Vijesti bez cenzure

Ovdje mozete objaviti vijesti koje ste negdje nasli a ne objavljuju ih informativni portali, jer normalno podlijezu cenzuri. Znaci necenzurirane vijesti.

Sanader odstupio pod prijetnjom smrću

U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu "tema broj jedan" je pitanje "u kojem će pravcu Tomislav Karamarko, kao čelna osoba jednog od najjačih centara moći u Hrvatskoj, voditi tu zemlju". Karamarko je nedavno "smijenio" dosadašnjeg premijera Sanadera, i to, kako saznajemo, na način da "mu je poručio da razmisli gdje želi da mu kćer bude sahranjena".

Premijer je, prethodno, na ultimatum iz Bruxellesa zatražio smjenu ministra policije, ali se, na prijetnju smrću članovima svoje obitelji od strane ministra policije, povukao.

Ovaj događaj, u ustavnopravnom smislu ima "sve karakteristike državnog udara", tj. "predstavlja smjenu vlasti protuustavnim putem", tim više što je nova, "nominalna" premijerka, Jadranka Kosor, po jednoglasnim ocjenama svih promatrača "ništa više od bespomoćne lutke na koncu".

Karamarko je državnim udarom preuzeo vlast, te se postavilo pitanje "kako će ju koristiti", tj. kako namjerava vladati nakon što je državnim udarom preuzeo vlast.

Ekskluzivno

U Hrvatskoj Vladi priprema se krivotvorenje dokumentacije o Zagrebačkoj banci

Vlada je naredila inspekcijskim službama za nadzor banaka krivotvorenje Izvješća o Zagrebačkoj banci

Kako ekskluzivno dokaznajemo od naših izvora u Vladi Republike Hrvatske, zadnjih nekoliko dana trajali su nervozni pregovori na liniji Vlada – Uprava Zagrebačke banke. Franjo Luković i Ivo Sanader desetak su puta duže razgovarali o temi najnovijeg međudržavnog skandala između Republike Hrvatske i Srbije, vezano uz srbijanski zahtjev za povrat imovine Zagrebačke banke u vrijednosti od 2,2 milijarda eura. Pritisnuti interesom javnosti za cijeli slučaj, kao i diplomatskom inicijativom srbijanskog premijera Vojislava Koštunice, Banski dvori naredili su hitnu akciju prikrivanja dokaza o pravnom slijedu nad imovinom Zagrebačke banke. Naime, kako tvrdi naš izvor u Vladi, premijer Sanader naredio je ministru financija Ivanu Šukeru da se provede fingirana 'istraga' o cijelom slučaju Zagrebačke banke, koja bi završila zataškavanjem kriminala i prikrivanjem dokumentacije i dokaza o pravnom slijedu nad imovinom i dionicama Zagrebačke banke. Pošto bi Ministarstvo financija i Ivan Šuker osigurajli takvo 'specijalno izvješće' Sanader i njegova Vlada mogli bi izvijestiti hrvatsku javnost i srbijansku Vladu da ne postoji pravni slijed nad imovinom i dionicama Zagrebačke banke ni sa čije strane osim sa strane sadašnjih vlasnika Zagrebačke banke, te da nadzorom poslovanja ZABE nisu pronađene nepravilnosti ili nezakonitosti u njezinu poslovanju.


Tajni dokument koji je „morao nestati“!


Necezurirano.com eksklzivno objavljuje najtajniji dokument o vlasništvu Zagrebačke banke, dokument koji dokazuje pravni slijed i model nastanka Zagrebačke banke i predstavlja krunski dokaz kako je nakon 1990. godine uska skupina ljudi okupljena oko Jakše Barbića i Franje Lukovića izvela jednu od najvećih pljački u suvremenoj hrvatskoj državi, pljačku tešku više od 13 milijardi eura.


„Samoupravni sporazum o udruživanju u Zagrebačku banku“ od 1. prosinca 1977., verificiran na 10. sjednici Izvršnog odbora Banke 23. siječnja 1979. godine, razotkriva najčuvaniju tajnu Zagrebačke banke. Tajni dokument Zagrebačke banke, za kojega je Sanader naredio Šukeru da jednostavno mora nestati kao da ga nikada nije ni, dokazuje ne samo pravni slijed Jugbanke nad vlasništvom Zagrebačke banke, nego i milijunsko vlasništvo Republike Hrvatske zatajeno državi i zakopano u tajnim arhivima Zagrebačke banke, skriveno od javnosti i stvarnih vlasnika. Ukratko, dokument kojega ekskluzivno objavljujemo na Necenzurirano.com dokazuje kako uska grupa okupljena oko Uprave i Nadzornog odbora Zagrebačke banke (Frano Luković, Jakša Barbić, Franjo Filipović, Nediljka – Nevenka Šarić, Nikola Kalinić, Davor Holjevac - nikada nije bila zakoniti vlasnik dionica Zagrebačke banke, nego je većinsko vlasništvo banke trebalo biti u rukama Republike Hrvatske.


Sprega vlasti i financijske elite u prikrivanju kriminala


Dakako, taj dokument dokazuje i spregu političkog vrha izvršne i zakonodavne vlasti sa financijskom elitom, jer bez prešutnog odobravanja ako ne i izričita naloga političkog vrha ovakva pljačka Zagrebačke banke jednostavno ne bi bila moguća. Sada se, međutim, zbog zaštite interesa financijske elite u vrhu Zagrebačke banke, hrvatska Vlada upušta u opasne vode i naređuje svojem resornom ministru krivotvorenje dokumentacije, pisanje lažnih izvješća i inspekcijskih nalaza, te uništavanje i prikrivanje dokumenacije koja dokazuje tko su pravi vlasnici dionica i imovine Zagrebačke banke.


Tko su pravi vlasnici Zagrebačke banke?


„Samoupravni sporazum o udruživanju u Zagrebačku banku“ predstavlja temeljni ugovor na temelju kojega je osnovana Zagrebačka banka i na kojem se temelji kasniji pavni slijed nad imovinom i dionicama banke. Upravo taj dokument na svojoj pedeset i sedmoj stranici, u Članku 256. donosi ključni dokaz o pravnom slijedu nad imovinom i dionicama ZABE.


„Banka je pravni slijednik postojećih poslovnih banaka koje se ovim Sporazumom konstituiraju u Zagrebačku banku i to: Kreditna banka Zagreb, dijela koji se konstituira u Zagrebačku banki i Jugobanka sjedište Zagreb“.


Upravo na ovom Ugovoru i dokumentu Srbja temelji svoj zahtjev za povrat imovine Zagrebačke banke u vrijednosti 2,2 milijarda eura.


Međutim, važnija od te jest činjenica da taj dokument osigurava Republici Hrvatsoj znatno veći povrat zatajene i opljačkane imovine u ukupnoj vrijednosti od više od 13 milijarda eura.


Članak 13. Ugovora, odnosno Sporazuma, dokazuje da su pravi vlasnici Zagrebačke banke oni koji su je i osnovali, odnosno da imovina i dionice današnje ZABE pripadaju upravo tim pravnim osobama i Republici Hrvatskoj, kao i drugim suvlasnicima u manjim omjerima.


„U svrhu osiguranja potrebnih sredstava za početa rada Banke njezini članovi udružuju svoja sredstva koja imaju u fondovima banaka i druga sredstva dohotka u fond solidarne odgovornosti, rezervni fond i fond osnovnih sredstava Banke. Visinu sredstava koja se udružuju određuje Skupština banke. Osim udruživanja sredstava iz stavka 1. ovog članka članovi Banke uključuju kao depozite Banke i svoja sredstva, koja se nalaze na računima kod Službe društvenog knjigovodstva“.


Jasno uređena ugovorna prava i obveze osnivača Zagrebačke banke


Istim dokumentom regulirana su međusobna prava i obveze članova Banke, odnosno osnivača Zagrebačke banke. Iz članka 51 „Samoupravnog sporazuma“ razvidno je da se po pitanju vlasništva Zagrebačke banke radi o društvenom vlasništvu, te da su sve osnivači „drušvene pravne osobe“. Iz toga proizlazi da je i poslije 1989. godine, na dalje, Zagrebačka banka bila, i jedino je mogla biti u skladu sa zakonskim propisima, vlasništvo Republike Hrvatske, Grada Zagreba i drugih suvlasnika i suosnivača Banke.


Luković i Barbić, međutim, ignorirajući zakone, krivotvorili su vlasničku dokumentaciju Banke, kao i svu poslovnu dokumentaciju, bilance, knjige dionica, i vlasničke dokumente, kako bi omogućili svojoj uskoj grupi monopol financijske moći u državi zadržavajem kontrole nad Zagrebačkom bankom. Nisu u tome, naravno, bili sami. Od velike im je pomoći bilo i to da su prvi premijeri hrvatske Vlade bili Stjepan Mesić, Josip Manolić i Franjo Gregurić, inače skloni tehnomenadžerskoj eliti i njezinim vodećim pripadnicima, među koje su svakako u samom vrhu spadali Luković i Barbić. Za svoju operaciju pljačke Zagrebačke banke Uprava i Nadzorni odbor ZABE uživali su punu potporu i zaštitu izvršne vlasti. „Samoupravni sporazum“ iz 1977. dokazuje kriminal u ZABI i nezakonitu privatizaciju najveće hrvatske banke.


„Osnovne i druge organizacije udruženog rada i druge društvene pravne osobe, članovi Banke, ostvarujući pravo udruživanja rada i sredstava i zajedničkog korištenja udruženih i drugih sredstava u Banci:

- odlučuju o korištenju udruženih i drugih sredstava u Banci i o ukunom poslovanju Banke;

- odlučuju o raspoređivanju prihoda koje Banka ostvari svojim poslovanjem po izdvajanju sredstava za troškove poslovanja i sredstava za Radnu zajednicu banke, kao zajednički ostvarenog dohotka prema doprinosu koji su pojedini članovi dali ostvarenju tog dohotka u poslovnm jedinicama banke;

- donose osnove srednjeročnih planova i srednjeročne planove, godišnje planove za ostvaivanje srednjeročnog plana i akte poslovne politike Banke;

- koriste se udruženim, prikupljenim i pribavljenim sredstvima za ostvarivanje svojih planova tekuće aktivnosti i programa razvoja, u skladu s opredjeljenjima udruženog rada o sumjeravanju sredstava koja su utvrđena Samoupravnim sporazumom o osnovama srednjeročnog plana, Srednjeročnim planom i godišnjim planom za ostvarivanje srednjeročnog plana Banke;

- odlučuju o udruživanju Banke u udruženu banku i o istupanju iz udružene banke, o njenom sudjelovanju u bankarskim konzorcijima i drugim financijskim organizacijama udruženog rada, u zajednicama udruženog rada za međusobnu plansku i poslovnu suradnju i u drugim oblicima udruživanja i povezivanja rada i sredstava;

- odlučju putem delegata o poslovima Banke i biraju delegate u organe upravljanja Bankom (...)“.


Već iz ovog članka Ugovora kojim je osnovana Zagrebačka banka, vidljivo je kako su aktivnosti Uprave i Nadzornog odbora ZABE na privatizaciji Banke od 1989. godine na dalje bile protuzakonite, ali i protivne Ugovoru o osnivanju Banke, odnosno „Samoupravnom sporazumu“ iz 1977. godine, koji je osnovni osnivački akt Zagrebačke banke.


Upravljanje Bankom


Nezakonitost odluka Uprave i Nadzornog odbora banke dokazuju i daljnje odredbe ugovora o osnivanju Banke i to od članka 85. do članka 130 „Samoupravnog sporazuma“ o osnivanju Zagrebačke banke.


Prema tim odredbama Uprava i Nadzorni odbor Zagrebačke banke niti u jednom trenutku nisu imali zakonska niti ugovorna ovlaštenja provesti pretvorbu i privatizaciju Banke na način na koji je to (kriminalno) učinjeno od 1989. godine do danas. Osnivački ugovor sva ovlaštenja u upravljanju bankom dao je osnivačima, odnosno suvlasnicima (članovima) Zagrebačke banke.


„Bankom u cjelini upravljaju društvene pravne osobe koje udružuju rad i sredstva, te društvene pravne osobe koje koriste udružena, prikupljena i pribavljena sredstva i druge bankarske usluge i time pridonose ostvarivanju prihoda Banke, odnosno ostvarivanju zajedničkog dohotka udruženog rada u Banci, te koje su zaključile ovaj Sporazum. Prava upravljanja Bankom jedanaka su za sve članove Banke bez obzira na visinu udruženih ili korištenih sredstava u banci“, stoji u članku 85. osnivačkog dokumenta Zagrebačke banke, kojega Uprava na čelu sa Franjom Lukvićem već 17 godina skriva od pravih vlasnika Banke.


Nezakonite odluke klana Barbić-Luković


Međutim, ovaj članak ugovora dokazuje i vlasništvo nad Zagrebačkom bankom, odnosno dokazuje kako je ZABA bila u društvenm vlasništvu, stoga i nije mogla biti u tajnosti privatizirana po Luković-Barbić modelu od 1989. godine do danas. Nelegitimnost i nezakonitost odluka uprava i nadzornih odbora do danas potvrđuju i odredbe osnivačkog dokumenta Zagrebačke banke. Ove su odredbe ujedno i razlozi zbog kojih je ovaj dokument ostao do danas najčuvanija poslovna tajna Uprave i Nazornog odbora Zagrebačke banke, ali i jedan od najtajnijih dokumenata hrvaske Vlade, koja je i zadnjim aktivnostima odlučila prikrivati krimnal u ZABI i krivotvoriti izvješća o provedenom nadzoru poslovanja te banke.


„Članovi Banke u svojim organima upravljanja neposredno odlučuju o:

zaključivanju, te izmjenama i dpounama Samopravnog sporazuma o osnovama srednjeročnog plana Banke;
donošenju te izmjenama i dopunama Statuta Banke;
donošenju Odluke o promjenama statusa Banke;
donošenju odluke o prestanku rada Banke;
udruživanju Banke u udruženu banku;
drugim pitanjima iz oblasti upravljanja rada i poslovanja Banke ako to odluči Skupština Banke“, navodi članak 87. osnivačkog ugovora.
Tajni dokument razotkriva kriminalni obrazac ekonomske tranzicije


Tajni dokument o vlasništvu i osnivanju Zagrebačke banke u potpunosti rješava jedan od najvećih misterija privatizacije banaka u Hrvatskoj. Međutim, što je puno važnije od toga razotkriva kriminalni obrazac ekonomske tranzicije u zemlji i transformacije komunističke elite u tehnomenadžersku, financijsku elitu koja danas predstavlja najmoćniji organizirani centar moći u suvremenoj hrvatskoj državi. Dobro čuvana „poslovna tajna“ Zagrebačke banke nakon više od dvadeset godina izlazi u javnost i ruši konstrukciju hrvatske ekonomske tranzicije do temelja. Ovaj tajni dokument predstavlja ključnu šifru za pronalazak traga opljačkanog hrvatskog kapitala i imovine, te razobličuje kriminalnu spregu vlasti i moćih financijskih krugova u Hrvatskoj kji se do danas uzajamno štite i pokrivaju u svojim kriminalnim radnjama. U izbornoj godini Ivo Sanader boji se objave ovog dokumenta i zato je naredio njegovo uništavanje i krivotvorenje poslovne dokumentacije Zagrebačke banke.



U panici od posljedica urušavanja kriminalnog ekonomskog sustava u čijoj je biti sirovi politički reket vladajuće elite nad vlastitim narodom i državom hrvatski je premijer naredio izravnu inkriminaciju državnih službi zaduženih za nadzor poslovanja banaka. Dogovor Sanader – Luković i objava jednog od najtajnijih dokumenata ekonomske tranzicije u Hrvatskoj mogli bi rezultirati potpunim urušavanjem korumpiranog sustava. A vladajuća elita mogla bi se naći na optuženičkoj klupi zbog udruživanja u kriminalnu organizaiju za organiiranju pljačku hrvatske države. Neugodan predizborni rasplet i za vlast i za oporbu, obzirom da su podjednako sudjelovali u prikrivanju korupcije i kriminala u slučaju Zagrebačke banke.


Domagoj Margetić

Tko je čovjek kojeg je jugoslavenski komunistički vrh zadužio za trovanje nadbiskupa Stepinca

Svjedoci aktivnosti ovog pripadnika komunističkih tajnih služba, odlučili su progovoriti i posvjedočiti o njegovu sudjelovanju u organizaciji i provedbi sustavnog trovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca, po nalogu vrha jugoslavenskih komunističkih vlasti, tijekom njegova boravka u zatvoru. Svjedocima koji su razotkrili ovog komunističkog ubojicu zajamčili smo anonimnost.

Stepinčev ubojica: Rifat Pašić

Prema tvrdnjama našeg sugovornika, trovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, u lepoglavskom zatvoru, po nalogu komunističkih vlasti, organizirao je i provodio djelatnik komunističkih tajnih služba, i nekadašnji oficir zloglasne OZN-e, Rifat Pašić.

Pašić je i prije organiziranja i provedbe trovanja zgrebačkog nadbiskupa, u komunističkim krugovima bio poznat po poslijeratnim zločinima i organiziranim ubojstvima koja je provodio na području Zagreba.

Zapovjednik zloglasnog logora na „Kanalu“

Kao oficir OZN-e Rifat Pašić bio je, nakon dolaska komunista u Zagreb1945. godine, zapovjednik zloglasnog logora na „Kanalu“ u Zagrebu, na mjestu gdje se danas nalazi zagrebaki Autobusni kolodvor.

U taj su logor prvo zatvarani stanovnici stanova iz zgrada koje se nadovezuju na današnji Trg žrtava fašizma, i to sa ciljem kako bi se ti stanovi i zgrade oslobodile za nove stanara, uglavnom pripadnike komunističkog vrha.

Ukoren zbog ubojstava i mučenja

Zbog svojih posebno brutalnih metoda mučenja i ubojstava, Rifat Pašić, bio je tada ukoren i od strane visokog partijskog dužnosnika Mike Špiljka, te je po kazni premješten u mjesto Borovo pokraj Vukovara.

Rehabilitiran je iz Slavonije u Zagreb, upravo kako bi mogao koordinirati aktivnosti oko plana sustavnog trovanja i ubojstva zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kako tvrdi naš izvor.

Upravo zbog svojih karakteristika, i brutalnih zločina nad zarobljenicima i civilima u svibnju 1945. godine, Pašić je dobio zadatak trovanja nadbiskupa Stepinca.

Zločini koje je do tada počinio bili su najbolja preporuka i za taj novi partijski zadatak koji mu je povjeren.

Za trovanje nadbiskupa nagrađen direktorskim mjestom

Nakon toga je u Zagrebu postavljen, po „partijskoj liniji“ za direktora poduzeća „Merkantile“, kao nagradu za dobro odrađen posao oko trovanja nadbiskupa Stepinca.

Kao direktor toga poduzeća, Pašić je obavljao i zahtjevnije zadaće i poslove za „Službu državne bezbjednosti“ (SDB) u odnosu na hrvatsku emigraciju, te ga se smatra suodgovornim za planove fizičke likvidacije nekoliko hrvatskih emigranata i sudjelovanje u tim operacijama.

Organizirana pljačka zarobljenih i pobijenih obitelji

Osim navedenih aktivnosti, Rifat Pašić i njegova sestra ostali su poznati u komunističkim krugovima, po organiziranoj pljački zarobljenih i pobijenih obitelji u banjolučkom kraju.

Pašićeva sestra, Supha, bila je naime 1945. godine šefica OZN-e u Banja Luci, gdje je uzimala unikatni nakit od zarobljenih i kasnije pogubljenih obitelji.

Taj je nakit proslijeđivala svojem bratu Rifatu, koji je jednu od kutija sa nakitom zakopao u dvorištu svoje kuće u Rovinju, koju danas koriste njegove kćeri, a kako to svjedoči naš izvor.

Rifat Pašić, nažalost, neće se moći suočiti s mogućim posljedicama svojih zlodjela, odnosno neće biti procesuiran pred zakonom, jer je prema našim informacijama preminuo 2006. godine.

S njim, međutim, kako to svjedoči i naš izvor, nije nestala i istina o tajni sustavnog trovanja nadbiskupa Alojzija Stepinca u zatvoru. Naprotiv, svjedoci Pašićevih zločina odlučili su progovoriti.

I.R.

Dževad Galijašević:I dio
Era terorizma u Bosni i Hercegovini

Uvod

Način na koji se zajednica vjernika, muslimana, odnosi prema svojoj vjeri, u Bosni i Hercegovini, doživio je brzu transformaciju iz jednog tradicionalnog, civilizovanog, evropskog poimanja vjere kao kategorije individualnog odnosa prema Bogu, prema sebi, drugom čovjeku i prema zajednici u kategoriju dominantne grupne svijesti i egzaltacije. Kojoj ni „piramide“ nisu dovoljne za definisanje subjektiviteta.

Kao musliman, kao vjernik, bio sam svjedokom procesa u kome se kroz dva komplementarna programa, (Islamska deklaracija Alije Izetbegovića i Program SDA , stranke koju je utemeljio Alija Izetbegović) realizovala prva i najbitnija faza u kojoj su bosanski muslimani od evropske nacije pretvarani u vjersku zajednicu, neistorijskog tipa, islamsku po određenju i istovremeno, konfrontiranu sa vlastitom kulturom i civilizacijom.

Izetbegovićeva "Islamska deklaracija" - najbitniji dokument radikalizacije

Islamska Deklaracija je najbitniji, autohtoni, dokumenat vjerske obnove, preporoda i radikalizacije.
Potcjeniti njen značaj, značilo bi, ne shvatiti nužnost prve faze vjerske poduke koja jedan evropski narod udaljava od evropske misli i usmjerava ga na put aktivnog islamizma.

Aktivni islamizam, znači: VJEROVANJE I BORBA tj. IMAN I DžIHAD!!!

To predstavlja životno dijelo Alije Izetbegovića: gurnuti vlastitu naciju u vrtlog problema sa kojima se suočavaju „ostale Islamske zemlje“ , zainteresovati bosanske muslimane za događaje u arapskom svijetu, za Iransku revoluciju, za Islamsku republiku Pakistan – približiti Palestinu Bosni te od stvarne istorijske braće ( Srba i Hrvata) napraviti neprijatelje, vječne i nepomirljive, a od Arapa i drugih muslimana napraviti stvarnu braću: koja drugačije izgledaju, drugačije se ponašaju, drugačije govore i imaju potpuno drugačiji odnos prema porodici, društvu, državi i sebi ali, koji su jedina i prava braća.

Izetbegovićev projekat je uspio i zato pišem o njemu.

Zato se trudim da ga i drugi razumiju na način na koji ga ja, kao musliman razumijem.

Nekoliko faza Izetbegovićeva projekta za BiH

Ovaj projekat imao je nekoliko svojih faza:

1. Faza ideološke indoktrinacije idejom aktivnog islamizma

Prva faza je uvijek i najbitnija. U njoj se bosanskohercegovački muslimani po prvi put susreću sa idejom „Totalnog Islama“. Aktivnosti na ovom planu počinju „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. U njoj, kroz opskurne i primitivne političke ideje pokušava se uvjeriti nacija Muslimana tj. Bošnjaka u sljedeće postavke:

- Nema dovoljno Islama u društvenom i političkom životu Muslimana (veliko slovo „M“ ukazuje na to da autor govori o Bosanskim muslimanima);
- I to malo Islama što ima, u ljudima i džematima, je zasnovano na pogrešnom učenju – i ono što ima nije kako treba;
- Taj „loši Islam“, to malo i nedovoljno zrno vjere, nije ni moglo biti na boljem nivou, jer su ga muslimani u BiH dobili od Turaka a pošto se ni oni nisu držali svojih korijena, nego su ih „Mlado-Turskom revolucijom“ pod vođstvom Kemal-Paše Ataturka, odbacili, zašto bi ondabosanski muslimani slijedili taj put;
- Nije dovoljno vjerovati, treba se boriti da i drugi vjeruju;
- Treba se boriti protiv svih onih koji neće da prihvate Islam kao vjeru tj. „Islamsku deklaraciju“ kao autentičnu Božiju volju o načinu prihvatanja vjere;
- Treba biti spreman na žrtve, tuđe i ličnu, na tako shvaćenom putu vlastite vjere;
- Treba nametnuti ove postulate u javnom životu, javnoj upravi – u porodici, društvu i državi, gdje god muslimani imaju snage da to urade.

2. Faza aktivne mržnje prema različitostima – Udruživanje u grupe i zajednice

U ovoj fazi čitav narod, uvodi se u krug definisane, globalne mržnje.

To je faza regrutacije i izgradnja organizacione strukture ali i faza nastavka ideološkog rada i aktivne islamizacije. Dva muslimana na istom poslu – to je već vojna jedinica, ako ima spremnost i mržnju kao pokretačku snagu. Moram reći da je druga faza aktivne islamizacije najmanje teorijsko pitanje.

Potpomognuta ratom, strašnim razaranjima i žrtvama, već dovršene mobilizacije za prividnu odbranu zemlje, ova faza se iskazala kao divljački odnos spram drugačijih i vandalsko ubijanje i zločinačko iživljavanje nad ubijenim.
Lično sam upoznao količinu ubilačke mržnje i zaprepašten gledao tu strašnu transformaciju moga naroda, njegove psihologije i morala, od merhameta do ravnodušnosti spram zvjerstava i počinjenih zločina, u početku, a kasnije i spremnosti da se u njima učestvuje.

3. Faza Operativne sposobnosti da se izvede teroristička akcija

Stvorena organizaciona struktura postaje sposobna, da ratno iskustvo pretoči u vojničku akciju u miru. Napadi na nezaštićene mete, ubijanje civila ali, i akcija protiv vladinih službenika koji rade na obavještajnim (ubistvo Zamjenika direktora AID-a, Nedžada Ugljena) ili policijskim poslovima (ubistvo Zamjenika Federalnog ministra policije Joze Leutara). Ovakva organizacija oslanja se na obavještajne podatke državnih službi – u vojnoj, policijskoj i obavještajnoj strukturi ima svoje saradnike. Političku zaštitu obezbjeđuju poznata lica iz samog vrha Bošnjačke politike ( Haris Silajdžić, Hasan Čengić, Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i Šemsudin Mehmedović). Pojedini segmenti izvršenja ovakvih akcija regrutuju se i u kriminalnim bandama ( Adi Korjenić, Zlatan Latifović, Ramiz Delalić...), unutar bivših i aktuelnih, vojnih i policijskih snaga postoji koordinacija i podrška koju pružaju ljudi iz vrha aparata ( Bakir Alispahić, Fikret Muslimović...) ali i obični policajci, koji su neposredno nakon rata, pa sve do 1999. godine, prolazili vojničke i terorističke obuke, koju su vršili nad njima bivši komandanti i bezbjednjaci Odreda El Mudžahedin ( Abu Maali i Abu Mina...).

Desetine izvršenih akcija ukazuju na ulogu unutrašnjeg faktora u odabiru meta ali i nesposobnosti da se na lokalnom nivou organizuju i planiraju ovakve akcije.

Na ovaj način se organizacija razvija u kohabitaciji sa političkim sistemom te nema ozbiljnih protivnika ni službi, koji bi taj proces zaustavili ili usporili.

4. Faza Operativnog i Strateškog planiranja terorističkih akcija

Ta je faza na djelu. Prvo i osnovno u ovoj fazi jeste, biti dio ,labave ali postojane svjetske mreže raznih organizacionih oblika zasnovanih na radikalnom vjerskom učenju; i razumjeti, propagirati i ratovati za interese tako shvaćenog „globalnog Islama“.

Nikada ne ugroziti strateške interese takve zajednice i stalno i neprekidno djelovati svim sredstvima, u cilju realizacije tih interesa. Biti spreman na razne vrste akcija u zemlji i inostranstvu.

Trenutno u BiH, se izvode samo akcije u kojima se ne ugrožavaju interesi zapadnih zemalja. Izuzev stalne propagande o lošoj američko-cionističkoj politici prema muslimanima. Ali postoji sposobnost da se strateški planiraju i operativno izvedu sve moguće akcije usmjerene protiv zapadnih zemalja, na prostoru BiH, ako to bude potrebno. I da budu planirane i realizovane isključivo lokalnim snagama, autohtonim stanovništvom, bez pomoći sa strane.

Dževad Galijašević II dio
Moje ratno iskustvo

Moji prvi susreti, sa ovakvom psihologijom, datiraju iz proteklog rata.

Slučaj i ništa drugo su me doveli u selo Ošve, naseljeno isključivo pripadnicima srpske nacionalnosti, toga dana 4.9.1992.godine. Bio sam vojnik Patriotske lige i u uniformi te formacije, povezan sa jedinicom u Zenici.

Na putu kroz Ošve prisustvovao sam etničkom čišćenju, kako su to nazvali mudroseri sa zapada a u stvari, gledao sam, kako pripadnici moga naroda, iskrivljenih crta lica punih ubilačke mržnje, progone ono malo staraca i žena koji su ostali da žive u svome selu.

Zapaljeno je nekoliko kuća a putem prema Maglaju, tjerana je jedna manja grupica starih žena. Operacijom je komandovao Mehmedalija Hrnjić iz Misurića, poznat po nadimku „Zubati Bil“.

Izašao sam iz auta i gledao nekog idiota, koji je slučajno pripadnik istog naroda kao ja, kako puca nekoj staroj babi kroz crnu, dugačku, staračku suknju, između nogu.

Reagovao sam i rekao: „sram te bilo frajeru“ ! Nikada se nisam pokajao zbog ovih riječi.

Ubrzo su u službenom policijskom automobilu naišli Rahmanović Osman (načelnik Policijske uprave Maglaj) i njegov pratilac Zajko Delić.

Mehmedalija Hrnjić, tada na dužnosti Komandira čete Ravna-Oruče, prišao je sa svojom pratnjom te uz neviđenu galamu i horsko objašnjavanje, pljačkaša u uniformi, zatražio od Rahmanovića i Delića da budem uhapšen jer ometam vojničku operaciju.

„Ti ovo zoveš vojničkom operacijom?! Ovo banditsko divljanje i mučenje starih i nemoćnih – to zoveš ratovanjem“: rekao sam i zaslužio hapšenje.

Rahmanović i Delić su me odveli do Tešnja, govoreći mi kako ću tamo razgovarati sa Komandantom Halilbašićem i da će se to sve razjasniti.

Odveden sam u zatvor, na fudbalskom stadionu „Toška“ iz Tešnja i zatvoren u svlačionici kluba zajedno sa drugim ratnim zarobljenicima.

Silajdžić i Ljevaković dovodili mudžahedine

Ostao sam u tom zatvoru punih osamnaest dana pa sam bio upoznat o dolasku dva važna lica iz Arapskog svijeta u Tešanj.

Poslali su ih Haris Silajdžić i Irfan Ljevaković, da dovrše formiranje prve mudžahedinske jedinice u Bosni, koja je već bila smještena u Osnovnoj školi, sela Jablanica kod Tešnja.

Rječ je o velikom borcu iz Afganistana šejhu Abu AbdulAzizu zvanom Barbaros i budućem komandantu odreda „El Mudžahid“ Abu Maaliju koga su Amerikanci prozvali „Mladi Osama“.

Sredinom septembra, u drugoj polovini mjeseca, oni su organizovali akciju u kojoj su ubili tri Srbina, pozadinca, bez oružija, sa manjerkama i kanticama hrane, otsjekli im glave i donijeli ih u Tešanj, izlagali ih u gradu, pokazali ih i nama zarobljenicima te se sa njima slikao Barbarosa, zbog čega je ovih dana MUP Republike Srpske podnijeo krivičnu prijavu protiv stvarnog organizatora ovog zločina i velikog operativca globalnog terorizma, tada na dužnosti Načelnika Centra Službi bezbjednosti Doboj u Tešnju, Šemsudina Mehmedovića.

Taj strašni zločin prema trojici nedužnih (Blagoje Blagojević, Brane Đurić i Nenad Petković) zabilježen je i kamerom a da nikada nije doživjeo pravnu pa ni moralnu osudu.

Bio sam svjedokom zvjerstava

Biti svjedokom ovakvih zvjerstava nije privilegija za čovjeka.

To stvara obavezu i dug da se o tome govori i da se vlastiti narod izvuče iz psihologije ratne mržnje te da pogleda šta se to u njegovo ime i u ime njegove slobode činilo.

Pišući o tome želim ispisati stranice potpune osude i iskazati ličnu odgovornost, što su neki poremećeni umovi i u moje ime činili zločine kojih se svako normalan mora postidjeti.

Taj početni zločin predstavljao je trenutak u kome su bosanski muslimani uvedeni u mrežu svjetskog terorizma jer mnogi, islamski ratnici, čak većina njih, su u Bosnu došli organizovano i sa jasnim ciljevima već etabliranih terorističkih organizacija (GIA – Alžir, te Al Gama'a Al Islamiya i Egipatski džihad kao i mnoge druge) koje će vremenom postati dio jedinstvene mreže terora i nasilja nazvane „Al Kaida“ pod komandom Osame Bin Ladena.

Dževad Galijašević II dio
Sukob sa mudžehedinima u Općini Maglaj

Zatim sam kao lokalni, opštinski funkcioner došao u sukob sa mudžahedinima, koje je vlast i stranka Alije Izetbegovića naselila u selo Bočinja, opština Maglaj.

Bili su u tuđim kućama, bijesni što moraju iz njih izaći i vratiti ih stvarnim vlasnicima.

Napadan sam beskrupulozno i konstantno, kao nosilac te akcije njihovog iseljenja.

Primjer tog napada, na jednom Islamskom Web portalu „Novi Horizonti“ – autor AHMED RUŽDI:

„ ...Od ponedjeljka, 17. do četvrtka 20. jula 2000.godine, u blizini već legendarnog sela Bočinja, grupa Bošnjaka, ne svojom voljom privremenih stanovnika sela Bakutić, blokirala je regionalni put Zavidovići-Maglaj. Prema njihovom kazivanju, okupljanje i blokada puta protest su zbog prisilnog iseljenja koje im prijeti, kako bi se Srbi, predratni stanovnici tog sela, vratili svojim kućama. Inicijalna kapisla za njihovo okupljanje bila je, navodno pogrešna informacija, da u selu Bočinja treba iseliti zajednicu muslimana, koja mnogima bode oči, upravo zato što su u pitanji muslimani, koji nastoje živjeti po pravilima, za koja oni smatraju da su ispravna i da odgovaraju islamskim propisima.

To okupljanje privuklo je toliku pažnju, da je, pored, pokolja muslimana u Čečeniji, ubijanja muslimana u Indiji, otimačine muslimanske zemlje u Palestini, (o čemu ne vrijedi trošiti riječi, jer, zaboga, koga još briga za te islamske fundamentaliste, njihovu (ne)sreću da su muslimani, pošto kao muslimani nemaju ljudska prava, rezervisana za ostali “civilizovani” svijet), pored ostalih krizinih žarišta u svijetu, o svjetskom poroblemu malog bosanskog sela Bočinja raspravljao čak i State Department.

No, da o toj hipokritskoj nedosljednosti “civilizovanog” Zapada, ne govorimo.

Interesantno je nešto drugo.

Novosmontirana vlast Maglaja, na čelu sa jednim od mlađahnih jurišnika Miloševićeve “antibirokratske revolucije”, čuvenim moševačkim revolucionarem, koji nosi lijepo ime Dževad i još ljepše prezime, Galijašević, ulizujući se Uredu Visokog predstavnika i Međunarodnoj zajednici, krši sve propise ove zemlje, pa proglašava vanredno stanje i još, rušeći sve odredbe vojne discipline, neposredno se upliće u sistem rukovođenja i komandovanja Oružanim snagama i prijeti upotrebom TO. Inače, svaki, iole pismeniji pravnik, zna da odluku o upotrebi Oružanih snaga, može donijeti samo Parlament, a efektivno komandovanje ima samo šef države. Da Galijašević nije nečiji (antimuslimanski) favorit, da je tako šta rekao neki od općinskih čelnika, koji recimo pripada SDA, bio bi smijenjen, još dok bi izgovarao te nebuloze.

Ista vlast, ulizujući se svojim nalogodavcima, kupi jeftine i demagoške poene na ničim obavezujući floskulama o pravnoj državi, ustavnosti i zakonitosti i dobija plebiscitarnu podršku Međunarodne zajednice koja dobro profitira na našoj bijedi. Mi, inače, dobro znamo, kako oni, baš u Bočinji, funkcioniraju.. .“!

Najradije bih izbjegao komentarisanje teksta, u stvari samo malog isječka punog mržnje.

Pišući o ratu u Bosni, Semjuel Hantington, u svom poznatom djelu „SUKOB CIVILIZACIJA“ sugeriše novi pogled na karakter rata u Bosni i Hercegovini. Činjenica da su se u Bosni borili Islamski ratnici, za Hantingtona je dovoljan dokaz da je ovdje riječ o „sukobu civilizacija- identifikovanih sa religijom- zbog neuređene granice između njih“.

Nigdje, ni riječi o agresiji, bilo koje susjedne zemlje; nigdje ni riječi o borbi za teritoriju i uništenje države članice ujedinjenih nacija, samo teze o iskonskoj i vječnoj borbi između civilizacijskih obrazaca te o radikalnoj promijeni psihologije bosanskih muslimana i njehove transformacije iz evropskih muslimana u muslimane radikalnog profila.

Promjena paradigme odnosa međunarodne zajednice prema BiH nakon 11. rujna 2001.

Što i jeste bio cilj i razlog dolaska „svetih ratnika“ u Bosnu i Hercegovinu: PRVO, da unište multietnički karakter jedine Armije ( Armije Republike BiH ) koja se borila za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i koja je bila smetnja da se pojedini dijelovi BiH pripoje susjednim zemljama a da se na preostalom djelu izgradi „džamahirija“ te, DRUGO: da se upravo pokaže kako u se u Bosni i Hercegovini, desio „rat naroda“ identifikovanih sa religijom, tj. Građanski rat ili „sukob civilizacija.

Poslije 11.septembra 2001. godine, i terorističkog napada Al Kaide, na Svjetski trgovački centar u Nju Yorku, većini zapadnih zemalja, u čitavu ovu konstrukciju je postalo vrlo jednostavno povjerovati.

Mjenjajući svoj odnos prema Bosanskim muslimanima, Amerika i Evropske države su, u suštini, promijenili i svoj odnos prema društvenim i političkim odgovornostima za sudbinu Bosne i Hercegovine.

„Eto vam, pa se dogovorite“ , uobičajena je fraza i opravdanje da se ne učini ništa, iako je Ustav ove zemlje nefunkcionalan i loš – pun odredaba koje čitav politički sistem mogu blokirati i izazvati potpunu paralizu svih državnih organa i službi.

Kome, u stvari treba a kome odgovara ovakva neuređena država?!

Pokušaj likvidacije

Moram reći i to, da je stvarna vlast, ona kantonalna (iako joj je u 2006. godini, na mjesto Premijera vlade Ze-Do kantona došao moj amidžić Miralem G.), te i ona viših nivoa, sastavljena od najgoreg šljama iz SDA i Stranke Za BiH, poučena iskustvima permanentnih sukoba i političkog djelovanja u opoziciji, odlučila, baš u toj godini, da „...stave tačku na Slučaj Galijašević“, (kako su to stilski lijepo rekli), odnosno, da iz faze „političkog mrtvaca“ napredujem i transformišem se u „stvarnog mrtvaca“.

Odlučili su da me likvidiraju, ubiju – da me presele na ahiret, da me pošalju „Bogu na istinu“ , i da urade ono, što su njihovi prethodnici, POKOJNI ALIJA IZETBEGOVIĆ i KRIMINALNI HARIS SILAJDžIĆ, RADILI POLITIČKIM PROTIVNICIMA KADA PREVRŠE MJERU. Osnovnu zaštitu kriminalcima trebao je i pružio je Glavni kantonalni tužilac Ze-Do kantona Muris Hadžiselimović.

U Maglaj je, u skromnom „Audiju 100“ doputovala banditska grupa, ubica i tabadžija koju je predvodio ADI KORJENIĆ, razbojnik na dužnosti glumca u najskupljoj i najbezveznijoj seriji na BHT-u, „Tata i njegovi zetovi“. Sa njim je bio izvjesni HARIS i neki HOTIĆ.

Adi i Haris su u prosjeku viši od dva metra i teški po oko 150 kg.

Napad su izvršili na moju porodičnu kuću u Moševcu, opština Maglaj.

Navodno su za taj posao dobili 30.000 KM. , mada pouzdanih podataka o tome nemam, jer te ljude sam tada prvi put u životu vidjeo. Hvala Bogu i zadnji put.

U 5,oo sati, zorom, opkolili su moju kuću i blokirali automobilom prilaz do nje. U 8,oo su krenuli u napad vatrenim oružjem. Spasio me je lokalni trgovac koji je uzalud obaviještavao policiju Maglaja, i njenog Komandira Zuhdina Bradarića, bolesnog alkoholičara – apsolutno nesposobnog da bude ovlaštena osoba a pogotovo Komandir.

Ta psiho-fizička bruka od policajca – lokalna pijandura, zato je i premješten iz Žepča u Maglaj, da bude nominalni komandir u vrijeme moga ubistva, namješten od strane jake policijsko-obavještajne struje Kantonalnog MUP-a, koja podržava terorizam i čiji smisao djelovanja u ratu, jeste upravo ta i takva djelatnost. Rječ je o miševima politike i a ne o pravim policajcima – korumpiranoj bandi u uniformi.

Uloga Murisa Hadžiselimovića

Istovremeno, na čelu Kantonalnog tužilaštva, nalazio se MURIS HADžISELIMOVIĆ, lažni tužilac, zadužen da zaštiti i pokrije terorističke grupacije i pojedince iz Afro-Azijskih zemalja, koji su kao centar svoga operativnog djelovanja izabrali upravo Ze-Do kanton.

Da se ne bi otkrivala stvarna pozadina planiranog terorističkog akta, izabrana je lokalna banda iz Sarajeva, sastavljena od mojih sunarodnjaka. Time se priča o napadu na mene pokušavala prebaciti na teren obračuna između lokalnih ljudi – iz kriminalnog miljea i sa ko zna kojom pozadinom.

Još bi na kraju, neko se sjetio i priče, kako sam nekad ostao dužan tim ljudima koje ne znam, ili kako tu nešto ima.

Ja sam znao istinu: Osuđen sam na smrt a svi moji drugari, poznanici i rođaci, ljudi, koji vode ili pripadaju službenoj politici kantona, Veliki vladari bijede i šovinizma, neće uraditi ništa da mi sačuvaju glavu – neće ni aplaudirati tome što mi se događa ali će ostati, sjediti u stečenim i svečanim ložama, različitih nivoa, koje su stekli dugogodišnjom lojalnošću nacionalističkoj i lopovskoj ideji njihove Stranke demokratske akcije.

Možda je to bio i posljednji test odanosti za njih, prije ponovnih kandidatura i izbora, za nove mandate, ovaj put četverogodišnje.

Nakon što je prvi napad propao , uslijedilo je dvomjesečno primirje. Povukli su se lagano i onda angažovali lokalne bandite i prevarante iz Maglaja (RODOM IZ ZAVIDOVIĆA) izvjesnu porodicu Latifović – ZLATANA, HAZIMA, MEHMEDALIJU, HAZIMA MLAĐEG I JASMINA.

Planiranje drugog napada

Zlatan Latifović je prvo ime prevare u Zeničko-Dobojskom kantonu – radio je sve vrste bankovnih prevara – varao uz pomoć falsifikovane dokumentacije i pojedince, grupe, preduzeća – tukao građane metalnim šipkama, pucao iz oružja, napadao koga je htio.

U svoje banditske poslove uključio je oca Hazima, amidžu Mehmedaliju i njegove sinove Hazima i Jasmina.

Predstavljao se kao diplomata, radnik Njemačke ambasade u Sarajevu, i nosio propisanu dokumentaciju te iskaznicu AGENTA Njemačke obavještajne službe BND. Njegovo vozilo Pasat, bilo je obilježeno godinama najmodernijom policijskom signalizacijom.

Iza njega je stojao vrh Stranke demokratske akcije a prije svih Šemsudin Mehmedović. Ja sam imao saznanja da je bio u zatvoru u Hrvatskoj i da je protijeran iz Njemačke 2001. godine, ali koga je to zanimalo.

Mrlje terorističke akcije morale su padati na lokalnu scenu – razlozi su se morali banalizirati, uzroci minimizirati i lokalizirati.

Napad ove banditske grupacije osujetio je, moj saradnik i pratilac SUAD HASANIĆ, ratni vojni invalid, koji je poturio vlastiti život – stao ispred automatske puške koju je nosio Hazim Latifović, pištolja Zlatana Latifovića te omogućio mi bjeg u automobilu.

Istovremeno je pozvao policiju Maglaja – u stvari tu rak ranu zakona taj banditski brlog zbog koga se uvijek naježim kad ga imenujem kao policiju. Uslijedio je napad oružijem na moju kuću, ali, ja sam bio bezbjedan. Pojavili su se moji prijatelji i od tada, pitanju, lične bezbjednosti posvećujem puno više pažnje nego do tada.
Istovremeno izvršano je devastiranje moje kuće u Doboju u kojoj niko nije stanovao, zbog čega sam tu kuću zamijenio za kuću u Hrvatskoj.

GOVORIM O 2006. GODINI, njenoj drugoj polovini i govorim o razlozima zbog kojih želim jasno, nedvosmisleno i glasno govoriti o sprezi.političkih, vjerskih, obavještajno- bezbjednosnih i banditskih struktura, na planu stalnog sijanja straha i teroriziranja građane druge nacionalnosti i političkih neistomišljenika u vlastitom narodu.

Gade mi se

GADE MI SE : svi ti banditi i prljavi glumci svetih ratnika, zalojenih i prljavih bradurina i idiopatskih pogleda na zajednicu i društvo, zato pišem emotivno: NIJE MI SVEJEDNO što su tu i što u ime mog naroda, neki dobro pozicionirani lopov iz SDA (ta grupacija bjednika koja je krala od svog naroda i sadaku iz Arapskog svijeta), ponudi im tradicionalno bosansko gostoprimstvo koje nikada nisu zasluživali niti ga mogu zaslužiti, da sto godina ovdje žive.

Podzemne obavještajne igre

Potpunu i uvjerljivu analizu rata, svih okolnosti i ratnih ciljeva, pobjeda i poraza, u svojoj knjizi „Lukava strategija“ dokumentovao je legendarni Bosanski Komandant i General, čovjek sa strateškim političkim pogledom zainteresovanim za suštinsko postojanje i funkcionisanje Bosne i Hercegovine, kao države tri politički ravnopravna i slobodna naroda – lider Bosanskohercegovačke Patriotske stranke, Sefer Halilović. Malo je ljudi u dugoj istoriji Bošnjačke nacionalne ideje koji su tako snažno i uvjerljivo artikulisali svoju ličnu i nacionalnu pripadnost zemlji, razumijevajući, do kraja njen stvarni položaj – u stvari njen sramni položaj: „Sve je u našoj državi podijeljeno. Nacionalistička i banditska vlast je podijelila i narode, teritorij, energetske i telekomunikacione resurse, cjelokupnu privredu, škole... baš sve. Samo zrak koji udišemo, nisu mogli omeđiti i podijeliti“, nekako tako, sa ogorčenošću je iskazao svoj stav i mišljenje o domaćoj vlasti i međunarodnoj zajednici, koja im je pomagala da ovo „postignu“.

Njegov sin Semir, u svojoj knjizi „VOJNA TAJNA – STROGO POVJERLJIVO“ opisao je svu prljavštinu podzemnih obavještajnih igara, i razliku između proklamovanog i stvarnog u redovima Bošnjačkog političkog vođstva.

Priču o mudžahedinima i njihovim zločinima u ratu u Bosni napisao je i objavio, moj prijatelj, veliki publicista i novinar, Esad Hećimović pa se neću ni time posebno baviti.

Ja ću osvijetliti ideološki obrazac po kome su Bošnjaci uvedeni u tzv. Aktivni Islamizam i govoriti o današnjem trenutku terorističkih aktivnosti u Bosni, te stvorenoj mreži u vrhu političkih, vjerskih, obavještajno-policijskih i struktura organizovanog kriminala.

I o saznanjima do kojih sam mukotrpno dolazio, O IDENTITETIMA I LIČNOSTIMA - nosiocima ideje globalnog terorizma u Bosni i Hercegovini.

Domagoj Margetic
KAKO POLITIČARI „KRPAJU“ FINANCIJSKE RUPE?
RAČANOVA I SANADEROVA VLADA TAJNO ZADUŽILE HRVATSKU ZA MILIJARDE EURA

Vlada Republike Hrvatske, jednako današnja Sanaderova, kao i ona prethodna Račanova, lažiraju podatke o zaduženosti Hrvatske, odnosno ne prikazuju pravo stanje državnih inozemnih kredita, niti najveći dio kredita knjiže u dokumentaciji i Državnom proračunu kao obveze po međunarodnim kreditima. Tehnologija ove političke prijevare je vrlo jednostavna. Najveći dio zaduživanja u posljednjih šest godina odvija se transakcijama prodaje državnih obveznica. Rok dospijeća uglavnom je kratkoročan, dok je nekih 20% takvih obveza dugoročnog karaktera. Ono što je zanimljivo jest činjenica kako Vlada Republike Hrvatske obveze vraćanja kredita po plasiranim državnim obveznicama nigdje ne knjiži niti vodi kao kreditne obveze i zaduživanje Republike Hrvatske. Takva politika zaduživanja osim što međunarodne kreditne obveze i zaduženost Republike Hrvatske čini netransparentnima, prikriva i puteve trošenja tako stečenog novca, odnosno financijske transakcije u kojima završava novac za koji je Hrvatska nezakonito i u tajnosti zadužena.


Vlada lažirala podatke o dugu i prikrila dokumentaciju o više od pet milijarda eura inozemnog duga


Podatci o stvarnom inozemnom zaduživanju Hrvatske prodajom državnih obveznica zabrinjavajuća je, jer prema raspoloživim tajnim dokumentima Vlade takvi krediti iznose preko pet milijarda eura. S druge strane ne postoje kontrolni elementi, odnosno, nije poznato za što je Vlada potrošila novac za koji je dodatno zadužila državu, te nije poznat niti je moguće utvrditi tijek novca od prodaje državnih obveznica. Vlada takvo zaduživanje, jednostavno, ne knjiži u službenoj dokumentaciji, pa tako niti Državnoj reviziji u cijelosti nisu dostupni dokumenti o prodanim državnim obveznicama. Takvu je praksu usavršila Račanova, a u cijelosti nastavila Sanaderova Vlada. Čak niti danas, kada se tobože javno pljuju i kritiziraju ni Sanader niti Račan ne iznose podatke o kriminalu u izdavanju i plasiranju na tržište državnih obveznica. Zašto? Jednostavno iz razloga što i jedni i drugi od takvih ilegalnih prihoda imaju financijsku korist. U tom „grmu“ možda leži i odgovor na pitanje o financiranju političkih stranaka i nedavnoj izjavi premijera o financijama HDZ-a kada se pokazalo da za nekoliko desetaka milijuna kuna na računima HDZ-a premijer nema pokriće u zakonitim izvorima prihoda.


Podatci o prodanim državnim obveznicama i iznosi tajnog i nezakonitog zaduživanja države


Zanimljiv je i odabir banaka, odnosno agenata Vlade pri prodaji državnih obveznica, odnosno može se tumačiti kako je upravo preko tih banaka zaduživana Hrvatska i kasnije je novac prebacivan na inozemne i domaće tajne račune. Vlada je odabrala malu skupinu privilegiranih banaka, te je u dogovoru sa njihovim upravama „dilala“ državne obveznice bez ikakve kontrole i nadzora. Ovakvim poslovima dominiraju Zagrebačka i Privredna banka Zagreb, odnosno Franjo Luković i Božo Prka (nekada i sam ministar financija RH). Uz njih su tu Raiffeisenbank Zagreb, Splitska banka i Riječka banka (u vrijeme prije spajanja u druge banke), zatim Erste & Steiermarkische Banka. Naravno, logičnim se postavlja pitanje, ako Vlada već trguje na ovaj način državnim obveznicama zašto taj posao nije odrađen preko jedine banke u državnom vlasništvu odnosno preko Hrvatske poštanske banke? A odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan. Međunarodne institucije poput MMF-a i Svjetske banke posebno nadziru i prate poslovanje Hrvatske poštanske banke, pogotovo od potpisa ugovora hrvatske Vlade sa Međunarodnom financijskom korporacijom (iz sustava Svjetske banke) 2001. godine, prema kojem ugovoru kontrolni paket dionica Hrvatske poštanske banke Vlada prepušta Međunarodnoj financijskoj korporaciji, kako bi „prebili“ određene međunarodne obveze Republike Hrvatske. Međutim, i taj ugovor kao i mnoge druge prije i poslije, Vlada je držala i drži u tajnosti pred hrvatskom javnošću. Ono što je, međutim, još zanimljivije jest činjenica tko su kupci ovako izdanih državnih obveznica, ili drugim riječima – tko su vlasnici hrvatskoga duga, odnosno tko su vjerovnici Hrvatske? Taj podatak Vlada i danas skriva, on je poznat samo bankama koje su kao agenti zaduživali državu. Međutim, upravo ta činjenica najbolje razotkriva i prave vjerovnike hrvatske države.


Tehnologija pranja novca koji je opljačkan ilegalnim zaduživanjem države


Tehnologiju pranja novca koji se iz Državnog proračuna i sa izdvojenih računa prebacivao u inozemstvo osmišljena je uglavnom u Zagrebačkoj banci. Novac od prodaje državnih obveznica polagao bi se na račune već spomenutih komercijalnih banaka. Nakon što bi taj novac stigao na te račune, banka bi ga odmah prebacila na izdvojene račune pod zaporkom, koji nisu provedeni u proračunu, niti podliježu kontroli Državne revizije. Potom bi novac prebacili na inozemne račune kod stranih poslovnih banaka, često banaka koje su u suvlasničkom ili poslovnom odnosu sa bankom u Hrvatskoj. Sa stranih računa u inozemnim bankama novac se prebacivao na račune fondova i poduzeća osnovanih isključivo usvrhu legalizacije, odnosno „pranja“ novca ilegalno izvučenog iz Hrvatske. Kasnije bi se ti fondovi ili investicijske kompanije iz inozemstva (a zapravo u vlasništvu i pod kontrolom hrvatskog financijskog lobija) pojavljivali kao investitori u financijskim operacijama u Hrvatskoj, kao kupci vrijednih poduzeća, nekretnina, banaka, a zapravo sa novcem opljačkanim od inozemnog zaduživanja države. Takvi su, primjerice fondovi i poduzeća: SWR Egvestments Limited (Kajmansko otočje), Regent Europe Limited (Kajmansko otočje), SWR Investment Limited (Kajmansko otočje), a dio takvih financijskih operacija obavljan je i preko računa i transakcija Berclays Bank PLC iz Velike Britanije (koja je još 2002. sudjelovala u odobravanju tajnih kredita i pozajmica Račanovoj Vladi). Iako se radi o milijunskim transakcijama ovi poslovi nikada nisu pobudili sumnju glavne državne revizorice ili Sektora kontrole banaka Hrvatske narodne banke, prije svega zato što su sve te institucije ne samo upoznate sa ovom tehnologijom pranja novca, već su izravno ili neizravno sudjelovale u tim financijskim operacijama.


Inozemne obveznice premašile milijarde eura


U prodaji inozemnih obveznica u ovakvim financijskim operacijama hrvatske Vlade sudjelovale su kompanije: Merill Lynch, UBS, Credit Suisse, Deutsche Morgan Grenfell, Santander Investment, Dresdner Kleinwort Benson, Daiwa Securities SB, JP Morgan, Deutsche Bank, CSFB, Nomura Securities, Citigroup, UBS Investment Bank. Ono što je zabrinjavajuće što kao i kod domaćih obveznica i ove inozemne kojima je Hrvatska zadužena prelaze iznose od par milijarda eura, i to bez ugovorene kamate. Tako je, recimo, odmah po stupanju na vlast u ožujku Račanova Vlada ovakvom prodajom obveznica dodatno zadužila Hrvatsku za 500 milijuna eura, uz kamatu 7%, na rok dospijeća 28. ožujka 2005. Već u srpnju 2000. Račanova Vlada prodala je državnih obveznica u iznosu od 40 milijarda japanskih jena, uz kamatu od 3%, i rok dospijeća 11. srpnja 2007. Dana 6. veljače 2001. Vlada je ponovno prodala obveznica u protuvrijednosti od 25 milijarda japanskih jena, uz kamatu od 2,5% i rok dospijeća 23.2.2006. Dana 6.3.2001. Vlada je prodala obveznica u vrijednosti od 750 milijuna eura, uz kamatu od 6,75% i rok dospijeća 14.3.2011. Dana 11.2.2002. Vlada je prodala državnih obveznica u protuvrijednosti 500 milijuna eura, uz kamatu od 6,25% i rok dospijeća 11.2.2009. Dana 26.6.2002. Vlada je prodala obveznice u vrijednosti od 25 milijarda japanskih jena, uz kamatu od 2,15% i rok dospijeća 26.6.2008. Dana 24.2.2003. Vlada je prodala državne obveznice u vrijednosti od 500 milijuna eura, uz kamatu od 4,625% i rok dospijeća 24.2.2010. Dana 26.6.2003. Vlada je prodala obveznice u vrijednosti od 25 milijarda japanskih jena, uz kamatu od 1,23% i rok dospijeća 26.6.2009. Dana 15.4.2004. Vlada je prodala državnih obveznica u vrijednosti od 500 milijuna eura, uz kamatu od 5% i rok dospijeća 15.4.2014. godine.


Ugrožena financijsko – monetarna stabilnost zemlje


Stvarni državni inozemni dug mogao bi dosezati astronomskih stotinjak milijarda američkih dolara, obzirom na stvarno stanje zaduživanja i dužničke izloženosti Republike Hrvatske prema stranim kreditorima. Vlada o tomu ne samo da skriva podatke, već ih krivotvori i lažno prikazuje stanje državnog duga i međunarodnih financijskih obveza Republike Hrvatske. U svjetlu panično žurnih europskih integracija ovakvi su procesi posebno opasni i mogu imati dugoročne posljedice za financijsko – monetarnu stabilnost zemlje. Pa ipak, čini se kako to Vladu Ive Sanadera, njega osobno, ali niti bilo koga od oporbenih čelnika u Saboru uopće ne zabrinjava. Njihov je plan što brži ulazak u Europsku uniju, između ostalog, kako bi i prikrili tragove ovakvog kriminalnog upravljanja državom. U tome se ne razlikuju ni HDZ, ni SDP, a bome ni njihovi tihi, glasni otvoreni partneri i sateliti, poput HSS-a, HNS-a, HSP-a, HSLS-a, HSU-a.

Ljubo Ćesić Rojs pomagao u Miloševićevom genocidu
Ljubo Ćesić Rojs i sam je potvrdio ono što se mnogi o njemu nisu usudili na glas govoriti. U emisiji "Otvoreno" HRT-a Rojs je priznao kako je "iz Bosne i Hercegovine iselio 40 tisuća Hrvata", koji danas žive u VI. izbornoj jedinici. Naveo je to kao jedan od argumenata zbog čega je odlučio kandidirati se kao prvi kandidat u VI. izbornoj jedinici. Drugim riječima, Ljubo Ćesić Rojs je iz Bosne i Hercegovine raselio toliko Hrvata da može konkurirati i najvećim zločincima poput radovana Karadžića ili Ratka Mladića. U svakom slučaju, Rojs potvrđuje svojim javnim izjavama kako je sudjelovao u politici etničkog čišćenja Hrvata iz BiH, što je u svoje vrijeme Slobodan Milošević, veliki majstor genocida na Balkanu, nazivao "humanim preseljenjem".


Pomagač Slobodana Miloševića


Tragičnije od same te činjenice jest Rojsovo očekivanje da će zbog sudjelovanja u Miloševićevu, Karadžićevu i Mladićevu planu etničkog čišćenja Hrvata iz BiH sada dobiti njihove glasove kako bi ih predstavljao u Hrvatskom saboru. Čovjek se ne može ne zapitati slijedi li neki novi plan etničkog čišćenja. Ovakav tihi genocid kakav je proveden nad Hrvatima u BiH gotovo je izbrisao cijeli naš narod u Bosni i Hercegovini, i dugoročno je izmijenio demografsku sliku te druge hrvatske domovine. Tihi genocid nad Hrvatima u BiH, kako i sam priznaje provodio je i Ljubo Ćesić Rojs - nekada vozač autobusa, čovjek koji je gotovo 6 tisuća pripadnika 66. pukovnije ostavio bez kruha i statusa, a sada kako vidimo i jedan od glavnih pomagača Slobodana Miloševića u raseljavanju Hrvata iz BiH.


Profiter genocida nad Hrvatima


Odvratno je na koji način takav jedan lik pokušava profitirati na genocidu nad vlastitim narodom. Rojsova računica ispada vrlo jednostavna - prvo je iseljavao Hrvate iz BiH da bi sada mogli glasovati za njega. Međutim, za razliku od Rojsa koji je u ratu stekao nevjerojatno bogatstvo i status jedne od najbopgatijih osoba u Hrvatskoj, Hrvati iz BiH koje je Rojs planski raseljavao danas su nezbrinuta hrvatska sirotinja, bez posla, bez krova nad glavom, bez riješenog statusa. Rojsov predizborni program čini se da je bilanca velikosrbijanskog genocida nad Hrvatima u BiH. U tome je, kako i sam priznaje, bio izuzetno uspješan.


Domagoj Margetić

Tajni računi Vlade skrivaju opljačkani novac

500 milijuna eura na tajnim računima Vlada Republike Hrvatske još je u vrijeme koalicijske Vlade Ivice Račana uvela praksu pohrane financijskih sredstava na tajnim, izdvojenim računima kod pojedinih poslovnih banaka, s kojima bi Vlada mimo zakonom utvrđene procedure utvrdila visinu i način isplate kamate na tako položena financijska sredstva. Ovlaštene osobe na većini takvih računa u vrijeme koalicijske vlasti bili su Ivica Račan, kao tadašnji premijer; Mato Crkvenac, kao tadašnji ministar financija i Damir Kuštrak u vrijeme kada je bio pomoćnik ministra financija. Dolaskom na vlast HDZ-ove Vlade, situacija se nije bitnije promijenila. Naime, i Sanaderova je Vlada zadržala praksu izdvojenih tajnih računa, na kojima je nastavila držati preko pola milijarde eura, kako bi bez ikakve kontrole mogla koristiti nevjerojatne gotovinske iznose.

Pola milijarde eura na tajnim računima kod PBZ-a i RBA

Novac sa računa kod Privredne banke Zagreb, i dio novca kod Raiffeisen banke u Hrvatskoj, nije proveden niti u jednom službenom izvješću Vlade, u glavnoj knjizi Državnog proračuna, niti u izvješćima o korištenju sredstava Državnog proračuna koja je Vlada podnosila Hrvatskom saboru. Jednostavno, radi se o novcu koji formalno niti ne postoji, nalazi se na tajnim i izdvojenim računima kod dvije poslovne banke u Hrvatskoj i Vlada u bilo kojem trenutku po vlastitom nahođenju bez da ikome za to odgovara može koristiti ta financijska sredstva.

Tajni računi kod Privredne banke Zagreb

Tajni računi kod Privredne banke Zagreb otvoreni su još početkom siječnja 2000. godine, te su u kontinuitetu korišteni do danas za tajne financijske operacije vlasti. Dobro upućeni izvori tvrde kako je nerijetko novac sa tih tajnih računa po nalogu premijera transferiran na tajne račune u inozemstvu, nakone čega se novcu „gubi svaki trag“ i nije poznato tko je i u koje svrhe koristio novac koji je sa tajnih računa u Hrvatskoj transferiran u inozemstvo.

Tako je kod Privredne banke Zagreb otvoreno nekoliko tajnih računa, na koje su položeni različiti gotovinski iznosi:

Račun broj 732010-380-0132344-04480-0 iznos LIT 120,000.000,00; račun broj 732010-380-0132344-04520-3 iznos LIT 100,000.000,00; račun broj 732000-978-0132344-04885-0 iznos EUR 20,000.000,00; račun broj 732000-978-0132344-04890-0 iznos EUR 131,000.000,00; račun broj 732000-978-0132344-04900-7 iznos 34,988.316,32; račun broj 732010-978-0132344-3078-3 iznos EUR 50,625.000,00; račun broj 732000-978-0132344-3094-0 iznos EUR 128,000.000,00; račun broj 732000-978-0132344-3109-6 iznos EUR 22,125.000,00; račun broj 732000-978-0132344-3086-6 iznos USD 100,000.000,00; račun broj 7320000-978-0132344 iznos EUR 75,000.000,00; račun broj 73020-978-0132344 iznosi od EUR 62,941.288,94 i EUR 40,804.907,45; račun broj 73070-978-0132344 iznosi od EUR 38,804.907,45 i EUR 31,904.907,45.
Samo u prvoj godini kamata na tako položena sredstva na tajne račune, prema tajnom ugovoru kojeg je sa Božom Prkom potpisala Vlada iznosile su EUR 550.581,04 )preko pola milijuna eura).

Tajni računi kod RBA i Zagrebačke banke

Kod Raiffeisen banke (RBA) otvoren je manji broj tajnih računa na kojima je Vlada držala položena gotovinska financijska sredstva i to računi: 732-840-1215 i 732-978-1215. na tim je računima u različito vrijeme Vlada imala položene različite iznose: 20 milijuna eura, te potom 3 milijuna eura. Na tajnom računu kod Zagrebačke banke Vlada je imala položenih ukupno 60 milijuna eura, koji nisu prikazani u službenoj dokumentaciji niti provedeni u Državnom proračunu. Novac u Zagrebačkoj banci bio je položen na tajnom računu: 732-978-03205991. Hrvatska Vlada prije završetka svojeg mandata niti u zadnjim izvješćima Hrvatskom saboru prije njegova raspuštanja, nije navela podatke o ovim tajnim računima. Jednako tako, ostaje potpuno neizvjesno i gdje je novac sa tajnih računa završio? Odnosno gdje je premijer mogao narediti prebacivanje preko pola milijarde eura skrivenih na tajnim računima kod Privredne banke Zagreb, Raiffeisen banke i Zagrebačke banke? Ovakve manipulacije financijskim sredstvima koja bi trebala biti u vlasništvu države i na računu Državnog proračuna predstavljaju najopasniji oblik organiziranog kriminala kakvim se bavi hrvatska politička elita. U isto vrijeme tehnologija pljačke novca iz Državnog proračuna, preko tajnih računa kod poslovnih banaka, razotkriva „crne“ tijekove novca koji završavaju u ilegalnim financijskim kanalima političke i ekonomske elite u Hrvatskoj.

Domagoj Margetić

Preko nepostojećeg carinskog odjeljka Kanfanar Carinska uprava prikriva šverc cigareta

Iz predstavke koju je ministru pravosuđa Republike Hrvatske Ivanu Šimonoviću uputio Nezavisni sindikat carinika Hrvatske, još 28. siječnja 2009. godine, a na koju se ministar do danas nije očitovao, posebno su zanimljivi podaci koji jasno upućuju na sudjelovanje Carinske uprave u organiziranom kriminalu krijumčarenja cigareta i duhanskih proizvoda, i to na način da je Carinska uprava osnovala fiktivni, zapravo nepostojeći, carinski odjeljak u Kanfanaru, koji tobože obavlja kontrolu distribucije cigareta, dok u stvarnosti, obzirom da se radi o nepostojećem odjeljku, koji fiktivno bilježi dobre rezultate rada, takav carinski odjeljak u Kanfanaru može služiti samo prikrivanju i pokrivanju organiziranog krijumčarenja cigareta, preko TDR-a i Adris grupe.

Nepostojeći carinski odjeljak nadzire distribuciju cigareta

„S druge strane u direktnom susretu sa progonskim kaznenim tijelima, htjeli smo pokazati kako napreduju službenici koji pišu lažne članke o; citiram; izvrsnoj kontroli u Tvornici duhana Rovinj“, a gdje prema izjavi svjedoka, voditelja nepostojećeg carinskog odjeljka I Kanfanar, u postupku pred disciplinskim vijećem Carinarnice Pula, ne postoji fizički odjeljak, a niti je isti upoznat sa radom tog nepostojećeg odjeljka, a isti prima plaću voditelja od 2006. godine kad je rješenjem raspoređen, a isti je blizak pročelniku Carinarnice Pula“, navodi Željko Popović u predstavci Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću.

HDZ-ovac istovremeno i carinik za nadzor distribucije cigareta i općinski načelnik u općini gdje je TDR izgradio novi pogon

U nastavku predstavke, sindikalni predstavnici carinika posebno su upozorili ministra Šimonovića na moguću korumpiranost i sukob interesa kod carinika, koji je mimo zakonske procedure primljen u službu i postavljen na radno mjesto nadzora distribucije cigareta, a koji je istovremeno u carini zadužen za nadzor distribucije cigareta (dakle, trebao bi raditi i na suzbijanju šverca cigaretama), te je u isto vrijeme i HDZ-ov načelnik Općine Žminj, točnije općine na čijem području je Tvornica duhana Rovinj izgradila svoj novi proizvodni pogon.

„Ujedno postoji dokaz da su natječaji za prijem novih službenika objavljeni puno kasnije, a postupak prijema pred subjektivnom i rodbinski povezanom komisijom za prijem, proveden u 2008. godini, gdje je između ostalog zaposlen načelnik Općine Žminj, Ratko Jeromela (HDZ), koji istovremeno obavlja poslove načelnika Općine i radi kao carinik III.

Isti je zaposlen na radno mjesto kontrole distribucije cigareta u Općini Žminj, gdje se ujedno na području iste sagradio novi pogon TDR-a, a gdje je on načelnik!

(Dokaz u privitku, članci iz novina o izboru Ratka Jeromele, članak iz Carinskog glasnika br. 1. autora Maura Mihovilovića, načelnika koji kontrolira posebne poreze za cigarete i TDR, a nalazi se na listi HDZ, te zapisnik sa javne rasprave Vijeća za disciplinske postupke Carinarnice Pula, vlastoručno potpisana izjava voditelja CO I Kanfanar, Denisa Milevoja)“, stoji u predstavci ministru pravosuđa.

Korupcijom stvoreni sindikati sudjeluju u šikaniranju službenika zaslužnih za otkrivanje šverca i kriminala

U predstavci nezavisnog sindikata carinika Hrvatske posebno se naglašava koruptivna sprega ravnatelja Carinske uprave i pojedinih dužnosnika sa sindikatima stvorenim na korupciji, a koji sudjeluju u prikrivanju organiziranog kriminala i korupcije u carinskoj službi, te su dio lanca ušutkavanja i šikaniranja onih carinskih službenika koji otkrivaju organizirano krijumčarenje cigareta i drugih roba i kriminal u carinskoj upravi.

„U susretu koji nije ostvaren s Glavnim DO i ravnateljem USKOKA, na predloženu temu iz dopisa Sindikata, tražilo se utvrđivanje odgovornosti ravnatelja, a i drugih, ujedno i korupcijom stvorenih sindikata, koji svojim postupcima šikaniraju službenike koji su zaslužni za otkrivanje šverca i kriminala, koji se očituje u rasporedu službenika na ona niža radna mjesta, gdje neće više biti u mogućnosti ništa otkriti, a gdje su takve postupke podržali politički podobni predstavnici sindikata“, navodi u svojoj predstavci Šimonoviću Željko Popović, predsjednik nezavisnog sindikata carinika Hrvatske.

Sama činjenica da Carinska uprava organiziranjem fiktivnog, nepostojećeg carinskog odjeljka u Kanfanaru, pokušava lažno prikazati aktivnosti carinskih službenika na kontroli distribucije cigareta i suzbijanju organiziranog krijumčarenja duhanskih proizvoda, jasno upućuje na povezanost tzv. duhanske mafije, odnosno organiziranog lanca krijumčarenja cigareta na Balkanu, sa službenim institucijama Republike Hrvatske, točnije Carinskom upravom i njezinim najvišim dužnosnicima.

Znakovita šutnja ministra Šimonovića

Ovakvo djelovanje Carinske uprave, svakako otvara pitanje je li carinska služba uključena u organizirano krijumčarenje cigareta, čije je glavno ishodište Tvornica duhana Rovinj i Adris grupa.

Odnosno, tko sve na visokim položajima u državnoj administraciji ima svoj interes u organiziranom švercu cigareta, a takve sumnje posebno potkrijepljuje i činjenica da su sve do sada zaplijenjene švercane cigarete TDR-a i Adris grupe, imale na kutijama originalne porezne markice Ministarstva financija Republike Hrvatske.

Šutnja ministra Šimonovića na navode iz predstavke Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, samo dodatno stvara sumnju oko uloge državnih institucija Hrvatske u organiziranom krijumčarenju cigareta u sprezi sa tzv. balkanskom duhanskom mafijom, za koju se do sada vjerovalo kako svoj centar ima u Crnoj Gori, međutim svi podaci upućuju upravo na Hrvatsku kao sjedište te kriminalne organizacije.

Necenzurirano.com

Glavni Al Qaidin čovjek na Balkanu


Američki obavještajni izvori već neko vrijeme raspolažu podatcima o čovjeku, koji se u Bosni i Hercegovini koristi imenom Safet Ćatović. On je ključna figura terorističke, islamističke mreže u BiH, te koordinator svih ekstremističkih akcija i terorističkih operacija, koje se vode i planiraju iz balkanskih uporišta islamističkih, terorističkih organizacija i skupina. Drugim riječima, čovjek kojemu su vlasti BiH izdale dokumente pod imenom Safet Ćatović glavni je Al Qaidin čovjek na Balkanu. Tko je, međutim, Safet Ćatović?

Lažno ime


Sudeći prema dokumentima koje muslimanske obavještajne službe u BiH skrivaju od Ureda visokog povjerenika EU-a, osoba pod imenom Safet Ćatović, a koji je stvarno bio rođen, živio i bio državljanin BiH, poginuo je tijekom ratnih sukoba sa Srbima. Osoba pod tim imenom identificirana je kao žrtva u jednoj od masovnih grobnica u okolici Sarajeva. O tomu govore i dokumenti muslimanskih obavještajnih služba, u izvješćima o obavljenim ekshumacijama i identifikacijama žrtava sahranjenih u masovnim grobnicama oko Sarajeva.


„8. septembar 1999. nakon ekshumacije iz masovnih grobnica kraj Sarajeva počinje identifikacija u Visokom. (...) Pretpostavlja se da su sa groblja Vranješ ekshumirani: (...) Safet Ćatović (...), rođen 1945. godine“.


Visoki diplomat BiH


Međutim, Safet Ćatović o kojemu mi govorimo, koji danas kristi to ime i dokumente Federacije BiH, bio je visoko pozicionirani diplomat Bosne i Hercegovine. Točnije, Safet Abid Ćatović, obnašao je dužnost zamjenika direktora specijalnih poslova u Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim Narodima, tijekom rata u BiH, a kroz cijelu 1993. godinu. Kasnije je obnašao dužnost savjetnika ministra vanjskih poslova BiH.


Članstvo u međunarodnim organizacijama


Obnašao je visoke dužnosti i bio član mnogih ekstremističkih organizacija, za koje se i danas u Sjedinjenim Američkim Državama sumnja kako su dio organzacijske i financijsko – mobilizacijske mreže Al Qaide. Tako je bio član i dobro pozicioniran u Balkanskom muslimanskom udruženju, u međunarodnoj „humanitarnoj“ organizaciji „Benevolence International Foundation (BIF)“. Upravo za tu „humanitarnu organizaciju“ SAD smatraju da je jedna od glavnih u financijskoj mreži terorističke islamističke organizacije. Prilikom istrage američke Vlade protiv te „humanitarne“ organizacije i njezinih čelnika, Safet A. Ćatović pojavljuje se u ulozi glasnogovornika te islamističke organizacije osumnjičene za sudjelovanje u terorističkim operacijama.


Uhićenje predsjednika BIF-a u SAD-u


FBI je uhitio šefa BIF-a za SAD sa sjedištem u Chichagu Enaama M. Arnaouta. Optužnica je uključivala lažno svjedočenje u svezi sa terorističkim aktivnostima, te općenito povezanost dvije muslimanske humanitarne organizacije sa terorističkim skupinama i aktivnostima. Međutim, tijekom tih istraga američki su obavještajci potvrdili povezanost bošnjačkih diplomata sa drugim islamističkim organizacijama.


Krijumčarenje oružja preko TWRA


Husein Živalj bio je veleposlanik BiH pri UN-u, te zamjenik ministra vanjskih poslova BiH i veleposlanik BiH u Beču. Upravo preko njega i njegovog bliskog prijatelja i suradnika Hasana Čengića, ostvaren je kontakt, uz pomoć Safeta Ćatovića, sa islamističkom međunarodnom organizacijom „Fatih's Third World Relief Agency (TWRA)“, preko koje su Bošnjaci 1992. godine započei krijumčarenje ružja za svoje potrebe. Veze je kasnije održavao Hasan Čengić, utujući u jedan hotel u Beču gdje je izvršavao uplate i isplate prema dogovoru sa predstavnicima TWRA.


Tko je dao BiH putovnicu Osami bin Ladenu 1993.?


Američki izvori sumnjaju da je šeik Onah Abdel Rahman, radikalni imam, osuđen zbog organiziranja napada na Svjetski rgovački centar 1993., imao bliske veze sa TWRA. Jedna skupina bošnjačkih ekstremista imala je dobro uspostavljene odnose i suradnju sa TWRA: Irfan Ževaković, jedan od osnivača SDA, te čovjek kojega je Alija Ietbegović zadužio kao koordinatora za dolazak mudžahedinskih ratnika u BiH; Alija Izetbegović osobno, koji je čak bio i jamac za jedan kredit TWRA kod Erste banke u Austriji, omogćavajući na taj način toj islamističkoj organizaciji da proširi svoju financijsku mrežu u Europi, Hasan Čengić i Husein Živalj koji su kasnije bili čak i na dužnostima izvršnih direktora TWRA Faris Nanić, savjetnik Alije Izetbegvića i danas dobro pzicionirani i zaštićeni Bošnjak u Hrvatskoj (inače sudionik planova atentata na Franju Tuđmana devedesetih godina). Uravo je ta skupina posredovala i kod izdavanja bosanske putovnice Osami bin Ladenu 1993. godine u BiH veleposlanstvu u Beču. Na njegovu rješenju o primanju u BiH državljanstvo potpisan je osobno Hasan Čengić, jedan od najradikalnijih ekstremista u Izetbegovićevom SDA.


Mreža za financijske operacije


Amin Daghestani

Azfar Malik

Mohammad Majid

Abdul Basit

Yusuf Islam -Cat Stevans -popular Rock singer

Safaa Zarzour

Majda ElKadi -dolazila u Misiju ???

Z ahra Viliams

Abdalla Idns All

Yaqub MIrza

Bnan Ingram

Ahmed EIHattab

Mohammad ~unus

Maha Hamoul

Abdalla Idris Ali

Khalid Bhatt

Ibrahim Negm

MonaHassan

Imam Suhaib Webb

Moatazz Charaf
Abdul Sattar Abu Ghuddah

Jamal Saeed

Nazih Hamad

Nizam Yaqouby

Mahmood el Gamal

Nayeeba Syeed

Mudassir Siddiqi

Gulam Bakali

Zaher Ahmad

Nasim Ashraf

Shaheer Yousaf
Zaheer Ahmad.

Nasim Ashraf

Abdalla Idris Ali

Abdul Haq Ansari,

Muhammad Yacoubi

Abdul Aziz AlTwaijri

Mohammed Abdul Hai

Husein Zivalj -Bosnia & Herzegovina

Merve Kavakci -Turkey

Moukamed Saliakhetdinov -Russia

Abdul Rahim Ali -Sudan

Ahmad Totonji

Nisar Ahmad, M.D.

Mohammad M. Athar M.D.

Sheik N. Hassan, M.D.

Shahid M. Athar M.D.
Ostale kontakt osobe s kojima su komunicirali Ćatović, Čengić i Živalj


Imam Khalid Griggs,

Dr. Amer Al-Shawa,

Imam Mohammad Naseem,

Imam Siraj Wahhaj,

Dr.Jamal Badawi,

Ama Shabazz,

Shamim Siddiqi,

Dr. Zulfiqar Ali Shah,

Dr.Ahmed Murad,

Dr. Abdulah Idrees Ali,

Ayesha Sheema,

Amina

Assilmi Khalid Darwish,

Ahmed Morsi,

Altaf Husain

Ashraf Uz Zaman Khan,

Zahid Mehmud,

Nasheed Latif,

Wali Alam,

Dr. Islam Hussain,

Dr. Mukhtar Maghraoui,

Imam Plemon EI-Amin,

Dr. Omar Mzal,

Sheikh Ali Sulayman Ali,

Dr. Abdul Warith Saeed,

Sheikh Abu Bakr,

Abdul Malik Mujahid,

Faraz Iqbal,

Afia Sarwar,

Tahmina Saleem,

Zerqua Zafar,
Aisha Muhammed,

Nafees Khan,

Tariqur Rahman,

Taria Yoonus,

Jawad Jafry,

Professor Khurshid Ahmed,

Shaik Ubaid,

Safia Griggs,

Imam Al-Amin Abdul Latif,

Aalim Fevens,

Nouman Siddiqi,

Fakhir Baig,

Mohamed Salem,

Altaf Hussain.-Raja' M. Abu-Jabr.


Pravi identitet Safeta Ćatovića o kojem govorimo u ovom tekstu, naravno, ostaje nepoznat. Tko je usitinu osoba koja posjeduje diplomatske dokumente BiH pod imenom Safet Ćatović? Na to pitanje najbolje i najtočnije mogu odgovoriti bošnjačke vlasti u Sarajevu, posebno Haris Silajdžić koji je surađivao sa bošnjačkim radikalima imenovanima u ovom tekstu.


Domagoj Margetić

Trgovinom do lokaliteta posmrtnih ostataka?

Kako je došlo do otkrića Crkvinske jame? Je li bilo „dobro obaviještenog izvora“ kojemu se platilo za „uslugu“, tj. za (o)davanje informacije o lokalitetu masovne grobnice?

Piše: Bartol Jelinčić

6. prosinca 2008. godine iz masovne grobnice u Gornjoj Crkvine ekshumirani su posmrtni ostaci 16 civila ubijenih 7. svibnja 1992. u logoru Magacin u Donjoj Crkvini.

Otkriće masovne grobnice svojim izvješćima propratli su gotovo svi mediji u Bosni i Hercegovini i izvan nje, ali nigdje se niti jednom riječju nije spomenulo kako se došlo do njenog točnog lokaliteta, mjesta na kojemu se nalazila.

Zvanične metode otkrivanja masovnih i pojedinačnih grobnica u BiH, uglavnom su poznate: preživjeli svjedoci, satelitski snimci, ratna dokumentacija... i sve te metode se, s manje ili više uspjeha, primjenjuju u procesu traganja za masovnim grobnicama.

Ali postoje i neke druge, nezvanične metode o kojima malo tko zna, izuzev ljudi koji su u to izravno uključeni.

Jedna od nezvaničnih metoda je – trgovanje. Trgovanje informacijama o ratnim zločinima, odnosno lokalitetima masovnih i pojedinačnih grobnica iz proteklog rata.

I na području bosansko-šamačke općine, zabilježena su najmanje dva slučaja "trgovanja" posmrtnim ostacima, točnije informacijama o mjestu ukopa tijela ubijenih.

Trgovina kostima
Obitelji iz Hasića, koja već sedamnaestu godinu bezuspješno traga za tijelom nestalog člana obitelji, prije nekoliko godina putem anonimnog telefonskog poziva ponuđena je „pouzdana“ informacija o mjestu na kojem je zakopano tijelo člana njihove obitelji, ubijenog srpnja 1992. u logoru u Bosanskom Šamcu. Osoba s druge strane predstavila se kao „dobronamjerna“ i „dobro obaviještena“ osoba koja "samo želi pomoći“.

Prema dogovoru, obitelj ubijenog trebala je doći u Kruškovo Polje, što je ona i učinila u vjeri i nadi da će se napokon razriješiti mučna potraga i da će obitelj, nakon niza godina bezuspješnog traganja, konačno saznati istinu.

Susret članova obitelji ubijenog sa „svjedokovim“ izaslanikom (naravno, "svjedok" se nije osobno pojavio, a izaslanik je, zanimljivo, bio osoba iz Hasića) započeo je traženjem da se "svjedoku", prije nego što kaže (ne i pokaže!) mjesto gde je tijelo zakopano, isplati 10.000 maraka kao nagrada za „uslugu“.

Premda je u prethodnom dogovoru naglašeno da će do eventualne isplate doći tek nakon provjere na terenu!

Uz ogromne duševne boli, obitelj ubijenog je odustala od takve „suradnje“ i odbila platiti.

Drugi slučaj odigrao se nekoliko godina kasnije, a ovaj put se radilo o tijelu Hasićanina ubijenog u Pelagićevu, za čije se posmrtne ostatke (informaciju gdje se oni nalaze) ponovno tražio novac. Obitelj je i ovaj put bila voljna platiti traženi iznos (10.000 maraka), ali se od toga (na sreću?!) odustalo, jer su od dobronamjernih na vrijeme upozoreni na postojanje mogućnosti da tijelo bude preko noći iskopano i premješteno na neko drugo mjesto, sve s namjerom da se ponovno traži otkupnina.

Treći slučaj...

četvrti slučaj...

Pokušaja onih koji su znali ili "znali" gdje su stradalnici ukopani da izvuku novac od obitelji i rodbine za svoje grozne informacije, bilo je još dosta.

Trgovina je to, sramna, gnusna, bezočna, najniža, neljudska, biznis sa posmrtnim ostacima nedužnih žrtava zločina. Trgovina je to onim što je za svatkoga tko se čovjekom smije zvati sasvim normalna, prirodna, humana, moralna obaveza. Ali i zakonska obaveza pod prijetnjom krivične odgovornosti za saučesništvo i prikrivanje zločina.

Problem je očito u tome da nažalost nisu svi ljudi isti i da nisu svi ljudi - ljudi?

Postoje li gora i sramnija nedjela nego što su ratni zločini? Postoje li veći neljudi od ratnih zločinaca? Izgleda da postoje.

Trgovinom do lokaliteta crkvinske jame?
I u slučaju Crkvinske jame postavlja se pitanje: kako je došlo njenog otkrića? Je li i ovdje bilo „dobro obaviještenog izvora“ kojemu se platilo za „uslugu“, tj. za informaciju o lokalitetu grobnice?

Nekoliko dana nakon otkrića crkvinske jame, u javnosti su se proširile dvije priče:

Priča prva:
Pretragu lokaliteta uz rijeku Bosnu, za koju se otprije pretpostavljalo da krije grobnicu, istražitelji su započeli sa iskapanjem na više pojedinačnih mjesta. U početku, svi napori činili su se uzaludnim, svaki novi iskop značio je manje nade, ali su istražitelji uporno selili sa jednoga mjesta na drugo.

U trenutku kada se već razmišljalo o prekidu daljnih iskapanja, istražiteljima je prišla osoba koja je dotad, naizgled nezainteresirana za sve što se zbiva, mirno radila u obližnjem polju.

Osoba koja je istražiteljima „prišapnula“ da nastave kopati na mjestu prvoga iskopa, samo neka se pomaknu pet –šest metara dalje, udesno!

„Grobnica je upravo tu, treba kopati malo dublje; prvo na što ćete naići je olupina kamiona, a tu, ispod olupine je ono što tražite“ - navodno su riječi koje su istražitelje Instituta za nestale dovele do cilja.

Ako je ova priča istinita, čovjeku bi, za iskazanu hrabrost, ljudskost i humanost, trebalo podignuti spomenik!

Priča druga:
Još jedna priča "procurila" je u javnost, nekoliko dana poslije otkrića grobnice: navodno, nekome se dobro platilo za informaciju, odnosno za „prokazivanje“ točnog lokaliteta.
Prema priči, radi se o povelikoj (peteroznamenkastoj!) svoti koju ovdje nećemo navoditi kako ne bi doprinijeli uspostavljanju cjenovnika te, blago rečeno, bizarne trgovine!

Je li priča o naknadi za otkrivanje istine točna, to mi, obični smrtnici, najvjerovatnije nikada nećemo saznati.

Ali, ukoliko je u zadnje vrijeme na području bosansko-šamačke općine bilo iznenadnog „loto-dobitka“, nakon kojega se „sretnom dobitniku“ životni standard naglo popravio, ova priča bi mogla biti - istinita.

Zbog korupcije i povezanosti s organiziranim kriminalom Bruxelles zahtijeva smjenu Karamarka
U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu već se više dana govori o tome da je "Europska unija konačno zauzela jasan stav prema Hrvatskoj", te da je "od hrvatske premijerke Jadranke Kosor jasno zatraženo da smijeni ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka".


Krajnji rok do kojega je premijerka dužna ovo učiniti jest "do Božića", a u koliko to ne učini "države članice Europske unije započet će početkom slijedeće godine sa energičnom diplomatskom izolacijom Hrvatske, te sa nizom već pripremljenih mjera tzv. tihih sankcija protiv Republike Hrvatske."

Uz ove, vrlo jasno izrečene prijetnje, hrvatska premijerka je dobila i ponudu za "bilo koju vrstu pomoći koja joj bude potrebna", a u svrhu "bezodložnog i efikasnog provođenja neophodnih mjera".

Ovaj stav Europske unije "usko je koordiniran između Bruxellesa i vodećih zemalja članica Unije", pri čemu su "Pariz, Berlin, Rim i London" postigli "uzak stupanj suglasnosti oko pristupa Hrvatskoj".

Pri tome se ističe da je "ova politika koordinirana sa Amerikancima", koji "nakon što je američki pristup Balkanu zadnjih mjeseci naišao na velike kritike među europskim saveznicima, nisu mogli imati nikakve primjedbe".

Navodno su "vlade nekih država članica Europske unije 'iza zatvorenih vrata' kontaktirali Ruse, koji su dali do znanja da će 'sa razumijevanjem' gledati na najavljenu politiku Europske unije prema Hrvatskoj".

Stoga je kod pretežitog dijela diplomatskog zbora u Zagrebu "nastupilo uvjerenje" da je "stvar gotova" i da "hrvatska vlada neće imati izbora", te da je "pitanje smjene Tomislava Karamarka samo pitanje dana".

Usprkos tome, ovaj stav diplomatskog zbora nije jedinstven, te se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje i razmišljanje da će "kriza na Balkanu, sa Hrvatskom kao epicentrom tek eskalirati", te da je "sadašnji postupak Europske unije posljedica pretjeranog samopouzdanja i loše procjene situacije".

Ovaj stav polazi od toga da je Europska unija prije svega pogriješila u procjeni položaja hrvatske vlade i premijerke Jadranke Kosor.

Prema ovom shvaćanju, "niti hrvatska vlada, niti premijerka nisu stvarno na vlasti", te "nemaju kontrolu nad situacijom".

Stoga se, po ovoj procjeni "pritisak vrši prema tijelu - vladi, odnosno osobi - premijerki, koja "samo figurira", i koja ne može "bitno utjecati na situaciju".

Ovaj stav polazi od procjene da je "Europska unija prije svega pogrešno dijagnosticirala problem", te da se "ne samo oslonila na premijerku koja samo figurira kao takva", već da je "pogrešno procijenila položaj Karamarka".

Europljani su, uz "blagoslov Amerikanaca" jednostavno "preuveličali značaj Karamarka kao prijetnje", te su pogrešno zaključili da će se "stanje stvari u Hrvatskoj smiriti nakon njegove smjene".

No, "Karamarko nije samostalan igrač", već "predstavlja puku transmisiju moći centara koji postoje izvan Hrvatske", odnosno "koji stvarno kontroliraju Hrvatsku".

Prema ovoj procjeni situacije, ti "centri moći su: albanska međunarodna heroinska mafija, i sa njom povezani utjecaj Islamske Republike Iran".

Stoga će "Europljani ovu bitku izgubiti", i to zato jer se "mafiju i iranski imperij ne može poraziti pritiscima na 'bespomoćne marionete' u malim nestabilnim zemljama".

Pod "bespomoćnim marionetama" se, dakako, misli na hrvatsku premijerku, ali i na vladu općenito.

Ova procjena situacije polazi od toga da "albanska mafija i Iranci", te "Karamarko kao transmisija njihove moći" imaju gotovo neograničenu mogućnost "odupiranja bilo kakvom pritisku Europske unije".

Tako se navodi da je "financijski sustav Hrvatske uz dugogodišnju asistenciju Međunarodnog monetarnog fonda, funkcionira na način da se novac 'tuneliran' iz Hrvatske u nju vraća u vidu fiktivnih stranih investicija".

"Hrvatska je na taj način sama sebi dužna", odnosno, "dužna je svojoj političkoj i financijskoj eliti", što "Međunarodni monetarni fond priznaje", dok nitko drugi u svijetu ne bilježi postojanje "bilo kakvih kreditora i bilo kakvog stvarnog zaduživanja Hrvatske".

Tako je nastalo više od trideset milijarda dolara fiktivnog stranog duga, što je rezultiralo fiktivno napuhanim bilancama domaćih banaka i velikih privrednih sistema, uz kroničnu nelikvidnost domaćeg gospodarstva.

No ovakav sustav znači da se na Hrvatsku ne može vršiti pritisak preko zapadnih financijskih institucija.

Ovo također znači da je domaći gospodarski sustav inače slabo povezan sa zapadnim sustavom, tj. da je domaća ekonomija "nelikvidna, vezana na sustavno dugogodišnje manipuliranje bilancama, te slabo povezana sa Zapadom".

No ovo istovremeno znači i to da su "mogućnosti zapadnih zemalja da vrše financijski i gospodarski pritisak na Hrvatsku i njenu vlast ovime ograničene", jer "Hrvatska ionako funkcionira nepovezano sa Zapadom, pa samim tim i neovisno o Zapadu".

Osim toga, ovdje se ističe da je "jedini strani novac koji je u Hrvatsku uopće došao, i to u zadnjih godinu dana, došao iz Irana i Katara", čime je "otvoren put daljnjeg financiranja i održavanja sustava priljevom novca iz Perzijskog zaljeva".

Na taj način "Karamarko i sustav koji stoji iza njega ima neograničene mogućnosti odupiranja bilo kakvoj vrsti zapadnog financijskog i ekonomskog pritiska".

Nadalje se ističe da je "Hrvatska još od Hladnog rata medijski, ideološki i kulturološki izolirana od Europe", što "rezultira nekritičnim, ideologiziranim i neinformiranim javnim mnijenjem".

Tako se ističe da "iza Karamarka stoji jaka medijska mašinerija naslijeđena iz komunizma, koja efikasno koordinira propagandu državne televizije i kvazi-privatnih medijskih kartela".

Na taj način će "sve informacije koje se prezentiraju javnosti biti ideološki obrađene na način da jačaju Karamarka i slabe efikasnost zapadnog pritiska".

Ovome doprinosi i dugogodišnje ideološko manipuliranje javnim mnijenjem, i to na način da se sustavno veličaju i komunizam, ali i krajnji desni ekstremizam i uloga koju je Hrvatska imala u koaliciji sila osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Tako se komunistička ideologija "uglavnom servira intelektualcima", u koju svrhu je "predsjednik Mesić nedavno javno rehabilitirao zadnju garnituru komunističkog rukovodstva iz 1980-tih godina i formalno im priznao 'ulogu reformatora', premda isti nisu provodili nikakve reforme".

Istovremeno uz ovo veličanje komunizma, medijski sustav, a naročito obrazovni sustav "sustavno nameće mladoj generaciji krajnji ekstremni nacionalizam", tako da danas "deseci tisuća mladih na stadionima za vrijeme koncerata popularne glazbe salutiraju podignutom desnom rukom, te nose simbole koje su nosili fašisti koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata borili na strani Njemačke".

Na taj način strani diplomati ocjenjuju da je "javno mnijenje u Hrvatskoj sve ekstremnije, sve ideologiziranije" i da se njime "sve uspješnije manipulira".

Ovakvo stanje javnog mnijenja "izuzetno pogoduje Karamarku" i otvara mogućnost da sustav kriminala kojeg vodi Karamarko "izdrži svaki zapadni pritisak" i to "stvaranjem ekstremističkih populističkih pokreta, koji bi štitili kriminal i odupirali se evropskom utjecaju na način na koji se Kuba već desetljećima odupire američkom utjecaju".

Kao što Kubu sada financira naftom bogata Venezuela, "Hrvatsku bi mogao financirati naftom bogati Iran", i to "izravno ili preko Katara".

Da je "ova opcija najvjerojatnija, ukazuje i "sustavno jačanje uloge zagrebačkog gradonačelnika", kao i "njemu sličnih političara u provinciji", za kojega se već godinama kalkulira da bi mogao voditi "ekstremnu protuzapadnu populističku političku opciju u Hrvatskoj" i "uspješno se odupirati Zapadu".

Nadalje se ističe da je "cjelokupni politički, pravosudni i administrativni aparat u Hrvatskoj potpuno korumpiran", te da "Karamarko kao bivši šef tajne službe o svakom značajnijem pojedincu ima 'podeblji dosje', tako da može sustavno ucjenjivati cjelokupni sustav, i to izravnim pritiscima na ciljanje pojedince".

Ovdje se ističe da će "sustav u kojem se za gotovo svakog političara i većinu sudaca i pripadnika administrativnog aparata može dokazati kazneno djelo korupcije, štititi Karamarka i koristiti sve mogućnosti odupiranja bilo kakvoj inicijativi iz Europe".

Nadalje se ističe da "u Hrvatskoj ne postoji organizirana opozicija koja bi se protivila Karamarku", odnosno vladavini kriminala i sadašnjem stanju u toj zemlji, tako da je "sustav vladavine kriminala potpuno neoponiran".

Na taj način ne postoji bilo kakva spomena vrijedna inicijativa koju bi Zapad mogao podržati.

Stoga se ističe da su "europske vlade pogriješile što su svoje protivljenje Karamarku i svoj pritisak na premijerku Kosor 'držale iza zatvorenih vrata', te da će jedini način da se stanje stvari u Hrvatskoj promijeni biti taj da Zapad uspostavi izravan kontakt sa hrvatskom javnošću".

Ovdje se ističe da "Hrvati imaju tradicionalno veliko poštovanje prema Nijemcima i Austrijancima, te da bi otvoreni poziv njemačke i austrijske vlade hrvatskoj javnosti izazvao enorman odaziv u hrvatskoj javnosti."

Najzad, ističe se da "jedino Karamarko ima prst na okidaču", odnosno "mogućnost stvarne primjene sile".

Tako se ističe da je on istovremeno "predstavnik interesa albanske mafije, koja je u Hrvatskoj već ubijala i pokazala svoju snagu", te da je istovremeno "stvarni šef tajne službe i osoba koja kontrolira policijski sustav."

Nadalje se ističe da je on i u sustav obavještajne službe i u sustav policije infiltrirao, sada već na stotine ljudi, koji su dijelom iz domaćeg kriminalnog miljea, a dijelom "uvezeni stranci" (Albanci s Kosova i Makedonije i Sandžaklije), koji su "iz miljea radikalnog Islama" i koji će "biti lojalni samo Karamarku i po njegovoj naredbi bez ustezanja upotrijebiti silu".

Tako se naglašava da je i sama premijerka "okružena ljudima iz njenog osiguranja, odnosno iz njenog kabineta, koji sustavno informiraju Karamarka o njenom kretanju i kontaktima".

Stoga se smatra da je "Europa pokazala nesposobnost kreiranja strateške vizije", odnosno "nesposobnost donošenja strateških odluka", te da je "pogrešno zaključila da u Hrvatskoj ima problem sa 'lokalnim siledžijama', kako se u diplomatskim kuloarima naziva Karamarka i njegov krug", te da je "stvarni problem s kojim se Europa suočava na Balkanu savez međunarodne albanske heroinske mafije i bogate i ambiciozne regionalne sile sa Bliskog istoka - Islamske republike Iran", koja "u Hrvatskoj stvara protuzapadni bastion kojeg će koristiti u srazu sa Zapadom, na način da koji je Sovjetski savez koristio Kubu za vrijeme Hladnog rata".

Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje razmišljanje da će "Zapad ovu bitku izgubiti", te da će "premijerka Kosor izabrati lojalnost Karamarku i sukob sa Zapadom", te da će "Karamarko u svakom slučaju sačuvati poziciju šefa mafije, policije i tajne službe", i to "ovaj puta u izravnom sukobu sa Zapadom".

Istraživački tim Necenzurirano.com

Šuker 2004. zabranio istragu o tajnom računu kojim je kod Hypo banke raspolagao Sanader

Nakon što su u srpnju 2003. godine inspektori Deviznog inspektorata Ministarstva financija provodili istragu o kriminalu i pranju novca u Hypo Alpe Adria banci Zagreb d.d., upravo je ministar financija Ivan Šuker početkom 2004. godine zabranio inspektorima nastavak istrage o poslovima Vlade Republike Hrvatske s Hypo Alpe Adria Bank International AG Klagenfurt, točnije Šuker je zabranio istragu o tajnom računu kod Hypo banke Klagenfurt, na kojem je, prema tajnom dokumentu iz veljače 1995. godine potpisnik bio bivši premijer Ivo Sanader, a na koji su računa isplaćivana kreditna sredstva u ukupnom iznosu od 139 milijuna 300 tisuća tadašnjih austrijskih šilinga.

Inspektori Deviznog inspektorata otkrili dokumentaciju o tajnom računu

Tijekom istrage Deviznog inspektorata Ministarstva financija u Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, od 8. studenog 1999. godine do 30. srpnja 2000. godine, te istrage od 5. studenog 2001. godine do 30. travnja 2003. godine, devizni inspektori Ministarstva financija uspjeli su otkriti trag tajnog računa na kojem je kao fizička osoba potpisnik bio Ivo Sanader, a preko kojeg su ilegalno korištena sredstva uplaćena na temelju ugovora o kreditu sklopljenog između hrvatske Vlade i Hypo banke Klagenfurt, a čija je namjena lažno prikazana za tobožnje potrebe opremanja hrvatskih veleposlanstava u svijetu.

Dokumentacija, međutim, dokazuje kako je novac ovog kredita isplaćen na tajni račun kojim je raspolagao isključivo Ivo Sanader, kao tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova, te je upravo Sanader bez ikakve kontrole mogao raspolagati sredstvima uplaćenima na tajni račun kod Hypo banke Klagenfurt, odnosno tada kod Karntner Landes und Hypothekenbank Aktiengesellschaft (kako se tada zvala današnja Hypo Alpe Adria Bank AG International Klagenfurt).

Tajni račun broj 1141899

Tako se u tajnom „Dosjeu Hypo“ Ministarstva financija Republike Hrvatske nalazi i dokument kojeg je Uprava Hypo banke Klagenfurt poslala Ivi Sanaderu 3. veljače 1995. godine.

Ovim dopisom, bez urudžbenog broja i klase, Uprava Hypo banke Klagenfurt obavještava Ivu Sanadera kako su prema njegovim ranijim uputama otvorili tajni račun u Klagenfurtu broj 1141899, na kojeg su prebačena sredstva prema ugovoru između banke i Vlade Republike Hrvatske, u ukupnom iznosu od 139 milijuna 300 tisuća tadašnjih austrijskih šilinga.

Potpisnik tajnog računa bio je Ivo Sanader.

Sanader potpisnik na još šest tajnih računa: 1141880; 9175377; 9175385; 9175393; 9175407 i 9175415

Prema dokumentima iz tajnog „Dosjea Hypo“ Ministarstva financija Republike Hrvatske, novac sa tajnog računa broj 1141899, Sanader je kasnije prebacio na nekoliko tajnih deviznih računa kod iste banke, i to: račun broj 1141880, u austrijskim šilinzima; račun broj 9175377 u njemačkim markama; račun broj 9175385 u francuskim francima; račun broj 9175393 u talijanskim lirama; račun broj 9175407 u švicarskim francima, i račun broj 9175415 u američkim dolarima, na kojima je, prema tadašnjoj istrazi jedini potpisnik bio također Ivo Sanader.

Iako su inspektori Ministarstva financija tada pokušali utvrditi trag novca isplaćivanog na ove tajne račune, kojima je raspolagao Ivo Sanader, ministar financija Ivan Šuker osobno je naredio obustavu istrage Deviznog inspektorata u Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, kao i istragu o tajnim računima kod Hypo banke Klagenfurt kojima je raspolagao, sada već bivši premijer, Ivo Sanader.

Inspektorima Deviznog inspektorata tu je odluku ministra prenijela njegova pomoćnica i tadašnja šefica Deviznog inspektorata Slavica Pezer Blečić.

Dokumenti o tajnim računima na kojima je Sanader bio potpisnik sastavni su dio „Dosjea Hypo“ u Ministarstvu financija

Nakon što su prema nalogu ministra financija Ivana Šukera, devizni inspektori završili svoju istragu u Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, izradili su svoje završno izvješće, klasificirano u Ministarstvu financija pod klasom 440-08/01-01/306, pod urudžbenim brojem 513-08-01/03-12, a koje je predano ministru financija 25. srpnja 2003. godine, pod naslovom „Zapisnik o obavljenoj kontroli dijela deviznog i kreditno – garantnog poslovanja Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb“.

Nakon što je Šuker zaprimio ovaj dokument Deviznog inspektorata cijeli je tzv. „Dosje Hypo“ klasificiran kao službena tajna, povjerljivo, te je kao takav do uništavanja 2007. godine, bio pohranjen u dva primjerka, jednom kod Slavice Pezer Blečić i drugom kod samog ministra Ivana Šukera.

Sastavni dio „Dosjea Hypo“ je i dokumentacija o tajnim računima kod Hypo banke Klagenfurt kojima je raspolagao Ivo Sanader.

Doduše, radi se o vrlo oskudnoj dokumentaciji i podacima, obzirom da je Ivan Šuker već na samom početku istrage o tragu novca preko tih računa, zabranio inspektorima Deviznog inspektorata daljnje postupanje i utvrđivanje činjenica o tijeku novca preko tajnih računa u Klagenfurtu na kojima je jedini potpisnik bio bivši premijer i predsjednik HDZ-a.

Domagoj Margetić

ALIJA IZETBEGOVIC JE ZAUSTAVIO DUDAKOVICEVU OFANZIVU, A NE AMERIKA

Pise: Dr. Muhamed Borogovac

Prvo, NIJE SVIJET zaustavio oslobadjanje Republike BiH od cetnika 1995. godine, nego Alija Izetbegovic i Haris Silajdzic. Evo kako je doslo do zaustavljanja "Dudakoviceve" ofanzive.

Kada su u kasno ljetio 1995 probijene cetnicke linije u krajini i kada su se cetnici u rasulu povlacili, a Armija Republike BiH i njen tadasnji saveznik HV oslobadjali po jedan grad Bosne i Hercegovine dnevno, tada se svjetskoj javnosti obratio Nikola Koljevic u ime "Vlade RS" vapajem, molbom da se hitno nesto ucini, jer ce u suprotnom "Srpska komponenta u BiH dozivjeti slom u roku od 48 sati". To su prenijele sve TV mreze prikazujuci banjaluku "na tockovima" i srpske izbjeglice na traktorima. Tada u USA sazanjemo od ovdasnjih humanitaraca da je americki crveni krst dobio uzbunu jer se ocekuje stotine hiljada srpskih izbjeglica iz Bosne u Srbiji.

Tada Alija Izetbegovic i Haris SAilajdzic hitno sazivaju Predsjednistvo Republike BiH i traze dozvolu da u ime BiH poptisu da "Srbima pripada 49% BiH". Taj sastanak je opisao tadasnji clan Pedsjednsitva RBiH Nijaz Durakovic, i prenijeli BH mediji u vise navrata. Predsjednistvo tada nije glasalo o tome prijedlogu, ali je Alija Izetbegovic, dakle bez saglasnosti Predsjednistva, nalozio Muhamedu Sacirbegovicu, tadasnjem ministru vanjskih poslova BiH, da ode u Genevu i potpise da Srbima pripada 49% BiH. Taj dokument je Dr. Nijaz Durakovic nazvao "rodni list Republike Srpske." Do tog Genevskog potpisa, Armija Republike BiH i njeni saveznici su imali pravo uspostaviti ustavni poredak na svakoj stopi medjunarodno priznate suverene drzave Bosne i Hercegovine, tj. osloboditi je od okupatora i pobunjenih cetnika, koji su uz to jos i pocinili genocid. Medjutim, kada je Sacirbegovic u ime BiH potpisao medjunarodni sporazum po kojem "Srbima pripada 49% BiH", a buduci da se u svijetu moraju postovati medjunarodni sporazumi, dat je Republici srpskoj papir na osnovu kojega je UN tj. NATO u ime UN, morao zaustaviti Armiju Repubike BiH i HV, cim su oslobodili preko 51% BiH od cetnika. Ovo se odvijalo u septembru 1995, dakle 2 mjeseca prije Daytona.

Dakle, Izetbegovic je izdao rjesenje da je srpsko 49% BiH, po kojem je UN tj. NATO postupio, a narodu je to predstavljeno kako su UN (tj. Amerikanci) dali cetnicima 51% BiH, a ne Izetbegovic.

Druga stvar, na koju traba skrenuti paznju je da i na ovim, kao i na svim prethodnim i buducim pregovorima, jedini koji donose odluke su oni koji potpisuju dokumente, a to znaci domaci politicari. Svijet je tu samo u ulozi posrednika, tj. "facilitatora" (pomagaca). Posrednici u pregovorima samo nastoje da proniknu gdje bi se dvije strane mogle nagoditi, i onda iznose prijedloge sa nadom da su nasli formulu koja odgovara objema stranama.

Dakle, ako su u Butmiru izneseni nepovoljni prijedlozi za Bosnu i Hercegovinu, to je samo zato sto su americki i evropski posrednici uocili sta su sve spremni bosnjacki pregovaraci da daju Republici Srpskoj. Isto tako, kada su Amerikanci u Daytonu iznijeli prijedlog da se osniva RS to je samo zato sto su znali da i "Bosanci to zele", a to im je Alija kazao saljuci Sacirbegovica u septembru u Genevu da potpise da "Srbima pripada 49% BiH", cime ih je spasio od "Dudakoviceve" ofanzive.

Susret Mesića i Assada najavljuje akomodaciju iranskih, sirijskih i turskih interesa na Balkanu

Hrvatsko sirijski odnosi nisu nastali preko noći. Naime, od kada postoji suverena Hrvatska država, njena elita sa Sirijcima ima dobre odnose. Tako je poznato da je jedna od glavnih struja hrvatske političke, obavještajne i financijske elite, tzv. "tehnomenadžerska struja", kojoj su pripadali premijeri iz 1990-tih godina: Franjo Gregurić, Nikica Valentić i Zlatko Mateša, često boravila u Damasku, te da je Sirija imala značajnu ulogu u sustavnom izvlačenju novca iz hrvatske državne blagajne na privatne račune njene političke, financijske i obavještajne elite. Krajem 1980-tih godina, INA je imala naftna polja u Angoli, Libiji, Siriji i Indoneziji, a prihod od prodaje nafte je od kraja 1980-tih godina završavao na privatnim računima grupe vodećih ljudi iz sustava komunističke tajne službe. Ovo se 1990-tih nastavilo time da su naftna polja u Libiji, Siriji i Indoneziji prodana, a pretežiti dio stvarne kupoprodajne cijene završio je u rukama te iste grupe ljudi koja je tada regrutirala hrvatske premijere. Pri tome je novac od krađe naftnih prihoda završavao u Damasku, te je preko Sirije, prebacivan u treće zemlje; dijelom u Maleziju, te dijelom u Austriju.

Mesić ponovno potvrdio da je Hrvatska "politički usmjerena prema Bliskom istoku"

U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje se mišljenje da "hrvatski predsjednik Mesić ne propušta niti jednu priliku da dokaže da je Republika Hrvatska politički usmjerena prema Bliskom istoku, te da se smatra političkim dijelom toga svijeta, a ne Europe."

Tako se ističe da je "hrvatski predsjednik prije skoro godinu i pol dana skandalizirao diplomatski zbor u Zagrebu izjavom o potrebi otvaranja jemenskim investicijama u Hrvatskoj."

Pri tome se podsjeća da je riječ o zemlji u građanskom, odnosno plemenskom ratu, na rubu gladi, bez značajnijih prirodnih resursa, te da iz Jemena "osim mudžahedina i ilegalnih imigranata drugih zainteresiranih kojima bi se Hrvatska imala otvoriti, jednostavno nema."

Mesićeve veze s Iranom

Kao "jednako ekstreman primjer političke opredijeljenosti hrvatskog državnog vodstva prema ekstremizmu sa Bliskog istoka" protumačena je i nedavna odluka hrvatskog predsjednika o odlikovanju iranskog veleposlanika Mohammada Hassan Fadaifarda jednim od najviših hrvatskih odlikovanja.

Hrvatski predsjednik je time "demonstrirao uske prijateljske odnose sa tom ekstremnom zemljom", i to u času kada "Zapadni svijet stvara globalnu koaliciju prema Iranu", u koju koaliciju "uključuje Rusiju i veći dio arapskog svijeta", te kojom "pokušava dokazati Iranu da je geostrateški zaokružen i da mora prihvatiti osnovne postulate međunarodnog poretka", jer će u protivnome "riskirati izbijanje rata".

Ova gesta hrvatskog predsjednika je protumačena kao "skandalozna" i "izazivačka" u odnosu na zapadni svijet, te kao dokaz da će "Hrvatska u slučaju sraza Zapada i Irana biti iranski saveznik, a ne lojalna članica NATO saveza."

Mesić je s Irancima sklopio tajni protuustavni strateški savez još u studenom prošle godine

Ovime je "hrvatski predsjednik samo podsjetio da je sa Irancima u studenom prošle godine sklopio tajni i po hrvatskom Ustavu sasvim protuustavni sigurnosni savez, kojim se Hrvatska obvezala na stratešku sigurnosnu suradnju s Iranom, a zauzvrat je dobila financijska sredstva da odgodi, tada urgentnu opasnost ekonomskog sloma fiskalnog i financijskog sustava."

Time je "Hrvatska samo podsjetila na činjenicu da je njeno primanje u NATO savez, na kojem su insistirali Amerikanci, za Europljane krajnje kontroverzno", pa čak i "sumnjivo", te da će "status Hrvatske u NATO savezu biti podložan reviziji."

Većina europskih vlada smatra hrvatsku poziciju u NATO-u "sumnjivom"

Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu podsjeća da će "o ovom sumnjivom postupku vlade SAD-a", koji postupak je "užasno iritirao većinu europskih vlada", konačnu riječ morati dati "opsežna kongresna istraga u Washingtonu", te "javnost, kojoj će se morati prezentirati sve činjenice."

Tako se tumači da je "Zagreb epicentar jednog novog Watergatea", pri čemu se misli na poznatu aferu s početka 1970-tih godina zbog koje je tadašnji američki predsjednik morao dati ostavku.

Kontinuitet protuzapadne politike hrvatskog državnog vodstva

Ovaj "kontinuitet protuzapadne politike hrvatskog državnog vodstva nastavljen je netom završenom posjetom sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada Hrvatskoj."
Hrvatsko sirijski odnosi nisu nastali preko noći.

Naime, od kada postoji suverena Hrvatska država, njena elita sa Sirijcima ima dobre odnose.

Tako je poznato da je jedna od glavnih struja hrvatske političke, obavještajne i financijske elite, tzv. "tehnomenadžerska struja", kojoj su pripadali premijeri iz 1990-tih godina: Franjo Gregurić, Nikica Valentić i Zlatko Mateša, često boravila u Damasku, te da je Sirija imala značajnu ulogu u sustavnom izvlačenju novca iz hrvatske državne blagajne na privatne račune njene političke, financijske i obavještajne elite.
Assad najavio financijsku zaštitu Hrvatske od zapadnog pritiska

Pri tome je, smatraju u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, bitno to što je sirijski predsjednik najavio razvoj poslovnih i financijskih veza sa Hrvatskom, što strani diplomati u Zagrebu smatraju "najavom financijske zaštite hrvatskih vlasti od pritiska Zapada."

Hrvatska je, podsjeća se, već na jesen prošle godine bila u fazi "financijskog sloma".

Tada je uspaničeni premijer Ivo Sanader bio izjavio svoju poznatu izjavu "U banani smo. Visimo i niti."

Hrvatska je tada izbjegla financijski slom iranskom financijskom pomoći, koju je Iran dao dijelom izravno, a dijelom preko emirata Katar.

Stoga se posjeta sirijskog predsjednika Assada tumači u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu kao "potvrda teze da će politička budućnost Hrvatske biti u savezu sa koalicijom protuzapadnih zemalja na čelu sa Iranom", te da će "Hrvatska u odnosu na Europu biti ono što je Kuba bila u odnosu na Sjevernu Ameriku za vrijeme Hladnog rata."

Istraživački tim Necenzurirano.com

Tajna informacija POA-e otkriva: Petrača skrivao veleposlanik Muharemi

Strogo povjerljiva informacija Protuobavještajne agencije (POA), sačinjena u travnju 2005. godine, po operativcima POA-e i proslijeđena tadašnjem ravnatelju POA-e, kasnije SOA-e Tomislavu Karamarku, današnjem ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske, otkriva kako je državni vrh Republike Hrvatske ne samo znao za skrovište Hrvoja Petrača, nego su neki visoki dužnosnici, očito, bili umiješani i u Petračevo skrivanje pred međunarodnom tjeralicom. Tako se iz službene informacije POA-e, od 18. travnja 2005. godine vidi kako je Tomislav Karamarko bio upozoren na mjesto tajnog boravka Hrvoja Petrača u Turskoj.

„Detaljno smo upoznati s podrškom koju Hrvoju Petraču u bijegu pruža veleposlanik Republike Hrvatske u Turskoj Amir Muharemi, u čijoj službenoj rezidenciji tijekom svojih tajnih boravaka u Turskoj boravi odbjegli Hrvoje Petrač“, stoji u službenoj informaciji POA-inih operativaca, koja je u travnju 2005. godine proslijeđena Tomislavu Karamarku.

Da se radi o vjerodostojnoj informaciji za Necenzurirano.com potvrđuje i dugogodišnji operativac nekadašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), kasnije Protuobavještajne agencije (POA), a danas Sigurnosno obavještajne agencije (SOA).

„Točno je da smo od listopada 2004. do travnja 2005. godine utvrdili kako se Hrvoje Petrač u više navrata skrivao kod tadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Turskoj Amira Muharemija, točnije u njegovoj službenoj rezidenciji pod njegovom zaštitom.

O našim smo višemjesečnim operativnim saznanjima i službeno izvijestili Karamarka u travnju 2005. godine u službenoj informaciji, u kojoj smo potvrdili sve indikacije da Petraču u bijegu i skrivanju pomaže veleposlanik Muharemi.

Nakon što smo mu predali službena izvješća i završnu informaciju, Karamarko je naredio uništavanje materijala iz ove operativne obrade“, tvrdi za Necenzurirano.com dugogodišnji, visokopozicionirani operativac Sigurnosno obavještajne agencije (SOA).

Zanimljivo je i da je te iste 2005. godine, Amir Muharemi završio diplomatsku službu u Turskoj, nakon čega je 2006. godine raspoređen na diplomatsku dužnost u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri Ujedinjenim Narodima, iz koje je diplomatske službe udaljen na zahtjev State Departmenta SAD-a 2008. godine, zbog povezanosti s organiziranim kriminalom.

Međutim, usprkos tome, Muharemi je nagrađen mjestom predstojnika Ureda Predsjednika Republike, koju dužnost obavlja i danas.

Necenzurirano.com

Kako je zapravo izabrana nezakonita sadasnja Vlada u Hrvatskoj sastavljena od kriminalca i njihovih pomagača?

Naime, činjenica da je ova Vlada nelegalna i nelegitimna temelji se na odredbama izbornog zakona koji je vrijedio u trenutku izbora zastupnika u Hrvatski sabor 2007. godine.

Sabor i Vlada izabrani suprotno izričitoj odredbi Članka 36 Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor

Tada su u pripremi i održavanju izbora očito prekršene odredbe Članka 36. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, koji izrijekom kaže: „Izborne jedinice određuju se Zakonom o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor tako da se broj birača u izbornim jedinicama ne smije razlikovati više od + - 5%“.

Članak 36. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor očito je prekršen. Umjesto dopuštene razlike u broju birača između izbornih jedinica, koja prema Zakonu ne smije biti veća od plus/minus 5%, u stvarnosti ta je razlika u odstupanju broja birača između pojedinih izbornih jedinica i do 21,38%.

Ovakvo kršenje Zakona ne samo da je moglo utjecati, nego je i utjecalo na rezultate izbora u pojedinim izbornim jedinicama.

Iako je ova ozbiljna nezakonitost pred tadašnjim Državnim izbornim povjerenstvom dokazana izvan svake sumnje, DIP je odlučio ignorirati ovu činjenicu.

Pod očitim političkim priiscima Predsjedničkih dvora i Markova trga, Državno izborno povjerenstvo, Branko Hrvatin i njegovi kolege suci Vrhovnog suda izabrali su bezbolniju opciju.

U smislu kršenja Članka 36. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor DIP se proglasio nenadležnim (?!).

Ovakva nezakonitost u pripremi i provedbi izbora za zastupnike u Hrvatski sabor 2007. godine, bila je poznata i dužnosnicima vlasti, osobito državnom tajniku u Središnjem državnom uredu za upravu gospodinu Antunu Palariću.

Kao što je poznato, Središnji državni ured za upravo dostavio je DIP-u popis birača sa zakašnjenjem.

To kašnjenje u dostavljanju popisa birača dogodilo se upravo zbog saznanja državnih dužnosnika o ovoj nezakonitosti u pripremi i provedbi izbora za zastupnike u Hrvatski sabor 2007. godine.

O ovim nezakonitostima i dalje je u tijeku ustavnopravni postupak po tužbi pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji odbija riješiti ovu tužbu zadnje dvije godine.

Vlada izabrana sa 550 tisuća lažnih birača: zločinačka organizacija na vlast došla metodom državnog udara

Osim toga, tu je već poznata manipulacija brojem birača, prema kojim podacima je razvidno kako je trenutna Vlada na vlast instalirana upravo na kriminalan način, krivotvorenjem biračkih popisa, te uz pomoć 550 tisuća lažnih birača.

javno dostupni podatci dokazuju da u Hrvatskoj postoji registrirano čak 555 tisuća birača više nego što živi građana s građanskim pravom.

Ovi se podatci pritom, niti u jednom dijelu ne odnose na glasače iz iseljeništva ili iz BiH.

Jednostavno, u Hrvatskoj postoji 555 tisuća nepostojećih birača, kojima politička elita lažnim listićima i lažnim glasovima već godinama krivotvori rezultate izbora.

Prema podatcima Državnog izbornog povjerenstva o privremenim rezultatima izbora objavljenim u siječnju 2005. godine mogu se pronaći sljedeći podatci.

Ukupan broj birača (na biračkim spiskovima) 4.402.045
Glasovalo 2.226.812 ili 50,59%
Od toga
Broj birača u inozemstvu 400.030
Glasovalo 77.578 ili 19,39%

Iz ovih podataka razvidno je kako Državno izborno povjerenstvo ima ukupno registriranih 4 milijuna 402 tisuće 45 birača samo na području Republike Hrvatske.

Naime, u taj broj ne ulazi 400 tisuća i 30 birača u iseljeništvu i BiH.

Prema statističkom ljetopisu RH za 2004. godinu Državnog zavoda za statistiku RH iz tablica o stanovništvu stranice 94 do 102, prema popisu iz 2001. godine slijedi da je:

Ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj: 4 milijuna 437 tisuća 460.

Od tog broja treba odbiti broj stanovnika mlađih od 18 godina koji nemaju pravo glasa.

Njih je ukupno 990 tisuća 457 (od toga 758 tisuća starih od 0 do 14 godina i 232 tisuće 457 starih od 14 do 18 godina).

Iz toga nedvojbeno slijedi da je u Hrvatskoj ukupan broj stanovnika koji su mogli glasovati na dosadašnjim izborima 3 milijuna 447 tisuća i tri osobe.

Državno izborno povjerenstvo, suci Vrhovnog suda i oporba prikrili izborne nezakonitosti

Drugim riječima, u tadašnjim biračkim popisima Državno izborno povjerenstvo imalo je nezakonito registriranih čak 555 tisuća i 12 birača, što iznosi 16 % više od stvarnog broja hrvatskih građana u Hrvatskoj s pravom glasa.

Zbog spomenutih razlika mogu se postaviti različita pitanja, među kojima su:

Nije li možda na izbore izašlo više ljudi nego samo 50,59%, pa su izbori bili još uspješniji, ako je ukupan broj birača manji za 555 tisuća, nego što je evidentirano birača pri DIP-u?

Nije li 555 tisuća birača viška znak da neki stanovnici u Hrvatskoj imaju dva ili više biračkih prava?

Nije li među onima koji su izašli na izbore 555 tisuća onih koji fizički ne postoje (prema DZS)?

Da li se sa 555 tisuća birača viška može postići svaki po volji rezultat izbora ?

Na ova pitanja postavljena tijekom postizbornih prigovora o nezakonitosti izbora Državno izborno povjerenstvo sastavljeno od sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbilo je odgovoriti.

Zapravo, uopće su odbili raspravljati o činjenici postojanja, ili nepostojanja 555 tisuća nepostojećih birača, uz pomoć kojih je zločinačka organizacija na čelu s Ivom Sanaderom zauzela vlast 2007. godine.

Problem je, dakako, i u tome što su tada o svim ovim nezakonitostima šutili i u oporbi.

Kao da je postojao prešutni dogovor da nitko nikog ne dira.

Potrebna međunarodna intervencija protiv režima u Zagrebu
Time su zapravo, članovi Državnog izbornog povjerenstva, suci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i čelnici oporbenih parlamentarnih stranaka preuzeli na sebe odgovornost za prikrivanje nezakonitih izbora, time i prikrivanje djelovanja zločinačke organizacije kojoj se tada na čelu nalazi, sada već premijeru bijegu Ivo Sanader.

Bitno je bilo i sada ponoviti činjenice o nelegalim i nelegitimnim izborima za Hrvatski sabor, na kojima je aktualna zločinačka organizacija na vlasti preuzela svoj drugi mandat.

Prije svega stoga što to dokazuje zločinački karakter Vlade i kriminalnu spregu Vlade i pravosuđa, te liniju odgovornosti za pružanje logistike ovoj zločinačkoj organizaciji u preuzimanju vlasti i institucionalizaciji organiziranog kriminala, korupcije i državnog terorizma.

S druge, pak, strane, ako se radi o nelegitimnoj i nelegalnoj vlasti i još k tome zločinačkoj organizaciji, bilo kakva međunarodna intervencija protiv takvog režima potpuno je opravdana.

Zato je važno, zbog potpune slike o mafiji na vlasti, stalno ponavljati sve ove podatke.

Hrvatskoj trebaju strani suci i tužitelji

Međunarodna intervencija o kojoj govorim, dakako, ne podrazumijeva obvezno, kako to obično mislimo nekakav oblik vojne akcije.

Ne, u ovom slučaju bila bi dovoljno ograničena policijska akcija u kojoj bi se pohapsili glavni igrači ove zločinačke organizacije, te privremeno dovođenje stranih sudaca i tužitelja u Republiku Hrvatsku, dok se ne izgradi stabilan i neovisan pravosudni sustav, sposoban za normalno funkcioniranje i osiguravanje vladavine prava i učinkovitost svih institucija pravne države.

Domaći suci i tužitelji to, jednostavno, nisu u stanju, usprkos propagandnim nastojanjima da lažno prikažu kako pravosuđe funkcionira.

A osobno smatram kako je nemoguće u Hrvatskoj izgraditi neovisno pravosuđe, bez da se na određeno vrijeme ne dovedu strani tužitelji i suci, koji bi bili u stanju za početak procesuirati ratne profitere, pratvorbeno privatizacijske kriminalce, te pripadnike ratnoprofiterske političke i ekonomske elite koji vladaju Hrvatskom zadnjih devetnaest godina.

Hoće li se Zločinačka braniti paravojskom

Naime, promjene u Hrvatskoj, teško mogu doći iznutra, kroz neki građanski pokret, obzirom da takvo što i ne postoji.

Ljudi se s pravom boje režima koji je spreman na sve, samo to još nije imao priliku pokazati.

Zločinačka organizacija prikrivena iza licemjernog osmjeha Jadranke Kosor, zapravo je, uvjeren sam, u obrani svojih kriminalnih povlastica, u obrani kriminalnog tranzicijskog sustava izgrađenog u Hrvatskoj u zadnjih devetnaest godina spremna ići do kraja, pa makar to u slučaju nekakvih većih građanskih demonstracija i neposluha značilo i sukob s građanima ove zemlje.

Neće se tu režim poslužiti samo „regularnim“ instrumentima vladajuće zločinačke organizacije, kao što su policija, tajne službe i, možda, samo možda, vojska.

U slučaju krajnje nužde zločinačka organizacija na markovog trgu ima na raspolaganju najmanje stotinu paravojnih brigada okupljenih oko dobro plaćenih i alimentiranih tzv. „braniteljskih udruga“.

U roku od 12 sati režim može dići na noge 200 tisuća lažnih branitelja

Dakle, u roku od najviše dvanaestak sati, režim može na noge dići, u slučaju krajnje nužde i do dvjesto tisuća lažnih branitelja, koji će sasvim sigurno, vrlo radi, ekstremno i do kraja braniti svoje nezakonite povlastice, mirovine, lažne invalidnine i kojekakve pomoći koje dobivaju isključivo na temelju lažnog braniteljskog statusa.

Ne treba imati zabluda.

Oni su okupljeni u tzv. „braniteljske udruge“, koje financira upravo zločinačka organizacija na vlasti, te udruge imaju svoju paravojnu zapovjednu crtu, hijerarhiju, sustav mobilizacije članstva, i ogranke do najmanje organizacijske jedinice, ustrojene skoro po vojnom principu.

Da je to doista tako najbolje je svojevremeno znao Ivica Račan, koji je bio svjestan da ekstremno krilo HDZ-a može u bilo kojem trenutku aktivirati tu paravojnu mašineriju kako bi izveli državni udar.

Iako može zvučati kao pretjerivanje, to je, nažalost, tako.

Jer, osim što se radi o 200 tisuća glasača, ovi lažni branitelji režimu su potrebni kao paravojska, spremna u bilo kojem trenutku na obračun s onim građanskim snagama koje bi pokušale svrgnuti zločinačku organizaciju na vlasti i ugroziti njezine kriminalne poslove.

Svi će oni zajedno braniti svoj tranzicijski udruženi zločinački poduhvat, bezuvjetno, do kraja, do posljednjeg trenutka.

Oni moraju u zatvor!


Jer, zapravo, kriminalcima na vlasti drugi izbor nije niti ostao.

Ili ostati na vlasti – ili završiti u zatvoru.

I stvarno, njihov odlazak nema alternative.

Rušenje zločinačke organizacije na vlasti nema alternative.

Nakon toga, mnogima od njih, kao Karamarku, Šukeru, Polančecu, Sanaderu, Vukeliću, Šimonoviću, Kalmeti, ali i mnogim dužnosnicima bivših Vlada od 1990. godine do danas, prebivalište će biti Remetinec i drugi hrvatski zatvori.

Neki, poput Karamarka, zbog svojih veza s međunarodnim organiziranim kriminalom, svakako bi mogli postati stanovnici i nekih zatvora u zemljama članicama Europske unije, SAD-u i drugim državama, nominalno hrvatskim NATO saveznicama.

Domagoj Margetić

Kosoricina ucjena ili zašto je oporba zaustavila saborsku istragu o Aferi Hypo

Izgleda kako nije trebalo dugo čekati i vidjeti jesu li bile točne informacije koje smo svojevremeno iz Vlade dobili o pokušajima premijerke Jadranke Kosor da ucjenama oporbenih čelnika ishodi pristanak vodećih ljudi parlamentarne oporbe na odustajanje od saborske istrage o Aferi Hypo. Iako je rasprava članova Nacionalnog antikorupcijskog vijeća iz srpnja 2009. godine obećavala kako bi se na dnevnom redu rasprave toga vijeća mogla naći i Afera Hypo, svojim dopisom od 29. listopada 2009. godine predsjednik vijeća Željko Jovanović odbacio je takvu mogućnost. SDP-ov Željko Jovanović tako je dokumentaciju o Afera Hypo poslao Državnom odvjetništvu kao da Mladen Bajić tu dokumentaciju nije i bez toga već imao, ali aktivno prikriva ovu aferu još od 2006. godine, o čemu smo već i pisali.

Otvorena pitanja oporbi

Međutim, postupak oporbe i odustajanje od Afere Hypo otvara bitna pitanja na koja oporba mora odgovoriti.

Zašto oporba ne inzistira na saborskoj istrazi o Aferi Hypo, kao što je to bio slučaj s Aferom kamioni?

Zašto Nacionalno antikorupcijsko vijeće nije htjelo raspravljati o Aferi Hypo kada je to već bila praksa u nekim drugim slučajevima?

Je li odustanak oporbe od saborske istrage Afere Hypo dogovoren između čelnika vladajuće koalicije i čelnika parlamentarnih oporbenih stranaka?

Je li oporba odustala od saborske istrage u Aferi Hypo zato što su i neki vodeći ljudi pojedinih oporbenih stranaka bili aktivno, izravno ili neizravno uključeni u Aferu Hypo?

Veze Milana Naperotića kompromitiraju pojedince iz IDS-a i SDP-a, kao i iz HDZ-a

Razloge odustajanja oporbe od istrage u slučaju Afere Hypo, možda ipak najbolje razotkriva strogo povjerljivo obavještajno izvješće o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi u Hrvatskoj.

Tako se, recimo, u tom dokumentu vrlo detaljno opisuju političke veze i utjecaji jednog od glavnih povjerenika Hypo Alpe Adria Banke u Hrvatskoj Milana Naperotića.

Naperotićeve veze, opisane u ovom obavještajnom izvješću jednako kompromitiraju pojedince iz vladajućeg HDZ-a, ali i pojedince iz SDP-a i IDS-a.

„Milan Naperotić je višegodišnji savjetnik HAAB Klagenfurt koji je provjeravao, pregovarao i onda sugerirao centrali da li odobriti kreditiranje bilo kojeg značajnijeg projekta HAAB u Istri.

Njegova jaka pozicija u HAAB bazirala se na vrlo bliskoj poslovnoj a posebno privatnoj vezi s G. Striedingerom a manje s W. Kultererom.

Preko HAAB i njegovog novca Naperotić je ostvario vrlo jake političke veze u HDZ-u, SDP-u, a posebno u IDS-u.

...

Sa Stevom Žufićem već tada jednim od čelnika IDS-a Naperotić je organizirao da se kupi zemljište preko tvrtke AB Maris d.o.o.

Naperotić je ključna osoba u projektu Adamaris i Dragonera koji u brijunskom priobalju raspolažu sa 1 milijun m2.

...

Naperotić sa Jakovčićem kod predsjednika Vlade i HDZ-a Ive Sanadera guraju projekt Brijuni rivijera koji predviđa izgradnju objekata turističkog sadržaja na zemljištu koje je na mutan način preimenovano u građevinsko, a kupila ga je prethodno HAAB.

Inače Naperotić je u dobrom raspoloženju komentirao da je HAAB zaslužan što se zbližilo Jakovčića i Sanadera.

...

Naperotić je sredio da se odobri kredit za stan zagrebačkog gradonačelnika M. Bandića pod izrazito povoljnim uvjetima, jer se preko Bandića sređuju poslovi u Zagrebu.

Bandić je pomogao HAAB da kupi nedovršeni objekt CIMOS-a na Ljubljanskoj aveniji“, stoji u obavještajnom izvješću iz studenog 2007. godine o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi.

Krešimir Starčević: Linićev čovjek u Hrvatskom fondu za privatizaciju i Hypo Alpe Adria Banci

Druga ključna poveznica nekih pojedinaca iz oporbe s Aferom Hypo, ali i sa mogućim kriminalom u Hrvatskom fondu za privatizaciju je Krešimir Starčević, osobni štićenik SDP-ovca Slavka Linića, točnije čovjek kojega je Linić osobno instalirao prvo na mjesto potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, a potom u Hypo Alpe Adria Banku Zagreb.

Dakle, veze Krešimira Starčevića s privatizacijskim kriminalom, te veze s organiziranim kriminalom u Hypo Alpe Adria Banci, izravno kompromitiraju bivšeg potpredsjednika Vlade Slavka Linića, koji slovi i kao jedan od mogućih oporbenih kandidata za mjesto ministra financija.

U obavještajnom izvješću o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi, Krešimiru Starčeviću i njegovim vezama s privatizacijskim aferama, te Aferom Hypo posvećeno je čak osam stranica (od ukupno sedamdeset i šest stranica izvješća).

„Nakon diplomiranja na Pravnom fakultetu 1992. godine zaposlio se kao pripravnik u odvjetničkom uredu Marijana Hanžekovića.

U istom uredu je bio pripravnik njegov dobar znanac Hrvoje Vojković.

Obojica su radila na provođenju i kontroli privatizacijskih procesa u pojedinim velikim tvrtkama s kojima je ugovor sklopio Hanžeković.

Nezadovoljan malom plaćom Starčević je prešao 1999. godine raditi u odvjetnički ured Porobija – Porobija, gdje je najviše bio angažiran oko privatizacijskog procesa Tvornice duhana Zagreb.

Iz ove odvjetničke kancelarije, na nagovor Plinija Cuccurina a i Ante Vlahovića, većinskih vlasnika TDR-a, prešao je raditi iste 1999. godine u TDR jer su bili vrlo zadovoljni njegovom odanošću i rezultatom posla koji je za njih obavio osnivajući tvrtku „Plavi 92“ d.o.o. u Varaždinu, preko koje je Starčević za TDR kupovao dionice Tvornice duhana Zagreb.

Vrlo uspješno je Starčević koordinirao i prema Zagrebačkoj banci (većinski vlasnik TDZ gdje je posredstvom Vlahovića upoznao Franju Lukovića) i tvrtki Consult Invest d.o.o. kojom je rukovodio Jakša Barbić i Jasminka Porobija koje je također angažirao TDR.

Prije dolaska u TDR na mjesto savjetnika Uprave, Starčević je surađivao s Franjom Gregurićem, Zlatkom Matešom i Vesnom Buljan s Trgovačkog suda (tehnomenadžeri HDZ-a) a istovremeno se vrtio i oko SDP-a“, stoji u izvješću.

Linić instalirao Starčevića u Hrvatski fond za privatizaciju na prijedlog Ante Vlahovića

Posebno je zanimljivo, a što se opisuje u nastavku ovog dokumenta, kako je Slavko Linić, tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Starčevića instalirao u Hrvatski fond za privatizaciju na prijedlog Ante Vlahovića i TDR-a, dakle, praktički duhanskog kriminalnog podzemlja.

„U 2000. godini Vlahović je predložio Slavku Liniću da instalira Starčevića u HFP jer je provjeren, odan i marljiv, te da će na toj poziciji posebno koristiti TDR-u u sukobu s BAT-om, a i Liniću za provedbe njegovih planova.

Za Starčevića su kod Linića intervenirali i Franjo Gregurić i Željko Tomljenović.

Linić je instalirao Starčevića u HFP na mjesto potpredsjednika.

Vrlo brzo je Starčević u HFP uveo odvjetnike Porobiju i Hanžekovića te Jakšu Barbića, financijskog manipulatora.

...

U ovim akcijama K. Starčević je imao punu podršku svog prijatelja Hrvoja Vojkovića koji je bio predsjednik HFP i znao da K. Starčević radi paralelno i sa S. Linićem.

Franjo Turek je Starčevića u nekoliko navrata informirao o akcijama iz HSS-a da se smijeni Starčevića i Vojkovića kao i o osobama iz HFP koje su dostavljale informacije Zlatku Tomčiću.

Starčević je vrlo uspješno te informacije prenio S. Liniću prebacujući da Tomčić radi protiv Linića.

Tomčiću se u napadima na HFP priključio i Ivan Jakovčić iz IDS-a koji je pobjesnio kad je shvatio da ne može kod SDP-a blokirati prodaju rovinjske marine TDR-u.

Nakon Linićevih objašnjenja Račanu oko Jakovčića, Starčević je i dalje ostao na funkciji kao odana osoba SDP-u koji bezpogovorno odrađuje Linićeve zahtjeve, često i bez znanja Vojkovića kojeg je uvjerio da tako mora postupati.

Kada je Hrvoje Vojković napustio HFP, Linić je Starčevića držao na funkciji v.d. oko 1,5 godinu, jer je znao da njegov izbor u Saboru pored HSS-a ne bi prošao.

U tom razdoblju je Starčević proveo sve kupovine za Gorana Štroka u Dubrovniku i Istri, blokirao BAT, Puris iz Pazina, Rovinjska marina, usluge Hypo banci, DIOKI.

Nakon promjene vlasti Starčević je u ožujku 2004. godine prešao raditi u Hypo banku koja mu je na taj način vratila usluge, što je bilo iznenađenje jer Hypo uzima SDP-ovca koji je čak u prosincu 2004. godine postao član Uprave banke“, navodi se u obavještajnom izvješću iz 2007. godine.

Starčević u HFP-u po nalogu Linića pogodovao kupcima pojedinih poduzeća

U izvješću o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi, prilično se detaljno opisuje na koji je način Krešimir Starčević kao pouzdani kadar Slavka Linića zlorabio svoj položaj i ovlasti kako bi pogodovao i „naštimavao“ poslove ne samo Hypo banci, nego i drugim kupcima poduzeća koja su privatizirana preko Hrvatskog fonda za privatizaciju.

„U Hypo-u su procijenili da je Starčević kreativan u poslu i da će razviti aktivnosti banke preko svojih veza.

Osim toga Starčević je posebno zadužio Hypo jer im je naštimavao kupovinu firmi koje je Hypo kupovao preko Waltera Wolfa za kredite ...

...

Starčević je u kuponskoj privatizaciji po nalogu Linića pogodovao da Darko Ostoja dobije kvalitetne tvrtke (npr. Liburnia) te sređivao Ostoji kredite kod Hypo banke.

Kada je prešao u Hypo banku, Starčević je još više pogodovao u kreditiranju Ostoje i Štroka, u čemu je surađivao s Igorom Kodžomanom.

...

Krešimir starčević je u 2002. godini kao v.d. predsjednika uprave HFP najavio prodaju i 25 tvrtki iz portfelja HFP koje su uglavnom s područja turističke djelatnosti na dubrovačkom području (npr. HTP Koločep, Osmine d.d., Kompas hoteli Dubrovnik i dr.) te 4 brodogradilišta (Kraljevica, 3. Maj, Brodotrogir, Brodosplit), te hoteli Sunčani Hvar, hotel Mlini i Hotel Makarska.

Uz to je odmah s odvjetnikom N. Reskušić (jedan od rijetkih odvjetnika koji je zastupao HFP u svim većim sporovima vezanim za pretvorbene afere a angažirao ga je Krešimir Starčević, počeo trgovati s povlaštenim informacijama potencijalnim kupcima iz Austrije, Engleske i Mađarske.

Krešimir Starčević je u tim pregovorima oko prodaje pogodovao tzv. bezimenim kupcima koji su uglavnom i postali u konačnici vlasnici dijela turističke imovine o čemu se obvezno konzultirao sa S. Linićem i sa Jakšom Barbićem“, opisuje se u tajnom izvješću obavještajne zajednice o Aferi Hypo.

Linić, Crkvenac i Milanović lobirali za interese BLB-a: Austrijski kancelar 2007. godine dao dokumente o Aferi Hypo Zoranu Milanoviću?
Prema informacijama iz strogo povjerljivog obavještajnog izvješća o Aferi Hypo, sačinjenog 8. studenog 2007. godine, može se zaključiti kako je predsjednik SDP-a Zoran Milanović, tijekom posjeta Austriji, prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 2007. godine, od austrijskog kancelara dobio dokumente o Vladimiru Zagorcu, koji se odnose na Aferu Hypo i na povezanost političke elite u Zagrebu s organiziranim kriminalom i pranjem novca preko tajnih računa u Hypo Alpe Adria Banci.

Austrijski je kancelar očito očekivao kako bi Milanović ovu dokumentaciju u predizbornoj godini mogao iskoristiti protiv HDZ-ove Vlade Ive Sanadera, što se međutim nije dogodilo.

Drugim riječima, prema ovom dokumentu, vidljivo je da Zoran Milanović dokumente o Aferi Hypo posjeduje već pune dvije godine, ali je o tome dosljedno šutio, pomažući tako HDZ-ovoj Vladi u prikrivanju ove afere.

„Nedavno je prenijetio Zoranu Milanoviću predsjedniku SDP-a da prilikom posjeta Gusenbaueru pita zašto je rečeno Lanskom da se makne od Zagorca.

Gusenbauer će dati Milanoviću na uvid informacije o Zagorcu a to se može koristiti pred izbore kao prava „bomba“, ali Milanović to za sad ne namjerava koristiti“, stoji u obavještajnom izvješću iz studenog 2007. godine.

Dodatno, ovo izvješće razotkriva kako su upravo Slavko Linić i Mato Crkvenac lobirali u korist BLB banke, odnosno da se omogući BLB banci preuzimanje Hypo Grupe u Hrvatskoj, i to uz znanje i suglasnost predsjednika SDP-a Zorana Milanovića.

Drugim riječima, upravo je SDP-ov dvojac Linić – Crkvenac lobirao protiv odluke guvernera HNB-a Željka Rohatinskog da se BLB banci ne odobri ponovni ulazak na hrvatsko financijsko tržište.

Linićevo i Crkvenčevo lobiranje za interese Bayerische Landesbank zabrinulo je Rohatinskog zbog podjele unutar Savjeta Hrvatske narodne banke, te je o tom incidentu izvijestio i Mesića i Sanadera, kako to prenosi obavještajno izvješće iz studenog 2008. godine.

„Rohatinski je upoznao Mesića i Sanadera da BLB vrši veliki pritisak i da snažno lobira kod pojedinih članova Savjeta HNB-a da negativna odluka o indirektnom stjecanju vlasništva ne bude donijeta što je podijelilo Savjet.

Zbog toga je Rohatinski sam 11.7.2007. godine donio negativnu odluku i nije htio u to uvlačiti Mesića i Sanadera kojima je obrazložio svoje namjere“, stoji u izvješću.

„Prilikom lobiranja za BLB Sanadera je posebno zasmetalo što se u lobiranje uključio SDP preko Slavka Linića i Mate Crkvenca koji su isticali da su Nijemci učinili više za RH nego Austrijanci i da su se s Riječkom bankom ponijeli korektno te da su Nijemci strateški saveznici RH koji u regiji imaju značajniji utjecaj nego Austrija.

S ovakvim lobiranjem bio je suglasan i Zoran Milanović rpilikom posjete Njemačkoj“, navodi se u obavještajnom izvješću od 8. studenog 2007. godine.

Očito je, na temelju dostupnih podataka i dokumenata, kako se razlog odustajanja oporbe od saborske istrage u slučaju Afere Hypo, zapravo krije u činjenici da su neki visokopozicionirani dužnosnici oporbenih stranaka, prije svega IDS-a i SDP-a bili izravno povezani s Hypo Grupom, ili su pak na druge načine umiješani u Aferu Hypo, te kasnije lobiranje za BLB-ovo preuzimanje Hypo Grupe, kako bi se na taj način spriječila veća afera i razotkrivanje organiziranog kriminala i pranja novca u Hypo Alpe Adria Banci.

Zanimljivo je kako usporedno s odustajanjem saborske oporbe od istrage u Aferi Hypo, sama Hypo Grupa u Hrvatskoj intenzivira svoje aktivnosti na prikrivanju Afere Hypo, metodama koje bi se mogle nazvati medijskom korupcijom.

Naime, zadnjih desetak dana u brojnim medijima, na tzv. neovisnim internetskim portalima koji se hvale svojim tobožnjim ulogama u razotkrivanju korupcijskih afera, Hypo Grupa „vrti“ svoje reklame češće nego do sada, čime sasvim sigurno plaća visoku cijenu medijske šutnje o Aferi Hypo.

Takva je cijena bila ponuđena i portalu Necenzurirano.com 13. srpnja 2009. godine, kada nam je posrednik (ime i prezime poznato redakciji) Hypo Grupe ponudio marketinški ugovor u zamjenu za šutnju o Aferi Hypo.

Necenzurirano.com i ja osobno nismo pristali na takav aranžman.

Ipak, kad tad ćemo saznati koliko je ta šutnja plaćena u svakom pojedinom mediju, osobito takozvanim neovisnim televizijskim postajama, njihovim internetskim stranicama i tzv. neovisnim internetskim portalima.

Domagoj Margetić