Hrvatska

Dr.Ivo Sanader predsjednik Hrvatske vlade podnio ostavku

Predsjednik Vlade Ivo Sanader dao je ostavku na svoje funkcije u Vladi i stranci. Za podnošenje ostavke naveo je osobne razloge. Istaknuo je da se neće kandirati za predsjednika na skorašnjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

Američki konzervativni dnevnik The Washington Times objavio je u subotu oštar komentar Jeffreya T. Kuhnera
na temu iznenadne ostavke hrvatskog premijera Ive Sanadera. Kuhner je
američki novinar hrvatskog podrijetla, a u Hrvatskoj je poznat po tome
što je u više navrata žestoko kritizirao Sanderovu vladu.

"Hrvatski premijer Ivo Sanader neočekivano je podnio ostavku u
srijedu. Vijest je potresla hrvatsku političku klasu do temelja.Sanader
je čvrstom rukom vladao malom balkanskom zemljom. Izabran 2003. i
ponovno 2007., pretvorio je bivšu jugoslavensku republiku u gangstersku
državu. Zajedno sa vladajućom Hrvatskom demokratskom zajednicom
postupno je demontirao novopečene demokratske institucije u državi.
Sanaderov režim kontrolirao je velik dio medija, uključujući državnu
televiziju i veće novine. Nekoliko preostalih neovisnih glasova i
novinara su sistematski zastrašivani ili ubijani.


Po uzoru na ruskog vlastodršca Vladimira Putina, Sanader je javno - i privatno - prijetio
novinarima i poslovnim ljudima koji su denuncirali režimski favoritizam
i galopirajuću korupciju. Prošle jeseni je ubijen poznati novinar i
izdavač Ivo Pukanić. Ubijalo se, premlaćivalo i prijetilo i drugim
oporbenim novinarima, urednicima i političarima.


Jedna od najistaknutijih je Nataša Srdoč, suosnivačica i
predsjednica Adriatic Instituta za javni poredak, najboljeg hrvatskog
nezavisnog instituta te vrste. Usudila se kritizirati Sanaderov nasrtaj
na vladavinu prava, njegovo neobjašnjeno bogatstvo i njegov neuspjeh u
provođenju stvarnih ekonomskih reformi.

Zbog toga je Natasa Srdoc bila izložena prijetnjama i zlostavljanju od strane HDZ-ovih
dužnosnika, a vlasti su naredile i reviziju kojom su htjele utvrditi
koje su aktivnosti, članovi i izvori financiranja Adriatic Instituta.
Sanaderova naznačajnija - i najkatastrofalnija - ostavština je
golema korupcija koja je obogaljila hrvatsku ekonomiju. On i HDZ-ova
elita opljačkali su hrvatsko društveno vlasništvo, obogatili se na
sumnjivim privatizacijama, pronevjeri proračunskih sredstava i mitu na
najvišoj razini.

U Austriji HDZ drži više od 80 tajnih bankovnih računa na kojima je
više od pola milijarde dolara ukradenog novca. Sanader je tijekom svog
mandata nagomilao veliko bogatstvo - među kojim ilegalno oduzeto
privatno vlasništvo, otmjenu vilu i kolekciju luksuznih satova vrijednu
više od 200 tisuća dolara.

Što se više novca slijevalo u Sanderove džepove (i one njegovih
drugova), manje je ostajalo za škole, bolnice i ceste. Nataša Srdoč
procjenjuje da je korupcija stajala hrvatske porezne obveznike najmanje
milijardu dolara - značajnu svotu u zemlji u kojoj je bruto domaći
proizvod samo 23 milijarde dolara. Štoviše, HDZ-ovo loše upravljanje
ekonomijom rezultiralo je strahovitim porastom deficita, pritiskajućim
javnim dugom, anemičnim rastom, izostankom stranih ulaganja i
konfiskacijskim porezima koji obeshrabruju poduzetništvo i otvaranje
radnih mjesta.
"Hitno moramo riješiti problem neobjašnjenog bogatstva visokih
državnih dužnosnika dovođenjem gostujućih sudaca i tužitelja iz zemalja
s jakom vladavinom prava da rade sa hrvatskim sucima i reformatorima",
kaže Nataša Srdoč.

"Nepostojanje neovisnog sudstva i razgranata
politička korupcija u
Hrvatskoj blokirala je prave reforme - a ta praznina je dala plodno
tlo za procvat organiziranog kriminala. Efikasne ekonomske i strukturne
reforme dovele bi do toga da korupcijom premrežen HDZ popusti svoj
stisak nad gospodarstvom, sudstvom i medijima."


Sanader tvrdi da odlazi zbog "privatnih razloga". Međutim, hrvatski mediji špekuliraju
da je pravi razlog možda odluka da se krajem godine kandidira za
predsjednika.
Dublji razlog je moralno prljaviji: on je politički propao i napušta
brod prije nego se Hrvatska nasuče na ekonomske stijene globalne
recesije. U prvom se tromjesječju gospodarska aktivnost smanjila za 6,7
posto. Turizam, glavni izvor strane valute za državu, stagnira.
Nezaposlenost raste. Raste i mogućnost masovnih štrajkova. Hrvatski
pokušaj da pristupi Europskoj Uniji 2011. je zastao. Dijelom zbog
graničnog spora sa Slovenijom, ali i zbog HDZ-ovih loših ekonomskih
rezultata.

Tašt, korumpiran i kratkog fitilja, Sanader je koristio svoj položaj
za bezobzirnu utrku za moći, bogatstvom i vlastitim interesom.
Iscijedio je zadnju kap krvi iz Hrvatske, i napustio položaj prije nego
se leš proglasi mrtvim. To nije vodstvo; to je kukavičluk.
Izdao je
gotovo svaki segment hrvatskog društva. Njegova politika brzog pristupa
EU izdala je hrvatske poljoprivrednike i ribare. Nije podržao socijalni
nauk Crkve o životu i gay brakovima. Degradirao je hrvatsku demokraciju
dopustivši strancima poput njemačke kancelarke Angele Merkel i bivšeg
irskog premijera Bertieja Aherna da se otvoreno miješaju u hrvatske
izbore.


Udario je na hrvatsku mladež i srednju klasu pokopavši zemlju pod
planinom stranog duga koji će se otplaćivati generacijama. I konačno,
bio je nelojalan svojoj zemlji - i njenim ponosnim veteranima -
poslavši generala Antu Gotovinu na Haaški sud za ratne zločine na
osnovi izmišljenih optužbi koje prijete da podruju legitimnost
hrvatskog rata za nezavisnost i teritorijalni integritet.
Sanader se
izdavao za konzervativnog patriota i ekonomskog modernizatora. Ustvari,
to je bio ideološki lak za izolacionističku autokratsku kleptokraciju.
Čak je i njegovo glavno postignuće, pristupanje NATO savezu, bilo
nespretno izvedeno: većina elektorata mu se protivila.

Neke države imaju mafiju. Hrvatska mafija ima državu.

Pod Sanaderom
je režim konsolidirao svoje veze s mutnim balkanskim podzemljem i
organiziranim kriminalom, pokvarenim poduzetnicima, sumnjivim
obavještajnim službama i bivšom komunističkom nomenklaturom. Rezultat
je kriminalni državni kapitalizam koji privilegira vladajuću elitu dok
eksploatira i ponižava većinu Hrvata.

Sanaderova ostavka ne bi trebala pokrenuti samo parlamentarne
izbore, nego i neovisni progon njegovih kriminalnih aktivnosti. U SAD-u
je Bernard Madoff nedavno osuđen na 150 godina zatvora jer je prevario
investitore. Sanader je prevario hrvatske porezne obveznike. On - i svi
njegovi suučesnici - također moraju u zatvor. To bi bio zaslužen kraj
njegove katastrofalne vladavine."

jebote ova opasnija od Kosorke

roki je napisao/la:jebote ova opasnija od Kosorke

Posto sam nije razjasnio zasto je otisao u medijiima se vec duze vrijeme pojavljuju razne teorije razloga zbog kojih je Ivo Sanader dao ostavku Zanimljiva teorija je postavljena na internet portalu Necenzurirano.com a clanak mozete procitati Ovdje

U osam mjeseci 0,2 posto više turističkih noćenja
U prvih osam mjeseci ove godine ostvareno je ukupno 49 milijuna turističkih noćenja, što je 0,2 posto, ili sto tisuća noćenja više nego u istom razdoblju prošle godine, izvijestila je danas u Opatiji predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor.

Prvi podaci sustava turističkih zajednica za kolovoz govore o porastu dolazaka i noćenja, a cijela sezona je ukupno prvi put u plusu i to u noćenjima, kazala je Kosor koja je u Opatiji predsjedala sjednicom Povjerenstva za koordinaciju i praćenje aktivnosti za turističku godinu 2009.

Po iznijetim podacima, u kolovozu je na Jadranu s ostvarenih 2,8 milijuna dolazaka zabilježen porast za 3 posto u odnosu na prošlogodišnji kolovoz, a u noćenjima se bilježi porast za 5 posto, odnosno 19,2 milijuna turističkih noćenja.

Po prvim podacima turističkih zajednica, na Jadranu se u prvih osam mjeseci bilježi rast noćenja, za 0,2 posto, dok se istodobno s 8,1 milijun turističkih dolazaka bilježi minus od 2 posto.

Zanimljivo je da sam ja u hrvatskoj stampi nasao drugacije podatke

Obrazovanje, Hrvatska
Petak, 11.09.2009.Djeca će u školi učiti raspolagati budžetom


Nacionalni
obrazovni kurikulum uvodi niz novih predmeta, a vraća se domaćinstvo. U
nastavi domaćinstva učit će se kako upotrebljavati kućanske aparate,
racionalno i odgovorno voditi kućne financije te kako se odgovorno
ponašati kao potrošač


Pravilno raspolagati kućnim budžetom, zdravo se hraniti, pravilno
rasporediti vlastito vrijeme, prepoznati predrasude, sačuvati vlastito
tjelesno, ali i duhovno zdravlje te ne zaboraviti važnost prirode i
razumno koristiti prirodne resurse, samo je dio spektra tema koje bi
učenici uskoro trebali usvajati u školi kroz niz novih fakultativnih
predmeta.

"Dosad smo propustili obrađivati niz tema, primjerice modeliranje,
građenje i dizajniranje. Za jednu od tema osobno sam se zalagala, a to
je praktični rad i dizajniranje. Jedno vas uči izvedbi, a drugo idejnom
rješenju. Sve je to vrlo bitno za cjelovit razvoj", kaže državna
tajnica za osnovno školstvo Dijana Vican, ujedno članica Vijeća za
nacionalni kurikulum. Vijeće je, prema najavi ministra obrazovanja
Radovana Fuchsa, ovih dana završilo rad na okvirnom dokumentu
kurikuluma.
Novi sadržaji školama će biti ponuđeni kroz fakultativne predmete, a
neki od njih su: domaćinstvo, ručni rad, građanski odgoj, religijske
kulture, profesionalna orijentacija i vlastita budućnost,
informacijsko-komunikacijska tehnologija, kultura govora i slušanja,
govorništvo, medijska kultura, hrvatska tradicijska kultura,
arhitektura, okoliš i kulturna baština, prevencija o pojavi svih vrsta
ovisnosti.

Vican objašnjava da se fakultativni predmeti neće nametati školama,
nego će ih one, prema mogućnostima i želji djece, birati same. Dok će
religijske kulture biti svojevrsna alternativa izbornom vjeronauku, za
nekad obavezni predmet u školi - domaćinstvo - to je veliki povratak.
Cilj nastave domaćinstva bit će stjecanje znanja, vještina i stavova
kako bi učenici jednog dana mogli odgovorno voditi svakodnevni život u
obitelji i održavati kućanstvo. U okviru tog predmeta učenici će učiti
o odnosu prema članovima obitelji, ali i kućne aktivnosti, kulturu
prehrane i stanovanja. Učit će kako upotrebljavati kućanske uređaje,
kako racionalno i odgovorno voditi kućne financije te kako se odgovorno
ponašati kao potrošač.

"Fakultativni predmeti su neobavezni, a za razliku od obveznih izbornih
predmeta koji imaju alternativu, fakultativni su jedinstvena ponuda.
Broj fakultativnih predmeta koji će škola odabrati neće biti ograničen,
a pojedini predmet neće se trebati odrađivati cijelu školsku godinu,
nego, primjerice, jedan mjesec, ovisno o planu škole", objašnjava
Vican. Školama će se dati mogućnost da se organiziraju u izvođenju
zajedničkog fakultativnog predmeta. Nove predmete u školi predavat će,
kaže Vican, postojeći nastavnici. U cilju stjecanja novih znanja, svi
će morati prolaziti usavršavanja kroz koja će stjecati licencije za
rad. Licencije će morati obnavljati svakih pet godina.

Novosti će se uvoditi postupno

Dijana Vican napominje da bi se kurikulum morao donijeti nacionalnim
konsenzusom, a predsjednik Vijeća Nevio Šetić ističe da je taj dokument
potrebno "provjeriti prije upotrebe". Šetić, naime, kaže da bi se od
iduće školske godine novine uvodile u dio škola, slično kao što je bilo
s uvođenjem Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda, koji je
isproban prve godine na samo pet posto škola.

Pet trauma u hrvatskoj duši

Ako bismo svih pet trauma pokušali sažeti u jedno kolektivno psihološko
iskustvo, mogli bismo reći ovako: 1928. smo zamrzili, 1941. smo se
podijelili, 1971. smo zašutjeli, 1991. smo napadnuti, a nakon toga smo
opljačkani

Kao sto nema covjeka bez osobnih trauma, tako nema naroda bez povijesnih trauma. I kao što
osobne traume u velikoj mjeri formiraju i određuju karakter čovjeka,
dovodeći ga u posebno teškim slučajevima i do PTSP-a, tako i povijesne
traume pridonose karakteru čitavih naroda: pomislimo samo na to koliko
je holokaust formirao Židove.

U ovom tekstu Slobodna se bavi hrvatskim traumama. U tu svrhu
subjektivno je izdvojeno pet traumatičnih događaja iz suvremene
hrvatske povijesti koji su ostavili trajne posljedice na hrvatski narod
i sve građane Hrvatske.

Ne mora značiti da su ovo jedine ili najveće hrvatske traume: ponovo,
izbor je subjektivan, a Slobodna se rukovodila dalekosežnošću
posljedica traumatičnog događaja na hrvatsko društvo.

Ako bi se svih pet izabranih trauma pokušalo sažeti u jedno kolektivno
psihološko iskustvo, moglo bi se reći ovako: 1928. smo zamrzili Srbe,
1941. smo se podijelili među sobom, 1971. smo zašutjeli, 1991. smo
napadnuti od drugih, a nakon toga smo opljačkani od „naših“.

I. 1928.: Ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu

Pucnji srpskog radikala Puniše Račića u Narodnoj skupštini tadašnje
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nisu samo na licu mjesta usmrtili
zastupnike Hrvatske seljačke stranke Pavla Radića i Đuru Basaričeka -
vođa HSS-a Stjepan Radić nakon šest tjedana je umro od posljedica
ranjavanja – nego su u dobrom dijelu hrvatskog naroda, odnosno u
njegovoj kolektivnoj memoriji, trajno označili Srbe kao glavne
neprijatelje i krvnike hrvatskog bića, grad Beograd kao hrvatsko
stratište, a bilo koji oblik južnoslavenske države kao tamnicu
hrvatskog naroda.

Stradanje vrha HSS-a (tada najjače hrvatske stranke i najjače
opozicijske stranke u cijeloj Kraljevini SHS) na „neprijateljskom
teritoriju“ simbolično je otvorilo novu i mnogo zloćudniju etapu
hrvatsko-srpskih odnosa te okončalo višestoljetni mirni suživot Hrvata
i Srba u Hrvatskoj, jer su srpski radikali prirodno proizveli hrvatske
radikale: već iduće godine Ante Pavelić u Italiji osniva ustašku
organizaciju, koja i danas živi u mnogom hrvatskom srcu. Glavni simptom
ove traume jest da to srce veličinu svojeg i tuđeg hrvatstva mjeri
količinom mržnje prema Srbima.

II: 1941.: Podjela na ustaše i partizane

Za hrvatski narod možda bi dugoročno bilo bolje da su ga na ustanak
protiv nacifašista 1941. pozvali čelnici tadašnjeg HSS-a, koji je na
izborima redovito osvajao najviše hrvatskih glasova.

Međutim, vođa HSS-a Vladko Maček u tom je kritičnom trenutku pozvao
hrvatski narod da se pokori okupatorskom režimu i zločinačkoj
nacističkoj državi NDH (čime se pokazuje da „hrvatska šutnja“ ne samo
što postoji i davno prije 1971. nego i da ona predstavlja integralni
dio hrvatskog bića), a oružani ustanak protiv domaćih i stranih nacista
i fašista organizirali su i poveli Komunistička partija i Titovi
partizani, spasivši tako hrvatski obraz pred svijetom i vlastitim
potomcima.

Nažalost, ono što je 1941. počelo s ustaškim pogromima Srba, Židova,
Roma i hrvatskih komunista u Jasenovcu i drugdje, preokrenulo se u
svibnju 1945. na križnom putu i Bleiburgu u još jednu hrvatsku
tragediju: ona hrvatska mati koja nije zakukala 1941. nad Jasenovcem,
zakukala je 1945. nad Bleiburškim poljem, i do dana današnjega taj
lelek u hrvatskom društvu nije prestao jer se obiteljskim predanjem
prenosi kroz generacije.

III. 1971.: Hrvatsko proljeće

Dvije godine nakon što je čovjek stupio na Mjesec u hrvatskom se
društvu dogodio „masovni pokret“, fenomen koji je tek godinama kasnije
nazvan „hrvatskim proljećem“.

Određena liberalizacija političkog života u tadašnjoj Jugoslaviji
omogućila je da se glasnije čuje hrvatski glas, a taj je glas promptno
zatražio labavljenje veza s Beogradom, na tragu pratraume iz 1928.
godine. Tito je neko vrijeme čak i podržavao „nove vjetrove“ iz Saveza
komunista Hrvatske, ali su ga izvještaji o strahu među hrvatskim Srbima
i seoskim stražama po Lici i Kordunu (koje su bile potaknute pratraumom
hrvatskih Srba iz 1941.) naveli na to da „okrene ploču“: vodeći
hrvatski komunisti Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo su smijenjeni, a
brojni hrvatski „proljećari“ osuđeni na zatvorske kazne.

Kao odgovor na traumu, počinje „hrvatska šutnja“ koja će potrajati
punih 20 godina. Šutnja i jest glavno obilježje ove traume: otada je u
hrvatskom nacionalnom biću eskalirao poltronski mentalitet, koji je
Tuđman tako dobro iskoristio u 90-ima.

IV. 1991.: Ubojstvo Reihl-Kira u Osijeku

U rano ljeto 1991. rat u Hrvatskoj još se nije bio razmahao, iako su
ratne namjere Slobodana Miloševića bile očite. Osim Knina, ključ
hrvatsko-srpskog rata i(li) mira bila je istočna Slavonija, a taj ključ
držao je jedini predstavnik mlade hrvatske države kojemu su tamošnji
Srbi bezrezervno vjerovali: načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir.

Svakodnevnim kontaktima sa slavonskim Srbima Reihl-Kir je uspijevao
održati međuetničke odnose pod kontrolom, ali je pritom stao na put
„gospodarima rata“, i to ne srpskima, nego hrvatskima: šef osječke
policije ubijen je 1. srpnja 1991. na kontrolnom punktu hrvatskog MUP-a.

Jedne slavonske novine potom su izišle s naslovom „Ubijen Kir, a s njim
i slavonski mir“, što se samo koji tjedan kasnije pokazalo surovo
točnim: nakon Kirove smrti, psi rata mogli su biti pušteni s lanca.
Ista se stvar ponovila godinu kasnije u Bosni, kada je 9. kolovoza
1992., također od hrvatske ruke i strojnice, na cesti ubijen komandant
HOS-a Hercegovine i general Armije BiH Blaž Kraljević.

Zašto je ovaj hrvatski emigrant ubijen? Pa zato što je nešto ranije,
doznavši za sramni dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, izdao
javni proglas u kojem je građane pozvao da ne prihvate izdaju Bosne i
Hercegovine. Zauzimanje za savezništvo s Bošnjacima Kraljevića je došlo
glave: hrvatski „gospodari rata“ htjeli su rat s Bošnjacima te su ga i
počeli čim su se riješili Kraljevića.

Nije hrvatska trauma samo to što su Reihl-Kir i Kraljević ubijeni zato
što su jedini mogli spriječiti sukobe među narodima; srž ove traume je
to što većina Hrvata ovoga uopće nije svjesna, čime nikakva katarza
nije niti moguća.

V. Pretvorba & privatizacija

Proces pretvorbe & privatizacije počeo je već pod okriljem
Domovinskog rata, tako da dobar dio hrvatskog naroda – unezvjeren od
ratnih stradanja i egzistencijalne strepnje - nije ni shvatio da je u
međuvremenu trajno opljačkan, i to ne od Beograda, nego od Zagreba.

Pretvorba je u Hrvatskoj bila nemoralna i kriminalna već u samoj ideji
– sve narodno bogatstvo, koje su radni ljudi i građani Hrvatske
stvarali desetljećima, prešlo je po Tuđmanovoj zamisli u ruke izabranih
200 obitelji – tako da nije čudno što je takva bila i izvedba, a što su
omogućili HDZ-ovi „lukavi zakoni“ s početka 90-ih.

Dalekosežno značenje ove traume nije toliko u tome što je građanima
Hrvatske nanesena nepravda, koliko u tome što je ta nepravda nepovratno
ugrađena u same temelje hrvatskoga društva, što znači da će to društvo
trajno biti nepravedno te da će se i ova trauma prenositi kroz
generacije, slično kao Jasenovac i Bleiburg.


Slavko Goldstein: Samo su se ustaše bojale partizana

Jesu li ovi događaji utjecali na podjele u hrvatskom društvu, barem u odnosu prema Srbima?

- Ubojstvo Radića nije podijelilo hrvatsko društvo, naprotiv, podjela
je vladala dotad: Krleža i Cesarec su pisali ekavicom da bi pridobili
Srbe za latinicu, dakle to je bio integralistički koncept, a nakon
atentata na Radića, oni prestaju s ekavicom. Ali odnosi između Hrvata i
Srba nisu nakon toga jednoznačno išli nizbrdo, nego su lavirali i
oscilirali: sjetite se da je 1939. potpisan sporazum Cvetković–Maček.
Rekao bih da su događaji koje ste nabrojili ostavili trajne traume i
posljedice u svijesti hrvatskog naroda, kao što je godina 1941.
ostavila trajne tragove u svijesti srpskog naroda u Hrvatskoj.

Je li proglašenje NDH 1941. pridonijelo podjelama i unutar hrvatskog etničkog korpusa u Hrvatskoj?

- Ne bih rekao da je tu bilo velikih podjela. Desetog travnja
1941. vjerojatno bi 90 posto hrvatskih građana glasovalo za NDH, dok 1.
siječnja 1945. Pavelić ne bi dobio niti deset posto glasova. Te 1945.
narod je nas partizane dočekao trijumfalno, svi osim onih iz ustaških
obitelji koje su se plašile.

Smatrate li i ubojstvo Josipa Reihl-Kira hrvatskom traumom?

- U ono vrijeme nitko se nije bunio protiv Glavaša i njegovih ubojstava
na Dravi, osim nas par tisuća u cijeloj zemlji. A da danas pitate, bilo
bi 90 posto ljudi koji bi rekli da je to loše.

Stjepan Mesic u Njemackoj: "Sprijecite Srbe koji žele uništiti BiH"

Srbima ne smije biti dozvoljeno da razore Bosnu i Hercegovinu na dijelove, izjavio je hrvatski predsjednik Stjepan Mesic u intervjuu za Njemacku novinsku agenciju (DPA), osvrcuci se na trenutnu politicku krizu u našoj zemlji.

"Bosna mora preživjeti, i svi politicari koji to ne žele moraju odstupiti sa svojih pozicija", rekao je 74-godišnji politicki veteran, koji je bio clan posljednjeg predsjedništva bivše Jugoslavije.

Mesicevi komentari došli su nakon sastanka politickih lidera BiH koji su sazvale SAD i EU, ocekujuci od njih provodenje reformi i ukidanje politcke blokade zemlje.

Lider bosanskih Srba, Milorad Dodik odbio je je priznati autoritet centralnoj vladi u Sarajevu, priprijetivši secesijom srpskog dijela teritorije.

"Srbi se pokušavaju riješiti svog bosanskog naslijeda i žele biti vezani samo za svoje sunarodnjake u susjednoj Srbiji", rekao je Mesic.

Podjela BiH duž etnickih linija 1995. godine, na Republiku Srpsku i Federaciju BiH, nije uspjela uciniti zemlju funkcionalnom ni 14 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma.

Rat je izbrisao etnicku i religijsku toleranciju koja je bila zaštitni znak BiH.

"BiH je stoljecima bila najliberalnija evropska zemlja. Muslimani, katolici, Hrvati, pravoslavni Srbi i Jevreji su živjeli zajedno u miru", rekao je Mesic.

On je optužio Srbe da su posijali animozitet putem agresije, ali kritike nije poštedio ni svoje sunarodnjake koji su ucestovali u ratu boreci se protiv muslimana slijedeci njegovog prethodnika na mjestu predsjednika Hrvatske, Franju Tudmana koji je dijelio ambicije Slobodana Miloševica o podjeli Bosne.

"Danas, svi relevantni politicki faktori u Hrvatskoj pokušavaju sacuvati BiH", rekao je Mesic.

Prema njegovim rijecima, Zagreb je poslao krucijalnu poruku Hrvatima u BiH, koji cine oko 15 posto od cetiri miliona ljudi u BiH, da moraju organizirati svoje živtote u svojoj zemlji, a ne u Hrvatskoj.

"Važno je da Srbija pošalje takvu poruku i Srbima u BiH, umjesto da podržava secesionisticke ambicije", rekao je Mesic.

"Otcjepljenje bosanskih Srba ugrozilo bi vitalne interese Republike Hrvatske šaljuci talas nemira duž cijelog regiona", zakljucio je Mesic.

(Sarajevo-x.com)

Odnosi Hrvatske i Srbije otišli su daleko ispred službene politike
Kultura, estrada, turizam, policija, pa i sportaši mnogo bolje surađuju i imaju sve manje trzavica nego predstavnici službenih državnih politika.
Autor: Jasmina Popovic



Takozvana visoka politika Srbije i Hrvatske debelo kaska za odnosima koji su u zadnje vrijeme uspostavljeni na nižoj, narodskoj, razini. Kada srbijanski predsjednik Boris Tadić obećava pa otkazuje svoje posjete Hrvatskoj jasno je da je u pozadini politička igra, koja nosi političku poruku. Njegov nedavni posjet Sloveniji, kada nije našao vremena da skokne do Zagreba, potvrđuje da Tadić pokazuje ljubazno lice Europskoj uniji, a njegova podrška Dodiku i Banjaluci i neprikrivena averzija prema hrvatskom priznanju Kosova pokazuju da hrani svoje nacionaliste pokušavajući među njima pronaći svoje birače. Predsjednik Mesić još pokazuje volju, ali pitanje je koliko će dugo odgađati svoj posjet Kosovu, koji bi mogao iritirati srpsku politiku.

Čeka li Tadić promjenu na Pantovčaku, mogao bi se prevariti. Tko god dođe, neće poništiti priznanje Kosova, pa prema tome njegovo izbjegavanje Mesića, nakon što se činilo da su uspostavljeni korektni odnosi, nema puno smisla, kažu diplomati. Očito su i u Hrvatskoj i u Srbiji međusobni odnosi, kada se radi o politici, u drugom planu. Obje zemlje korteširaju EU, a Srbi još malo igraju i s Rusijom i s Kinom kako bi se “osigurali” sa svih strana.

Vide to i svi analitičari s kojima smo razgovarali i slažu se u tome da narod živi stvaran život i želi da bude što normalniji, a politika vodi igre kako bi opstala na vlasti.

Karta Kosovo
– Odnosi u visokoj politici ograničeni su time što Srbiji odnosi s Hrvatskom nisu politički prioritet. Tadić je trenutačno usredotočen na Kosovo, izgubljenu bitku, deklarativno se okrenuo prema EU i odnosi za Zagrebom nisu mu u prvom planu. Tu je, naravno, i potpora Banjaluci, pa se može reći da se u srpskoj visokoj politici, kada je u pitanju BiH, naziru sjene Miloševićeve politike. Što, jasno, ne nailazi na razumijevanje u Hrvatskoj. Problem je što ta politika cijelo vrijeme želi nacionalnu legitimaciju, pa se stalno igra na kartu Kosovo, Dodik, odnosi s Rusijom – kaže analitičar i zastupnik u srpskoj Skupštini Žarko Korać
On ima objašnjenje i za dobre odnose Srbije i Slovenije. Nije to samo zbog iznimno razvijenih gospodarskih odnosa – Slovenija je jedan od najvećih investitora u Srbiji – već i zbog slovenskog članstva u EU.

– Jasno je da je i Slovenija priznala Kosovo, ali u pitanju su različiti interesi. Neki od visokih povjerenika EU za Srbiju su Slovenci i sigurno je da se i u tome vidi politički prioritet koji Sloveniju stavlja ispred Hrvatske – ističe Korać.

No kako život ipak ponekad ide mimo politike onda je – kada Severina nakon Lepe Brene koja je “pokorila” Zagreb “pokori” Beograd – jasno da su tržišta, pa i kad se radi o estradi, puno funkcionalnija od političkih odnosa. Odnosi u kulturi, elitnoj ili populističkoj, sve su bolji. Ne samo zabavnjačke i narodnjačke zvijezde već i reality show programi – poput prošlogodišnje Operacije Trijumf ili ovogodišnje srpske Farme u kojoj je jedna od sudionica Marina Perazić, koja je bila i na hrvatskoj Farmi – ali i sapunice, filmovi i kazališta sve češće iz jasnih komercijalnih razloga ujedinjuju programe. Mladi ljudi s jedne i druge strane zadovoljavaju svoju radoznalost sve masovnijim posjetima Zagrebu i Beogradu, novosadski festival Exit ima kultni status među hrvatskim ljubiteljima glazbe, sudionici hrvatskog Gay Pridea s interesom prate sve organizacijske teškoće iste manifestacije u Srbiji.

Poduzetnici su već davno našli svoje niše, i privatne i poslovne, čekaju se samo brakovi koji će ujediniti tajkunske dinastije, a angažman srpske zvijezde Seke Aleksić, koja će se smješkati dok svojim glasom i likom prodaje Podravkine proizvode, pokazuje koliko je pragma bitna za opstanak na tržištu. Uostalom, ove je godine bilo devet posto više srpskih turista u Hrvatskoj nego lani i premda su uza Slovence u anketama Srbi i dalje najnepoželjniji gosti, uzlazni trend se ne može poreći, a s njim će se, možda, pojačati i suvisli angažman hrvatske turističke politike na srpskom tržištu.

– Počelo je suradnjom kriminalaca, koja je vrlo intenzivna još od rata, radi čega su i policije obiju država morale krenuti u suradnju, a nastavljeno je i u drugim segmentima života. Sve je to očekivano, ali nije očekivana tako rasprostranjena suradnja narodnjačkih scena. To sada jasno pokazuje da je tvrdnja o kulturnoj pozadini sukoba devedesetih bila lažna – smatra analitičar Žarko Puhovski
Književnik Miljenko Jergović, čije su knjige preplavile izloge beogradskih knjižara, često je na relaciji Zagreb – Beograd i tvrdi da postoji neravnoteža u hrvatsku korist kada se radi o suradnji između Srbije i Hrvatske.

– Ondje je potpuno ludilo za hrvatskim brendovima, no kulturna je suradnja oskudnija nego što bi trebala biti zbog uobičajenog nedostatka novca u kulturi. Sve su druge barijere davno srušene, pa čak i kada je riječ o najosjetljivijoj temi, sportu, i prijateljskih je utakmica puno više nego što se može vidjeti iz naših medija. Uostalom, i izbornik hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije Miroslav Aksentijević je iz Srbije. Politika kasni iz huljskih razloga, zbog potrebe političkih razračunavanja, pa se komunikacija sa Srbijom u Hrvatskoj drži na nekoj poluhladnoj razini, što je posve bizarno, jer je cjelokupni život otišao daleko ispred politike. Normalno je to što čine obični ljudi, a nenormalno ono što čini politika – kaže Jergović.

Udvaranje biračima
Za analitičara i političkog kolumnista tjednika “Vreme” Teofila Pančića posve je jasno da je “narod prešišao politiku i da je svakodnevni život bolji nego odnosi u visokoj politici”.

– Politika se udvara samo vlastitim biračima, i to često najgorem, najekstremnijem dijelu političkog tijela. Oni su u strahu od jačeg zatopljavanja odnosa i međusobno se vrte u začaranom krugu postavljajući jedni drugima uvjete: ako vi napravite to i to, mi ćemo napraviti to i to. Stvari se očito moraju, kako kaže Barack Obama za odnose SAD-a i Rusije, “resetirati” – misli Pančić.

Pitanje je samo hoće li prevladati volja za “resetiranjem” ili bi se narod ponovo mogao naći u zamci političkih pregrijavanja. Može li ono što narod s obje strane gradi, politika razgraditi? Razmišljajući o tome, Dušan Pavlović, s beogradskog Fakulteta političkih znanosti, kaže da Tadićeva Demokratska stranka od 2004. godine vodi politiku širenja svog biračkog tijela i pokušava, do sada prilično uspješno, prodrijeti i do onog dijela birača koji imaju radikalnije stavove. Srpska politika, naime, provodi svojevrsnu akrobatiku koja uključuje dva esktrema. S jedne strane pokazuje proeuropsko lice, kojim se zadovoljava tako orijentiran dio biračkog tijela, a s druge se strane pričom o Kosovu nudi i razjedinjenim radikalima opcija koja im je prihvatljiva.

– Tadić i ministar vanjskih poslova Jeremić pokušat će održati nacionalističku tenziju koja dijelu birača govori: mi smo tu da štitimo nacionalne interese, što znači da se odnosi s Hrvatskom zatežu namjerno, a pretpostavljam da je isti motiv i s hrvatske strane, gdje također postoji takav dio birača. Radi se o politici kakva je vođena tijekom devedestih, samo na puno nižoj razini, i ne vjerujem da može eskalirati u nešto više. Istina, imamo neke ekstremne medije koji i te kako raspiruju nacionalizam, neke umjerene koje drže ravnotežu, i RTS koji s vremena na vrijeme pojačava, a potom snižava napetosti. No sve su to kontrolirane tenzije koje neće eskalirati u sukob, jer će se na kraju ipak sve morati svesti u okvire prihvatljive Europi koja i te kako pazi na odnose u regiji – tvrdi Pavlović.

U CESTOGRADNJI SE DOGODILA NAJVECA PLJACKA DESETLJECA


Bivši ministar branitelja, a sadašnji zastupnik SDP-a u Hrvatskom
saboru Ivica Pančić učestalo je upozoravao na kriminal u Hrvatskim
autocestama. Kada je svojedobno izveo performance s plišanom
hobotnicom, aludirajući na korupcijsku hobotnicu, bio je dočekan s
podsmijehom.
Danas, međutim, kada Uskok "češlja" poslovanje HAC-a i dok se gomilaju afere u poduzecima kojima je drzava vlasnik ili ima svog udjela, podsmijeha više nema.

* Hoće li hobotnica ovoga puta završiti u loncu ili će opet izmigoljiti?
-
Hrvatska javnost treba znati da je najveća pljačka ovoga desetljeća
provedena u cestogradnji jer je to bio najveći infrastrukturni projekt
u kojeg su se slijevale milijarde eura. Trećina tog novca dijelom je
otpala na neracionalno poslovanje poduzeća, a dijelom je otišla u
privatne džepove. Ako jednom dođe do istrage pokazat će se da su sve
ove afere s kamionima, Brodosplitom, Podravkom i drugima bile dječja
igra u odnosu na sustavnu pljačku u cestogradnji. Nemoguće je da se u
roku od nekoliko godina prosječna cijena kilometra autoceste poveća s
četiri na osam milijuna eura, s tim da su strukture u HAC-u planirale
graditi neke dionice i do 12 milijuna eura po kilometru.

“Zamračen” most preko Drave

* Kako u tom smislu komentirate
to što će Vlada, po svemu sudeći, odustati od nekih projekata poput
gradnje mosta preko Drave kod Osijeka na koridoru 5C?
- Građani
Slavonije trebaju znati da je most preko Drave kod Osijeka netko strpao
u svoj džep. Da su u proteklih pet godina racionalno i u skladu sa
zakonom trošena sredstva za cestogradnju, taj bi most bio sagrađen, ali
i autocesta do Siska te najveći dio autoceste prema Dubrovniku.
Međutim, taj novac je otišao na nečije privatne račune.

* U zadnje
vrijeme počelo se razotkrivati mnogo afera. Je li to posljedica
pritiska EU, kako se obično misli, ili je riječ o "revoluciji koja
teče" unutar HDZ-a?
- Dijelom je to zbog pritiska iz EU koji je
doveo i do raslojavanja unutar HDZ-a. Mislim da je na djelu sukob
mafijaških skupina unutar te stranke. Otkako je otišao glavni mafijaški
šef, Sanader, vodi se borba za njegovo nasljeđe. Ovo što se sada zbiva
ima elemente kaotičnosti i izuzetno je opasno po državu. Još ne znamo
je li to organizirani kaos i hoće li ga državne institucije moći
smjestiti u kalupe. Ukoliko se to dogodi, onda bi ovo što se događa
moglo biti i pozitivno po Hrvatsku. Ali ako stvari izmaknu kontroli,
onda slijede godine nestabilnosti.

* Postoje li snage unutar HDZ-a koje bi mogle držati taj kaos pod kontrolom?

-
Te snage prije svega spašavaju svoje pozicije, pa će možda uspjeti
spasiti i dio stranke koji nije nagrižen korupcijom i kriminalom.
Ukoliko se to dogodi, tada to sigurno neće biti HDZ iz 90-ih godina,
ali ni ovaj postojeći. Hrvatskoj u budućnosti treba snažna
konzervativna desna stranka. Takve stranke nema što onda izaziva i
krizu na ljevici. Ako HDZ bude išao u smjeru da postane takva stranka,
onda će to biti dobro i po Hrvatsku. Jer
boljševičko-nacionalističko-kriminalni amalgam kakav je HDZ i dalje,
upropastio je Hrvatsku.
* Očekujete li onda raspad vladajuće koalicije i prijevremeni pad Vlade?
-
Ono što novac spoji, teško da išta može razdvojiti. Posebno stoga što
danas u Hrvatskoj ideologije i politike nema. Nažalost, ideologija i
djelovanje političkih stranaka svedeni su na novac. Kad bolje pogledate
sve ove afere koje se događaju, onda vidite da se svode na izigravanje
natječaja, promjene prostornih planova i slične malverzacije.

Klub hrvatskih izdajnika

* Kao bivši ministar branitelja,
kako komentirate najavljene izmjene Zakona o braniteljima i namjeru da
s njima "podvuče crta" pod postojeći broj branitelja?
- To je u
skladu s onom "tko je jamio, jamio". Godinama sam govorio da je
postojeći sustav skrbi za hrvatske branitelje neodrživ i da treba
napraviti reforme. Mislim da ove reforme neće ništa riješiti osim što
će zamrznuti postojeće stanje. Kada sam to govorio optuživali su me,
uključujući i gospođu Kosor, da sam izdajnik. Sada, kada dobar dio
rješenja Vlada preuzima iz mog zakona, ne preostaje mi drugo nego da im
čestitam na ulasku u klub hrvatskih izdajnika.

HDZ se odrekao generala, ZERP-a i granice: A kad će se odreći kriminala i korupcije?

HDZ JE urlao na splitskoj Rivi braneći dignitet Domovinskog rata i hrvatskih generala, pa ih je predao Haagu. HDZ je urlao zbog sporazuma Račan-Drnovšek, a sada se u ime istih tih interesa odriče dijela teritorija u Savudrijskoj vali. Odnosno, ovlašćuje arbitražnu komisiju da to učini umjesto njega.

I kao što se olako odriče generala, digniteta Domovinskog rata i teritorija, bilo bi dobro da se HDZ već jednom odrekne kriminala i korupcije. Ali to još nismo dočekali. Možda bi pomogla parola "Korupcija ili EU", jer se kod sličnih ultimatuma HDZ vrlo lako odrekao generala, ZERP-a i stotinjak kilometara mora.

Jadranka u Zemlji čuda

Saborska rasprava o sporazumu Kosor-Pahor izgledala je kao insert iz Alice u Zemlji čuda. Hrvatska ljevica nikad nije imala dileme oko pitanje EU ili teritorij. Desnica također. Pa kako to da su se ta dva suprotstavljena pola odjednom našla na istoj strani?

Treba razumjeti Zorana Milanovića. On bi možda još i podržao sporazum o arbitraži pod parolom zaštite hrvatskih strateških interesa, odnosno ulaska u EU. Kad to isto ne bi činio i HDZ. Isti onaj HDZ koji se do jučer predstavljao kao ekskluzivni zaštitnik nacionalnih interesa, odbijao sve prijedloge o arbitraži, blokirao put prema EU, podizao barikade i nacionalne strasti, a Račana i njegovu stranku pribijao na stup srama, sada se odriče dijela teritorija. I opet predstavlja kao ekskluzivni zaštitnik nacionalni interesa.

Nacionalni interes od kojeg boli želudac

Prije osam godina taj nacionalni interes bila je blokada puta u Europu, danas se nacionalni interes svodi na podređivanje svega tom istom krajnjem cilju - ulasku u EU. I eto ljevice u problemima: ona je uvijek bila za EU, ali sada je toga boli želudac. Jer to isto želi i HDZ.

Ali ono od čega još više boli želudac savršeno je u Saboru artikulirao Milorad Pupovac. Lako ćemo za teritorij i za izlazak Slovenije na otvoreno more, to je ustupak i kompromis kojim nije zadovoljan nitko i kojim moraju biti zadovoljni svi. Ali postoji puno veći, teži, dublji problem od ovoga: to su kriminal i korupcija.

Hoće li se HDZ ikada toga odreći u ime zaštite nacionalnih interesa? Hoće li to napokon biti cijena za ostvarivanje strateškog cilja, ulaska u Europsku uniju? Ako je histerično urlanje za generale i teritorij već bilo licemjerno, onda smo se više puta uvjerili kako je HDZ u zaštiti, njegovanju i toleriranju korupcije vrlo iskren.

Može li HDZ uopće opstati bez korupcije?

Sad kad je Slovenija maknuta s dnevnog reda - ili će tek biti - vidjet će se koji je od dva cilja HDZ-u važniji. Ulazak u EU što za sobom povlači strukturalne reforme na svim razinama i odricanje svih prljavština na kojima je ta stranka godinana izrastala? Ili zaštita tih prljavština pod cijenu neulaska Hrvatske u članstvo, ali zato kao jedini jamac opstanka HDZ-a na vlasti? U kriminalnom i korumpiranom društvu HDZ već 17 godina uspješno preživljava. Hoće li preživjeti u "sterilnim" uvjetima? U modernom, europeiziranom društvu?

Vesna Pusić u Saboru je naglasila jednu zanimljivu činjenicu. Da je Hrvatska prihvatila sporazum Račan-Drnovšek 2001. godine, već bi odavno bila članica EU. Njime nije bilo predviđeno samo rješavanje granice, nego i povrat duga Ljubljanske banke i Sveta Gera i što sve ne. Ali HDZ-u taj sporazum tada nije bilo u interesu. I upravo zahvaljujući svom protivljenju, dvije godine kasnije osvojio je vlast. I pokrenuo Hrvatsku: prema HEP-u i HAC-u, Bechtelu i Brodosplitu, satovima i bankrotu. Kalendarski, s praga 21. stoljeća vratio nas negdje na kraj 18.

HDZ opet odlučuje o nacionalnom interesu. Ne piše nam se dobro

A sada taj isti HDZ (minus Ivo Sanader) po tko zna koji puta u povijesti podučava Hrvate nacionalnom interesu. Nakon avanture u BiH, Daytona i spaljene Krajine, splitske Rive, 200 bogatih obitelji, Slovenije i ZERP-a, HDZ opet određuje što je u interesu države i nacije. Ne piše nam se dobro.

Ali kad već voli preuzimati na sebe tako odgovorne zadatke - kao što je preuzeo na sebe i predaju generala u Haag, uhićenje Gotovine i famozni "junktion" - neka onda učini ono što o njemu najviše i ovisi. Neka se odrekne korupcije. Bio bi to dobar početak. Ujedno i ispunjavanje prvog konkretnog uvjeta za članstvo u EU koji nije povezan s vanjskim pritiskom (Haag, Slovenija), već sa suštinskim interesom hrvatskog društva.

Nitko se ne sjeća generalai ZERP, ali svi se sjećamo korupcije

Ako se već ustupanje dijela hrvatskog mora kako bi se Sloveniji omogućio izlazak na otvoreno more u saborskoj raspravi naziva "manjim zlom" koje moramo istrpjeti u cilju ulaska u EU, onda je korupcija svakako "najveće zlo". I rasprava o tome neće biti prozirna politikantska manipulacija koja HDZ-u služi za jednokratnu uporabu - kao što su to bili Haag, ZERP i granica sa Slovenijom - već bolna polemika o genetskom kodu vladajuće stranke. Tko se više sjeća generala i ZERP-a? Tko će se sutra više sjećati "junktiona" u Savudrijskoj vali? Ali korupciju i kriminal osjećamo svakoga dana i na to nas HDZ svakodnevno podsjeća.

Hoće li sada i ta rasprava napokon doći na red? I još mnogo intrigantnije pitanje, hoće li HDZ to preživjeti?

Slovenci, Česi, Slovaci i Estonci ispred Hrvatske po standardu


Kako pokazuju procjene londonskog tjednika The Economist za ovu
godinu, s bruto domaćim proizvodom (BDP) po stanovniku od 13.220
američkih dolara naša zemlja drži peto mjesto na ljestvici 20 europskih
zemalja u tranziciji.
Prvo mjesto očekivano drži Slovenija, u kojoj BDP per capita doseže 24.180 dolara, što je za 80 posto iznad hrvatskog prosjeka.
Na drugom i trećem mjestu nalaze se Češka (16.680 dolara) i Slovačka
(16.240 dolara), a četvrto je mjesto zauzela Estonija, u kojoj je BDP
po stanovniku tek nešto viši od onoga u Hrvatskoj i iznosi 13.980
dolara.

BDP je pokazatelj koji mjeri ukupnu vrijednost robe i usluga
proizvedenih tijekom godine unutar nacionalne ekonomije, te se uzima
kao mjerilo razvijenosti neke zemlje.

Prije pada “željezne zavjese”, Hrvatska je po stupnju razvoja bila znatno ispred niza država kojima sada gledamo u leđa.
Kao razloge napredovanja drugih domaći i strani analitičari navode
veća strana ulaganja koja su se slila u države poput Češke, Slovačke
ili Estonije, ali i njihovo brže približavanje, a potom i ulazak u EU i
NATO. Također upozoravaju da su okolne zemlje brže od Hrvatske
provodile reforme, kao i da su, za razliku od nas, privukle strana
ulaganja u izvozni sektor.
Konačno, ne treba zaboraviti ni da je Hrvatska, za razliku od drugih
tranzicijskih zemalja, prošla rat, čije posljedice osjeća i danas.
Prema računici The Economista, jedino je Slovenija po visini BDP-a do
sada uspjela prijeći granicu od 60 posto prosjeka zapadnoeuropskih
zemalja, dok je Hrvatska na otprilike 35 posto.

Kajin predao DIP-u 17 tisuća potpisa za predsjedničku kandidaturu


IDS-ov
kandidat za predsjednika države Damir Kajin danas je Državnom izbornom
povjerenstvu (DIP) predao potpise kojima jamči valjanost svoje
kandidature, a tom je prilikom ponovio kako bi polovicu predsjedničkih
kandidata trebalo uhititi.


Trebalo bi pohapsiti najmanje polovicu predsjedničkih kandidata, s užom
i širom obitelji, s kumovima i pajdašima, a jednako tako čistku bi
trebalo napraviti i na HRT-u te u Vladi kod ministara koji su radili s
(bivšim premijerom Ivom) Sanaderom. Tada se treba okrenuti hrvatskim
tajkunima, a suce i državne odvjetnike amnestirati ako svoj posao
odrađuju kako narod od njih traži", izjavio je Kajin novinarima.

Upitan znače li takve teške riječi na račun njegovih protukandidata da
će predizborna kampanja biti oštra, odgovorio je da ne zna kakvu će
kampanju voditi ostali kandidati, ali da će njegova kampanja biti
poštena, iskrena, otvorena i beskompromisna.

"Ova se zemlja danas brani poštenjem. Ili ćemo zemlju braniti poštenjem
ili u njoj neće ostati ni kamen na kamenu", istaknuo je Kajin, koji je
u pratnji predsjednika IDS-a Ivana Jakovčića DIP-u predao kutije sa 17
tisuća prikupljenih potpisa.

"Danas je došlo takvo vrijeme - ili mi ili oni. Mi smo seljaci,
obrtnici, zanatlije, privrednici koji mjesečno isplaćujemo ogromna
sredstva prema državi, a oni su ta banda tajkunska, koji su od države
dobili sve, koji za kampanju mogu potrošiti 10, 15, 20 ili ne znam
koliko milijuna kuna. Oni bi prilike u ovoj zemlji konzervirali, mi smo
oni koji žele prilike u ovoj zemlji promijeniti", poručio je.

Zamoljen za komentar izjave predsjedničkog kandidata i zagrebačkog
gradonačelnika Milana Bandića da je za Hrvatsku spreman "orati 16 sati
na dan kao konj", Kajin je rekao da je oranje pomoću konja zastarjelo.

"Konjima se oralo prije 50, 60 godina. Ja ću orati kao John Deer, onaj
veliki traktor, san svakog Slavonca i Istrijana, s devet plugova.
Jedino tako ovoj hobotnici možemo preorati korjene", kazao je, dodavši
da će, kao predsjednik, za Hrvatsku raditi kao i do sada - od jutra do
sutra.

Zagreb: Tri godine ne dolazi na posao, a prima plaću


Šefica
financija u Bandićevom stožeru Vesna Majher prima plaću u Holdingovoj
podružnici Autobusni kolodovor Zagreb (AKZ), iako se na radnom mjestu
ne pojavljuje zadnje tri godine. Prošlog tjedna dobila je promaknuće.


Idemo delati – jedan od vodećih slogana u kampanji Milana Bandića
prekršen je već u drugom tjednu obilaska Hrvatske: šefica financija u
njegovu stožeru Vesna Majher prima plaću u Holdingovoj podružnici
Autobusni kolodovor Zagreb (AKZ), iako se na radnom mjestu ne
pojavljuje zadnje tri godine! Vijest o fiktivnom zapošljavanju
Majherove, koje neodoljivo podsjeća na slučaj Rade Buljubašića i
njegova izmišljenog radnog mjesta u HEP-u, vjerojatno ne bi ni ugledala
svjetlo dana da prošlog tjedna nije dobila promaknuće, odnosno poziciju
zamjenice direktora u AKZ-u. U međuvremenu se ustanovilo da je među
zaposlenicima nitko ne poznaje niti je na radno mjesto dolazila, a za
poziciju »koordinatorice poslova« uredno je primala mjesečnu plaću, oko
7000 kuna, što znači da je u tri godine dobila ukupno četvrt milijuna
kuna (točnije, 252 tisuće). Nova joj je pozicija trebala donositi
između 13 i 14 tisuća kuna mjesečno.

– Imamo čvrste indicije da se Majher godinama ne pojavljuje na poslu,
zbog čega već danas krećemo u internu reviziju njenog radnog mjesta,
rekao nam je visokopozicionirani izvor iz Holdinga.

Rješenje za novo radno mjesto Majherovoj, na kojemu je supotpisan i
Milan Bandić, došlo je ovih dana na stol šefa uprave Holdinga Ive
Čovića koji ga je odbio parafirati, jer je u isto vrijeme dobio niz
prijava iz AKZ-a da dotična godinama ne dolazi u tvrtku. Kako
doznajemo, već danas bi se pomoću čitača kartica kojeg zaposlenici
kolodvora koriste kod dolaska i odlaska s radnog mjesta, mogla utvrditi
točnost navoda. O navodno izmišljenom radnom mjestu, priupitali smo i
glavnu aktericu priče.

– Radila sam sve što se tražilo od mene i što je u opisu moga radnog
mjesta, kazala je kratko Majher, koja nam je u nekoliko navrata
uzrujano ponovila »kako o svemu može razgovarati tek sutra«. Upitana da
jasno kaže je li dolazila na posao barem jednom tjedno, rekla je
sljedeće:

– Činjenica je da imam poslova i izvan radnog mjesta. Stavljate me pred
gotov čin, preko telefona ne bih davala nikakve izjave, zaključila je
Majher.

Otkaz prijeti i direktoru kolodvora

Otkaz će zbog promaknuća Majherove vjerojatno dobiti i direktor
kolodvora Franjo Žulj, koji je također potpisao rješenje koji bi je
učinio njegovom pomoćnicom. Ni brojni pozivi ni poruke nisu jučer
pomogli da dođemo do njegova komentara. Jasno je, pritom, da Žulj
odluku nije donosio autonomno, već je signal za novi koeficijent plaće
šefici financija Bandićeve kampanje neupitno došao s više, dobro
poznate instance. Njezin je sin Adrijan Majher pomoćnik pročelnika u
Gradskom uredu za upravljanje u hitnim situacijama.

Predsjednički kandidat Boris Mikšić inzistira da se pročiste birački popisi


"Neka narod odluči tko će biti predsjednik, a ne 600.000 nepostojećih glasača", poručio je Mikšić Državnom izbornom povjerenstvu


Nezavisni kandidat za predsjednika Republike Hrvatske Boris Mikšić
istaknuo je danas na konferenciji za novinare da ga najviše zabrinjava
hoće li predsjednički izbori biti pošteni te da od Državnoga izbornog
povjerenstva (DIP) traži da pročisti biračke popise. "Iz iskustva znam,
ono što se dogodilo prije pet godina, da postoji tih 600.000
nepostojećih glasova mrtvaca", rekao je Mikšić. Ustvrdio je da se, ako
DIP ne pročisti te biračke popise, više ne isplati niti kandidirati za
predsjednika, te da "imamo isto toliko birača koliko je stanovnika, a
to jednostavno ne može biti".

Mikšić je istaknuo da je jedini kandidat na ovim predsjedničkim
izborima koji se dva puta kandidirao i da zato, na temelju svojeg
iskustva, inzistira da se riješe birački popisi.

Franjo Tudjman: "Kakav kralj, takvo stado"!

Piše: Josip Senić

Obljetnica

Na desetoj obljetnici prvog predsjednika RH, Franje Tuđmana okupila je se kompletna vladajuća svita, korumpirana, "nekorumpirana" i oni koji će to tek postati.

Umjesto dostojanstvenog odavanja pošte svome uzoru, vrijeme provedeno na Mirogoju uglavnom su iskoristili za razračunavanje sa aktuelnim predsjednikom Mesićem, kao i ona na osobnoj razini, ne mogavši se ni tu suzdržati od raznoraznih prepucavanja.

Na HRT-u su se tijekom cijelog dana vrtjele neke emisije o Tuđmanu, naravno sve u superlativima.

Sve to čovjeka vraća malo u one 90-te, gdje je skoro jedna polovina TV programa bila ispunjena Franjom Tuđmanom. U ono vrijeme nisi mogao uključiti TV a da iz njega ne ispadne Tuđman, nešto poput onih privatnih TV kuća u Arabiji gdje su se Šeici stalno vrtjeli po ekranima.

Ta se priča nastavlja i danas, samo što su se promijenili igrači i možda sa nešto manjim intenzitetom. Jer, eto ipak oni nisu isto što i "prvi predsjednik".

Tuđman kao "demokrat"

Za mandata predsjednika Republike kao i prvog čovjeka HDZ-a, cijelo to vrijeme Tuđman je sam sebe predstavljao kao najvećeg demokratu. Zapravo, u svojoj egocentričnosti i narcisoidnosti nije ni mogao pojmiti da je zapravo bio tako daleko od demokracije i da je kao takav bio jedno oličenje protudemokratske i autoritarne vladavine.

Na primjer, na svojim je predizbornim skupovima predstavljajući sebe kao"demokrata", oponentima u preizbornoj kampanji često je puta prišivao sljedeće etikete: Povampireni protivnici Hrvatskog naroda," crveni, crni, žuti i zeleni vragovi" i na na taj svoj "demokratski" način, svoje neistomišljenike i protukandidate, direkt pozivao na linč.

To je se jednom prilikom i dogodilo sa njegovim protukandidatom Vladom Gotovcom, kog je jedan izbezumljeni Tuđmanov fanatik udario opasačem u glavu od kog je Gotovac zadobio ozljede. Taj čovjek koji je napao Gotovca i nije toliko kriv koliko Tuđman koji je od njega i njemu sličnim, sa svojom egocentričnom i ksenofobičnom retorikom napravio zombije.

Tuđman je svoju vlast zasnovao na kultu nedodirljivog i nadasve "nepogrešivog" vođe koji je u svakom trenutku svima stavljao do znanja da je jedino njegovo mišljenje ispravno i da jedino ono što je s njim vezano ima nekakav značaj, a da je sve drugo manje vrijedno ili beznačajno.

Svoj napuhani Ego i Libido hranio je pomoću naroda s kojim je veoma vješto manipulirao, ali opet najviše s onim beskičmenjacima, dupeliscima i svim onima željnih "sinekure "(kruha bez motike), oni su mu bili glavna hrana.

Ako bi netko Francu sugerirao da ne valja što radi ili, ne daj Bože, kritizirao, to bi onda Franceka pogodilo veoma duboko i to direkt u njegovu "narcisoidnost".

Tad bi on iskoristio svoj položaj i moć, stisnuo zube i šake i tog jadnika izgrdio na pasja kola ili otjerao kući.

Interesantno je da je najveći uticaj na Franceka imao Gojko Šušak. Zbog čega, ne znam. Vjerojatno zbog mnogobrojnih rođa koji su se oko Šuška nakotili, kao i zbog lovice koja je preko Šuška stizala iz dijaspore.

Najslabija točka

Najslabija Tuđmanova točka svakako je bio njegov pajtos "ludi Kaligula", Slobo Milošević. Iako je Francek tijekom cijelog trajanja rata stalno pokušavao dosegnuti onu razinu na kojoj je se nalazio njegov "uzor" Milošević. To mu nikako nije uspijevalo i zbog toga je se stalno osjećala njegova infatilnost.

Mora se priznati to da je "ludi Kaligula"od samog početka rata imao veliku stratešku prednost što se tiče oružja,s poljne politike i ostalih čimbenika, ali te svoje infatilnosti Franc se nije mogao otresti ni kad je se ratna sreća preokrenula pa tako i čitava strategija. Sve je to bilo jače od njega pa je tu svoju slabost naspram "ludog Kaligule" stalno morao zatomljavati u sebi. Za Tudjmana je Slobo jednostavno bio autoritet, kog je on potajno obožavao. Te Francove slabosti uvelike su se odrazile i na samom terenu u Bosni. Najkonkretniji primjer bio je gubitak Posavine od početka, pa sve do samog završetka rata i njegovog potpisa u Daytonu.

Sadomazohistička simbioza

Za sve vrijeme rata Slobo i Tuđman su bili spojeni jednom sadomazihističkom vezom ili simbiozom, koja je i jednom i drugom davala osjećaj identiteta i velike moći, pogotovo Francu. Kad bi "ludi Kaligula"zatražio od Franca neku uslugu ili neki teritorijalni ustupak, Franc bi tada bio sretan jer je u stanju zadovoljiti Slobu, kao i to da može nahraniti njegov sadizam, kao naravno i svoj mazohizam koji je prema njemu osjećao. Ne smije se zaboraviti da je i Franc imao svoj sadizam, ali njega je morao hraniti isključivo na domaćem terenu, jer eto i njega se ipak pita što se kome može dati ili prodati.

Los igrač

Sve ovo navedeno potvrdilo je se u Dajtonu za "zelenim kockarskim stolom” (ulog je naravno tuđa imovina i životi) gdje je "ludi Kaligula” rekao: A za Posavinu me ne pitajte, jer smo se ja i Franc oko toga već davno dogovorili. Je li tako Franc?

Čulo se samo yes.

Ova Daytonska lakrdija izgleda utoliko tragičnije što je Slobo kao pregovarač tada u rukama imao najslabije karte. Hrvati i muslimani su tad u svojim rukama držali oko 56-57 posto Bosne. Osim toga, hrvatske i bošnjačke snage su se nalazile samo nekoliko kilometara od Banje Luke i bilo je pitanje sata kad će da padne.

Eto najboljeg dokaza što se desi kad glupan uzme da se kocka i to s tuđim i sve to još proglasi svojom pobjedom i najvećim uspjehom. Šepureći se u marshalskoj odori sa lentom preko ramena stalno spominjajući Hrvatsku kao regionalnu silu. Ma koja sila glupane jedan?!

Taj rat je za Hrvate bio obrambenog karaktera i ljudima kojima si ti upravljao nije ni do kakve sile nego do pravde i ne traže ništa drugo nego samo svoje, što im naravno i pripada.

Juniori

Promatrajući sve ove pregovore: Prudske, Banjalučke, Mostarske pa na kraju i Butmirske, stiče se dojam da se ona lakrdija iz Daytona nastavlja.

Cilj je isti samo su igrači drugi, nešto mlaži i krmastiji.

Ovaj put Dragan Čović bi sada glumio Franca, a "Seljačina Dodik" - ludog Kaligulu!

Koje li koencidencije - oba ludi!

Pošto Srbi svaki put između ludog i pametnog obavezno izaberu ludog to i nije za njih toliko važno, rekli bi ništa novo. Ali se pitam što je to u njima toliko fascinirajuće pa obavezno skoro svaki od njih imponira našim "glupanima" koji zastupaju Hrvate?

Dokaz je ovo Čovićevo dodvoravanje i puzanje oko Dodika koji eto nama Hrvatima izlazi u susret "ma marš bre" - i to obojica!

Te "lutke od krvi bez trunke ideje" me uopće ne bi ni zanimale da sa njima razbijam glavu ili da na njih trošim vrijeme, ali je fakat da taj seljačina Dodik i njegov poltron Čović određuju i moj život, kao i mnogih drugih.

Sva ta njihova dodvoravanja i sve splačine koje njih dvojica skupa za nas kuhaju i prikazuju kao nešto najbolje, a preko medija javno izlijevaju u službena i sva ostala korita, mi se jednostavno gade.

Svaki čovjek kao slobodno misaono, kreativno i razumno biće treba se protiv takvih manipulacija pobuniti i jednom zauvijek pošutati ta njihova masna korita u koja nam serviraju samo laži i neistine.

Ko je Jadranka Kosor ?

- zena koju hrvatski narod NIJE odabrao na izborima za predsjednicu
- zena koja je na prevaru i suprotno Ustavu postala premijerka
- zena koja je godinama u svom ministarstvu stvarala lazne branitelje, a cije povlastice ne mozemo placati.
- zena koja bi se u proslosti rasplakala nad tuznim sudbinama branitelja bez imalo savjesti poslala je policiju u nocne racije u potragu za topnickim dnevnicima u kuce tih istih branitelja
- zena koja je sjala od srece kada bi bila uz Ivu Sanadera i koja je tijekom svih ovih godina dok je HDZ unistavao Hrvatsku poslikavala se nasmijesena i zadovoljna
- zena koja je uvela krizni porez da bi odrzala ovu vlast
- zena koja je povecala PDV na 23% dok su pametne drzave smanjivale davanja i poreze (npr Slovenija)
- zena koja se lazno predstavljala da je rjesila problem sa Slovenijom, a zapravo blokade i dalje traju
- zena koja se skolovala za novinara bez imalo znanja o ekonomiji odlucuje o privredi nase zemlje i svojim krivim odlukama vodi nas u propast dok se svijet izvlaci iz krize
- zena koja je bila radijska voditeljica i novinar svojim je utjecajem natjerala TV kucu da da otkaz novinaru zbog natpisa na majici
- zena koja nije isplatila bozicnice svjesno krseci kolektivne ugovore, ali financijsku pomoc Bosni i dalje salje jer ne zeli prekrsiti ugovore i obaveze koje RH ima.

Na kraju 2009 godine

Godinu na izmaku definitivno je obilježila gospodarska kriza, odlazak premijera Sanadera, afere u državnim poduzećima, slovenska blokada, ulazak naše zemlje u NATO savez i predsjednički izbori. Malo tko danas s odmakom može reći da je 2009. godina bila dobra. Upravo suprotno. Kriza je 'pomrsila' račune državnim i privatnim poduzećima, otkazi su se dijelili 'kapom i šakom', radnici nisu dobivali plaće i božićnice, a uveden nam je i 'harač' i povećan PDV. Sve to, usprkos Sanaderovoj izjavi s početka godine, kada je još bio premijer, da 'Hrvatska nije u recesiji i kako se nada da neće ni biti'. Ubrzo su ga demantiralli događaji, a demantirao je i sam sebe napuštanjem premijerske fotelje.

'Harač' i PDV od 23 posto izbezumili građane
U 2009. imali smo tri rebalansa poračuna. Uveden je 'harač', a PDV je s 22 skočio na 23 posto. Novi udar na standard hrvatskih građana na 'nož' su dočekali oporbenjaci, ali i predsjednik Mesić. Predsjednik na odlasku na Ustavnom sudu tražio je ocjenu ustavnosti tog zakona, uz brojne građane, no inicijativa mu nije prošla. Ustavni sud odlučio je da krizni porez ostaje na snazi do daljnjega. Sindiklani predstavnici najavljivali su vruću političku jesen, masovne prosvjede i izlaske na ulice, no mlaki pokušaji bunta pretvorili su se u totalni fijasko, kao i prosvjedi studenata koji su u dva navrata blokirali fakultete diljem zemlje.

Sanader: 'Zbogom i doviđenja'
Svi spomenuti zakoni doneseni su nakon odlaska Ive Sanadera s premijerske dužnosti, ali i svih ostalih političkih funkcija u zemlji. Prave razloge nikada nismo čuli, a s obzirom na njegovu šutnju i afere koje se u posljednje vrijeme vežu uz njegov lik i djelo ne ostavlja nam puno prostora za dobronamjerne zaključke. Tada se u javnosti spekuliralo da će se Sanader kandidirati za predsjednika države i da sprema veliki povratak uoči utrke za Pantovčak. 'Zbogom i doviđenja', kako se oprostio od javnosti, tako je i ostalo.
Premijerka Kosor nije postala ničija marionata
Bivši premijer, iako je počasni predsjednik HDZ-a, u stranku gotovo više da i ne dolazi, a i u lošim je odnosima s premijerkom Kosor koju je navodno osobno predložio. Njegova dugogodišnja 'sjena' postala je prva premijerka u povijesti Hrvatske, a iako su svi mislili da se kao žena na toj funkciji neće snaći, ponijela s hrabro i odlučno, što mnogi nisu mogli ni sanjati. Kako je obećala na 'inauguracijskom' govoru drhtavim glasom, 'dobra i hrabra' predsjednica HDZ-a, ali i Vlade uhvatila se u koštac s korupcijom u državnim poduzećima, uvela je reda u svoje redovima, ali i najavila 'proljetno čišćenje' u Banskim dvorima, poručujući da želi dati šansu novim i mladim ljudima.

Državu 'tresu' afere u državnim tvrtkama
Zbog afere Podravka i malverzacija u toj državnoj tvrtci, čelnici uprave završili su iza rešetaka, a ministar Polančec, koji je nadzirao koprivničku kompaniju, dao je ostavku na sve svoje dužnosti. Naslijedio ga je donedavni šef HUP-a Đuro Popijač, koji je uz Šimonovića i Karamaraka postao treći nestranački ministar u Banskim dvorima. 'Tresla' se stolica ministru Kalmeti zbog afera u Hrvatskim cestama, HŽ-u, ali i posljednje željezničke nesreće na zagrebačkom glavnom kolodvoru. Iako se u prvih mah činilo da će ga zadesiti sudbina Damira Polančeca, Kalmeta je i dalje u Vladi, a šuška se kao bi trebao odstupiti nakon predsjedničkih izbora.

Nakon Podravke, na red je došao HAC

Čelnici HAC-a osumljičeni za malverzacije kojim je debelo oštećen državni proračun također se nalaze iza rešetaka. Tako je zagrebački Remetinec zbog nedavnih afera postao jedan od 'elitnijih' mjesta u Gradu. Tu je i najnovija afera 'Bankomat' u kojoj su uhićeni bivši čelnici Hrvatske poštanske banke, a sumnjiči ih se za pronevjeru 7,5 miljuna proračunskih kuna. 2009. obilježila je i afera 'Kamioni' s kojom se povezuje ime bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića. On je prvi ministar protiv kojeg je podignuta optužnica zbog sumnje da je zajedno sa svojim pomoćnikom Bačićem oštetio proračun za više od 10 milijuna kuna. Cijelu priču pokrenuo je predsjednik Mesić još u vrijeme svoje predsjedničke kampanje.

Mesić i Sanader kao 'pas i mačka'
Čini se ipak kako je Mesić zaboravio da je on za tu aferu saznao još 2005. zajedno s premijerom Sanaderom, no i jedan i drugi o tome su šutjeli kao 'zliveni'. No, čini se da Mesić i Sanader imaju sve lošije mišljenje jedan o drugome. Dok su bila dva najjača čovjeka u državi, prije nego je Sanader otplovio 'Na malo vitra', podnosili su se kako tako, no nakon Sanaderovog 'bijega' nikako. Nove trzavice sasvim neočekivano pokrenuo je predsjednik, koji je u kontekstu prodaje Ine mađarskom MOL-u pozvao USKOK da ispita Polančeca i Sanadera. Bio je to pravi trenutak da Sanader iziđe iz 'mraka' i na 10. obljetnici Tuđmanove smrti, na Mirogoju poruči Mesiću da bi USKOK mogao uskočiti i u njegove redove.

Sanader i mutni poslovi u Hypo banci
Prozivke na račun bivšeg hrvatskog premijera stigle su i iz inozemstva. Povezuje ga se s navodnim mutnim poslovima u Hypo banci. Navodno je pustivši tu banku na 'velika vrata' u Hrvatsku, dobio proviziju od 800 tisuća maraka. Sanader te navode oštro odbacuje, poručujući da se radi o jeftinim podmetanjima kojima se želi našteti njemu osobno, ali i njegovoj stranci.

Predsjednički izbori: Josipović ili Bandić

Iza nas je i prvi krug predsjedničkih izbora. U drugi idu Josipović i Bandić, dvoje dojučerašnjih kolega, danas političkih rivala. Optužuju se međusobno da su daljinski upravljači, Josipović Milanovićev, a Bandić Sanaderov. Upravo u tom kontekstu mediji gledaju eventualni povratak Ive Sanadera na hrvatsku političku scenu. Kad smo već kod izbora prisjetimo se i lokalnih. Tu nije bilo previše iznenađenja, osim Splita u kojem je iznenađujuću pobjedu donio nestranački kandidat i poduzetnik Željko Kerum.

BiH oaza za hrvatske bjegunce
Godinu iza nas, osim afera, obilježili su neuobičajeni i teški zločini za ove prostore, ali i suđenja koja se ne zaboravljaju tako lako. Susjedna BiH postala je omiljena država za hrvatske bjegunce s dvojnim državljanstvom. Tamo su se u 2009. preselili Branimir Glavaš, Ognjen Šimić i Blaž Petrović. Ovaj treći dragovoljno se vratio i ušetao u zgradu zagrebačkog županijskog suda, a Glavaš i Šimić pravdu čekaju u BiH, a pritom se smiju hrvatskom pravosuđu u lice.

Ništa od Petračevog pomilovanja
Na istim tim sudovima nastavak su dobile afere Indeks, Gruntovec, veliki i mali Maestro. Umirovljeni general Vladimir Zagorec osuđen je na sedam godina zatvora zbog afere Dragulji, koju mu je na suđenju za otmicu njegovog sina, 'zapakirao' nekadašnji prijatelj i poslovni partner Hrvoje Petrač. Ovaj se pak uzalud nadao pomilovanju od predsjednika na odlasku.
Hrvoje Petrač
Brutalna ubojstva iz 2008., ono Ivane Hodak i Ive Pukanića ni u 2009. nisu dobila sudski epilog, iako su za policiju ti slučajevi zaključeni. Bez ubojstava nije mogla proći ni godina na zalasku. Spomenimo Stjepana Roškera koji je u blizini Križevaca pobio peteročlanu obitelj, za što je dobio 40 godina zatvora. Prisjetimo se i krvave pljačke banke u Sesvetama u kojoj je život izgubio mladi policajac Ivan Grbavac. Pamtimo i tešku željezničku nesreću u Rudinama, u kojoj je zbog iskakanja vlaka iz tračnica život izgubilo šest osoba. Za sada još nitko nije odgovarao.

Bilo je i pozitivnih događaja: NATO i slovenska deblokada
U moru loših vijesti postavlja se pitanje, je li nam se u 2009. dogodilo išta lijepo. Ušli smo u NATO savez, riješena je jednogodišnja slovenska blokada, zbog koje se nismo mogli maknuti s 'mrtve točke' u pregovorima s EU. Granični spor sa Slovenijom rješavat će se arbitražom na Međunarodnom sudu pravde, odlučeno je 'kao iz šale' nakon tek dva susreta premijera Pahor i Kosor. Radi li se o ženskom šarmu, Kosoričinoj crvenoj haljini, koja je slovenskog premijera, inače bivšeg manekena, oborila s nogu, pritisku zapadnih zemalja ili je Pahor samo odahnuo nakon uzmaka bivšeg premijera Sanadera, teško je reći.

Slovenska blokada, kažu upućeni, riješena je uz veliku podršku Amerike, uz koju bi mogli biti riješeni i problemi s tzv. 'topničkim dnevnicima', koji su postali nova prepreka na putu u EU. Kad smo već kod Amerike, ne možemo izostaviti predsjednika Obamu, koji je početkom 2009. postao prvi afroamerički predsjednik. Godinu dana kasnije, iako je posalo 30 tisuća američkim vojnika u Afganistan dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Hrvatska se crveni

Ivo Josipović najavio je da će Hrvatska biti crvena. Jadranka Kosor odmah je dometnula da Hrvatska neće biti crvena. Oboje griješe. Hrvatska već jest i te kako crvena. Crvena je od srama zbog svih onih koji su na Božić besplatni bakalar jeli na kantama za smeće, zbog onih koji kupuju u tzv. socijalnim dućanima, iz kojih se hvale da im je promet odličan, zbog redova pred pučkim kuhinjama koji su sve dulji, zbog desetaka tisuća novih nezaposlenih koji nikada neće naći posao, zbog sve mlađih novih umirovljenika koji dobivaju sve niže mirovine.

Stidi se već dva desetljeća zbog kriminala koji u njoj cvate kao na najboljem humusu, zbog Podravke, INA-e, HŽ-a, Poštanske banke i svoje tzv. elite koja čuči iza zatvorskih rešetaka. Hrvatska se duboko crveni zbog svojih nesposobnih političara i svojih jalovih poduzetnika, koji se iz dana u dan ispuhuju poput balona, zbog svojeg nepotrebnog siromaštva i nekažnjene pljačke. Nikakva kvaziduhovita prepucavanje političara ne mogu prikriti stvarnost i nije nikakvo čudo što građani ne žele izići na izbore.

Može se razumjeti zašto je Josipović za trenutak iskočio iz svoje u kampanji precizno građene uloge ujedinitelja i pomiritelja kako bi baš u Rijeci, utvrdi SDP-a, počeo vraćati dug stranci koja ga financira. Ponijelo ga je i što na karti Hrvatske prevladava crvena boja koja obilježava područja u kojima je pobijedio u prvom krugu. Jasno je i da je Kosorova morala reagirati na tu provokaciju štiteći boje svojih. Ali mnogo bi pametnije za obje strane bilo da se suoče sa stvarnošću.

Niti premijerka može živjeti na anketama o popularnosti, koliko joj god u ovom trenutku išle u prilog, niti Josipović, bude li predsjednik, može osigurati pobjedu stranci koja ne nudi ništa. Politika se našla u bezizlaznoj situaciji. Ni vlast ni opozicija ne znaju izlaz iz nje pa su se dosjetili velike koalicije. Prizivaju je i Dražen Budiša i Antun Vujić i Vladimir Šeks, pri čemu jedni vide Milanovića na premijerskom mjestu, a drugi nastavak HDZ-ove vladavine uz podršku SDP-a. Ideje o velikim koalicijama javljaju se kada se jake stranke uplaše povezivanja slabijih i njihova apetita koji ne mogu zadovoljiti

Hrvatska izabrala Ivu Josipovića: Predsjednik gospodin

Ivo Josipović dobio je 60,29 posto glasova, Milan Bandić 39,71 posto. Josipoviću je glas dalo 1,339.015 hrvatskih državljana, a Bandić je osvojio glasove 881.767 birača, prema prvim rezultatima koje je sinoć u ponoć dalo Državno izborno povjerenstvo

– Ovo je početak nečega novog – složni su sinoć u prekrcanome Novinarskom domu bili članovi SDP-a, HNS-a i HSU koji su došli dati podršku pobjedniku. Očekivanja od novog predsjednika su velika, a na njemu je da pokaže da s riječi u ambicioznom programu može prijeći na djela

Njegov pomirljiv i nekonfliktan nastup tijekom kampanje govori o čovjeku kojega je teško isprovocirati, koji će prije prespavati nego naglo reagirati. Osobine su to koje bi mu mogle i te kako dobro doći u rješavanju odnosa sa susjedima – Slovenijom, Srbijom i BiH.

Njegova biografija govori o upornosti i ambiciji, što će mu trebati u kohabitaciji s Vladom. Sinoć je bio pod stresom, što je razumljivo, i susprezao je emocije, što je komentirano da se “novi predsjednik, izgleda, ne zna stvarno veseliti”. Josipović je očito i čovjek samokontrole, koja će mu dobro doći ako bude izložen pritiscima. Njegovo koketiranje s izbornom bazom širom od lijeve političke opcije pokazalo je da je spreman na kompromise kako bi postigao cilj. Kao intelektualac i čovjek koji je uporno i strpljivo gradio karijeru, Josipović će vjerojatno prvo posložiti kockice u svojemu savjetničkom timu, a potom se baciti u zaduženja predsjednika države. Od njega građani očekuju da prepozna njihove želje i zagovara ih tamo gdje mu to njegove ovlasti dopuštaju
Premijerka Kosor, čija je stranka, HDZ, formalno nepristrana, a terenski protiv Bandića, sigurno zaslužna za dio Josipovićeva uspjeha, očekuje korektnog partnera u kohabitaciji. SDP očekuje da, bez obzira na to što više neće biti stranački čovjek, ne zaboravi stranku koja ga je lansirala jer njegova je pobjeda prvi uspjeh te stranke nakon dugo vremena. I premda se zna da odnosi Josipovića i Milanovića nisu uvijek bili idealni, nema sumnje da obojica znaju značenje svojih uzajamnih veza, koje će sigurno obilježiti i mandat Ive Josipovića, ali i nastavak političke karijere Zorana Milanovića.

Na valu njegove pobjede planira se, naime, i nastavak izbornih uspjeha, potpuno “pocrvenjivanje” Hrvatske, a stranačke kolegice Milanka Opačić i Ingrid Antičević-Marinović i svojim su crvenim haljinama pokazale kako bi to moglo izgledati.

Stožer Ive Josipovića, baš kao svaki pobjednički tabor, prepun je čestitara. Zvani i nezvani ljubili su se baš kao da su oni sami osvojili mandat da se sljedećih pet godina nazivaju šefom države. Teško je pronaći nekoga tko bi rekao da ne vjeruje u Josipovićevu pobjedu.

Zauzdavanje Bandića
– Sada je na redu Zagreb, a nakon toga i parlamentarni izbori. Rezultati u Zagrebu bit će nam dovoljni da zauzdamo Bandića – moglo se sinoć čuti u Josipovićevu stožeru.

Koliko god je bilo tijesno i bučno, sinoć su se ipak našli zakutci u kojima su se stvarale “nove koalicije”, a mnogi su se pravili i pomalo važnima što su na početku “prepoznali pobjednika”. Jer, bez obzira na to što je pobjeda bila sigurna, sa zanimanjem su se pratila i zbivanja u protivničkom, Bandićevu stožeru, a i verbalni okršaj Nenada Stazića i Duška Ljuštine, koji se dogodio u eteru Radija 101, prepričavao se s interesom.

– Jedini je problem s Bandićevim porazom to što bi cijene komunalija u Zagrebu mogle podivljati kada se vrati. Veselje s jeftinijim parkingom bit će kratka vijeka – komentiralo se među esdepeovcima.

No, Josipović svega toga sinoć sigurno nije bio svjestan. Tek će se kada prespava, sabere dojmove i primi brojne čestitare moći potpuno saživjeti s idejom da je novi hrvatski predsjednik, čovjek koji će obilježiti početak trećeg desetljeća hrvatske države i, kako mnogi predviđaju, biti na čelu Hrvatske koja će ući u EU

In memoriam: Daidža - I život za Hrvatsku
1. veljače 1999. svoju posljednju bitku s teškom bolešću je izgubio Mate Šarlija - Daidža, pravim iimenom Nijaz Batlak.
Ekskluzivno donosimo video-reportažu "Daidža i njegiova djeca" iz 1992. u kojoj Daidža hvali bojovnike iz Ljubuškog, kao i njegov prvi intervju za Večernji list.
Svojim djelima i iskrenim izjavama Daidža je osvojio javnost već na samom početku Domovinskog rata. Predsjednika Tuđmana upoznao je u Americi, o čemu je običavao reći: ,,Pružali smo mu punu podporu i dali do znananja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.''
Svoju posljednju bitku s težkom bolešću u Zagrebu je 1. veljače 1999. izgubio Mate Šarlija Daidža. Taj umirovljeni krilnik pukovnik Hrvatske vojske, pravim imenom Nijaz Batlak, bio je jedan od najtajanstvenijih junaka Domovinskog rata. O svojoj burnoj prošlosti nerado je pripoviedao, a o suvriemenim događajima često sborio u zagonetkama. Stoga se njegov životopis može tek u naznakama izvući iz njegovih razgovora za novine ili uzgrednih svjedočanstava drugih osoba. Rođen, odgajan i dozrio na zasadama Starčevićanstva spremno je kazivao: ,,Rodio sam se Hrvat i pokojni otac i moja pokojna braća, pa bih i ja htio umrijeti kao oni. Možda ne na onakav način kako su oni umrli. Ja i kad bih htio mienjati naciju, to bi se zvalo jedan cirkus ili jedno ludilo.''
Zna se kako je Daidža podrietlom iz iztočne Bosne. Rođen je 15. ožujka 1929. u Goraždu, a već kano mali dolazi u Cavtat, Konavle. Domovinu je branio još u Drugome svjetskom ratu kano zastavnik Ustaških navalnika, s kojima je sudjelovao i u znamenitoj bitki na Lievča Polju. Nijazova otca Mehmeda, prijeratnog člana HSS-a i nadzornika pruge na sarajevskom Alipašinom mostu, srbski su partizani pred sinovljevim očima podkovali i podkovanog bacili u jamu. Tada su to nazivali oslobođenjem.
U međuvriemenu, u svibnju 1992. godine, zapovjedničtvo Armije BiH zabranilo je HVO-u prolaz kroz Konjic i spriečilo da Daidžine jedinice prieko Igmana odkruže Sarajevo, pod izlikom >>kako ih ustaše ne će oslobađati. Pružali smo mu punu podporu i dali do znanja da cielo izseljeničtvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.<< Zbog svojeg osvjedočenog domoljublja i izkazane hrabrosti krilnik Daidža odlikovan je: Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom bana Jelačića, Redom Ante Starčevića, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti ter odličjem Izuzetni podhvati.

I ŽIVOT ZA HRVATSKU

Negdje u dubini dalmatinskoga ratišta, u jednom ratnom štabu sreli smo Matu Šarliju, široj javnosti poznatog kao Daidža. Taj 67-godišnji starac sa završenom španjolskom.vojnom akademijom zapovijedao je hrvatskim jedinicama na južnodalmatinskoj fronti. Čuven je i njegov : proglas hrvatskim borcima na tome bojištu: »Nema povlačenja ni za milimetar. Na svaki napad odgovoriti protunapadom i goniti neprijatelja do potpunog uništenja«.
Daidža, ili kako ga ovdje zovu »Bič Božji«, ne voli govoriti o sebi. Kaže da najviše mrzi neprijatelja i novinare. Ipak je pristao »Večernjem listu« dati svoj prvi intervju za dnevni tisak.
Kad ste postali prvi hrvatski brigadir?-Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 9. studenoga 1991. godine.

Vodili ste akcije na južnodalmatinskoj fronti, sto je zapravo istina o borbama u Čepikućama i Stonu?-Prava istina je da je 30 naših ljudi iznijelo na svojim leđima bitku kod Čepikuća pod mojim zapovjedništvom. Čepikuće nisu napuštene u borbi, nego zbog neozbiljnosti nekih zapovjednika, sto je neprijatelj iskoristio i prišao s leda. Tu su vođene velike i teške borbe, a zbog svega sto se dogodilo netko ce morati odgovarati za izdaju Konavala i Čepikuća. Kod mene su pravi izvještaji i zapisnici, pa ce poslije rata vaIjati iznijeti karte na stol i odgovarati Bogu i narodu. Što se tiče Stona, tu je poslije moga odlaska samo za jedan dan napušteno 16 kilometara fronte, i to je ta neozbiljnost o kojoj sam govorio.

Kakve su bile borbe na tim bojištima i koliko je bilo žrtava?-Još jedanput ističem, teško je bilo brojati žrtve. Bilo je mrtvih i naših i njihovih. Kod ovako teške borbe nitko ne da pravi izvještaj, jer se želi umanjiti svoje žrtve. To je vojnički, a čini se i radi propagande i morala. Imate slučajeva kad je jugovojska izgubila bitku, a oni govore da su uspjeli. Kod nas je u ovim borbama bilo i ranjenih i mrtvih, sto uostalom govo¬re i pogrebi naših hrabrih boraca. No, kod neprijatelja ih je bilo znatno više.

Kad se može očekivati oslobađanje privremeno zaposjednutih teritorija u južnoj Dalmaciji?-Na to vam pitanje može odgovoriti Split i admiral Letica. Neprijatelja možemo 'čistiti' uvijek i odmah, ali i one koji su gori od neprijatelja, među nama.

Tko su vaši hrabri gardisti?
-Naši su hrabri borci svi iz Hrvatske, u prosjeku sa 22 godine starosti.

Kako Vi vidite ovaj rat u Hrvatskoj?
- Ovo mi vise slici na jedan cirkus nego na rat. Ovo je pljačkaški, prljavi i Hrvatskoj nametnuti rat.

Kakva je taktika okupatorova ratovanja?
Pljačkaška. Pljačkanje i razaranje. Oni govore kako o tome ne znaju ništa, all gdje su god došli, sve su opljačkali.

Jesu li neki neuspjesi naše vojske rezultat nedostatka časničkoga kadra?
-Prije svega, rezultat neozbiljnosti časničkoga kadra.

• Hoće li se za tu neozbiljnost odgovarati?
• Istina je najoštrija sablja. Doći ce dan kad ćemo polagati račune za ono sto smo radili. Odgovarat ćemo svi. Ja se ne bojim i najviše bih volio da iziđem, licem u lice, na sud, tj. pred nas narod. Trebamo odgovarati pred majkama i očevima one djece koja su dala svoj život na oltar naše domovine, gdje su i zašto su im pali sinovi. Ja se suda ne bojim.

Zapovjednik ste Prve dobrovoljačke pukovnije »Kralj Tomislav«. Kad je ona nastala?- Ona nije nastala polaganjem prisege 12. siječnja ove godine u Metkoviću. Nastala je za vrijeme borbi na Čepikućama. Privremeno je bila »rasuta«, jer je dio morao ići na druge fronte. No, sada je ona prava pukovnija.

Zašto je dobrovoljačka i zbog čega bas »Kralj Tomislavu?
- Od mobiliziranog čovjeka ne možete mnogo očekivati, jer sama riječ mobilizacija govori sve, dok je dobrovoljac sve stavio u službu svoje jedinice. »Kralj Tomislav«? Znam da će mnogima teško pasti kad doznaju da je osobno predsjednik Republike Hrvatske dao ime ovoj dobrovoljačkoj pukovniji, te poslao barjak za pukovniju po zamjeniku ministra narodne obrane. Stoga ova pukovnija nije 'autonomaška', jer je nama predsjednik Republike Hrvatske Bog, a to su i ministar narod¬ne obrane i Glavni stožer Hrvatske vojske.

Kako vidite Hrvatsku vojsku poslije rata?
-Prvo treba reći da ovaj rat za Hrvatsku nije završen. Kakva će organizacija vojske biti, to ne mogu reci, ali mislim da ce biti dobra kao što je nekada bila. Hrvatska vojska mora se osloniti na mlade ljude i mladi časnički kadar, i to sto prije. Budućnost ce biti svijetla.

Zapovjednice Daidža, imate li kakvu poruku svekolikoj hrvatskoj javnosti?- Neka se brani ako treba do posljednjeg čovjeka. Ako se sada ne izborimo, onda ce se o nama za deset do petnaest godina pisati kao o nekom plemenu. Moramo braniti Hr¬vatsku na svim mjestima, a ne samo na svom pragu. To moramo dobro shvatiti, to nam mora biti dužnost i toga se moramo pridržavati.

Z. Tomić i T. Bradvica