Moze li religija biti opasna

I sami ste svjedoci koliko ima fanatika u raznim religijama
Uopste nije potrebno isticati neku vjeru posebno, jer je apsolutno tacno da se danas u svim religijama mogu naci ljudi koji su pravi fanatici u tome i jednostavno oni vise ne zive u realnosti
Koliko je to opasno po okolinu u kojoj takvi fanatici zive?
I previse je opasno samo sto vecina ljudi misli da je to mala opasnost
Fanatici su spremni i na zlocine da bi ostvarili neke svoje zamisljene ideje i da bi (po njihovom misljenju) uradili ono sto Bog zahtijeva
Kada vidim koliko se ljudi predaju religiji i da tu logika nema mjesta ja se tacno zgrozim
Nisam uopste protiv religije, naprotiv, ali ovo danas je i previse sta se radi

Za sada ni jedna religija nije opasna(ovdje ne ubrajam sekte). Opasni su pojedinci koji zloupotrebljavaju religiju. U svim religijama ima takvih fundamentalista koji se i sami izdizu iznad Boga i uvode neke svoje zakone i propise. Takvi pojedinci su opasni. U svemu treba biti umjeren.

Stiv je napisao/la:Za sada ni jedna religija nije opasna(ovdje ne ubrajam sekte). Opasni su pojedinci koji zloupotrebljavaju religiju. U svim religijama ima takvih fundamentalista koji se i sami izdizu iznad Boga i uvode neke svoje zakone i propise. Takvi pojedinci su opasni. U svemu treba biti umjeren.

tu vise nisu pojedinci, tu su u igri cijele drzave

Slažem se sa Stivom,religija nije opasna ali pojedinci i sekte su pravi fanatici kod nas a i u svijetu,zna se odlično što je religija i kojoj pripadamo ali imati mal te ne neke glupe ogranke unutar religije je vazda najveći neprijatelj za cijeli svijet.

Pa bez ljudi nema ni religije, zar ne
Ako su ljudi opasni onda se zakljucak sam namece

jaran je napisao/la:Pa bez ljudi nema ni religije, zar ne
Ako su ljudi opasni onda se zakljucak sam namece

Nisu svi ljudi religiozni

Stiv je napisao/la:

jaran je napisao/la:Pa bez ljudi nema ni religije, zar ne
Ako su ljudi opasni onda se zakljucak sam namece

Nisu svi ljudi religiozni

Naravno, a to nisam ni tvrdio

Mozda neke religiozne skupine mogu biti opasne. Takve skupine ili sekte su otpadnici od Krascana i od muslimana. Kao sto su npr. Jehovini svjedoci i Vehabije
Evo nesto vise o Vehabijama.
Vehabije
Donedavno Europa nije znala za pojam vehabije (vehabiti, vahabiti), ali sada često slušamo ovaj naziv radi vehabije Osame bin Ladena, Saudijske Arabije gdje je vehabizam dominantan i koja drži sveta islamska mjesta Mekku i Medinu te zbog samih vehabija u BiH, Crnoj Gori i na Sandžaku.

Osnivač vehabizma je Muhammed bin Abdul Vehhab (1699-1791). Živio je u Medini, Iraku i Iranu. Godine 1744. je izgnan iz rodnog grada Uyayne te ga pod svoju zaštitu uzima Ibn Saud, vladar grada Najda. Iz rodnog grada je bio izgnan zbog kontroverznog učenja koje je iznio u svojoj "Knjizi jedinstva". On je većinsko znanje uleme (vjerski učenjaci) proglasio pogrešnim i protivnim Kuranu i sunnetu.

Muslimani sunniti tvrde da je bio pod utjecajem nekog engleskog špijuna Hemphera. On je kao imao zadaću da sabotira islam. Također tvrde da je bio i pod utjecajem učenjaka Ibna Tejmijja koji je govorio i pisao protiv sunnita, najbrojnije sljedbe islama. Tako je prema njima vehabizam posljedica djelovanja Hemphera i učenja Ibna Tejmijje.

Vehabije sebe znaju nazivati mudžahidima. Sami sebe nikad neće nazvati vehabijama i taj naziv smatraju pogrdnim. Glavna karakteristika kojom sebe opisuju pripadnici ovoga pokreta je protivljenje bilo kakvom uvjerenju koje bi narušilo ideju o postojanju i slavljenju samo jednoga Boga.

Oni smatraju protuzakonitim, protivno Kuranu, praksu upotrebe imena bilo kojeg proroka, sveca ili anđela u molitvi, zazivanje ili zavjetovanje, kao i hodočašća grobnicama svetaca. Na primjer, vehabije drže, prema muslimanima sunitima slijedeće:

Musliman koji ne vrši zadane Allahove zapovijedi (farzovi) je nevjernik kojeg treba ubiti, a imovinu mu razdijeliti među prave musllimane.

Musliman koji traži zagovor (šefat) mrtvih Allahovih miljenika i pobožnih te posjećuje njihove grobove je nevjernik.

Nije dozvoljeno napraviti zaklon iznad nečijeg groba, u njemu vršiti klanjanje ili molitvu i zavjetovati se mrtvima.

Što se tiče vehabija u BiH, Senad ef. Agić se boji da ako islamska zajednica BiH ne bude reagirala na vrijeme da zaštiti svoj tradicionalni islam će vjerojatno imati mnogo problema. Muslimani BiH bi se mogli udaljiti od pravog prakticiranja islama te će dolaziti do sukoba među njima u džamijama i šire.

Dr. Rešid Hafizović, vidi pojavu vehabija kao vrhunac tragedije koja je zadesila sve muslimane. A njihovo obitavanje u BiH naziva podlijom i opasnijom noćnom morom od same ratne agresije na BiH. Za njega su vehabije smrtonosni virus kojim su Bošnjaci zaraženi, a tome su kumovali vehabijski mentori s Istoka i moćni Zapad.

Akademik Esad Duraković vidi kako se napetosti između vehabija i tradicionalnog islama u BiH marginaliziraju, kao da je riječ samo o dužini raskoraka kod molitve i dužini nečije brade. On drži da je pravi cilj vehabija ideološke-političke naravi i da će krenuti u njegovo ostvarivanje kad za to budu sposobni te se neće libiti i od ubijanja tradicionalnih muslimana.

Dr. Adnan Silajdžić vidi dugoročno vehabije kao realnu opasnost koja bi rastočila bošnjačko biće. On tvrdi da se je vehabizam u BiH već udomaćio kao religijska, kulturna i socijalna pojava. Za njega je vehabizam ozbiljno razdvojio roditelje, djecu, profesore i studente itd.

Prof. Mustafa Sušić je na pitanje magazina Dani, kako se jačanje vehabija u BiH održava na kršćane odgovorio: ''Mislim da je to naš bošnjački problem i problem Islamske zajednice sve do onog momenta kada posljedice osjete i druge nacije, a onda je to i njihov problem. Dok se to samo nama događa, naš je.''

Ljudi su ti koji su opasni,oni su na celu i Vehabijama
Izvjesni Jusuf Barčić, iz Barčića kod Tuzle, postao je iznenada poznat javnosti po stavu da “semafori nisu dozvoljeni po islamskim zakonima”, pa je shodno takvom vjerskom uvjerenju redovno prolazio kroz crveno svjetlo na semaforu (Start, 21.2.2006) Ovo bi moglo biti i smiješno, ali samo dok ne zamislite kako neko prelazi ulicu upravo u trenutku vozačevog vjerskog zanosa.

Međutim, ima i primjera manifestovanja vjerskih uvjerenja koji čak ni na prvi pogled nisu nimalo smiješni. Na primjer, grupa koja se naziva “Aktivna islamska omladina” izdala je negdje u julu 2006. godine spisak više od 200 ljudi, “protivnika islama”, uglavnom osoba iz javnog i političkog života u BiH, kao i 'fetvu' za obračun s njima (Oslobođenje, 22.7.2006)

U Banovićima je negdje u ljeto ove godine zabilježen fizički obračun 'običnih' vjernika sa 'vehabijama', zato što su ovi potonji ometali uobičajeno vršenje obreda namaza u džamiji (Slobodna Bosna, 4.8.2005.). U proljeće ove godine mediji su izvijestili da “vehabije rastjeruju zaljubljene parove”, kao i da u “sarajevskom MUP-u tvrde da im je [...] poznato da se ovakvi i slični incidenti dešavaju u glavom bosanskohercegovačkom gradu” (Nezavisne novine, 18.4.2006)

Početkom decembra protekle godine objavljeno je da su “vehabije organizovale ilegalnu školu po jordanskom sistemu“, o čemu u Ministarstvu obrazovanja Tuzlanskog kantona niko ništa ne zna, ali škola radi, a finansiraju je 'dobri ljudi' (Oslobođenje, 8.12.2006)

(…) Naprotiv, navedeni primjeri manifestovanja vjerskih uvjerenja sugerišu šire i ozbiljnije implikacije i ciljeve, od kojih ne treba zanemariti ni one ideološko-političke, na koje ozbiljno i vrlo dramatično upozoravaju istaknuti islamski intelektualci (R. Hafizović, E. Duraković, A. Silajdžić, M. Spahić).
Potrebno je, stoga, postaviti pitanje: ko i gdje mora uspostaviti granicu u načinima manifestovanja vjerskih i drugih uvjerenja s ciljem poštivanja pluralizma u multireligijskoj državi i mulitikulturnom društvu?

(…) Jednostavno, ako neko zbog svog vjerskog uvjerenja ugrožava živote drugih nepridržavanjem saobraćajnih propisa, napada vjerske objekte i vjerske službenike, ili još gore – javno poziva na obračun sa neistomišljenicima – državni aparat mora reagovati i takvo ponašanje sankcionisati kako bi zaštitio živote i imovinu drugih. Ako se to ne desi, onda država, odnosno vlast, mora biti pozvana na odgovornost.

Ove u suštini represivne mjere jesu najčešći, a ponekad i jedini način djelovanja države radi uspostavljanja granica slobode. One su ipak samo reakcija, uglavnom zakašnjela, jer se preduzimaju tek onda kad je zlo već učinjeno. Koliko god ove mjere bile važne, postoji i drugi način djelovanja, važniji i učinkovitiji, a to je preventivno djelovanje.

Međutim, prevencija podrazumijeva intervenciju koja izlazi izvan domena države kao garanta granica slobode – nekad može biti isključivo odgovornost društva, a nekad su uloge države i društva čvrsto isprepletene i međusobno zavisne.

U smislu preventivnog djelovanja, jedno od pravih pitanja u konkretnom slučaju bilo bi zašto razne ekstremističke ideje – one pomenute u ovom tekstu ali i mnoge druge – već koju deceniju nalaze plodno tlo među mladim ljudima u BiH? To pitanje se može postaviti državi, iako se ona u svom savremenom demokratskom obliku, barem deklarativno, odrekla prava na zadiranje u sadržaj ideja.

(…) Nažalost, naše društvo pati od nedostatka otvorenog i konstruktivnog dijaloga o mnogim bolnim pitanjima, a izuzetak nije ni ideja 'vehabizma'. Naročito nedostaje konstruktivan dijalog o uzrocima i razlozima širenja 'vahabizma', ali i drugih ekstremističkih ideja, ne samo unutar vjerskih zajednica već društva uopšte.

Zbog takve letargije unutar društva, vrlo argumentovana upozorenja na opasnost od ideologije 'vehabizma', uz prezentovanje historijskih činjenica i razotkrivanje njenih pravih namjera i suštine, nisu za rezultat imala argumentovan dijalog u društvu, koji bi ideologiju 'vahabizma' osvijetlio sa raznih strana, ne samo teoloških, i koji bi je demistifikovao, čime bi izgubila na privlačnosti. Umjesto toga, vodi se neka vrsta hajke, i to dvosmjerne i kontraproduktivne.

Teško je i očekivati drugačiju reakciju u državi koja ne provodi vlastite zakone i u kojoj vlast “zna za pojave” ali ništa ne preduzima, i u društvu koje izbjegava razgovarati o uzrocima, da bi galamilo o posljedicama.

Samo posljedice i simptomi zaokupljaju nesređeno i haotično društvo, koje se nije spremno otvoreno i javno suočiti sa svim izazovima, uključujući i pozivanje države na odgovornost zbog njenih propusta.

Pa ima ovo svoje mjesto ,ovaj gore navedeni teks,ja se naprosto plašim njih i ne smatram ih baš normalnim,

Intervju s Sanadom ef. Agić
Senad efendija Agić rođen 1960. godine u Novom Travniku, glavni imam IZ-a (Islamska zajednica) SAD-a još u studenom davne 2001. dao je intrvju za Radio Slobodna Europa, koji je kod reisa Cerića izazvao nervni slom. Kad danas nitko iz IZ ne daje izjave vrijedi pročitati makar ovaj Agićev koji apsolutno odgovara današnjem trenutku, odnosno vehabijskom problemu u BiH. Naime, ona događanja u BiH koja ef. Agić vidi čak iz Amerike, ta ista događanja ne vidi ni reis Cerić, a ni neke katoličke daidže koji su za vehabije i Cerića i onako samo kafiri. Ništa domaći ćoravci ne vide iako za razliku od ujaka ef. Agića, upravo oni žive u Bosni. Uneređenoj da prostiš. U multi-kulti Bosni i Hercegovini da prostiš, baš multi-kulti kao Noina arka napunjena raznim narodima i vjerama. Zbog međunarodnih pelikana gutača, evidentnog vjerskog ekstremizma i unitarizma muslimana-Bošnjaka, budaleština koje čini sitniš od kafir daidža ali i poneka srpska brada koja nije ništa kraća od one vehabitske, BeHa arka je izbušena kao švicarski sir i prijeti potonućem.
Što je to ef. Agić izjavio za Radio Slobodna Eruopa što je tada kod reis Cerića izazvalo alergijsku reakciju odnosno prišteve po cijelom tijelu a najviše po njegovoj jezičini?

ef. AGIĆ: Vehabizam i vehabijske ideje i prije dolaska mudzahedina u rat, davno su počele stizati u BiH.
Sa mnom se neće složiti mnogi, ali, nesvjesno, svi smo mi polako usvajali vehabijske ideje. Čak i ja kao učenik medrese učio sam o islamu od onih profesora koji su islam učili u Kairu, u Bagdadu i na drugim islamskim univerzitetima. Ja sada prepoznajem šta su bili vehabijski elementi u onome šta su nas učili profesori u Gazi Husrev-begovoj medresi. Vehabije ne žele da muslimani učestvuju u vlasti, čak ni da glasaju u onim sistemima koji nisu islamski. Oni nagovaraju muslimane da ne učestvuju u glasanju na izborima za vlast pod objašnjenjem da to nije islamska vlast i da muslimani nemaju pravo da učestvuju u takvoj vlasti i da nam Muhammed a.s. to ne bi dozvolio.

A kada je BiH u pitanju?

ef. AGIĆ: Islam ne dozvoljava da pojedinci i grupe uzimaju zakon u svoje ruke. Muslimani vjeruju u autoritet vlasti. Oni manje upućeni sami sebi tumače islam, previđaju Muhammedove a.s. riječi da je džihad najveća borba sa svojim nefsom, borba sa vlastitim negativnim osobinama. . Nije dobar način da se netko poučava o islamu čitanjem Kur'ana. Kur'an je ustav. Morate biti stručnjak da biste mogli tumačiti ustav. Ne može svatko tumačiti Kur'an.

Vehabije su ratoborni. Misle da je džihad samo u onome egzoteričnom, u onome što se vidi, što se pokazuje i što se ispoljava. Malo vjeruju u džihad sa samim sobom. Žele da islam učine ratobornim, da ga učine prodornim po svaku cijenu, da dokažu da je islam jedina prava vjera i da su svi na gubitku koji nisu muslimani. To sve rade na jedan rigidan način. Osnovno težište vehabitsko učenja kaže da sve što nije prakticirao Muhammed a.s. je novotarija i da svaka novotarija vodi u zabludu. Tradicionalni islam ne dijeli to mišljenje. Imam podatak od moga prijatelja novinara, Amerikanca, Stephena Schwartza, koji je dosta vremena proveo u BiH. Jedan od stotinu muslimana u BiH pripada vehabijskom pokretu i vehabijskom učenju. Drago mi je čuti da je naš reis efendija Cerić protiv vehabizma. Problem je u tome sto su to tek deklarativne izjave i što se ef. Cerić ne bori u dovoljnoj mjeri protiv toga.

Zašto muslimanski intelektualci ne progovore o tom radikalizmu koji je stran Bosni?

ef. AGIĆ: Zbog novca. Vehabije imaju novaca. Te novce iz arapskih zemlja donose u BiH i grade apsolutno neprimjeren broj džamija u kojima vehabije propovijedaju mržnju. Bojim se da ako na vrijeme ne budemo reagirali, ako na vrijeme ne preduzmemo neke korake da zaštitimo svoj vjerski identitet, možemo imati dosta problema. Već su se pojavile određene grupe koje postaju jake i koje već izdaju svoje časopise, imaju svoje radioprograme i jako su skloni terorizmu kojem je izvorište u arapskim muslimanskim zemljama sa šerijatskom nedemokratskom vlašću. BiH ne treba i ne smije biti šerijatska ili samo muslimanska i Bošnjacka, nego država sva tri njena ravnopravna naroda. Već sada postoji raznoliko prakticiranje islama po džamijama što dovodi do sukoba.

Da li je poziv Bin Ladena na sveti rat legitiman u muslimanskom svijetu?

ef. AGIĆ: Nije.Ko je Bin Laden? Ništa mu ne daje kredibilitet. On je za mene jedan običan manijak koji zloupotrebljava vjeru i vjerska osjećanja neobrazovanih muslimana. Zavodi ih i tjera u samoubistvo. Odnos islama prema samoubistvu je negativan. Čim neko učini samoubistvo, prestaje biti musliman. Sve one samoubice koje svojim samoubistvom ubijaju druge, umiru kao nevjernici i takvim se neće ni dženaza klanjati niti će biti ukopani u groblje gdje se ukopavaju muslimani. Nedopustivo je da muslimani u Londonu u jednoj džamiji služe dženazu za otmičare aviona. Vehabizam nas vraća 50 godina unazad. Nikada se žene nisu zabrađivale, nikada nisu pokrivale lica. Bin Laden je sebi dozvolio da upotrebljava mobitel, da upotrebljava i televiziju, i satelit, i sve ostale izume Zapada, i koristi ih u borbi protiv Zapada. Zapad je pronašao mikrofon, Zapad je pronašao televiziju, telefon, i on se time bori. Mislim da je to vrlo hipokritski. Seid Husein, jedan od najvećih muslimanskih autoriteta danas, ukazao je na jedan veliki problem o kojem muslimani uopće ne govore. Npr. natalitet među muslimanima je ogroman i ne prate ga obrazovne institucije i školstvo. Školstvo ne može da podmiri potrebe za školovanjem ogromne eksplozije stanovništva u islamskim zemljama. Sada je veliki broj mladih muslimana koji nemaju prilike da steknu ni osnovno obrazovanje ni o vjeri, ni o čemu. Oni se mogu zloupotrijebiti u šta god želite, spremni su za novac sve uraditi.

Poručujem: Vehabizam u Bosni je neprihvatljiv, inače nam slijedi „alžirski sindrom“ gdje zbog ekstremnog pristupa vehabijskog učenja mnogi Alžirci prelaze u kršćanstvo, što ranije nikada nije zabilježeno. Ako ništa ne poduzmemo, vehabizam će nas koštati života, jer oni ne ostavljaju izbor, nego nasilu nameću tzv. Izvorni islam.
Aferim ef. AGIĆ