Poznati duhovnici koji su zadivili svijet

Majka Tereza
Tko je bila Majka Tereza?
Poticaj takvom pitanju daje mi u ove (pred)uskrsne dane čitanje iznimno sugestivne knjige „Dođi, budi moje svjetlo“ u kojoj su objavljeni zapisi „Svetice iz Calcutte“, a koju je papa Ivana Pavao Drugi 2003. proglasio blaženom – šest godina nakon njene smrti. Knjigu je nedavno objavila splitska nakladnička kuća Verbum. Radi se o štivu koje čitatelja uvlači u dubine duha Majke Tereze, ali istodobno i štivu koje pruža sliku o njenoj neponovljivoj dobroti i jednostavnosti. Porukom „čeznem biti svima sve“ Majka Tereza na jedan posve jednostavan način izvješćuje kako ju u zauzimanju za siromašne, obespravljene i napuštene pokreće motiv plemenitosti. „Ne tražite velike stvari, već činite male stvari s velikom ljubavlju... Što je neka stvar manja, to naša ljubav mora biti veća“, naglašava Majka Tereza. Ova jezgrovita poruka ilustrira da se Majka Tereza u svojem prakticiranju skromnosti primakla Franji Asiškom možda bliže no itko do sada.

Osim što dokumentiraju brigu za najugroženije pisma „Svetice iz Calcutte“ bacaju svjetlo i na njena unutarnja hrvanja, na njene kušnje, njene dvojbe. Primjerice, u pismu što ga je 1959. godine pisala svome ispovjedniku, ona napominje da se obraća Isusu te navodi: „Kažu da ljudi u paklu trpe vječnu bol jer su izgubili Boga – prošli bi kroz sve to trpljenje kada bi imali makar i najmanju nadu zadobiti Boga. U duši osjećam upravo tu stravičnu bol gubitka - da me Bog ne želi - da Bog nije Bog – da Bog zapravo ne postoji. (Isuse, molim Te, oprosti mi ove hule – rečeno mi je da sve pišem)“. Ova pisana ispovijed Majke Tereze svjedoči da je ona katkad bila zahvaćana i krizom, ali ta je kriza odraz njene kontemplacije, unutarnjeg rasta, a ne malodušnosti. Ne stoji li i u Prvoj poslanici Korinćanima da „duhovni čovjek prosuđuje sve“. U „prosuđivanju svega“ Majka Tereza ne postavlja sebi limite pa kaže: „Ako nema Boga – nema ni duše. Ako nema duše, onda, Isuse – ni Ti nisi stvaran.“ No, ovaj kontemplativni proces Majku Terezu ne vodi u njenu rastavu sa Bogom nego u približavanje i odanost mu. Takva njena tendencija nedvojbeno se očituje u obraćanju Isusu naslovljeno sa „Moj jedini Isuse“ u kojem navodi:“U pozivu si rekao da mi je puno trpjeti. Deset godina, Isuse moj. Činio si sa mnom po Svojoj volji i, Isuse, usliši molitvu moju, ako Ti je to milo, ako Ti moja bol i trpljenje, moja tama i odijeljenost pružaju makar i mrvicu utjehe, moj jedini Isuse, čini sa mnom što god želiš, dok god Ti to želiš, ne osvrćući se ni na trenutak na moje osjećaje i moju bol. Tvoja sam. Utisni u moju dušu i život patnje Svojega Srca. Ne obaziri se na moje osjećaje. Ne obaziri se čak ni na moju bol. Ako moja odijeljenost od tebe druge dovodi k Tebi te Ti njihova ljubav i društvo donose radost i zadovoljstvo tada, Isuse, spremna sam svim srcem trpjeti sve što trpim, ne samo sada – već i za vječnost – kada bi to bilo moguće“. Iz ovog sadržajno prebogatog citata vrije odanost Majke Tereze Isusu. To znači da su nestali tragove njene dvojbe u njegovo postojanje, a riječima „Tvoja sam“ priopćava da je izabrala stranu „i za vječnost – kada bi to bilo moguće“.

Životopis Majke Tereze duhovno je uzbudljiv, a ljudski dramatičan. Njeno prvobitno ime je Gonxha Agnesa Bojaxhio. Rođena je 1910 godine u Skopju u albanskoj katoličkoj obitelji koja joj je usadila temelje religioznosti. Šok je doživjela već kao djevojčica, u desetoj godini, kada joj je umro otac što je presudno utjecalo da vjera postane njen život. Odlučuje se za opatički život te je 1928. godine trajno napustila rodno Skopje otisnuvši se u Irsku gdje je provela samo dva mjeseca nakon čega seli u Indiju i u Bengalu se priključuje Loreto-redu. Svoj prvi zavjet položila je u Calcutti gdje je 17 godina radila u školi Svete Marije u kojoj je imenovana i ravnateljicom. U Calcutti je, po vlastitom priznanju, osjetila Božji poziv da pomaže siromašnima i bolesnima te je cijeli svoj život posvetila toj službi. U Calcutti je najprije napustila Loreto-red, ali se nije odrekla opatičkog statusa te je 1949. godina postala Indijka, a godinu dana kasnije utemeljila je red „Misionarki ljubavi prema bližnjemu svome“. Taj je red kasnije priznao i Papa. Godine 1979. Majka Tereza dobila je Nobelovu nagradu za mir. Njen govor na ceremoniji primanja Nobelove nagrade u Oslu 7. prosinca 1979. posebice se pamti po otvorenom protivljenju abortusu. „Za mene su nacije koje su legalizirale abortus najsiromašnije zemlje. Oni se plaše mladih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga više oni ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti. Ja vas ovdje molim u ime malih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisustvo Isusa u njemu“!, kazala je. U istom je govoru Majka Tereza demonstrirala širinu svog srca i iskreno suosjećanje s patnjama drugih sljedećom pričom iz Calcutte: „Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao :'Tamo živi jedna Hindu obitelj sa osmoro djece, koja već dugo vremena gladuju'. Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila:'I oni su gladni'. Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i drugih koji pate. Ona je imala hrabrosti dijeliti i podijeliti ljubav“. Ova sugestivna priča Majke Tereze na svečanosti primanja Nobelove nagrade za mir, izrečena prije trideset godina, zvuči aktualno i Gospodnje 2009. Ovu kratku priču Majke Tereze prožetu dubinskom ljudskom solidarnošću trebalo bi pretočiti u svjetski program borbe protiv siromaštva. Ne dobiva se uzimanjem, nego davanjem.

Sv.Anton Padovanski

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Sv. Anto propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.



Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Čudoviti putovi sv. Antuna
Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante s malim Isusom

Gaetano Lapis:Sv. Antun i IsusSvoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

Sveta Kata, snijeg za vrata
Blagdan Svete Katarine, 25. studenoga, često je vezan za izreku "Sveta Kata, snijeg za vrata". Svima vama koji nosite ime Kata, Katica, Katarina, Kaćuna i slično želimo sretan imendan.Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.


Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

vlc.Zlatko Sudac



Trenutačno u Hrvatskoj ne postoji osoba čije bi pojavljivanje u javnosti izazvalo toliku buru interesa kao što je to vlč. Zlatko Sudac.
Taj mladi karizmatični svećenik ima na desetke tisuća obožavatelja, ali i brojne protivnike, i u javnosti i u vlastitim, crkvenim redovima. Njegov status u posljednjih godinu dana prilično je nejasan. Nije više u Betaniji na Lošinju, ne služi mise i ne drži duhovne seminare po Hrvatskoj. Povremeno gostuje u katoličkim misijama, a istodobno radi na projektu duhovnog centra Milosrdnog Isusa za koji traži lokaciju u Hrvatskoj, izrađuje vitraje, kipove, dizajnira interijere, završava doktorat...





Kako život brzo prođe! Koliko sam puta čuo od čovjeka koji stoji na humku svoga oca "Velečasni, nisam mu stigao reći da ga volim." Koliko sam puta čuo "Kada se vratim u Hrvatsku, onda ću uživati u životu...", a onda ga srce izda. Kako život zna biti nepredvidljiv! Naći prijatelja, koje li miline! - riječi su velečasnog Zlatka Sudca





Ne postoji škola koja uči kako da živiš, a život nam donosi mnoge situacije za koje nismo spremni. Prijatelja možeš naći u životinji, biljci, u plavetnilu mora. Treba gledati, ali ne očima. Oči zaslijepljene strahom, ohološću, prazninom, kako će naći osobu kojoj možeš odložiti srce da se odmori? Dao Bog da svatko od vas, kad ga stisne, nađe takvog čovjeka. Ja sam ga našao - rekao je Sudac.



- Dolazi vrijeme kada će povjerenje među ljudima biti vrjednije od zlata. Tko će platiti mater što nas je rodila? Život je toliko vrijedan, savršen, a mi ga činimo teškim. Bog je htio da volimo ljude. Kada bismo tako živjeli gdje bi nam bio kraj?! - poručio je Sudac.