Djeca razmisljaju

Kad god dodjem na groblje, ili zateknem ili dojuri cim me vidi,petogodisnja djevojcica.
Kuca joj je u blizini groblja i u stvari to je njen krug kretanja.Tu provodi svoje djetinjstvo i to za nju nije mjesto kao za nas odrasle,vec mjesto za djecije nestasluke i skracivanje vremena trckarajuci od jednog do drugog i sa svakim razgovarajuci se.
Dojuri na djecijem biciklicu,danas vozeci jednom rukom jer je druga u gipsu(kaze pala i slomila ruku),a za njom obavezno ide stene.
Tu joj je pokopan djeda za kojeg kaze da ga je puno voljela jer je on uvijek sjedio pred prodavnicom i pio pivo,a ona je jela slatkise i igrala se uokolo.Kaze mi da sada vise to neradi jer su joj njeni rekli da se u prodavnici nesmje nista kupovati kada se nema novaca.Kaze - nema djeda,nema novaca,nema slatkisa,a nema nikoga ni kod kuce da bude s njom,svi su otisli na pijacu da prodaju pilice.
Malo je cutala a onda me pitala - a ko ti je to? pokazujuci na mjesto gdje je pokopan moj suprug.Kazem joj da je to moj muz, a ona siri pametne okice i pita "a je li i on umro kad ste prodavali pilice?"
Majko moja....sta reci nekome ko ima samo 5 godina,ko se neigra barbikama vec skakuce oko mrtvih,nekome koga niko necuva osim Boga...
Cutim...
Brblja nesto nepovezano i na kraju mi kaze "moj djeda je umro kad su prodavali pilice.Prva tura nista,druga tura nista,treci put kad su dosli po pilice da ih voze na pijacu,moja mama pogleda u sobu i vidi da je moj deda legao i umro.A ja mislila da spava."
Utom je pred groblje stao auto i ona odskakuta da doceka nove ljude koji su ulazili kroz kapiju.