Ljubav

"21.12" pored prozora......

Kad budes shvatio da kraj i pocetak nisu nista, kad budes razumio svoju dusu..znaces da samo sada je odlucno da li smo zivi ili zivi mrtvaci..A, volio si me na pocetku uvazavas reci..i kada je dosao kraj volio si me, ali..A, sada dok citas ove redke i srce cudno podrhtva kao da te javno obnazujem..sta je to mili moj?? Sta je to sto osjecas? Strah? Ljubav? Strah od ljubavi? Bas taj strah te je i doveo meni, zelio si suocit se sa njim..i, ako si me drugacijom sanjao..ispostavilo se na kraju kao i na pocetku da volis onu koju vidis a, ne onu koju kao sanjas..Moraces ti procitati ove redke par puta jer zurno citas.. iz proste zelje da dodjes do kraja moga pisma..da bi sto prije mojim mislima prosetao i odahnuo olaksano kada shvatis da te neizdajem..Smiruje se drhtaj ti srca zar ne? Vidis uopste nije strasno ni dan danas sto me volis..( smile) Umisljena.. reci ce mozda neko ali ne i ti..ja pisem ono sto ti nikada hrabrosti imati neces..da ovijecis slovom..ali, ono sto ces ako nam se putevi "kao" slucajno ukrste nakon visesatnog neckanja priznati..i otici od mene sa onim sirokim osmjehom srece na licu i u ocima..Znas li da je taj osmjeh bas vidno olaksanje tvojoj dusi sto dok me porices nesrecno ti u ocima suti, bezizrazajno trpec kako pobijas da me njom volis..Kad budes shvatio da ovi redci nisu djelo pijane pjesnikinje nit sasave zene sto se dosadjuje..kad shvatis da ni pocetak ni kraj u ljubavi neznace nista..kada se pokusas spasiti u mislima,, da nekome drugome opet pisem i kako te vjecno varam sa tim nekim..te da si najveci ludjak jer me opet citas..pokusaces da izbjegnes istinu..da zelis svaki dan jos uvijek misli mi znati..no, i to neces koliko te znam priznati samome sebi ..da ih citati zelis iz prostog razloga..da vidis, osjetis.. da li sam prestala da te volim..(smile).. I tu smo na kraju ovog cudnog pisma..dok ti se misli preplitat pocinju..Hej..ona se igra, iskusava me..navlaci da sutnju prekinem..negdje duboko u tebi pocinje da tinja ono sto budim u tebi..osmjeh ..Znas ti, dobro znas..sutnja i bijeg..pocetak i kraj..samo su izostatak jednoga drugome pred vidnim culom ili ogranom sluha..ono sto se osjeca poslije pocetka i kraja..sto bez imalo hrane i vode zivi..to..to..ne umire lako..na srecu il´ peh..kako ko zeli..ponekad do kraja zivota ...Dopusti da ti kazem..i ako rekoh sebi..da cu zatvoriti ti vrata ka mojim mislima..ne mogu..Ono sto osjecam ovog trena je da me trebas..samo jer me volis da ti nedostaje moja njezna rijec..i, jer znam koliko volis da volis..osmjehujem ti se kao nekada..Kada shvatis zasto i pocetak i kraj nisu nista..i suzu rukavom kosulje kradom obrises..na trenutak bice sve kao nekada..dok ne preanaliziras svaku moju rijec i ne pobijes tvojom realnoscu..znam neces mirovati..i ne ljuti se zato vrijeme ja cu se smijesiti..iz prostog razloga jer sam u tvojim mislima..Budim te..ne budim se u tvojoj tihoj misli..zelim da zivim ..da volim jer volim..a, tebe je voliti sa vremenom lahko postalo..No, necu ti odati tajnu kako se lako sa ljubavlju zivi..( smile)
PS: Sanjaj...........

F.K.

"20.07" pored prozora..

Svi mi imamo nekoga koga nemamo..ponekad tom nekom blizi smo nego ikome..Svi mi trebamo neko svoje vrijeme sutnje, vrijeme kada smo drugima daleki..razumijem i to..Ali, veceras tebi kojeg nemam moje misli lete..kao plavicasti oblaci puni njeznosti..kao ruzicaste latice ruza lete moji osmjesi..bez razloga te volim ..Daleko si..nebo nad tobom mozda je jos crnje od ovog jesenjeg komadica neba sto ga kroz prozor vidim..I, zamisljam te kako veceras citajuc ove redke uzdises..nema zvijezda..nema zvijezda na nebu..neizgovarajuc mi ime..Svi mi trebamo neko svoje vrijeme sutnje u kojem ne pricamo ni znanim ni ne znanim..kad jednostavno slazemo kockice svoje proslosti..zelec stvoriti sliku jasnu o, onom..sto bi..i svi mi ponekad u vremenu svoje sutnje pokusavamo nacrtati sliku naseg sutra..Nedostajes mi..luckaste price tvoje, pokusaji da mi objasnis neobjasnjivo mi..ovaj svijet..Nedostaju mi tvoje svjetlucave oci kada ugledas mastovitu djevojcicu ispred sebe..kako trckara sa buketom sarenih balona kroz parkove..Nedostaje mi..stisak ruke tvoje cvrst, dok polutrcec sliazimo sa brijegova..miris tvog parfema u jesenjenjoj noci sto kao topal sal me obavije i u snove povede..nedostajes mi..a, ti trebas svoje vrijeme sutnje..u kojem nepricas ni meni..Ako ti se u tvojoj sutnji ucini da labirinti misli nemaju kraja, neodustaj..idi dalje sve ima kraj..i na kraju svega uvijek te ceka neko..Svi mi imamo nekoga koga i nemamo..ti imas mene..tvoju licnu pjesnikinju..tvoju suzu i osmjeh proslih dana..tvoje jutarnje pismo koje jos malo ko kome pise..Vidis dok sutis i u vremenu sutnje dok setas hodnicima proslosti..ponekad.. jednostavno napetost da otjeras zamisli me kakva znam biti..kako te nestasno vrebam iza uglova..da ti pramen kose zamrsim..i pobjegnem glasno se smijuc dalje..slijedi me..uvijek neka budem tu kad u tamnim hodnicima napetost se pojavi..i ako si najponosniji covjek kojeg znam, dopustao si mi nekada da te vodim putevima snova..sjeti se..Svi mi trebamo neko svoje vrijeme..pronadji se u njemu..i kada zatrebas osmjeh..slijedi nestasnu djevojcicu..sto iskoci iz dzepa tvog kaputa..i kaze ti..Dodji, dodji..da ti pokazem jedan caroban svijet..koji sam stvorila za tebe..

F.K.

Mej Zijada Halilu Dzubranu

Džubrane!

Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.
Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem? Ne znam, Hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.

Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna… Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, Jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.

Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći. Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!

15. januar 1924. godine


Halil Džubran - Mej Zijadi

Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. To su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako Bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.

Njujork 26.februar 1924. godine


Pismo koje je upućeno voljenoj ženi nakon mnogih godina posle iznenadnog i nepredviđenog rastanka. Ni rat, ni zarobljenistvo, niti kasnije progonstvo nisu mogli izbrisati ljubav koja se u srcu rodila i preživela sve teške dane rastanka. Rastali su se u aprilu 1941.godine i sticajem okolnosti nisu se sreli, ali ljubav se nije ugasila. Ostala je samo rana zbog rastanka, neodoljiva čežnja, ogromna žudnja, i sećanja…

Halil Dzubran (1883-1931)

Dzon Kits - Fani Braun

Najsladja Fani,

Plašiš se ponekad da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu - cak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najzešcem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti suvise. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvjek nova. Tvoj posljednji poljubac je uvek najsladji, posljednji osmjeh najsjajniji, posljednji pokret najljupkiji. Kada si juce prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujuci, rekla da volim samo tvoju ljepotu. I ima li u tebi i neceg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To moze da zalosti koliko i da raduje - ali, necu govoriti o tome. Cak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snazna moja osjecanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo suviše tjesno za nju. Nikada nisam osjetio da moja duša uziva u necemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvjek zaokupljaš sva moja cula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga posljednjeg pisma, cini me neizmjerno zadovoljnim: ipak, ne smiješ dozvoliti da te takve misli muce.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuce mi. Pozdravi tvojoj majci.

S ljubavlju, tvoj Dz. Kits

Mart, 1820.

Džon Kits (1795 - 1821)

Tvoje pismo me duboko rastuzilo. Napisao sam nekoliko ocajnickih redova, ali sam ih spalio. Zar ja imam pravo da se zalim? Tvoje pismo je vise nego razumno. Dovoljno sam te volio da sam izgubio razum. Lud sam, mozak mi je izgorio. Zbog tebe bih se bacio u ponor. Ti si me zaustavila ledenom rukom.
Vidis da se mi vise ne prepoznajemo. Podigli su zid medju nama. Ne znas, neces da znas u kojoj sam te mjeri uvijek volio. Srecna si bez mene, a da li sam ikad zelio nesto drugo sem tvoje srece? S kojim pravom bih te povukao snagom svoje buducnosti: pun tuge i nesrece? S kojim pravom bih u mir tvog, bacio nemir svog zivota?
Ne, ti budi sretna. Oprosti sto sam te uznemirio i ovog trenutka. Zbogom, necu ti vise pisati, necu ti vise govoriti, necu te vise vidjati.
Samo ja treba da budem kaznjen, jer sam ja i jedini krivac.

Medjutim, hocu da zivim sve dok tvoja sreca ne bude osigurana, da mozes da me nadjes ako bilo kad budem potreban.

Zbogom.


(Victor Hugo, upuceno Adele Foucher)

Ljubavi..zlatna jesen je tu..
Tumaram po obicaju sumama..trazim i ne trazim te..izmirena i neizmirena sa cinjenicom da ni ove jeseni neces doci, ponekad uzdahnem tiho..tako bi rado zaplesala sa tobom na zlatnom liscu sto po mahovini obasjano suncem sjaji..Ljubavi to su moji dvori..moje balske dvorane..muzika je njezna. mocne stabla su orkestar..ponekad ja potiho pjevusim..okrecem se rasirenih ruku po liscu, plesem sa vjetrom..Ponekad odgonetnem tvoje uzdahe sto slete mi na ispruzene dlanove..osmjehnem se.."pa ti mene volis"..ponekad sjedim kao na divanu na nekom stablu obraslom od mahovine i samo za sebe citam tvoja pisma..Volim i ako ne volim..sto ti suza zamnom u ocima zasjaji..volim i ne volim sto ti uzdasi teski..samo moje ime kriju..
Ljubavi..zlatna jesen je tu..
Tumaram cesce ispunjena mirom neg´ nemirom..znam uz mene si i cijeli zivot bit ces..da si otici htjeo, otisao bi davno..i volim..sto najljepse rijeci danima traziti znas u sebi za mene..volim sto ma sta da zivot cini, ma kojim tokom da tece..ti se ne predajes.. Ljubavi..volim sto si se odlucio da me uvijek volis..bas kao i ja tebe..

"Dobri stari Neo"

Moj dobri stari Neo....u mojoj dusi i srcu posebno mjesto ima..Zelene oci sto me toplo gledaju, neopisiva sposobnost njegova da svaku emociju jasno izrazi..njegov nacin da mi pjevusi poput grlice..Moj dobri stari Neo "stari gospodin" kako ja njemu tepam..pokazuje prve znakovi starosti..i prije par sedmica kada sam primjetila da mi je bolesljiv shvatih koliko zaista volim to sicusno stvorenje, tako mi odano i vjerno..osjetih kao bolan strah da ne ostanem bez moga vjernog prijatelja..i, danima razmisljam kako zelim ispisati jasno da ga volim zaista iz sve duse..
Prijestih se dana kada sam ga prvi puta ugledala..mrvicu tesku 380 gr. zalijepljenih ociju i nosica, masnog krzna..osudjen da ne zivi cinilo se da je..No ja sam se odlucila to sicusno bice bas zelim..i dadoh mu ime Neo..U jako losem stanju rece i Dr. da je i da nevjeruje da ce uspjeti to malo mace da prezivi..ali, ni on ni ja tada nismo bili svjesni koliko veliki borac je mali Neo..i sa mnogo truda, besanih nociju..uspjeh da mali Neo ojaca hranec ga iz injekcije svaka dva sata..tepajuc mu i govorec mu neumorno da je dobrodosao i da bas njega sam i trazila, Neo se oporavljao, debljao i na cudnovat za mene nacin u prelijepog macka pretvarao, vazda zaspoljenog da je lijep..Mnogo, mnogo radosti sa starim Neom je u moj zivot doslo i mnogo toga shvatih da Neo razumije..obozava kada mu pricam pa sjede i slusa me pazljivo upijajuc boje glasa..naucio je raspoznavati rijeci upucene mu i slusa..on raspoznaje zvukove koraka bolje nego ja..Moj stari Neo na jedan poseban nacin postao je vjerni prijatelj sto kada sam tuzna ili bolesna solidarno se sklupca pored mene i neumorno prede.. dok mi ne izmami osmjeh..Neo voli da me ljubi..svoji vlazni nosic trlja od moj obraz i tako kao ljubi..ili nosic svoj u moju kosu zamrsi kao poljubac..I ma odakle da se vratim..moj stari Neo me doceka sjedec uprtih vedrih ociju u vrata i trceci odmah na kauc da pored njega sjedem i da me izljubi..Neo ima poseban nacin da prede.. kroz svoju bolest glas mu je inace tih i raspoznati je lahko da li pjevusi ili zadovoljno samo prede ili mi nesto kao prica ispustajuc kratke zvuke..fascinirajuce je da Neo zna ispoljiti emocije..tako kada je nestasan oci mu to odaju i dlaku malo kao nakostrusi medju usima..i onda je spreman ludorije ciniti..komadic papira smotan u lopticu za njega je poseban izazov i onda trcakara po stanu, zabacujuci zadnje nogice pa poput laneta mi se ucini..Zna pokazati kada se smijesi ili razmislja duboko utonuo cini se tada da je u misli.Neo poznaje ritmus naseg zivota tako da kada je vrijememi jutrom ustati on skoci na seharu i sapicom obori ili lancic ili narkuvice, njezno mijauckajuci..Ja Nea tretiram kao bice koje razumije sve i tako mu se obracam..Neo samnom "radi" sto znaci ma sta u stanu da radim Neo samnom ide..i kada zavrsimo posao..usisivac svoje odradi..moj Neo tek tada i sam se sklupca malo da odspava..za macka je Neo jako aktivan..i ma kada nocu da ustanem..moj stari Neo ustane poljubi me na svoj nacin..Moj zivot bogati to malo stvorenje dnevno..i u danima kada sam primjetila da mu nije dobro moj stari Neo je meni pokazivao sta mu je..stajo bi predamnom i nakrivio glavicu te jezikom cinio zvuk ..oblizujuc ocnjak zub..Uspostavilo se kod Dr. da mog starog Nea zub boli..a, zbog bolesti inace su mu povaditi morali prije par godina vecinu zubica..tom prilikom Dr. rece da Neovo srce nije vise dovoljno jako za narkozu i da ostatak zubica riskantno je izvaditi mu..Plakala sam kao malo dijete danima..shvativsi da je Neo zaista star..Neo je u tim danima prestao i jesti i piti a, moj strah je rastao u neopisivu velicinu da nedehirdrira..Sjetih se tako kako sam ga odhranila nekada i ona ista injekcija nadje se opet..moj pametni Neo nista zaboravio nije, kada sam peskir na krilo prostrla moj Neo je povjerljivo, kao da je jos mali legao na krilo i prepustio da ga napojim..i tako mic po mic sa specijalnom hranom Neo se povratio..i nije mi ni sekundu tesko palo nocu opet ustajati praviti mu njegovo mlijeko..Gledati ga kako se oporavlja cini me neizmjerno sretnom i daje mi nadu da ce stari Neo jos dugo samnom dijeliti dane..Polahko moj stari Neo sada opet iz zdjelice pije sam mlijeko..a, pusti me zubic da mu dnevno kimam..Mozda ce se neko cuditi sto toliko puno pisem o macku ali meni je jedno jasno..Neo je poseban dar meni povjeren i ja sam istinski sretna sto mu mogu pruziti lijep zivot, za njega se brinuti jer Neo je ovisan od mene kao kucna macka..ali, ono sto je Neo meni o meni pokazao ili naucio, tjera mi i ovog trenutka suze u oci..ma sta da ko kaze ja sam spremna da volim i samo volim..jer moje srce i dusu Neo svaki dan otvori, dodirne u naljepsem..Neo je meni mnogo vise dao nego sto na prvi pogled iko pomisli..Ne znam da li ijedan dan od kada je Neo kod mene nije mi osmjeh na bilo koji nacin izmamio..i pokazo mi da voliti mogu i onda kada sam sama mislila da mi je srce okamenilo..moj Neo je uvijek dirao mi srce jer svaki puta kada ja moga Nea gledam iz moje duse prodre njeznost neopisivo topla i zelja za zagrliti ga i poljubiti....I evo moj stari Neo se smjeska lezec na prozorskoj daski dok o njemu pisem..Neo pise samnom..malo koju pjesmu da nije dok je pisem bio pored mene..Eto..toliko ljubavi koliko je moj dobri Neo meni poklanja..nemoguce je opisati rijecima..Hvala mom starom Neu sto je dosao u moj zivot i sto mi pokazuje da je sretan uz mene..a i to mi je pokazo ovo ljeto neplacuci za zidovima mu znanim i mirisima..u novoj sredini Neo je samo mijackajuc trazio me..a, kada bih mu se odazvala pocinjao da prede..Neu je ovih dana mnogo bolje i na trenutke me podsjeti na sebe kada je bio mlad..A, inace se Neo sam od sebe voli..jako je ljubazan i umiljat prema svakome..Sretna sam sto za zivota ovog malog, njeznog stvorenja, shvatih koliko ga volim i da imam sansu mu se zahvaliti dnevno.

"Ceznem"

Dobro ti jutro Stari..Spremas li se za san? Da li si obukao kosulju zlatnu?Da li cekas mojih koraka zvuk?
Dobro ti jutro..Stari..ne ljuti se sto ti ne dolazim..ponekad tesko je stazama sjecanja se vratit..trnovitog i kamenog puta uplasi se dusa i ako negdje na njemu i komad neopisive ljepote ostao je...i zato ne misli da ne mislim na tebe i da te ne volim isto..Dobro ti jutro Stari..nikom ne mogu reci koliko praznine u meni nastade daljinom ka tebi..Mozes li mi oprostiti tvoje cekanje? Mozes li sacekat jos koji dan dok neskrojim haljinu neku da naga vise nepodrgnem se pogledima ?
Dobro ti jutro Stari..toliko toga imam ti reci..i, znam i ti meni..sacekaj samo Stari moj..da se odlucim ..prosijakinja il´kraljica dal´ sam..Dobro ti jutro Stari..uzdah ti kroz maglu ovog jutra saljem..Ehh..kako ceznem za zagrlit te cvrsto..usnama mehku koru poljubit..sklupcat se uz tebe kao malo dijete..i zapjevusit neku..Dobro..dobro ti jutro Stari..jos koji dan samo od tebe me dijeli...

Ljubav :

Ljubav...koliko uzdaha da spustim u tu jednu rijec..da kazem..neopisivo bole rane zadate od nje..Ljubav koliko ceznje da u nju spustim..da je dozovem opet ? Ljubav...koliko suza jos da isplacem...da samo jos mjesta sreci ima? Ne znam..a toliko toga o njoj znam..da samo mogu reci..Najljepsa je i najvise boli i najnepredvidljivija je..nista netvrdi o njoj..spremna je uvijek na novo da poduci dusu..ovako il´ onako..kako joj se cefne.. Ne bori se.. ni za nju, ni protiv nje..nemas sanse ( namjere njene ne znas)..jednostavno..dopusti je kada se pojavi i uzdaj se da osmjeh i krila podarit ti zeli plavetnilom neba da letis..
F.K.

Betoven “besmrtno voljenoj”


"Iako sam još uvek u postelji, moje misli tebi lete, moja Besmrtno Voljena. Budi mirna- voli me - danas - juče - kakva čežnja okupana suzama za tobom, za tobom, za tobom, moj živote, moje sve, neka je bog s tobom. Oh, i dalje me voli, ne sudi srcu koje je najodanije tvojemu voljena. Zauvek tvoj. Zauvek svoj. Zauvek za nas.

"Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedjelje, u ljubičastoj haljini. Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube riječima. Htio bi da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožaana, ma što ti pisao gonjen vremenom tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmjeniti tu ljubav iako je uvijek dobro ne izrazim; da će cvjetati sve ljepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš."

Onore De Balzak, Evelini Hanskoj

Ljubav je izvanredan cvijet, ali treba imati hrabrosti da se ubere na ivici užasnog ponora.