sto Pincom.info ne razumije je to da Ceric toboze zastupa interese muslimana u BiH, a bori se samo za legalizaciju genocidne Republike Srpske.

Pincom.info u svom tekstu prenosi izjave Cerica iz njegovog nedavnog predavanja na Katolickoj akademiji u Berlinu o temi “Šerijat i muslimanski društveni dogovor u Europi”. Pincom.info zakjljucuje: „Istup poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafe Cerica o tome da šerijat treba institucionalizirati kao sastavni dio prava muslimana izazvat ce veliki broj reagiranja, prije svega u otvaranju rasprave o ustavnim promjenama u zemlji“.

Ono sto Picom.info ne razumije je to da je Cericev motiv upravo to da se izazovu reagovanja onakva kako je reagovao Picom.info uvazavajuci Cerica kao predstavnika muslimana BiH-a, koji toboze zastupa interese Bosnjaka u BiH, a ne uzimajuci ga za ono sto on jeste, onaj koji se odano bori za ocuvanje i legalizaciju genocidne tvorevine Republike Srpske.

Ceric je karizmatican, sa visokim akadenskim obrazovanjem i velikim politickim iskustvom i ogromnim iskustvom u manipulisanju medija, pa sigurno zna da gradjani BiH na osnovu internacionalnih zakona (konvencija) imaju pravo da traze da se vrati suspendovani ustav Republike BiH (to je jedini ustav na kojeg imaju pravo kao zrtve agresije i genocida) ili da pristanu na genocidni Daytonski ustav (Aneks 4 Daytonskog sporazuma).

Sada, kada je i vrabcima na grani jasno da je propao pokusaj legalizacije genocidnog ustava sa nedavnim nelegalnim izmjenama, ponovno je pokrenuta incijativa promjene ustava. Da bi obezbjedio cetnicima i genocidnoj Republici Srpskoj argumente da jedinstvena BiH ne moze biti alternativa genocidnom uredjenju BiH, on uvodi pricu o serijatskim zakonima.

Kada drzi predavanja po Evropi, a neki u Evropi mnogo vole kada hodza Ceric govori o serijatu (Ceric je onaj kome neki u Evropi dodjeljuju nagrade), onda govori o potrebi da se odredbe serijatskog zakona ugrade u buduci ustav BiH, a kada drzi hudbu (govor) muslimanima u dzamiji u Detroitu (21. oktobar 2007), onda kaze da pitanje grijeha kao sto je piti rakiju i preskociti post, i preskociti molitvu (salat), nije tako strasno jer „Bosanski Islam je specifican, nas“, sto ce reci, nije bas sto-posto po serijatu. Tako Ceric muslimanima BiH objasnjava da serijatske i vjerske odredbe nisu bas neka svetinja, a onda taj isti vjerski zakonik podmece kao kukavicije jaje gradjanima BiH.

U svakom kljucnom momentu za odbranu jedinstvene BiH Ceric i drugi izdajnici uskoce sa kukavicijim jajetom. Sjetimo se kako su Alija i ostali izdajnici prekidali sjednice Skupstine Republike BiH da bi toboze klanjali dzumu (podnevna molitva petkom) pred TV kamerama kako bi obezbjedili Karadzicu i cetnicima dokaz da je Republika BiH “muslimanija”. Tih dana klanjase i oni koji nikada klanjali nisu, niti prije niti kasnije.

Ideja zastave sa ljiljanima kao zastave Republike BiH i njen prvi nacrt su rodjeni u kancelariji uvazenog Vinka Puljica, prvog kardinala Katolicke Crkve BiH u saradnji sa Stjepanom Kljujicem, tada clanom Predsjednista Republike BiH. Grb bosanskih kraljeva sa ljiljanima odabran je kao znak kontinuiteta hiljadugodisnje drzave BiH (da se potsjetimo Franjevci su sacuvali sjecanje na taj grb) sa ocekivanjima da ce biti prihvatljiv svim Bosancima i Hercegovcima, jer su ljiljanini istovremeno i dio hriscanske bosanske tradicije. Istog dana kada je Skupstina Republike BiH usvojila zakon o novoj zastavi, Alija Izetbegovic daje izjavu na televiziji da su muslimani konacno dobili svoju zastavu i time porucuje Hrvatima i Srbima BiH da zastava sa ljiljanima nije njiihova zastava i da Republika BiH nije njihova drzava. Nazalost Pincom.info ne vidi da Alija Izetbegovic nije bio istinski predstavnik Bosnjaka u BiH i ne uzima ga za ono sto Izetbegovic jeste, onaj koji se odano borio za stvaranje Srpske drzave na teritoriji suverene Drzave Republike BiH.

Ima bezbroj dokaza kako su izdajnici vjesti u podmetanju kukavicjih jaja. Samo nekolio dana u 2007-oj, nakon posjete uvazeng Kardinala Vinka Puljica Srebrenici i njegovog odavanja pocasti zrtvama genocida na Memorijalnom centru u Potocarima i nakon sto su se pojavile fotografije uvazenog Kardinala ispred zastava sa ljiljanima koje su predstavnici Udruzenja gradjana Majke Srebrenice i Podrinja postavili na pet jarbola na privatnoj parceli u Potocarima, Ceric na susretu sa veteranima Armije BiH porucuje da treba da cuvaju sjecanje na zastavu sa ljiljanima jer su ljiljani muslimansko cvijece i da ljiljani rastu oko Cabe. Tako Ceric poruci Hrvatima da se eto Kardinal fotografise pod muslimanskom zastavom i da je zastava sa ljiljanima ne moze biti i zastava Hrvata u BiH..

Kada su biskupi BiH svojom Izjavom od 23. marta 2006-e godine povodom pregovora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini odbili entitetsko nacelo odlucivanja u Zastupnickom domu, koje bi cementiralo nepravednu entitetsku podjelu Bosne i Hercegovine i cementiralo Daytonski ustav kao nasu sudbinu za sva vremena, Ceric se pojavljue sa izjavom da su u Jasenvcu Hrvati ubijali muslimane.

Naravno, onaj ko zna istoriju NDH zna vrlo dobro da su u Jasenovcu zatvarali Bosnjake, ne zato sto su bili muslimani, nego zato sto su bili komunisti, partizani ili simpatizeri Narodno-oslobodilacke borbe pod vodjstvom komunista. Ibro Tabakovic najcitiraniji (najznacajniji) hemicar BiH pored Nobelovca Vladimira Preloga, u javnosti poznat i kao bivsi rektor univerziteta u Banja Luci i ministar u Mikulicevoj vladi, rodjen je u Koncentracionom logoru u Jasenovcu 1942-godine gdje mu je majka bila zatvorena pod sumnjom da je bila pripadnik Komunisticke partije, a ne zato sto je bila muslimanka.

Ceric od Hrvata trazi da se izvinu za ubistvo Bosnjaka u Jasenovcu, a na dzenazi na Memorijalnom centru u Potocarima, kaze „ovde je brat ubio brata“ sugerisuci da RS nema razloga da se izvinjava bilo kome. Nista manje nije otrovna izjava Cerica koju iz njegovog nedavnog predavanja na Katolickoj akademiji u Berlinu prenosi Pincom.info da “za zrtve genocida u Bosni i Hercegovini je najvazije da su ostali zivi“. Ceric vrlo dobro zna da je za ztrve genocida koje su ostale zive najvaznija pravda i da pravde nema dok prezivjele zrtve genocida zive pod vlascu policije i vojske koja izvede taj genocid.

Ceric vrlo dobro zna da pravde nema bez slobode i on vrlo dobro zna da je presuda Internacionalnog suda pravde pravosnazna (konacna) i da precizno definise ko je bio agresor i pocinilac genocida i koja je drzava bila zrtva agresije i ciji gradjani su bili zrtva genocida. Da je Ceric musliman za kojeg se predstavlja on bi trazio pravdu za zrtve genocida po osnovu pravosnazne presude internacionalnog suda pravde umjesto da navikava zrtve genicda da zive pod upravom institucija koje pocinise genocid; a navikavati zrtve genocida na posljedice genocida je zlocin. Ceric se pobrinuo da na Memorijalnom centru u Potocarima nema niti rijeci da su tu pokopane zrtve genocida, niti bilo kakvog drzavotvornog niti etnickog obiljezja zrtava genocida. Eto, koliko je Cericu stalo do muslimana i Bosnjaka.



Nadati se da ce Pincom.info nakon ovog priloga prihvatiti Cerica za ono sto on jeste, za onoga koji toboze zastupa interese muslimane u BiH, a bori se samo za legalizaciju genocidne Republike Srpske.


Preneseno iz revije - Republic of Bosnia and Hercegovina

Bosna i Hercegovina

Povijest Balkana je, kako je to zamijetio povjesničar Ivo Banac, ustvari povijest seoba, ne samo naroda nego i zemalja. Prvobitno je Srbija bila daleko od Dunava. Političko je središte srednjovjekovne Hrvatske bilo na Jadranu u gornjem Pounju. Naziv Slovenija se kao zemljopisna i nacionalna oznaka javio se tek u 19. stoljeću. Jedino je geopolitičko središte Bosne bilo i ostalo oko izvora gornjeg toka istoimene rijeke. U tom se smislu Bosna, za razliku od ostalih zemalja, nije tijekom povijesti cijepala nego je u kontinuitetu, od vremena bosanskog kraljevstva do 1878. i kasnije egzistirala, u manjem ili većem teritorijalnom okviru.



U ausrijsko-turskim i mletačko-turskim ratovima krajem 17. i tijekom 18. stoljeća formirane su današnje granice Bosne i Hercegovine. One su prema tome rezultat višestoljetnog političkog, civilizacijskog, i demografskog taloženja. Kao takve one su povijesno date i međunarodno pravno priznate različitim međunarodnim aktima, još od Berlinskoga kongresa 1878., član 135. Vidovdanskog ustava, Odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a do helsinških i drugih dokumenata KEBS-a. Europska zajednica priznaje BiH 6. travnja 1992. godine. Prema tome, postojanje Bosne i Hercegovine unutar njenih međunarodno priznatih granica ne ovisi od toga da li je neki od političara priznaje ili ne priznaje. Prije, a naročito poslije Titove smrti gospoda Velikosrbi su uvelike pričali kako je Tito stvorio današnje granice jugoslavenskih republika. To su, vele, granice koje su stvorili dvojica Hrvata - Tito i Šubašić. No, to je dakako, bajka.



Bosansko pitanje i dan-danas kruži europskim političkim uredima i hodnicima. Skoro uvijek, u svojoj povijesti, jedan od tri naroda je na neki način, manje ili više, u vidu ravnopravnosti, bivao zakinut. Od dolaska Turaka, Austro-Ugarske, Prve i Druge Jugoslavije. Znamo da su za vrijeme NDH bosanski Srbi bili potpuno nacionalno obespravljeni, zapravo bili negirani. Hrvati i Muslimani bili su potisnuti u Pucarevoj Bosni.



Dogodio se krvavi građanski rat, koji je završio, izuzevši Posavinu, makljažom sviju protiv svih, a najveći kolač su dobili Srbi. Dakle, na genocid su stavljeni snažni međunarodni potpisi i pečati. Vrijeme iza sporazuma u Daytonu je pokazalo da ga drže kao Sveto pismo oni koji su najviše dobili, pa su čak i datum potpisivanja istoimenoga pretočili u veliki praznik. Milorad ga svake večeri izmoli tri puta prije spavanja.



Od one obećavane i suvremene Bosne i Hercegovine nema ni traga niti glasa, a što je najžalosnije postala je obećana zemlja mafijašima i lopužama svakakve vrste.



Danas su tu, na sceni, duboke protivuriječnosti:



- Podijeljenost, ionako već marginalnog, hrvatskoga nacionalnog bića između dva HDZ-a.

- Srbi će uvijek djelovati destruktivno u svakoj pomisli na centralizaciju BiH.

- Muslimani se smatraju čuvarima države BiH i rade sve na njenom očuvanju u postojećim granicama. ( I SFRJ se je čuvala pa se opet raspala.)

- Bosanski Hrvati i Srbi nikada neće biti Bošnjaci u nacionalnom smislu. To mogu biti samo Muslimani.

- Hrvati iz Hercegovine žele treći entitet i ne tangira ih pozicija Srednje Bosne i Posavine.

- Hrvati izvan Hercegovine, (Posavina) žele preinaku Daytona, pa tek onda treći entitet

- Srbi će teško pristati na preinaku Daytona.

- Muslimani zagovaraju cjelovitost BiH, a ona nije cjelovita, obzirom na postojeću poludržavu RS.

- Srbi, svako malo, prijete referendumom o izdvajanju iz Daytonske BiH.

- Izdvajanjem polovice teritorija iz BiH dovodi do mogućnosti ponovnoga rata.

- Europska Unija; tetka i dadilja BiH prijeti svojim odlaskom ako beba uskoro ne prohoda.

- I tako dalje…



A gdje su nam dične komšije i susjedi?



Političari u Srbiji tapkaju u mraku, 50 godina unatrag (Kosovo je uvek bilo i ostalo deo Srbije), i otvoreno podržavaju bosanske Srbe u njihovoj nakani a zatim, kao fol, zagovaraju njihov ostanak u BiH.

Hrvati u Hrvatskoj su zaokupljeni Slovenijom i dižu kuku i motiku protiv svake pomisli davanja dijela mora.



- Molim!?

- Plehan! - a kaj vam je to?

Ivan LOVRENOVIĆ, Iz knjige „Bosanski Hrvati“ str.206-214
Tuđman i Bosna

Izravan proizvod Ustašije (po ironičnom izrazu Ilije Jakov­ljevića za Pavelićevu državu i sistem), pad i tragedija iz 1941-45. nisu u političkoj i moralnoj sferi hrvatskoga živo­ta i javnosti nikad osviješteni i apsorbirani, nego se, mutatis mutandis, slično događalo i u naše dane. Franjo Tuđman i njegovi agenti za Hercegovinu i Bosnu, Gojko Šušak i Mate Boban (ali i mnogi drugi - farizeji i književnici, novinari i intelektualci, umjetnici i svećenici!), svojom su »vizijom« Jedinstvenoga Naroda i Veće Hrvatske okrenuli bosanske Hrvate protiv vlastite domovine, gurnuli ih u rat s Musli­manima u kojemu su počinjena najgora zločinstva, perfid­no stvorili okolnosti u kojima je pola naroda iselilo, potom naselili tamnicu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu cijelom jednom kolonijom nesretnika iz Bosne s okrvavljenim rukama i - ništa!

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni vidjeti različita »re­cepcija« i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je zemljom vladao sko­ro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike - stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo jedno dominantno posttuđmanovsko raspo­ložertie u zemlji, u kojemu se, osim ritualnoga odavanja hvale »ocu nove Hrvatske«, moglo prepoznati nešto mnogo važnije - oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja ko­načno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalni­jemu životu. Za druge - tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđ­man u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Utjecao kob­no! Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj inte­graciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slu­čaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja - katastrofa, i to na nesa­gledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, koli­kogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u biv­šoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hr­vata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih pre­preka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jed­noj jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbija­nja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercego­vina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO (Hrvatsko vijeće obrane), profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima (prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Her­cegovini). Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propa­gande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane - politički, moralno i materijalno. Ilu­strativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića koji je, nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastu­pao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici (konkretno: pla­ćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute) u lje­to 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar-Široki Brijeg. Istraga, ma­kar i formalno, nikad nije pokrenuta.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 1. siječnja 1992. i ula­ska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR) u regi­ju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. ve­ljače 1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovi­snost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga re­žima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformira­la u srpsku, Karadžićevu.

U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Rado­vanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Mu­slimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta terito­rijalno-demografska činjenica stajala je kao velika prepre­ka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi ili (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samo­opredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bo­sne i Hercegovine, ali kao »zaštitni pojas«, svojevrsni hinter­land. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije poli­tičke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampa­nju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemo­gućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti multikulturalizma. Tehnički, ta je kampanja imala na ras­polaganju najmoćnije sredstvo - Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Herce­govini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeveroza­padna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović inten­zivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije ­Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Her­cegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje »do­maća«, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.



...............



.... Danas, od predratnih šest stotina tisuća Hrvata u Bo­sni, ostalo ih je jedva nešto više od polovice. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna i sramna činjienica - većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglav­nom Srbima, mahom pasivne i zaostale, otišla u aranž­manu »humanoga preseljenja«, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmano­ve žrtve: Bosansku Posavinu, naprimjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je Tuđmanova politika huškanja dovela do toga.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov pa­netnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime »nacionalne ideje« počine najgori ratni zločini. U Hercegovini - ra­zaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje konc-Iogora, mučenje i ubojstva; u Bosni - nekoliko gnu­snih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stup­nom Dolu.

Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi »njihovi« odgovaraju pred Haškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima - što je, naravno, točno - taj mizerni i nemoćni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagan­de i tuđmanovskog poimanja »nacionalne istine«.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omr­znu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. On ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova pluralna kul­tura - niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je »nacionalno nečista«. S Tuđmanom kao »velikim vo­đom«, »ocem nacije i domovine«, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizv­jestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stano­višta »velike politike« quantité négligeable, to je nažalost tri­vijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajed­nice. Ipak, kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kultu­rološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uz­roke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvat­ske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da ga za takvu ulogu nije ovlastio između osta­loga i priprosti pragmatizam međunarodne zajednice.

Tuđmanova slika visjet će, dakle, tko zna dokad na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novo­travničkih, jajačkih, ramskih, busovačkih, prozorskih, ram­skih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Bla­ženom Divicom Marijom, kao prkosni i besmisleni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, usprkos tomu što su ih upra­vo taj čovjek i središnjica svehroatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno, egzistencijalno i politički.

Nigdje tu sliku u ikonografski sublimiranijemu obliku i u jasnije artikuliranoj političkoj poruci nisam vidio kao na zidovima Policijske uprave na Širokom Brijegu one gadne siječanjske noći 1999. godine, kad su nas šestoricu - beza­zlenu tv-ekipu zanesenu snimanjem trpke ljepote Brotnja, hapsili s repetiranim pištoljima, i dok su me kratko ošišani sunarodnjaci sasvim udbaški ispitivali kakav sam ja to Hrvat i što radim tamo u tom balijskom Sarajevu. Evo rasporeda na tom vampirskom političkom ikonostasu: Franjo Tuđman malo povišen, sa strana mu Mate Boban i Gojko Šušak, na zidu sučelice poglavnik Ante Pavelić a ispod njega politička mapa Ustašije .

IC na katoličkoj zemlji

Iako je vrijeme komunizma već daleko iza nas, posljedice pojedinih odredbi, poglavito one koje su išle na štetu vjerskih zajednica, i dandanas se dobrano osjećaju. Ovdje mislimo na imovinu Katoličke crkve koja je za vrijeme prošlog sustava oduzeta. Problem bi dijelom bio riješen Zakonom o restituciji čije donošenje se s nestrpljenjem iščekuje.


Osim što vrijeme čini svoje, utječe na zaborav i brisanje određenih tragova što bi u završnici u mnogim slučajevima moglo otežati i dokazivanje vlasništva ove imovine, proceduru bi znatno mogli otežati i slučajevi dodjele zemljišta trećim subjektima posebice ukoliko se takva dodjela vrši u ovom prijelaznom periodu. Upravo jedan takav primjer ovih dana zabrinjava katolike u Lukavcu i njihovog župnika, dekana Tuzlanskog dekanata, preč. Peru Iljkića. Riječ je o zemljištu koje se nalazi uz lukavačku katoličku crkvu za koje lukavački Hrvati tvrde da je bilo u vlasništvu Katoličke crkve. Zemljište je sada u vlasništvu Općine Lukavac, no postoje naznake da je ovih dana dodijeljeno Medžlisu Islamske zajednice za izgradnju islamskog centra.


Oštre reakcije Lukavčana


Nedavno je u javnosti procurila informacija da predstavnici Islamske zajednice u Lukavcu žele na nekadašnjoj Katoličkoj zemlji da grade islamski centar. Tragom tih informacija saznajemo da su zapravo predstavnici Islamske zajednice u ovoj općini od nadležnih općinskih službi još 1998. godine dobili parcelu za izgradnju ovog centra, no da do dana današnjeg na toj lokaciji nije ništa urađeno. Nakon jedanaest godina kada su Lukavčani skoro zaboravili da bi islamski centar trebao biti građen u ovom gradu, ovo pitanje je ponovno potegnuto. Vjerojatno se o izgradnji ovog centra uopće ne bi polemiziralo da nije u pitanju nova lokacija, parcela koja bi trebala biti tretirana Zakonom o restituciji kada bude donesen, jer je kako tvrde lukavački Hrvati u pitanju crkvena zemlja koja je oduzeta u vrijeme komunizma. Riječ je o lokaciji uz lukavačku katoličku crkvu na kojoj se nalazi dječji vrtić a koji bi navodno poradi izgradnje islamskog centra, u skorije vrijeme trebao biti izmješten na drugu lokaciju. Ovakve informacije izazvale su oštre reakcije velikog broja Lukavčana koji ne žele da se vrtić izmjesti s te lokacije, a s druge strane, Hrvati smatraju da islamski centar ne bi trebao biti na toj lokaciji. Naime, nemaju oni ništa protiv izgradnje islamskog centra, dapače. Godinama žive u slozi s drugim narodima u ovom gradu, no smatraju da se izgradnja nipošto ne bi smjela dogoditi na toj lokaciji jer je riječ o parceli koja je pripadala Katoličkoj crkvi. Dekan Pero Iljkić nije želio komentirati ove zabrinjavajuće informacije iz medija dok ne obavi razgovor s lukavačkim načelnikom Dževadom Mujkićem od kojeg je očekivao pojašnjenje. Zvaničnih obavještenja o izgradnji kako je kazao nije dobio i o istoj je upoznat iz medija. Na susret s načelnikom dekan Iljkić je čekao skoro mjesec dana što samo po sebi nameće pitanje izbjegavanja razgovora na ovu vrlo osjetljivu temu. Načelnik Mujkić je dekanu Iljkiću kazao da na toj lokaciji ne će biti građen islamski centar. Također je dodao da je riječ o zemlji koja je u vlasništvu Općine Lukavac te da ukoliko postoje indicije da je nekada pripadala Katoličkoj crkvi, to bi trebali potvrditi zemljišno-knjižni izvadci. Da je zemlja sada u vlasništvu općine znao je i dekan Iljkić, no pitanje je u čijem vlasništvu je bila ranije? Zvanične dokumentacije u župi nema, no župljani svjedoče da je riječ o crkvenoj zemlji o čemu će se morati potražiti i pisani tragovi. Svo ovo vrijeme izostaju reakcije predstavnika Islamske zajednice. Tek je medijima kratko rečeno da će informaciju o tome gdje će se i što graditi, dobiti po završetku priprema.


Tri župe sv. Ante su se uvijek slavile na toj parceli


Ako već kako je kazao načelnik Mujkić na ovoj lokaciji ne će biti građen islamski centar, samo po sebi nameće se pitanje zašto je netko ovakve informacije odaslao u javnost i s kojim ciljem? Je li ovo, možda, bilo ispitivanja pulsa lukavačkih Hrvata? Oni su nam kazali da su se upravo na tom mjestu, na toj parceli godinama katolici okupljali i proslavljali katoličke blagdane. Smatraju da bi to pitanje trebalo što prije riješiti i da, ako bi ikakav centar na toj lokaciji trebao biti građen, to trebao da bude katolički centar. “Mi smo ovdje uvijek živjeli u miru i dobrim odnosima sa svojim susjedima a sada kao da to nekome ne odgovara pa nam rade ovakve stvari. Svi mi znamo da je ovo sada općinska zemlja ali znamo i da je bila u vlasništvu Katoličke crkve. Tri župe sv. Ante su se otkako znam za sebe slavile tu, upravo na tom mjestu gdje je dječji vrtić”, kazao nam je Lukavčanin Fabijan koji smatra da oko ovog pitanja ne treba podizati prevelike tenzije, nego što prije sjesti za stol i riješiti ga. Izgradnju islamskog centra uz katoličku crkvu smatra lošom porukom za Hrvate ovog kraja. Da su katolici slavili blagdane na toj zemlji potvrdili su nam i mnogi drugi pa se pitamo bi li bilo moguće u vremenu komunizma slaviti neki katolički ili bilo koji drugi vjerski blagdan na općinskoj ili kako se tada zvala, društvenoj zemlji? Odgovor je više nego jasan a razumljivo je i ogorčenje lukavačkih Hrvata koji se s pravom pitaju kakve bi tek reakcije bile kada bi tražili izgradnju Katoličkog centra u Lukavcu? Naravno, sve su to pitanja na koja ovi ljudi imaju pravo dobiti odgovore. Sada im prvo predstoji da se angažiraju oko zemljišno-knjižnih izvadaka ali i drugih pisanih materijala koji se čuvaju u crkvenim krugovima a u kojima bi trebali postojati i pisani tragovi o vlasništvu ove parcele. Nadamo se da im strpljivosti ne manjka.

Ankica S.Ć.

Dodika počeli olajavati i njegovi!
.Mladi Radovan Papović iz Gacka nedavno je na portalu BLIN objavio tekst u kojem nije štedio aktuelnu vlast predvođenu premijerom Miloradom Dodikom. U ovom tinejdžeru skupilo se svo nezadovoljstvo istočne Hercegovine prouzrokovano lažnim obećanjima o prosperitetu i ulaganjima u ovaj dio RS-a. U intervjuu odgovara zbog čega je još kivan na vlast, da li je teško kritikovati poziciju i plaši li se reakcija. Kaže da su mladi sami krivi za sve što im se dešava, ali ipak ne pripada generaciji koja želi da napusti ove prostore i sreću potraži negdje daleko!
BIOGRAFIJA: Radovan Papović, rođen je 7. septembra 1991. godine u Trebinju, a od rođenja živi u Gacku. Maturant je Opšte gimnazije. Urednik je lokalnog omladinskog časopisa "Buđenje", koji je ponovo pokrenuo nakon 20 godina pauze. Osnivač je i urednik omladinske emisije "Neki Novi Klinci" koju već treću sezonu emituje lokalni "Radio Gacko". Član je Savjeta mladih Skupštine opštine Gacko, član Upravljačkog komiteta za mlade i član radne grupe za izradu Lokalnog Ekološkog Akcionog Plana (LEAP). Četiri godine je aktivan debatant i govornik u debatnom programu BiH. U prvoj polovini 2009. godine na Državnom debatnom takmičenju BiH proglašen je najboljim govornikom BiH. Kao najbolji bh. debatant predstavljao je BiH na Svjetskom debetanom takmičenju gdje je osvojio zadovoljavajuće 16 mjesto. Govori tečno engleski jezik, a služi se ruskim i španskim jezikom.


Iz kolumne koju si objavio kod nas sasvim je jasno da si veoma nezadovoljan životom u Gacku i odnosom vlasti prema tvom mjestu. Šta je, osim lažnih obećanja o boljem životu, prouzrokovalo toliko nezadovoljstvo?Moje, ali i opšte nezadovoljstvo u istočnoj Hercegovini prouzrokovalo je cjelokupno ponašanje vladajuće garniture i njihov odnos prema našoj regiji. Kako očekuje da mu narod u Hercegovini vjeruje kad je u cijelu Hercegovinu za četiri godine uložio oko milion maraka, a samo svom sinu dao je kredit od tri miliona maraka. Ljudi u Hercegovini nezadovoljni su zbog neispunjenih obećanja, sve očiglednijeg kriminala premijera i načina na koji vode ovu državu. Ko normalan u ovako teškom vremenu pravi zgradu Vlade RS od 200 miliona KM, a imamo 200.000 nezaposlenih? Mene ljuti kako Milorad Dodik vrijeđa našu inteligenciju i misli da smo mi glup i naivan narod pa da ne vidimo šta je uradio za četiri godine. Prodao je Telekom i dobio 1,5 milijardu KM od čega smo mogli da pokrenemo cijelu državu, a umjesto toga on je dijelio kredite svojim sinovima, kumovima i prijateljima. Kada Dodik ode ostaviće nam praznu kasu, 200.000 nezaposlenih, propalu privredu i dugove koje ćemo vraćati narednih 50 godina.



Da li je teško biti kritičar aktuelne vlasti u malom mjestu poput Gacka, nailaziš li na osude i da li se uopšte plašiš reakcija?

Kritikovati vlast nije nimalo zahvalan posao jer to uvijek izazove lavinu reakcija, i onih pozitivnih i onih negativnih, ali ja se nikada nisam plašio reakcija jer nisam osoba koja samo kritikuje ili napada aktuelnu vladajuću garnituru. Nisam član nijedne političke partije, još nisam imao priliku da iskoristim svoje biračko pravo pa se za mene ne može reći da pripadam opoziciji i da zato kritikujem aktuelnu vlast. Naprotiv, ja sam realista koji ne kritikuje, već situaciju predstavlja onakvom kakva ona jeste.

Nisam u svom tekstu rekao ništa što nije istina već sam samo citirao premijera Dodika i napisao šta je od toga urađeno ili nije. Kritikovao sam premijera jer nas je slagao za sve što nam je obećao i u svom tekstu nisam iznio nijednu neistinu već samo činjenice. Kada premijer Dodik ispuni svoja obećanja, kada napravi termoelektranu u Gacku i aerodrom u Trebinju i realizuje druga obećanja biću prvi koji ću ga hvaliti i podržavati. Ali, dok je njemu bitnije što Adil Osmanović ne slavi Dan RS nego što imamo 200.000 nezaposlenih on neće imati moju podršku i konstantno ću ga kritikovati. Moj tekst dobio je mnogo pozitivnih reakcija sa svih strana jer su ljudi kroz taj tekst spoznali suštinu svih naših problema. Gacko je mali grad sa svega desetak hiljada stanovnika i ljudi su oduševljeni, pa čak i oni koji pripadaju vladajućoj stranci, da neko u medijima konačno govori o životnim problemima našeg naroda.

Dobar dio mladih u BiH (RS) su prilično letargični i bez posebnog interesovanja prate sve što se dešava. Ko je kriv što su mladi pasivni i šta najviše zamjeraš mladima tvojih godina?
Mladi u RS su razočarani i uvrijeđeni zbog odnosa vladajuće garniture prema njima. Imam prijatelje čiji roditelji rade za 200-300 maraka i nastoje svom djetetu da obezbijede normalne uslove života a onda naveče u "Dnevniku" saznaju da je Milorad Dodik svom tek punoljetnom sinu Igoru dao kredit od tri miliona maraka, kupio novog mercedesa od 250 hiljada maraka i platio studije u Milanu. Mladi u ovoj državi su svjesni da je obrazovanje katastrofalno, da posla nema i da su nade u bolji život potpuno iščezle. Svakodnevno od svojih vršnjaka slušam snove o brzim autima i milionima koje će zaraditi u kladionici ili kazinu. Glavni krivac za pasivnost mladih je vladajuća garnitura koja je svojim postupcima učinila sve da oni budu potpuno razočarani i obeshrabreni. Ali, i mi sami smo djelimično krivci jer se ponašamo kao idioti pa dopuštamo da nas politička elita laže i zloupotrebljava, a sjete nas se samo u vrijeme predizborne kampanje. Krivi smo jer sjedimo, gledamo kako nas lažu i pljačkaju i ćutimo, a umjesto toga treba da pričamo, galamimo o tome šta nam rade. Evo, jedan sam od rijetkih koji je otvoreno progovorio o iznevjernim obećanjima aktuelne vlasti, a na prste jedne ruke se mogu prebrojati ljudi koji su spremni kao ja da otvoreno govore. Nema nade za mlade dok svaki dan ne budemo imali desetine i stotine mladih ljudi koji će govoriti o problemima običnog čovjeka, koji će kritikovati i koji će natjerati vlast da nam se posveti. Niko nam ništa neće pokloniti, za bolje sutra ćemo se sami morati izboriti.



Postoje podaci da većina mladih želi da napusti ove prostore i sreću potraži na drugom mjestu, a to su potvrdila i neka istraživanja. Pripadaš li toj kategoriji i šta misliš o tome?
Apsolutno ste u pravu da mladi žele da odu u potrazi za boljim životom i napretkom, ali ja ne pripadam toj, već kategoriji mladih koji žele da ostanu u svojoj zemlji, da se obrazuju, da ovdje rade i bore se za bolje sutra u svojoj državi. Najlakše je zatvoriti vrata i otići, ali nemojte očekivati da vas tamo gdje odete čeka bolji život. Jasno je da su mladi nezadovoljni postojećom situacijom i to je normalno jer vlast ne brine o njima na odgovarajući način, ali ne smijemo se zavaravati da nas preko granice čeka blagostanje. Mladi čovjek koji ode iz RS u inostranstvo, a nas se sjeti samo pred izbore je ništa drugo nego izdajnik. Pozivam sve mlade da odu u inostranstvo na školovanje, a potom se vrate u RS i svoje znanje stečeno u inostranstvu "investiraju" u ovu državu da i zajedničkim snagama gradimo bolje i prosperitetnije drušvo.

Nedavno, u tekstu koji je objavio BLIN magazin, nisi štedio aktuelnog premijera RS Milorada Dodika. Posebno si istakao probleme tog dijela RS i lažna obećanja iz predizborne kampanje. Kako se u Gacku danas živi i da li su ljudi razočarani što je mnogo toga obećano, a skoro ništa ispunjeno?
Gacko je grad sa svega desetak hiljada stanovnika i nalazi se u istočnom dijelu RS koji je Vlada zapostavila. Ali, za razliku od Bileće i Rudog koji polako odumiru Gacko je imalo sreću da ima termoelektranu koja zapošljava 1.700 ljudi iz cijele Istočne Hercegovine i koja hrani cijeli grad. Ne može se reći da Gačani žive loše, ali ni dobro, živi se u nekom prosjeku, ali ako uzmemo u obzir koliki potencijal ima ova opština očigledno je da smo mi mogli biti hercegovački Laktaši – imamo sve što je neophodno samo još nemamo premijera. Što se tiče ispunjenih obećanja 2006. godine Gačani i cijela Hercegovina su povjerovali Miloradu Dodiku i njegovim obećanjima, a četiri godine poslije pokazalo se da nas je sve slagao. Hercegovci su časni, pošteni i ponosni ljudi koji neće dozvoliti da ih neko laže i vara. Na vrijeme su Hercegovci shvatili da su prevareni i opljačkani i da se ne može ništa vjerovati vladajućoj garnituri pa su im uzvratili na lokalnim izborima. Nezadovoljstvo naroda je veliko i do oktobra će rasti, a ako Milorad Dodik i poslije oktobra ostane na vlast mi u Hercegovini nemamo se čemu nadati i sigurno nas čeka tužna sudbina. Ipak, nadam se da će se hercegovačko nezadovoljstvo proširiti na cijelu republiku i da će ljudi shvatiti da svi koji kradu i pljačkaju svoj narod ne zaslužuju da ostanu na vlasti. Ljudima koji kradu svoj narod nije mjesto u Vladi već u zatvoru i sigurno će u zatvor otići svaka vlast koja nas bude lagala i pljačkala, jer mi to nećemo dozvoliti.



Tekst i fotografija: depo.ba

Preuzeto sa e-novine.com

Akcija 'Svjetlost': Policija u BiH provodi veliku operaciju uhićenja
Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba
.Pripadnici svih policijskih agencija u BiH od jutarnjih sati provode veliku akciju uhićenja značajnog broja osoba osumnjičenih za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti te države i širenje međunacionalne mržnje, potvrdio je u utorak glasnogovornik tužiteljstva BiH Boris Grubešić.

On je medijima izjavio kako se "najveća policijska operacija u BiH od završetka rata" provodi na području Tuzlanske županije i Distrikta Brčko. Operacija ima kodni naziv "Svjetlost", a Grubešić je kazao kako su u tijeku uhićenja osoba koje se terete za ugrožavanje teritorijalne cjelovitosti BiH i njegovog ustavnog poretka te širenje međunacionalne mržnje.

Grubešić nije pojasnio za kim točno policija traga i tko je uhićen u jutarnjim satima kazavši kako će pojedinosti biti objavljene po okončanju operacije.

Neslužbeno se doznaje kako je u akciji angažirano više stotina policajaca te da je u prvim satima njezine provedbe uhićeno nekoliko desetaka osoba. Prema nepotvrđenim informacijama, jedna od meta policijske akcije moglo bi biti selo Gornja Maoča poznato kao okupljalište pripadnika radikalnog vehabijskog pokreta.

Kako piše Dnevni Avaz u 'najvećoj policijskij akciji u povijesti BiH sudjeluje oko 600 policijskih službenika i više desetaka vozila i prateće opreme iz svih policijskih agencija u BiH, a na licu mjesta nalaze se glavni tužitelj i dva tužitelja Tužiteljstva BiH.

MONSTRUM RADOVAN..."SREBRENICA JE MIT, A I SARAJLIJE SU ZAPRAVO SAMI SEBE UBIJALI"

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.
Muslimanske snage same su ubijale civile po Sarajevu kako bi izazvale suosjećanje međunarodne zajednice, a pokolj u Srebrenici je mit s pretjeranim brojem žrtava, izjavio je u utorak pred Haaškim sudom bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Negdašnji predsjednik Republike Srpske optužen je za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tijekom rata u BiH od 1992. do 1995., uključivo dugogodišnju opsadu Sarajeva i pokolj nad Bošnjacima u Srebrenici 1995.

U nastavku iznošenja uvodne riječi Karadžić je rekao da Sarajevo nije bilo pod opsadom, nego podijeljeno po etničkim granicama te da su bošnjačke snage napadale srpske četvrti, a Srbi iz njih samo odgovarali po legitimnim vojnim ciljevima i štitili se od pokolja.
'Nismo namjerno granatirali Sarajevo'

"Kad bismo mi uzvratili vatru, oni bi to prikazali kao neselektivno granatiranje grada", rekao je Karadžić tvrdeći da su bolnice, škole, vrtići, tvornice i fakulteti pretvoreni u bošnjačke vatrene položaje.

"To je taj bespomoćan grad u kojem se nalazi tri puta više vojske nego u srpskom romanijskom korpusu", ustvrdio je i dodao da su Srbi kroza "svoje" četvrti i zračnu luku koju su predali UN-u propuštali humanitarne letove i konvoje za Bošnjake. "I kad smo imali malo vode, dijelili smo je s njima", rekao je Karadžić, istaknuvši da Srbi nikada nisu namjerno granatirali grad i da su sva masovna stradanja rezultat lukave bošnjačke strategije.

"Izetbegovićeva strana je željela stranu intervenciju i sve što se događalo s muslimanske strane bilo je sračunato kako bi se u rat uvukli NATO i zapadne zemlje u njihovu korist", rekao je Karadžić. "Granatirali su i snajperima ubijali svoj narod", dodao je, govoreći o Armiji BiH kao o stranačkoj vojsci SDA.

Po njegovim riječima, stradanje civila moglo se spriječiti prihvaćanjem njegove ideje o Sarajevu kao otvorenu gradu, ali to nije htjela "politika koja želi 100 posto vlasti u 100 posto Bosne protiv kršćanske većine".

Za smrt više od 40 civila na sarajevskoj tržnici Markalama Karadžić kaže da "tamo možda i nije bilo civilnih žrvata, nego su tijela posijana", a za zarobljeničke logore u Omarskoj i Keratermu da su bili istražni centri redovitih tijela vlasti.

"U ono na Markalama može vjerojavati samo onaj tko želi vjerovati, a ako imalo razmišlja vidjet će da je to inscenacija", rekao je Karadžić i upozorio sud da se lažima kako su to učinili Srbi siju klice budućih pokolja.

Govoreći o masakru nad 8000 Bošnjaka u Srebrenici, Karadžić je rekao da je to mit, a broj žrtava pretjeran.

"Oni su tamo napravili svetište, to je mit, i skupili 8000 muslimana, a nisu mogli ni pokopati više od 2000 koliko ih tamo ima", rekao je Karadžić, tvrdeći da su u masovnu grobnicu pokopana tijela iz drugih, bližih i udaljenijih mjesta.
'Srebrenica mit'

Dodaje da se i danas iskapaju tijela iz drugih dijelova BiH i prebacuju u Srebrenicu. "Zločin je kad se ubije i jedan čovjek, čemu pretjerivati?", upitao je Karadžić suce.

Rekao je da su Srebrenica i Žepa, iako su 1993. proglašene zaštićenim UN-ovim zonama, bile uporišta muslimana "koji su terorizirali Srbe, ubijali cijela sela na Božić i na slave, vojsci pucali u leđa i 'pokasapili' nemoćan narod bez ikakvih razloga".

Karadžić je odbacio optužbe i za prisilno preseljavanje Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske, rekavši da su oni odlazili dobrovoljno i organizirano, uz pomoć Međunarodnog crvenog križa i UNHCR-a, a da su srpski civili za sobom ostavljali "topli ručak".

Pri kraju uvodne riječi Karadžić je istaknuo da se ne boji suđenja, da se priprema s velikim poletom, ali da radeći cijeli dan i noć, ugrožava zdravlje.

Dokaze je nazvao "neselektivom hrpom materijala" koju su tužitelji predložili vodeći se "kao marksisti idejom da će kvantiteta jednog dana prijeći u kvalitetu".

Karadžić za nastavak suđenja ponovno predlaže jedan od triju scenarija - da se ono prekine kad Vijeće sigurnosti UN-a potvrdi njegov navodni sporazum s američkim posrednikom Richardom Holbrookom o imunitetu, da tužiteljstvo odbaci ili znatno skrati optužnicu ili, kao zadnje, da on do kraja svibnja iz dokaznog materijala izbaci sve "nepotrebno trunje" i predloži dokaze koji jamče pošten postupak i završetak suđenja u roku od godinu i pol dana.

Nakon njegovih uvodnih riječi suđenje je ponovno privremeno prekinuto do rješenja Karadžićeve žalbe na prijašnju odluku raspravnoga vijeća kojom mu je odbijen zahtjev za još jednom odgodom suđenja radi novih priprema obrane.

Tko se nije skrio magarac je bio!
U svom večerašnjem dnevniku FTV je objavio zanimljiv prilog koji se tiče samog dr. Dragana Čovića, a govori o tome kako se u predmetu SOKO Eurokonsalting na Županijskom sudu u Mostaru za zloupotrebu položaja sudi Valeriji Čuljak, Mili Gadžić i Branki Kolobarić.



Ove osobe su od ranije poznate kao glavni izvršitelji financijskih malverzacija u organizaciji stranačkog lidera HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića.

Tužiteljica u ovom predmetu je Irena Drinovac, koja je i pored činjenice da je odgovornost Dragana Čovića za malverzacije u SOKO Eurokonsaltingu neupitna, izostavila njegovo ime s popisa osoba koje trebaju pred tamošnjim Sudom odgovarati za ovaj kriminal.

Izvor FTV-a blizak mostarskom Županijskom tužiteljstvu i sudu tvrdi kako sve to nije slučajno? Naime, tužiteljica Drinovac je odustala od zakonskog gonjenja Dragana Čovića, a zauzvrat je lider HDZ-a BiH zaposlio njenog supruga Veselka Vujadinovića u arhivu Fonda MIO FBiH!

Vujadinović je zaposlen od, kako FTV doznaje, 2. veljače 2009. godine.

Eto tako to rade politički lideri naših stranaka i sami tužitelji. Presuda o ovom predmetu je u ponedjeljak.


Piše: D.Jelić

Biskup Komarica: Vlasti u Republici Srpskoj sprječavaju povratak Hrvata
Banjolučki biskup Franjo Komarica upozorio je još jednom na brojne probleme koje Crkva i povratnici Hrvati imaju na području Republike Srpske, a istodobno je iskazao bojazan da će se stanje među povratnicima...
...samo pogoršati prihvati li Hrvatski sabor izmjene zakona o prebivalištu koje je predložila Vlada.
− Postoji bojazan da će doći do iseljavanja i onog malog broja Hrvata koji su se vratili u BiH − kazao je biskup Komarica u Banjoj Luci.

Biskup Komarica ustvrdio je da postoje još brojni Hrvati koji se žele vratiti na područje RS, no to im se onemogućava, ponajprije političkim zaprekama, ali i time što im se ne vraća imovina ili ne dobivaju nikakvu materijalnu potporu.

Prema mišljenju Komarice, sve je to dokaz koliko su i danas ljudi u BiH predmet političkih manipulacija.

Biskup Komarica istaknuo je da se i Crkva teško bori s vlastima pri pokušaju ostvarenja temeljnih prava, poput onih na povrat oduzete imovine.

Podsjetio je na to da vlasti RS, unatoč obećanjima, do danas nisu stavile na raspolaganje Banjolučkoj biskupiji barem dio oduzete crkvene imovine, primjerice, zgradu trapističkog samostana Marija Zvijezda.

slobodna dalmacija

Bosna ponosna...

Stiv sve čestitke na lijepo uredjenim temama pod ovim forumom
neznam gdje bi napisao pohvalu,mislim da neću pogriješiti ako to učinim i ovdje.
Nadam se jedino da nije mišljeno samo pod politiku nego i šire...

Jebeš zemlju koja BOSNE nema,hahahahahahahahaha....
Pa pogledajmo kako to izgleda BITI BOSANAC